Konobarica s tastature
četvrtak, 30.05.2024.
Vraćanje kofera
On je stao na pola. Nečega. Nju svake godine uhvati tako, mala neka histerija. On je strpljiv, odsluša, ponekad prigovori, najčešće ne zna što i kako bi. Jer uvijek je uglavnom bilo ovako. Ona je odlučivala, on prihvaćao. Ona je nosila, on pridržavao. Ona čistila, on se čudio (jer zašto se mora tooooliko toga čistiti). Ona je bila puna svijeta i informacija, on je slušao.
Ona je znala.
On nije.
A onda mu je rekla da je pasivno agresivan.
Prvi put.
Drugi, četvrti, sedmi...
Ovo je osma godina. Zna to. Mjeri po godinama djece. Inače ne bi znala. Ivan je završio osnovnu, Max srednju.
Sad je Ivan apsolvent. Tako zna.
Saznanje da se u osam godina ništa promijenilo nije.
Ona malo popizdi i ponavlja uvijek jedno te isto, on malo istrpi, pričeka, propuže i kaže da će probati drugačije. To se ne dogodi.
Pakuje kofere.
Ustvari jedan kofer. Ovaj put nije ni ljuta, ni razočarana, nit' histerizira. Ravnodušna je skroz.
Voli ga i dalje i da ponovno može ili treba birati, opet bi njega izabrala.
Ustvari odličan je muž i otac.
I da ju ne povlači za sobom u tu pasivu, bio bi idealan.
Ali više joj se ne da puhati u njegove vjetrenjače neambicioznosti i letargije.
Vratit će se za mjesec dana i podvući crtu.
Pod promijenjene žarulje, ofarbane zidove, uređen vrt...
I onda će
vratiti kofer.
Ili neće.
ponedjeljak, 27.05.2024.
Ćao - mjao
Ovih mi je dana doplovila još jedna knjiga Lađe od vode.
Radi se o zbirci eseja Pavla Pavličića, a u podnaslovu ona je naslovljena kao //Uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti.//
Kako sam večeras privela kraju Ali Smith i njenu Jesen, prvi dio tetraologije (s time da sam Zimu pročitala prvu, umjesto drugu, i ostadoše mi još Proljeće i Ljeto) i izuzetno uvrnutu, ali bravurozno napisanu, a po nekom lijevom svom običaju, kako zatvorim jednu ja momentalno otvorim i krenem u drugu, otvorih Ćao-mjao.
Dakle, čovjek je genijalan, a već sad vidim kako će to biti izvanredno tkanje o hrvatskoj mahnitosti.
Evo za početak, na prvih pet strana u tekst su integrirani i njime se provlače sljedeći nazivi:
LUĐACI
BUDALAŠI
IDIOTI
NAPROSTO GLUPANI
TIKVANI
GLUPANI
NERADNICI
LOPOVI
BUDALE
ZVEKANI
MAMLAZI
TUPANI
BLESANI
MAHNITAVCI
Jedva čekam nastaviti čitanje i savladati uvod u fenomenologiju hrvatske mahnitosti.
P.Pavličić, Ćao-Mjao
Javim se kad zgotovim.
Peace
četvrtak, 23.05.2024.
Tamo ostani
Na vlasi mi se otkinute popni
Na suton života mi sjedni
Na čelo,
Na čelo oblog mi stavi
U sutra me dahom uroni
U sve mi moje uđi
U svijetu,
U svijetu me zarobi
Kad kreneš, odi do kraja
Kad staneš, ne osvrći se
Kad umoriš
Kad umoriš se, idi
Svi su dani tebi dani
Sve su noći do ponoći
Sva jutra od tada kreću
Sva buđenja ne pokreću
Nemoj. Rađe nemoj.
Budi tamo.
Davno i daleko,
ostani.
ponedjeljak, 20.05.2024.
Branka, ulomak
Mnogo je puta pomislila kako je već prestara. Stotine je sati prosjedila u naslonjaču pokraj balkonskih vrata, za lijepa vremena na balkonu. Samotnjački dani kada kist nije slušao, a vreteno se vrtilo samovoljno. Krošnje oleandera, limuna, i malo niže trešnje, oraha i hrasta propinjale bi se u gostujućim vjetrovima. Čajevi od kamilica i matičnjaka, lavandina ulja, tabletice valerijane. Nemir nije jenjavao. Brojala je greške u koracima koje je činila tijekom života.
