Konobarica s tastature
četvrtak, 13.07.2023.
Potvrde i odmor
Elem, sakupljamo (tj ja sakupljam, njih dvoje izvršava, što im kažem pri tom sakupljanju) neke papire, potvrde, uvjerenja za Juniorkinu stipendiju. I mogu reć da sam iznenađena. Znači sve sam obavila online, osim što u banku trebamo baš pješke. Je, postoji e građani, i je malo zakučasto, ali ne može se baš svaki papir preko e građani ishodovat, pa je nekim tijelima potrebno poslati mail sa zahtjevom, popunjenim obrascom, skeniranim dokumentima i slično… I na te mailove smo dobili odgovore i sad čekamo da stigne zahtjevano.
Uglavnom da skratim, od 9 potvrda koje smo zatražili online, još čekamo dvije koje samo što nisu, ostale su stigle. Još je meni i zakonitom do banke po stanja računa, a to se mailom ne može. No, da mi nje bilo mame koja je to Juniorkinom kolegi radila i vadila prošle godine, pa mi na jednoj kavi sve objasnila gdje i kako i potom poslala mailom sve to, da vidim kako izgleda, vjerujem da bi ja to mjesecima radila i vadila. Ovako ispalo je ništa lakše. Za sve mi je bilo potrebno 7 dana slanja zahtjeva i dopisivanja. Što je odlično prolazno vrijeme. Porezna x 3, Katastar x 2; jedno može preko e građani, drugo šalješ zahtjev mailom i ovo prvo ima par potvrda, Općinski sud – gruntovnica x 1 i PGŽ - upravni odjel socijalnu politiku i mlade x 1.
Sve riješeno. I sve besplatno, osim naravno gruntovnice gdje se takse još uvijek plaćaju.
Pravo će veselje bit kad se ovlaštenom prevoditelju bude plaćao račun za tu hrpicu papira, al ako posluže za pozitivan ishod bit će zanemarivo.
Nevezano uz ovo gore, danas poruka iz MUPa da mi je i nova osobna gotova. I ona je ušla u rok od 4 tjedna.
Tako da glede birokracije osobno ne mogu ništa loše reći. Ovakvu ekspeditivnost zaista nisam očekivala.
Uglavnom, ako me sljedeći tjedan dva ne budete čitali, jok sekiracija. Planiram mali odmor od bloga, ali to je samo plan, pa ćemo vidjet.
ponedjeljak, 10.07.2023.
Sezona, prva i zadnja
83 dana x 24 sata = 1992 sata
Od 1992 sata – 1022 radna, 970 slobodnih
Bilanca moje prve i posljednje odrađene sezone.
Radno mjesto F&B Supervizor. Objekt BB club; 2 klub na najsunčanijem otoku u Hrvata.
Ta je avantura započela na današnji dan unatrag deset godina. Nakon cijelonoćne vožnje busom, zatim trajektom, pa opet busom od pristaništa do odredišta, doputovala sam u jutarnjim satima, smjestila se i, kako će se kasnije ispostaviti, najveći horor tog perioda doživjela sam u 15 minutnom drijemežu nakon tuširanja. U tom košmarnom stanju sanjala sam da spavam doma, u svojoj spavaćoj sobi. Kad sam otvorila oči, shvatila sam da me ta soba dugih gotovo tri mjeseca vidjeti neće, i da nisam još ni počela. Olovna tijela spremila sam se za posao i taj prvi dan odradila od 13 do 21. Regularnih osam sati. Regulativa će se ponoviti još četiri puta, a jedan dan odraditi ću čak i sat manje. Gledam osobnu evidenciju radnih dana i sati i jeza me hvata.
Smjene od 7 ujutro, pa dok noćni voditelj ne dođe u smjenu, a raspon njegovih dolazaka je od 19, pa do 21 sat. Objekt nije smio biti bez prisustva voditelja. Ponekad mi niti nakon toga radni dan ne bi završio, jer pozivi na službeni mobitel znali su dolaziti i nakon ponoći.
