Konobarica s tastature

subota, 30.10.2021.

Nataša XXX

-Ma jebi se, znaš.- rekla mi je Mirela kad je skužila da aludiram na činjenicu, da sam uvijek, bez obzira na godine, Irenu nekako vidjela kao Alfa ženku u toj njihovoj vezi;- Mama i kći kuhaju dok tata i zet gledaju skijanje na TV-u, jel?- prihvatila je
-E, baš tako nekako.- sviđala mi se ova zafrkancija
-E pa baš nije. Sorry, al eto, ja imam muža koji se voli motat po kuhinji uz punicu.-
-Sretnice!- počele smo se smijati i to je definitivno bio dobar znak. I zato sam ju tako voljela. Što smo uvijek i u najgorim momentima mogle naći način da se našalimo, i da skužimo zajebanciju.
-Kako si ti, kako je kod tebe?- upitala je kad smo se malo primirile
-Okej za sad. Mama je okej, kako mi se čini. Tata standardno. Mislim da bi to sve skupa moglo ispast dobro. Ivan će po Dunju i Toma, pa ćemo se nać gore. I onda ćemo do Aleks. Izgleda da bi sve moglo proć u redu. Koliko može. Eto.-
-Jel Ivan kod tebe ili?-
-Ne doma je. Dogovorili smo se da bar ujutro bude sa svojima. Odjednom nas je toliko da ćemo se jedva rasporedit kad će i gdje tko kod koga na ručak. Kod njegovih smo sutra, a starci su kod Dunje, Aleks kod Maxovih...uuuuuau. Čudo da smo se izorganizirali uopće.-
-Kako se osjećaš?- upitala je. Otkad sam bila trudna, ne bi prošao niti jedan naš razgovor da me to ne upita. Nevažno jesmo li se u danu čule pet puta, il jednom u pet dana.
-Debelo.- rekla sam ko iz topa. Otkad sam izišla iz prvog tromjesečja, počela sam bujati...a trbuh se još nije nazirao.
-Jooooj. Da. Ti si najdeblja trudnica koju sam vidjela.-
-Jelda? Znala sam. Okej sam. Samo ako Aleks nije pripremila barem približno veliku puricu ko mama inače, bojim se da će nam gosti ostat gladni. Jebote, al baš mogu jest.-
-Samo ti jedi. Bit će nam juniorka zdrava.- Mirela je bila sigurna u spol djeteta, od onog dana kad smo buljile u dvije crtice na testu.
-Aha, na tetu Mirelu.-
-Na kumu Mirelu.- naglasila je. Ja sam pak još od onda bila sigurna da jedino nju želim za kumu svog djeteta, a ona je bila straaaaaaašno ponosna na svoju buduću ulogu
-Pardon kumu, naravno.-
-Joj, jedva ju čekam!- uzviknula je. Istina živa, radovala se tom djetetu kao da je njeno.
-Ne više od mene, kumo.- podsjetila sam ju.
-Ček dok joj vidiš vozilo...Nisam ga još viđala po Zagrebu. Pojest će se sve šatro trendseterice na špici. –
-Da, jer mi ćemo svaki dan bit tamo.-
-Pa šteta bi bilo propustit priliku i ne folirat se s najljepšom bebom u najžešćim dječjim kolicima koje je Zagreb ikad vidio.-
-Je, imaš pravo. Još jedan razlog više zašto jedva čekam da dođe.- rekla sam i refleksno se pomilovala po trbuhu.
-Eto. Pametno moje.-
-Ajde, idem ja sad. Ne sekiraj se ništa. Bude taj vaš obiteljski ručak sasvim okej. Baš kao i naš. Mora bit. Sretan Božić draga.-
-Hvala. I tebi. Ma oće da. Na kraju krajeva, uvijek se mogu preselit kod tebe, ako nešto pođe po krivu..-
-O da, u to ne trebaš sumnjat. Baš bi nam bilo fora. Ko studentice. Samo bi morale napravit raspored kad će koja pustit onu drugu da ima slobodnu sobu.-
-Lako bi to riješile. Ne sekiraj. Al se ipak nadam da do toga neće doć. Ne zato jer te ne bi za cimericu, nego, nadam se da će sve ostat po starom.-
-I ja.-rekla sam kratko. I stvarno sam tako i mislila;- Idem. Popit kavu do kraja, pa se pomalo spremat. Bit će dug dan.-
-Oooukej. Čuvaj se pa se čujemo.
-Može. Ćao i pozdravi svoje.
-Budem, ćao.-
Poklopila sam slušalicu. Da, bit će dug dan.


XXXXXXXXXXXXXXXXXXX


30.10.2021. u 23:05 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 28.10.2021.