Gledajući unatrag shvatila bi da je najviše uzbuđenja i stresa nosio period kada su gradili kuću. Čim su osposobili dvije prostorije u prizemlju, sa imanja Markovih roditelja preselili su na brdo. Stigla je Anja, a s njom spoznaje i strahovi mlade mame. Marko se borio oko posla i gradnje kuće. Ona se borila sa sobom i vječnom dvojbom nije li kriva za nemogućnost proširenja obitelji. Znala je da nije. Ipak, nije bila sigurna. Vječna nedoumica, nesigurnost, misao da nije i nikada neće biti dovoljno dobra. Dovoljna. Borila se sa sobom, borila se s Markom dok su oboje bili ukopani, svatko u svojoj zaposjednutosti.
Mnogo je vremena prošlo dok je pomirila sve. Nikada do kraja. Možda je trebala biti upornija. Možda je bila previše uporna. Nisu bili jedini kojima nije bilo dano imati više od jednog djeteta. Trebala je jednostavno biti zahvalna na tom jednom. I bila je, neizmjerno. Ono čemu nije znala odgovor bilo je pitanje bi li, da je smjela recimo, na prevaru ostala trudna? Iako, to ne bi bila prevara. Dogovor je bio barem dvoje, možda troje.
Dok su se grane u dvorištu povijale, čajevi i mirisi pušili prostorom ona bi satima zapetljavala i raspetljavala vječnu dilemu oko svoje trudnoće, (ne)usvajanja djeteta, popuštanja Marku. Kada ne bi došla do nikakvog pametnijeg zaključka od onog da je tako moralo biti, novi čaj, drugi miris, sljedeća tema...
Utukla je sate razmišljajući i analizirajući, sažalijevajući se i tugujući za činjenicom da joj je život prohujao najprije u borbi za dijete, potom u borbi za dostojanstvom nje i obitelji, i na kraju u borbi koju nije ni vodila, a dogodilo joj se da ju je izgubila. Anja. Od sve tri ta je izgubljena bitka boljela najviše.
Kako život ispiše retke romana, a da mu nitko nije tutnuo olovku ili tastaturu u prste, pomislila je.
četvrtak, 16.05.2024.
Nek sam naučila...
Ujutro sam imala jasan plan. Mrvu duže odspavala, slobodna sam danas pa zašto ne.
Doručkovala lijeno i polako, pa malo odužila guštanje uz ostatak kave i knjigu koja je trenutno na meniju.
I onda je plan bio do dokotrice odnijeti neke mamaine nalaze, obaviti tehnički, otići na bazen.
Prva stanica doktorica. Naravno, fulala sam smjenu. Ne radi ujutro, nego poslijepodne. Okej, idemo na tehnički. Dođem tamo, a red nevjerojatan. Sjatilo se pola Rijeke sa osobnim i dobar dio sa gospodarskim prometalima baš u to vrijeme i baš na ovaj dan. Odlučim pričekati malo. Možda je samo nesretan tajming, oko podneva, tehničari su na marendi. Nije i nisu. U 40 minuta, auto pomaknem samo jednom. Odustajem. Približio se početak termina na bazenu pa krećem na plivanje. Već izvana vidim da glavni bazen pripremaju za neko događanje. Lijepo. Morat ću u stari, pod balon, koji i ne volim baš ali, odlučno, ipak idem. Nekada bih odustala.
Uđem, platim, spustim se do garderobe, potom do tuševa, istuširam se, razgibam i popnem do balona. Inače, glavni olimpijski bazen uvijek je na polovici presiječen pregradom, pa se u prugama pliva po 25 metara. Jedna polovica je komplet u prugama, dok je u druga pola slobodna, a pola su pruge. Samim time u toj slobodnoj površini plutaju umirovljenici i praćakaju se klinci s roditeljima. Ovaj rezervni ima punu dužinu, sav je u prugama i nekako daje dojam da je manje mogućnosti za plivanje.
Kako god.