Evo nekoliko ekstrema:
-14.07. (Ultra) – 06-19 zatim 23-02; naredni dan na poziciji već u 06 ujutro. (16 sati)
-28.07. – 07-23.30 (16,5 sati)
-31.07. (zadnji u mjesecu, korekcije normativa - čišćenje tuđeg smeća) 05-24 (19 sati) pa
-01.08. – 06 – 20.30 (14.30 sati)
-31.08. – (ovo se zaista ne sjećam kojim povodom, ali je brutalno) 07-20.30, zatim 02-05 (17 sati) pa
-01.09. – 09-17
Bilo je još sličnih dana, al da ne davim.
Novac koji sjeda na račun, da se smrzneš. Uvjeti da plačeš.
Bilo je svega.
Evo što je ostalo:
Poznanstva sa hrpom divnih kolega.
Jedno divno prijateljstvo.
Izuzetno iskustvo.
Stečeno znanje koje nitko ne može uzeti.
Novci… poslužili su svrsi.
Ne ponovio se – nikome.
I na kraju zanimljivost. Na otok sam stigla desetog srpnja. U otočku knjižnicu sam se učlanila dvanaestog. Istog mjeseca.
I prema evidenciji, mora da sam za tu aktivnost malo markirala s radnog mjesta :)
četvrtak, 06.07.2023.
Parking
Potaknuta osvrtima na prethodni post dobih inspiraciju napisati ponešto o tekovini aktualne civilizacije – parkingu.
Dovoljno sam dinosaur da pamtim vremena kada se parkirati moglo doslovno sa lijevim kotačima automobila na pločnik a desnima, ako je šofer dovoljno vješt, na obližnji potporni zid, i nitko, baš nitko, od policije do slučajnog prolaznika trepnuo ne bi. Dakako taj komadić prostora bio je neopterećen nekim linijama koje su označavale mjesto za parkiranje. Još pod naplatom, božesačuvaj. Istina je, a ne legenda - nekada se moglo parkirati bilo gdje. Ako nisi ometao promet, kazna se ne bi takarila za brisače. Nikada. Vremenom, kako smo polako evoluirali, razvijali se i rasli u prometnoj kulturi, došli smo do stupnja kada se samo čeka trenutak da društva koja drže raznorazne koncesije za parkirališta uz blagoslov gradskih uprava plavom bojom početi obilježavati dvorišta, vrtove i dječja igrališta. Ponekad mi se čini da jedini razlog nije uopće „uvođenje reda“, već je to isključivo i samo novac. Pušu se baloni troškova, zapošljavaju novi ljudi jer je posla, kontrola, zahtjeva i službi za ovo ili ono u već spomenutim gradskim upravama sve više. Nije teško pretpostaviti gdje se lova najlakše ubere.
Godinama sam radila u centru Rijeke, bolje rečeno Gradu, jer mi Riječani ne idemo u centar, već u Grad. Naplaćala se parkinga i kazni. Pauk je moj plavi Clio odnosio nekoliko puta. Ništa povoljnije ni bolje nije bilo sa mjesečnim parkirnim kartama, jer nisu garantirale i obezbijeđen parking. Pa smo tako kad bi dolazili u smjenu umjesto da kolege upitamo kako si, pitali gdje si parkirao.
Grad sam arhivirala i u njega se spuštam, ako mi nije neka hitnoća, tek kad skupim nekoliko obaveza za odraditi. Parkiram uglavnom u garažama gdje zauzmem samo jedno parkirno mjesto.