Nešto si mislim

Puno mi ovih dana prolazi mislima. O ljudima. Osobama.
Nekako sam blagoslovljena malo iskočiti iz svakodnevne rutine. Dogodilo se nešto pozitive i taman kad me ponese to virenje van okvira, zapadnem u rutinu posla. Pitam se nije li vrijeme za promjenu. Ne smeta me posao. Smeta me mindset kolega. Dobri su to ljudi, nitko nije zloban. Iako ima onih sa karakterom lisice, ali karakter drugoga je nešto na, i da hoću, ne mogu utjecati. Pa se klonim, pardon, nastojim se kloniti ispraznih razgovora, bespredmetnih objašnjavanja i vječnog uvjeravanja da mora malo odgovornije. Umorilo me. Ne da mi se. Svako se jutro pojavim na poslu i obećam sebi da ću samo rutinski odraditi. Obećanje prekršim negdje oko 33. minute radnog dana.
Možda nije do okoline, možda je stvarno do mene.
Što se ne znam maknuti od osoba kojima je vrhunac humora Mujo i Haso, sarkazam ne poznaju, kao ni zajebanciju na svoj račun.
Udaljiti se kad vidim da ikakvo neslaganje ili prepirka drvi po jednom, i samo tom, argumentu, i nema iskakanja.
Što uvijek i iznova želim raditi u redu, čistoći i po nekim pravilima struke, koji su totalni iks ipsilon onima koji si ne trebaju obećati da će taj dan samo odraditi, jer to i bez obećanja uspješno iz dana u dan odrađuju. Jedino tako i znaju. A to odrađeno im je božepomozi.
I onda prođe tih šest radnih sati. Odguli se, odradi, radi ili kako god pa u onom drugom dijelu dana dolaze novi svjetovi. Novi ljudi, drugo okruženje, poneka i obaveza, da se ne lažemo.
Ovih dana okupirani smo organizacijom fešte za Njen veliki osamnaesti. Svatko na svoj način i svatko sa svoje strane kauča. Njegov se broj pročitanih stranica knjige koja mu je trenutno na repertoaru puno brže penje no moj. Odradit će on sve. Samo mu treba reći. Po mogućnosti kada je organizirano. Što ću napraviti ja.

Dobro je što se na svim aspektima ponešto mijenja.
I u poslu i van posla i doma.
O doma sam već napisala. Nakon subote svi smo u obitelji po prvi put punoljetni.
O poslu i onom van njega... U nekim ću narednim objavama.

Malo dosadan post, znam. Al kasno mi je već, a onaj ti ti tit, ti ti tit, ti ti tit u nula pet pet pet nemilosrdan je. I tako blizu.

Živi mi bili.
P.S. Idem provjerit alarm, jer jutros je bio utišan, pa se i prespavalo malo.

28.10.2021. u 23:23 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.10.2021.

Pjesnici kad marširaju

Kad oni marširaju,
Udaraju jako
Najjače

Napišu nekoliko versi,
Poslože ih
U nekoliko strofa

i onda krenu polemike
onih koji čitaju

Onih koji misle da znaju
Što je pisac,
a što nije htio reći

Pustimo pisce i pjesnike
Neka pišu,
Pustimo nek marširaju

Neka odzvanja

Samo ih pustimo da budu

Jer
oni jedini znaju
Što su,
a što nisu htjeli reći

Privilegij je
pjesnike
Čitati.











25.10.2021. u 19:28 • 16 KomentaraPrint#

subota, 23.10.2021.