Eto me na rubu bazena i čekam pokraj jedine pruge u kojoj pliva jedan plivač. Kad se primakne pristojno upitam:
-Dobar dan, mogu s vama.
Čovjek se osmijehne uz:
-Naravno.
Osmjehnem se i ja, zahvalim i bućnem unutra sa zadovoljstvom.
Plivam uz desni graničnik, barba uz lijevi. Kratko to traje. On izlazi. Ulazi drugi, nakon što je zamolio da uđe u "moju" prugu.
Sve teče glatko. Zna se red.
Osim što se ne zna.
Nakon otprilike kilometra, plivajući leđno i primičući se kraju udarim lijevom rukom u nešto. Nije rub bazena, jer treba mi još jedan zamah da ga dotaknem. Stanem, okrenem se i spazim trećeg čovjeka u prugi.
-Pardon.-izustim. Otkud sad ti, pomislim.
On ne kaže ništa.
Nastavim natrag. Leđno. Kad dođem do kraja u okretu spazim da treći čovjek pliva mojim pravcem prema meni.Odlučim nastaviti svojim putem jer: a) ušao je u prugu ne rekavši ništa, b) blia sam unutra prije njega, c) kad je već došao zadnji on je taj koji se treba prilagođavati. Zamahujem ritmično i negdje prije polovice iako imam čepiće u ušima začujem:
-Gospođo!
Zastanem i pogledam oko sebe. Treći me već prošao, pa stao i zazvao.
-Mislim da bi trebali plivati u krug, sad kad nas je troje.- on će i gestikulirajući desnom rukom iscrta imaginarni krug po površini vode
Kompletan je plivač, u neoprenu, profi naočale, tvrdi čepići u uškama...
-Ne znam koliko to ima smisla obzirom da ne plivamo svi istim intenzitetom.- kažem mirno
On odmahne glavom lijevo desno, izvadi čepić iz desnog uha. Ne znam da li nije računao na ikakav odgovor, ili je stvarno zaboravio da ne čuje sa ultra profi čepićima u uhu.
-Molim? - upita
Ponovim mu odogovr.
-Ma hajmo samo ...- i tu opet iscrta krug
-Ma može, idemo u krug. - složim se.
I onda smo išli u krug. Ovo "u krug" znači da bismo se svatko od nas troje po dolasku na kraj bazena, pomaknuli prema suprotnom graničniku od odnoga uz koji smo do tada plivali. Ima smisla. Kada se radi o treningu profesionalace i kada ih je u pruzi više od dvoje. No oni plivaju u istom tempu. Istim intenzitetom.
Nakon nekoliko okretanja, onaj drugi barba izlazi van, a ja i treći čovjek nastavljamo.
Svaki uz svoj graničnik. Bez okretanja krugom.
Al nek je čovjek u neoprenu koji samo bućne nekome u traku mene naučio kako se u njoj ponaša. Valjda on zna.
Kada završim sa bazenom, sve ostalo obavljam u nevjerojatno kratkom roku. Odlazim kod doktorice gdje čekam impresivnih tek 6 minuta. Odlazim do mame, odnesem joj lijekove, maznem salatu s tunom i nastavim do tehničkog. Tamo ne uspijem ni otvoriti papire, a teta od osiguranja već ulazi s mojim autom u tunel...
Nevjerojatno.
Obavljam sve.
Ostatak dana zasluženo provodim na kauču gledajući neke propuštene serije i zadnji Klub čitatelja.
I sutra sam free.
I opet imam plan.
Kuhanje, čitanje, pisanje,
Naravno nakon lijenog i polaganog doručka uz štivo.
Živjeli!
ponedjeljak, 13.05.2024.
Zatvaranje priče, meow
Ono kad kažeš sebi ma neću se nervirat, šta bude - bude.
Iako, kad je naš dečko završio sa nastupom rekoh opet, pa ovo nije moglo bolje bit. Dao je sebe cijelog u tih par minuta. možda ipak...
Čentrine, pomalo zaboravljeni etno predmet koji je bio simbol ovogodišnjeg nam predstavnika, taktički sam rasporedila. Na svaki naslon stražnjeg sjedala u autu po jedan. Na tanki TV treći. Bubija prekrila sa četvrtim. On je pak totalno nezainteresiran za cijelu situaciju sve prespavao, pa nisam dobila nikakav meow back. Do Markovog nastupa slušali smo, secirali i komentirali konkurente i one manje nam opasne. Ukupno gledano nije ovo bio loš Eurosong. Glazbeno.