Deseta je godina kako radim u Opatiji, na samom početku grada. Hotel je smješten u ulici koja je (još uvijek) posljednji bastion besplatnog parkiranja. Iako je tome tako, u toj ulici ne parkiramo samo mi, djelatnici hotela, već i djelatnici ostalih hotela sa te strane grada, djelatnici komunalnog društva kojem je sjedište nedaleko od te ulice, dejlatnici još neki, ali…negdje u blizini, prema legendi, obitava i gradonačelnik. Ja ne znam gdje živi, ali ako tome jest tako, onda mu je do radnog mjesta nešto više od tri stotine metara. Nedavno iz prve ruke dobijem info da i naša ulica ide pod naplatu parkinga. Okej, u sezoni, zaista u toj ulici zna biti divlji zapad. Hotel tik do našega, predivan ali već nekoliko godina van funkcije u sezoni rampom zatvara svoje parkiralište, lanac je odavno navukao na ono manje pored pripadajuće mu depadanse, obližnji vlasnici apartmana upućuju svoje goste da parkiraju u toj ulici ( i tamo ostave auto barem 7 dana koliko i borave u Opatiji) i tu bude jedan sasvim lijepi kaos. Zasigurno se i gradonačelniku teško probiti do kuće kroz tu džunglu parkiranih automobila.
Sad ću se vjerojatno ureći ali, vozim mali auto, s poslom započinjem nešto ranije, pa mi parking nije toliki problem kao u nekih kolega koji rade dvokratno, na primjer. Saznanje također iz prve ruke, jer donedavno sam odrađivala slično.
Parking kaznu u toj sam ulici u ovih deseet godina platila isto toliko puta, a da niti jedan jedini put moj auto nikome zasmetao nije. Bilo je perioda kad sam također vadila mjesečnu parking kartu za obližnju garažu. I prolazila isto kao u Rijeci.
Uprava hotela nam svake sezone obezbijedi povoljnije (ponekad i besplatno) parkiranje na niti malo bliskim površinama. Sa tih se površina do hotela spušta nizbrdo. Nakon odrađenih desetak sati, po ljetnim temperaturama pravi je blagoslov uspeti se pola kilometra uzbrdo do parkinga.
Autobusna stanica za pravac Rijeka ili Lovran nije daleko. Ali ne stanuju svi baš na tim relacijama.
Svi hoćemo turizam. Hoćemo punjenje raznoraznih kasa od turizma. Hoćemo rekordne brojke kojima će se busati ministri i direktori, načelnici i gradonačelnici. Hoćemo da to sve odrade operativci koji na posao moraju krenuti ranije radi parkinga, parkirati pola kilometra uzbrdo jer bliže nema parkinga, voziti se busom u pravcima koji ih ne vode u smjeru doma, jer jebiga sezona je…
A na kraju krajeva tko im brani, sada kad je potražnja za njihovim vještinama dovela do nikad boljih ugovora i plaća, da si kupe mali motorin. Za njega se uvijek nađe metar i pol (besplatnog) mjesta.
I onda kad svaki pedalj ode pod naplatu.
I kad je put do (nečije) kuće popločen dobrim namjerama.
ponedjeljak, 03.07.2023.
Turizam
Iskoči mi objava jednog portala.
Bit ću iskrena, nisam otvarala link, no iznad objave piše:
//HTZ kaže da je noćenja 6 posto više nego lani… Kakvi su vaši dojmovi?//
Napišem:
//Dojmovi: da uživamo još ovu i možda sljedeću sezonu u brojkama, jer sa ovakvim cijenama i neuslugom točno ćemo toliko trajati u turizmu...//
I uistinu, nedavno sam uz katastrofalnu uslugu, koja je finale imala polaganjem tacne na pod dok mi je kolega uzvraćao ostatak novca, u jednom beach lounge baru čašu vina platila 1,1 € više no što ista košta u hotelu u kojem radim. Da se razumijemo, nije problem platiti čašu vina koliko god, ali... uz 6 grubih gafova konobara iz kvote strane radne snage ta faking čaša vina ne vrijedi ni 2 € nekmoli šest.
Btw, boca navedenog vina u nabavi sa pdv-om košta 10,24 €.
Iz boce se istoči 7,5 čaša vina.
Zarada je nešto malo ispod 35 € po boci ili 4, 64 € po čaši.
Polaganje tacne na pod je bonus.
I doprinos skorom potonuću domaćeg turizma.