Nataša XIX

NA BOŽIĆNO JUTRO


Bili smo kršćani. Katolici. Jedni od onih koji to nikome ne nabijaju na nos. Jednostavno smo nastojali živjeti u poštivanju vjere, blagdana, koliko se dalo i nekih svetaca, svi smo naravno prošli sve sakramente i tako. Voljeli smo i poštivali svih i svakog i uvažavali svačija uvjerenja i druge vjere. Takva smo bili obitelj i ja jednostavno drugačije nisam znala. Naši su nas divni roditelji još od malena nastojali naučiti da volimo svoju vjeru, al poštujemo svačiju i sve druge. Odgojeni smo u duhu uvažavanja. Čovjek je je čovjek, ako je čovjek...ako nije odmakni se od njega i ne osuđuj, jer vjerojatno postoji razlog zašto je takav. Dakle vrijednosti vjere i Božića bile su nam svima u obitelji jasne. Meni osobno, nije bilo jasno, ako je već tomu tako, zašto se Svevišnji tako grubo poigrao s nama i oduzeo nam Željka baš na Božić. Zar nije mogao malo promiješati karte, pa ako je i Željkova sudbina već bila takva, još malo ga prištedjeti...da ne nosimo pečat strahote na taj sveti dan, doživotno. No, kako je moja mama zaključila da je to Božja volja, i ovaj sam joj put, iako teškom mukom, potrudila se povjerovati. Ove godine nije muku mučila s oversize tepsijama, kuhanjem juhe, pečenjem mlinaca i neizdrživo golemom puricom.
Aleks je preuzela božićni ručak na sebe. Ona će se u to ionako manje dati nego mama, a na groblje će rano ujutro, prije svih. Mi ćemo prije ručka. Čvrsto smo jedni drugima obećali da ćemo nastojati biti dostojanstveni.. Dunja je pristala doći s malenim Tomom na ručak, pa će sve biti malo ležernije uz to malo čudo koje nas je iz dana u dan sve više radovalo.
Po defaultu, Mirela i ja smo morale odraditi božićni ranojutarnji peep talk. I kod nje je ovog Božića došlo do promjene. Irena je pozvana da ostane za Božić na ručku i to ni manje ni više od strane mame Marice. Mirela nije s tim bila nikako okej, al mama je zaprijetila mrtva ozbiljna, da ako Irena ne ostane, može se komotno iseliti iz njihovog stana isti čas. To je Mirelu još više uzrujalo i počela ju je pucati paranoja. Umirivala sam ju dva dana i konačno mi se činilo da sam uspjela. Razgovarala sam i sa Irenom koja je pak bila sasvim sigurna da će se nakon božićnog ručka ionako morat iselit jer je imala vražji osjećaj da su ih starci na neku foru provalili. Mirelina sestra Ana, coolerica kakva je oduvijek bila, mirno je zaključila da im se ne može ništa loše dogodit, jer to ona naprosto neće dozvolit. I tako su Mirela i Irena pogriženih noktiju iščekivale fatalni božićni ručak.
Nazvala sam Mirelu iz jednostavnog razloga što sam ju htjela ohrabrit, a i što će mi malo odmaknut pažnju od vlastite božićne situacije.
-Hej!- veselo sam kliknula u slušalicu;-Jel vam ostao koji nokat na prstima?- krenula sam odmah sa zafrkancijom, jer sve drugo odvuklo bi razgovor tamo gdje nisam htjela
-Joooooj. Ej, lude smo obje. Ne da imamo loš osjećaj, nego imamo turbo loš osjećaj.-
-Daj ne sekiraj se, šta bude bit će. Osim toga, rekla sam ti neki dan, ko prvo tvoji su starci razumni ljudi, pa i ako nešto naslućuju, ne vjerujem da će bit radikalni. Ko drugo, kod vas dvije bi trebalo malo više od roditeljskog neodobravanja da vas uopće pokuša rastavit.-
-Ma znam, al znaš, ono što si mi ispričala da ti je Aleks rekla, da se tako dobro vidi na nama da smo zajedno, nije mi baš puno pomoglo...iako ne mogu reć da mi nije drago.-
-Znam. I upravo zato što je to tako ja potpuno vjerujem da će sve dobro završit. Ozbiljno.- i stvarno sam vjerovala. Morala sam. Uistinu nisam željela da im se nešto ispriječi na putu. Bile su stvorene jedna za drugu.
-Hmm. Ne govoriš mi to samo da me ohrabriš, jel?-
-Ni najmanje. Naj sam ti ozbiljnija.- nasmijala se; -Di je Irena? Povraća na wc-u?-
-Ne, nisam ju uspjela napumpat još.- rekla je i prasnula sam od smijeha. Unatoč svemu nije gubila duh.
-Ti nisi normalna. Mislila sam od nervoze.-
-Znam šta si mislila. Nemam pojma šta se događa, al ona i mama kuhaju, eeeeej...njih dvije kuhaju zajedno. Tata i ja gledamo TV, a njih dvije kuhaju.- rekla je u nevjerici.
Nisam mogla da se ne nasmijem. Pravi obiteljski đir bračnog para kod roditelja.
-Hm, ne znam al malo mi je to onako čudno.- rekla sam
-Pa jel nije?-
-Pa je, meni je nekako Irena uvijek više davala na ovu drugu stranu, mislim uvijek sam nju zamišljala s tatom uz TV dok ti i mama kuhate. Sorry, al gledajući vas, ja bih prije tako podijelila uloge.- nisam odoljela i sad više nisam mogla zaustaviti smijanje.

23.10.2021. u 22:00 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 21.10.2021.

