Konobarica s tastature
ponedjeljak, 14.07.2025.
Elem i evala!
Elem, završilo je objavljivanje nastavaka moje priče Branka, platno na blogu. Riječ je o većoj cjelini, koja je u fazi završnog šmirglanja i poliranja. Hvala svima koji su popratili objavljivanje. Komentari su mi dobrodošli u svakom slučaju, no i kada se samo pročitalo, dragocjeno mi je, vjerujte.
Kako se vrijeme objavljivanja priče poklopilo sa jednom (opet) situacijom gdje se moralo biti za i protiv odlučila sam objavljivati svoje nastavke i ne komentirati situaciju. Neću ni sada pretjerano. Napisati ću tek par riječi.
Kada se frontmen jednog benda, kojeg sam ga baš mnogo slušala u mladosti, odlučio deklarirati četnikom, prestala sam slušati taj bend. Identično sam napravila sa svim pjevačima koji ne odgovaraju mom svjetonazoru, a on je takav da ne priznaje nikakve totalitarizme, osobito fašizme.
Nadalje, u muzičkoj školi (ovo muzičkoj nije slučajno, zvala se tada muzička) učili smo note, dobe, polovinke, četvrtinke, osminke, šesnaestinke, sa partitura (ustvari notnih zapisa, ali partitura zvuči više feš) bili obavezni čitati i pratiti ritam i tempo, znati dijelove opusa skladatelja i libretista. U višim razredima zadatke nam je bilo savladavati iz 5 notnih udžbenika. Ispiti su bili kvartalni, polugodišnji i završni, a škola je imala i svoj orkestar. I sve to ništa u mom slučaju ne bi vrijedilo da nisam prirodni sluhista i da nisam gajila ljubav prema svom instrumentu na čemu sam beskrajno zahvalna.
Slijedom toga, ako ikada kojim slučajem zasjednemo u nekom društvu, a meni instrument bude pri ruci i dogodi se da padnemo u dobro raspoloženje, bez pola problema ću vam moći, doduše ne nešto osobito virtuozno, odsvirati što god. Zaista što god.
Na meni je izbor hoću li. Ne jer sam isključiva i selektivna po pitanju glazbe.
Jednostavno zato jer znam što nikada, ali nikada, neću prstima dati da uobliče u tonove melodije koja ikoga vrijeđa.
I dok se danas završno kolo trećeg čina poznate komične opere vrti u svim milim i nemilim obradama, meni je ono jako dobro poznato još sa onih partitura na kojima je pisalo I. Gotovac - M. Begović.
Evala!