I onda famozno glasanje. Iako se neću nervirat i šta bude - bude, srce je bubnjalo u prsima.
I bilo je što je bilo.
Danas, dva dana nakon, gotovo da mi je i drago da je baš tako bilo.
Zašto?
Zato što nas je taj divni dečko naučio nekoj dobroti, iskrenosti i jednostavnosti. Zato što niti jednim slovom nije osporio pobjedu svog konkurenta. Nije se zamarao niti glasovima žirija, niti nebinarnošću, niti raznoraznim teorijama zavjere politike i kuhanja glasovima. O čemu smo svi mi ostali onako vrući imali što reći. Kada su ga pitali da li je tužan, iskreno je odgovorio da je mislio da će biti tužan, ali da uopće nije.
Per spare ad astra.
Momak pravih vrijednosti.
Njemu zaista nije toliko, kao nama ostatku države, bitno prvi je ili drugi. On je svoje napravio. Izveo svoju pjesmu najbolje što je mogao. Izvadio svaku stanicu snage i nevjerojatnom energijom uz članove benda i dvoje plesača pomeo pozornicu, a publiku bacio u trans. Iskren.
Osobno, pitala sam se što je to toliko dobro u toj pjesmi pobjednika. Vokal? odličan. Ali bilo je barem 5-6 jednako dobrih vokala te večeri. Melodija? dobra. Ali bilo je barem 10 slično dobrih. Ritam? nema. Scenski nastup? pohvalan. Imali su ga i drugi. Outfit? zbunjujući, priznajem. No bilo ih je još sličnih. Što onda?
Evo odogovora. Ništa. Ni po čemu pobjednička pjesma nije bila najbolja te večeri.
Moje mišljenje, (iako okarakterizirano kao jedna od famoznih teorija zavjere)- stručnjaci su se uplašili izraelske uistinu dobre pjesme, vidjeli u kom smjeru priča kreće, zaokrenuli za 360 i napravili što su napravili davši glasove, i kupujući neke buduće, jednoj manjini.
Nadalje, da su dečko došli odjeveni u, uvjetno rečeno, normalni outfit, neko odijelo na primjer i da nisu cmoljilli svojom popratnom pričom te otpjevali istu pjesmu - bili bi negdje 13. Onako realno. Toliko je ta, eto pjesma pobjednička dobra. E, a upravo koliko je pjesma dobra, toliko je neprirodno bilo pročitati rečenicu treću unatrag.
Postoje 2 spola. Kako će se netko identificirati njegova je stvar. Može se identificirati kao drvo i super. Ima moju apsolutnu potporu. Može se oblačiti u suknje, papuče, hlače ili peraje. Njegov/njen odabir. Može se oslobađati svojih demona na kakav god način hoće, dok to ne afektira i vrijeđa okolinu.
Pa se pitam se, kolika je povreda okoline na defileu zastava izaći sa zastavom manjine, kad je izrijekom to parada izvođača sa zastavama države koju predstavljaju?
I na kraju, svi mi imamo neku svoju priču.
Ima ju i Marko.
Koji je svojom jednostavnošću i iskrenošću, uz zaista dobru pjesmu koju je sam napisao i skladao, na najbolji mogući način predstavio svoju zemlju na toj manifestaciji, ostvario najbolji rezultat otkako nam je samostalne države, a do tamo došao pobijedivši u nacionalnom natjecanju na koje je upao kao rezerva.
The end.
P.S. moja dijaspora, Rim tim, je obavila svoj tagi dim odmah po otvaranju glasovanja.
Wink, wink, meow.
četvrtak, 09.05.2024.
Eurosong
Večeras kratko jer gledam drugo polufinale Eurosonga.
Nije da sam pretjerani fan natjecanja, ali me zabavlja.
Ponajprije činjenica u što se sve to pretvorilo.
Nadalje, pitam se jesu se ovi u publici zadnjih par mjeseci bavili ičim osim učenjem riječi pjesama. Pa sve pjesme pjevaju od a do ž.