Ona ne može više


Kako znaš da je kraj? Kad vratiš sve stvari i podijeliš ono što je bilo zajedničko? Kada prekrižiš svo ono vrijeme koje je trajalo u tom zajedništvu? Kako ustvari prekrižiš to vrijeme? Koje si stvarala, voljela, mučila se, govorila, trajala u njemu, puhala u rađaoni dva puta po dvanaest sati kao da su se dogovorili iako je među njima četiri godine razlike, hitala s jednog kraja grada na drugi ponekad mijenjajući dva autobusa da bi stigla, smijala se...živjela. I onda odjednom, nakon petnaest godina...
-Ne mogu više. Potrošila sam se, Damire.-
-Hmh?-
I upravo taj tako jebeno dobro znani upitni „Hmh?“ jedan je od razloga. Možda bi bilo lakše da sam tu i tamo osvanula na poslu s masnicom ispod oka. Da je dolazio pijan doma svakodnevno. Maltretirao mene i klince. Možda bi onda bilo lakše, jednostavnije...Ne znam. Iako se ponekad pitam kako znam da je kraj, debelo sam svjesna da znam neko već vrijeme. Ne, nije lako. Ali nitko nije rekao da će biti lako. Još tamo petnaest godina unatrag u crkvi Svetog Marka, dvadesetog travnja u petnaest sati poslijepodne pred stotinjak ljudi. Rodbine i prijatelja. Neke od njih slabo smo ili gotovo uopće nismo ni poznavali. Ali jednima smo morali uzvratiti poziv, neki su imali partnere koje nikad prije niti kasnije nismo vidjeli, neki su nam bili i ostali bliski. I samo troje njih tu su s nama kroz sve te godine. Još tada, dakle, nitko nije rekao da će biti lako. Rekli su međutim, u dobru i u zlu, u bolesti i u zdravlju...i šta ja znam kako sve ne. Grozila sam se te ceremonije. Ali pristala sam na nju. Voljela sam Damira i hoćemo li se vjenčati u katoličkoj crkvi ili u kućici na stablu, bilo mi je jednako. Bila sam druge vjeroispovijesti, a to nam je tako malo bilo važno. I tada i sada. Trebalo je zadovoljiti roditelje, tradiciju i vratiti pozive za neka ranija vjenčanja. Voljeli smo se. To je jedino bilo važno.
I onda odjednom, sve se ispuhalo...
-Kažem da ne mogu više.- ponavljam Damiru – vreći koja spokojno, kao i svaku večer sjedi prekriženih nogu u svom kutu kauča, u svojoj polu meditaciji, potpuno nesvjestan svijeta oko sebe.
-Ne možeš šta?- pita odsutno, ne skidajući pogled s fascinantnog prizora škarpine koja pluta jadranskim podmorjem.
Pitam se bi li uopće primijetio da ne sjedim na drugom kraju. Da se jednostavno nekoliko dana ne pojavim u kući. Da malo nestanem. Idem sa Sanjom na par dana do njenih u Istru – slavodobitno sam objavila prije nekoliko mjeseci, ponosna na činjenicu da sam odlučila uzeti malo vremena za sebe. Sanja je moja nekoliko godina mlađa prijateljica. Slobodna, nesputana, sklona avanturi, zaposlena u firmi s kojom moja surađuje gotovo svakodnevno. Znamo se respektabilnih godinu dana, a kao da ju poznajem cijeli život. Kada? kratko je upitao. Čista jednostavnost. Bez puno komplikacija. I na tom mjestu gdje bi neki drugi muškarac postavio milion pitanja, a početno bi zasigurno bilo Jesi li ti normalna? on je pitao samo Kada?. U petak rekla sam jednostavno i okrenula se na peti da vijest objavim i klincima. Marinu i Aleksa sam našla u njihovoj uobičajenoj pozi pred televizorom u sobi. Igrala se neka utakmica Lige prvaka, a njih dvoje rastegli su se po podu i gotovo ritmički, naizmjenično gurali ruke u veliku zdjelu punu kokica. Neshvatljiva ljubav prema nogometu bila je jedino oko čega se nisu kačili i svađali. Voljeli su nogomet. Aleks je trenirao nogomet jer je to normalno za dečke njegove dobi. Marina...jer nije. Kako bilo, u čarima mokrih dresova, trenirki, blatnih kopački, čarapa i štucni, uživali smo već šest godina, od čega tri u duplo.

21.10.2021. u 23:17 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.10.2021.