I za kraj... Neke izvođače bi uistinu valjalo poslat nekom dedi Dragoslavu na Šarplaninu. Da ih deka nauči težini penjanja na planinu. I pronalaženju vlastitog identiteta.
Idem gledat.
I dalje nostalgična za onim godinama u kojima je normalno bilo poslat Doris, Maju ili Danijelu na Eurosong.
Peace & Pozzić
ponedjeljak, 06.05.2024.
Večeri ravnice
...onda bi se smijali.
Žvakali bi nedopečene
bobice slatke srži
kukuruza,
pa one prepečene s druge strane klipa.
Ne bi nam smetale ni jedne.
Veselje mladosti.
Vatra bi još pucketala
pokrivali bi je svježom travom
u nadi da će nas komarice ostaviti na miru
Puno kasnije, ona bi žarulja, što se uistinu trudi
ispod tanjurastog bijelog pleha,
prosula mutno svjetlo na nas
i naše, crveni i crni,
bicikle koje smo polegli
u prašinu.
Mi bi stajali
nevješti
ispod tog drvenog stupa
smijali se,
pričali svaštarije, samo da ne pričamo
ono što bi trebalo.
Kucalo bi u prsima nevjerojatno brzo.
Dlanovi bi
kad se konačno susretnu
vlažili jedan drugog.
A
noć je odavno pala.
I
cesta je prazna.
Čekamo kakvu pametnu riječ izreći
tupo se smiješeći...
Kad ona ne dođe,
približimo glave
sklopimo kapke
i osjetimo si usne.
Mladi.
Sretni.
Konačni.
četvrtak, 02.05.2024.
Eva spava
// Postojji vrijeme koje teče oko nas, prema nama i kroz nas, vrijeme koje nas uvjetuje i oblikuje, uspomene koje gajimoi kojih se rješavamo - naša povijest. Postoji zatimsekvenca mjesta na kojima živimo, među kojima putujemo, ona na kojima smo fizički, mjesta sačinjena pd ulica i zgrada, ali i stabala, obzora, temperatura, razina atmosferskog tlaka, veće ili manje brzine kojom teče voda rijeka, izohipsi - naša geografija.
Te dvije putanje, povezane dijelom sa sudbinom, a dijelom sa slobodnim izborom, u svakom trenutku i na svakom mjestu susreću se u jednoj točki, poput kozmičkog Kartezijanskog koordinatnog sustava, a slijed tih točaka tvori lijinu, krivulju, kadkad ako nam se posreći, čak i crtež, možda ne skladan, ali koji barem uspijevamo nazrijeti.
To je oblik našega života.//
Iz epiloga knjige Eva spava, Fransesce Melandri
Fenomenalan roman koji kroz sudbine ljudi priča osamdeset godina sudbine Južnog Tirola koji je davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća raspolovljen na talijanski i austrijski dio. Borbe, nemiri, smrti, mržnje i ljubavi. 1998. dolaskom Šengena ukidaju se granice, a dvojezičnost poput planina južnog Tirola ostaje kao svjedočanstvo.
Paralelno, glavna junakinja Eva, rođena šezdesetih u grotlu građanskih borbi i previranja Alto Adigea (kako se talijanski dio Južnog Tirola imao zvati), pedeset godina kasnije vlakom putuje sa vrha Italije skroz dolje u Kalabriju na poziv onoga koji joj je bio ono najbliže ocu što je ikad imala i kroz kilometre opisuje nam ljepote i čuda čizme
Priča je protkana komadićima južnotirolskog njemačkog i nešto malo talijanskog radi veće autentičnosti. Riječ koja me se posebno dojmila, iako se njemački sastoji od bezbroj takvih složenica jest Sprachgruppenzugehörigkeit, a označava pripadnost jezičnoj skupini i svatko se u ta vremena o njoj morao službeno izjasniti. Onima koji nisu htjeli izjašnjavanje, ili su se izjasnili u krivu skiupinu, nije bilo omogućeno podizanje ikakvih potvrda ili dokumenata. Fascinantno.
Osamdeset godina gotovo građanskog rata.
Izuzetan roman i preporuka.
I pouka.