Crtica broj dva

Odavno već ne broji dane. Svi su isti, svi poluprazni. Nedjelja, petak, utorak… Sve je isto. Sjeća se svaki dan priče koja je trebala trajati, biti njena, njihova. Trebala. Riječ koju nije voljela. Ne zna ni kojom se klasifikacijom u standardu jezika riječ trebati karakterizira. Nije voljela ovisnost koja se iza riječi skriva. Trebati nešto znači biti ovisan o nečem. Oduvijek je bila samostalna, odgovorna, sve po pravilima, po koncu kojim je proštepavala vrijeme svog života. Po tim je štepovima rubova i šavova mnogo toga morala. Rijetko trebala. I onda je došla ta njena, kako je mislila, priča koja je trebala biti njena, njihova. On je mislio isto, mislila je ona. Krenuli su pričom zajedno. Trajat će zauvijek, barem dok ih smrt ne rastavi, jer jedino je ona nepredvidljiva i sklona rastavljanju aktera koji priču ispisuju.
Premeće među prstima listove neke fiktivne priče. Godinama prelistava i iščitava ispisane retke ukoričene u sretne završetke. To je ostalo nakon velikih riječi, prolaznosti i neodržanih obećanja. A nije tražila ništa. Pa ni sretan kraj. Tražila je samo trajanje u vremenu, zajedničku povijest, običan neki život. I on. Sve isto, sve dogovoreno. Dok nije poplavila crtica broj dva.
Jer crtica broj dva značila mu je odmak od života kakav je bio. Od hedonizma na koji je navikao. Od bezbrižnosti kojom se gradio od svijeta. Nije on za to. On bi njih dvoje. Samo njih dvoje i što tu nije jasno. Čemu netko treći, ne daj bože i četvrti u njihovom kozmosu. U balončiću koji savršeno pluta. U maternici iz koje nikada nije isplivao. Njemu treba (treba!) ONA. Produžetak vrste nikada nije bio opcija njemu koji je savršeno funkcionirao u savršeno si posloženom svijetu
Njoj, njoj je crtica broj dva bila sve.
I svaki dan, svaki sat podsjetnik je na brisanje crtice iz njenog života. Hladni instrumenti silinom prodiru u njeno tkivo, hladan liječnik koji ne otvara usta već rutinski struže tragove crtice broj dva, hladne pločice sobe, vruće joj suze klize obrazima. Obrazima? Kako uopće ikad više nazvati taj dio svog tijela obrazom? Bol pod kožom. Prevara savjesti.
Kako pobjeći od slike?
One što iscrtava udesno, pod teretom kofera nakrivljena leđa u koja gleda dok odlaze iz njenog stana i života nakon izgovorene zadnje rečenice: Mislio sam da si malo dosljednija.
Kroz istaljenu joj kožu na hladne pločice curi bol…
Svaki dan, svaki sat u danima koje ne broji.

18.10.2021. u 20:40 • 15 KomentaraPrint#

subota, 16.10.2021.

Nataša XXVIII

-Nego kako sve to mislite odradit uopće, mislim on je kod svojih, još studira... Kako? Oće se preselit?-
-Nismo još o tome uopće razgovarali. Nemam pojma, ne bi htjela navaljivat. Mislim da bar za sada, i ako trudnoća bude okej, nema potrebe da se seli k meni. Nek se posveti faksu. Ne trebam mu još ja ovakva na sve. Mislim, je on mlad i bezbrižan, al stres je to. Kako god okreneš. A do sad je stvarno bio dobar student. Sve u roku i na vrijeme, sa super ocjenama.- rekoh. I stvarno nisam Ivanu mislila radit pritisak vezano uz preseljenje. A i htjela sam izbjeći opciju da se negdje preselimo sami. Odgovarao mi je komoditet roditeljskog doma i teško sam se u ovoj situaciji vidjela negdje van njega. Možda bi Ivan htio da idemo zajedno živjeti negdje drugdje. Onako sami. Al to sam već jednom imala, pa se vratila. I bilo mi je prerano opet odlaziti. Ne, to mi nikako ne bi odgovaralo. Za sad.
-Pa i je vam okej ovako. Ionako se vidite svaki dan. Mislim, to je malo i neizbježno obzirom na stanje tvojih hormona.- nasmijala me;- al doć će vrijeme i kad će to prestat, a i on će trebat neke dane kad će bit sam vezano uz učenje i to...-
-Upravo tako. Tako da je za sad ovako najbolje. Joj Aleks, on je tako super dečko. I kad sam saznala da sam trudna, kad smo prvi put razgovarali, fakat sam mu ponudila sve opcije. Osim da ću pobacit. I sve je skužio, i rekao mi da mu treba malo vremena. I nije ništa muljao, lagao, nit se lažno oduševljavao... jednostavno je tako zrelo odreagirao, da mi uopće nije bilo jasno na koju sam ga foru dobila. Ej on će za dva mjeseca imat dvadeset i jednu. A tako je zreo i inteligentan. Ne mogu vjerovat.-
-A i zgodan. Ne može se reć da nije. Okej, kad ćeš ga dovest na ručak jednom. Mislim, upoznali smo ga onako u prolazu samo. Bio bi red da ga malo bolje upoznamo, ako vam nije neka tlaka. Vjerujem da bi se on i Max za čas sprijateljili. To su jednostavno takve face. Dobro smo odabrale, kako mi se čini.-
-O da. I više nego dobro. I znaš šta. Nekako se ne brinem šta će mi budućnost donijeti. Dal će ovo sa Ivanom i sa mnom funkcionirat na neke duže staze. Mislim, voljela bi. Stvarno. Sutra bi se udala za njega. Al trenutno mi je bitno da trudnoća bude okej, da ovih preostalih sedam mjeseci isfuram do kraja, i da mi on bude tu u blizini. Eto. Ne zamaram se puno nekom dalekom budućnošću.-
-Pa i ne moraš. Prvo, jer ja stvarno imam osjećaj da će to potrajati. Drugo, ako i ne bude, imaš dobru logistiku. Znaš da uvijek možeš računat na starce i na nas, a i nema tog šta Mirela ne bi napravila za tebe, tako da je sve pod kontrolom. Sad ti samo preostaje uživanje u trudnoći i slatko iščekivanje.-
-Fakat. I tako sam sretna.-
I bila sam...Tako sretna.



16.10.2021. u 20:53 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.10.2021.

Oprostite, gdje vam je...

Navikla sam se već.

Kaufland, danas:
Zavijem u aleju higijenskih uložaka i krenem tražiti. Nisu za mene, pa mi nisu prepoznatljivi. U ruci mi spisak i kemijska, jer kako kupim, tako prekrižim. Mislim da sam ih spazila, pa se sagnem. Kutkom oka primijetim čiču kako mi se približava. U ruci ima neko paklo, ne znam čega.
-Oprostite, vi radite ovdje? -
-Ne, samo kupujem.
-Aha.
Okej, imala sam crvenu hudicu, preko nje crnu jaknu, pa me lako zamijeniti sa djelatnicom centra kojem je zaštitna boja crvena.
Pa još jednom nešto kasnije dok sam tražila ječam. Ovaj put u ruci imam spisak, kemijsku, sok od naranče i mineralnu... I tražim ječam koji su premjestili od kad sam ga zadnji put kupovala. Inače ne koturam kolica stalno, nego ih imama običaj negdje parkirati, pa po par stvarčica odšetati. Brže mi je i praktičnije. Ide nona prema meni. Znam što slijedi. Ovaj put pitanje se konvertira u:
-Oprostite, vi ne radite ovdje?
Nasmijem se:
-Ne, ne radim.
-Aha. Dobro.

Nekako imam izgled i aureolu prodavača u centru, čini mi se. Neovisno o trenutnoj garderobi o ulju, šećeru, plavim hlačama, brojevima jakni, velikom pakiranju brašna i sličnom ulijetali su mi pitanjima kupci po Metrou, Lidlu, Plodinama i Kauflandu. Ovo dvoje današnjih su bili fini i pristojni, inače se prema meni ide direkt in medias res.
-Oprostite, gdje vam je ono ulje po šest i nešto?
-Jel imate još onog šećera...
-Ono oštro od deset kila, nema više?
Ne znam, stvarno ne znam što na meni upućuje da sam djelatnik centra. Iako, moram priznati da sam jednom totalno nepromišljeno u Kaufland otišla u sportskom Champoin điletu crvene boje. Zaustavilo me 5 puta. Ko mi je kriv kada se nisam sjetila dvostrani đilet preokrenuti na sivu stranu.
A i činjenica da u kupovinu uglavnom idem sa okolopojasnom torbicom ne pomaže u cijeloj priči.

Uglavnom, ulje trenutno na akciji odmah je na ulazu.
I odavno nije po šest i nešto.

14.10.2021. u 20:57 • 9 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.10.2021.

Pališ ko dizel

Promrzli prsti. Zaleđena brava. Golf dvojka koji poslušno već desetljećima ganja ceste i kilometre. Redoviti servis, redovite provjere, uvijek dobre gume, na vrijeme zamijenjene kočnice. Nudili su joj dobre novce za njega. Retro je u modi. Neka. Ugradila je klimu još tamo davno, kad je klima bila hir imućnih, a ne potreba običnih. Polako uzima sprej, rekoše u trgovini auto moto dijelova da je najbolji, otvara dozu, protrese dva tri puta. Nakon što kuglica zastruže nekoliko puta po unutarnjim stijenkama lima, nacilja utor bravice i pritisne. Csssk, csssk. Csssssskkk. To bi trebalo biti dovoljno. Uvijek se pitala kako se ta kuglica ubacuje u dozu. Dugo vremena nije ni znala čemu kuglica u dozi. Tek joj je Rita iz drugog ulaza, jednom na popodnevnoj kavi objasnila. Da je kuglica unutra da spriječi zgušnjavanje tvari koja se u tamo nalazi. Sad je bilo malo jasnije ali i dalje nije shvaćala da se ovako prozirna tekućina može zgusnuti. No, na posljetku, i nije njeno da razmišlja o gustoći spreja za odleđivanje brave. Valjda oni koji se time bave znaju što rade.
Trebala ga je jučer uparkirati u garažu. Jednostavno je zaboravila.
I nakon što je tata otišao nastojala ga je čuvati kao što je on to činio. Redoviti servis, redovite provjere, uvijek dobre gume, na vrijeme zamijenjene kočnice...
Promrzli prsti gurnu ključ i on utone u bravu Škljok! Super! Otvori vrata i spusti se na sjedalo.
Pališ ko dizelaš, nekada se one sporoshvaćajuće karakteriziralo, uspoređivalo. I to je bilo jako smiješno. Njoj pak nikada. Oduvijek se tata hvalio da Golf pali bez problema i u svim okolnostima. A bio je dizelaš.
Protrlja dlanove i ključem broj dva pokrene motor. Malo pričeka hučući u dlanove. Nije joj baš ni svejedno što danas mora na cestu. Stalno javljaju o lošim vremenskim uvjetima. Snijeg, led, magla, minusi. Ma čudo neviđeno u januaru!
Upali radio. Mladac iz zvučnika zaori kabinom o proljeću i nemiru, o sreći i grljenju svemira. Ma moš si mislit'! Ranojutarnje ufuravanje radijske ekipe da će dignuti raspoloženje ama baš svima. Aha! Al nek im bude. Oni su tamo u nekom toplom studiju. Srču posljednje gutljaje prve, već mlačne kave i prepričavaju sinoćnje filmove ili pročitana štiva. Jer teško da je ikakvih izlazaka po ovom kijametu bilo.
Ne sjeća se kada je zadnji put izašla.
Motor je zadovoljno brujao njoj tako poznatim, stiliziranim traktorskim vibracijama. Osjetila je prvi dašak topline koji se probio.
Super! Hajdemo lagano. Pokrenula je auto i izišla na cestu. Pomalo će.
Dvanaestsatna smjena doktorice hitne medicine počinje za pola sata.
Nema žurbe
Bila je njena zadnja misao.

11.10.2021. u 19:23 • 14 KomentaraPrint#

subota, 09.10.2021.

Nataša XXVII


...
-Hahahahaha, tako je i meni bilo, nemoš vjerovat. Al prošlo me tamo negdje u četvrtom mjesecu, čini mi se. Nevjerojatno, misliš ono, bit će mučnine i to, a počneš se prašit ko zec.-
-Nevjerojatno.- rekla sam i srknula čaj.
-Osim toga, neki simptomi drugi?- upitala je Aleks i prinijela šalicu kave ustima. Iako je sjedila preko puta mene za stolom, mogla sam omirisati čini mi se sve i jednu molekuku kave iz te njene šalice.
-O da, do ovdje osjećam miris te tvoje kave iz šalice. Izoštrilo mi se nevjerojatno. Drugo ništa. Ko da i nisam trudna.-
-Super, šuti i bolje da je tako. Kako je ustvari prošlo kod njegovih?- upitala je. Nakon posjeta Ivanovim roditeljima samo sam joj se javila smsom i rekla da je sve okej.
-Ajoj! Mama se rasplakala, tata je naravno izvukao bocu neke rakije, neke što neodoljivo podsjeća i miriše na gin. Bože mili. Raznježili si se do besvijesti. Sestra je naravno znala, njoj smo rekli, tj. on joj je rekao kad i ja tebi. Tako da je ona bila neki ko buffer, ako stvari krenu loše. Starci su mu super, ne samo radi toga nego onako, fakat su dobrice neki. Tako da smo taj dio odradili i sve je hvala bogu prošlo okej. – zastala sam i srknula. Pogledala sam Aleks ravno u oči. Smiješila mi se.
-Zračiš sis.- rekla je kratko
-Sretna sam.-odvratila sam joj
-Vidim. I nemaš pojma kako mi je drago. Eto će nam mama i tata imat pune ruke posla. Znaš, nisam ti nikad rekla, možda nije bilo ni primjereno, al ono veče kad su Mirela, Irena, Ivan i ti vaši frendovi došli...kad sam vidjela kako te mali gleda, sva onako u komi radi Željka i situacije sama sam sebi rekla Bit će tu vraga!..Mislim ne bi ja tu sad pisala neki ljubavni roman, al točno se osjetilo nešto. Vidjelo se da ti on neće bit samo prijatelj s povlasticama. Ozbiljno.-
-Ma nemoj. Jebate, sad ispada da su svi znali, samo ja nisam. Mirela mi je rekla isto da je ona znala, Irena je znala...čak je i tata jednom u nekom razgovoru rekao da nas je vidio u gradu, to je bilo u samim počecima, i da smo ga podsjetili na njega i mamu dok su hodali. Prelijepo. Možda da mi je netko nešto rekao...Osim Mirele. Naravno, ona me ohrabrivala u svakom trenutku, jer naravno ona je ZNALA.- završila sam svoj mononlogić. Aleks se silno zabavljala.
-Pa moraš bit svjesna da okolina onako nekako vidi malo drugačije. Priznaj. Kako bilo, u čemu bi bio gušt da smo ti sad svi došli i rekli ehej Nataša, uključi malo mozak, Ivanu se sviđaš do bola! ili tako nešto.-
-Ma je, kužim. Znam. Al moram malo zanjurgat. Pa trudna sam žena.-
-Jeeeeiiii. Bit ću teta. Opet. Joj bili smo jučer kod Dunje. Ej, Tom je nevjerojatan. Mali je čudo. Da se zaljubiš u to malo stvorenje.-
-A ko nismo već svi zaljubljeni u njega. – konstatirala sam kratko.
-A baš.. – opet je bila kratka. Zašutile smo obje ponesene istim mislima. Željko i sudbina. Oči su mi se napunile suzama.
-Bio bi fantastičan otac.- rekla sam i pogledala u Aleks. Bila je na rubu suza. Znala sam da mislimo isto. No ni nakon deset mjeseci nismo bile u stanju razgovarati o Željku. Kao da bi taj naš razgovor zapravo potvrdio činjenicu da ga svo to vrijeme nema među nama.
-Okej, još kakvih noviteta u tvom okruženju?- promijenila je Aleks temu, brišući oči.
-Nope. Za sad je moja trudnoća top tema. Mirela se već uhvatila kako preko neta gleda posljednje modele kolica. Reče ona da će taj dio ona odradit. Reko okej. Dijete će mi se zasigurno vozat u nečem što ima 16 ventila turbo inection.- Mirela je prema vozilima gajila neku čudnu strast, i bilo je lako moguće da bi to moglo prijeći i na modele dječjih kolica.
-Kad smo već kod nje, nije li joj došlo da i ona riješi štogod po tom pitanju?- upitala je Aleks. Nisam joj nikad rekla za Mirelu. No nekako sam imala dojam da je znala, tj. barem naslućivala. U svakom slučaju, ako je prokužila Ivana u onim okolnostima, nekako je morala prokužit i njih dvije.
-Pa je. Došlo joj je. Al morat će malo pričekat do toga, kako mi se čini.- rekla sam diplomatski.
-Mogu to napravit vani, u Sloveniji npr, ako ovdje već ne.- rekla je Aleks ne trepnuvši. Pogledala sam je s obje obrve u zraku. Nitko iz naše obitelji srećom nije bio homofob pa tako ni ona. Al nekako nismo nikada pričale na tu temu, pa nisam baš znala kakvi su joj stavovi. Zato sam nastavila šutjeti.
-Okej je Nataša. Ne moraš ništa reć. Ja ću. Mirela i Irena su par, jel tako? – sad nisam imala izbora.
-Jesu.- rekla sam kratko bez potrebe da išta dalje govorim.
-Btw, i to se dalo iščitati. I čini mi se da su dugo zajedno, jer su toliko usklađene, da je teško ne primjetit. Pa mi se jednostavno čini logično...- nije završila rečenicu.
-Okej sis. Sad te stvarno moram upitat...Kad si ti to završila psihologiju, a da nas nisi obavijestila? Jebate ove tvoje observacije mi se čine toliko scary, da će me sad bit strah nasmijat se u tvojoj prisutnosti, jer ćeš TOČNO znat što se ispod tog smješka skriva. – rekla sam iskreno. Aleks je prasnula u smijeh.
-Ne treba završit psihologiju da skužiš ili osjetiš kad se dvoje vole, sekice.- rekla je;- i neću da se nikad prestaneš smijati. Bez obzira skužila te ja il ne. Okej?-
-Okej. Al kako si krenula na čas mi je mozgom proletila slika tebe u dugom plaštu, s onim velikim okruglim naušnicama i krpom na glavi kako blejiš u kristalnu kuglu...Buuahhh- stresla sam se. Aleks sam opet dobro nasmijala.
-Ej, to nije nimalo seksi. Ne želim bit ciganka koja gleda iz kugle. Pa ni u tvojim mislima.-
-Okej. Riješeno. Nego, oćete vas dvoje na drugo? Jeste razmišljali o tome? Znam da je plan bio dvoje.-
Malo je uzdahnula. I zagonetno se nasmiješila.
-Radi se na tome, već nekoliko mjeseci. Točnije otkad nas je Tom počastio svojim dolaskom. Ne možeš ostat ravnodušan, priznaj. Iako ti i nisi baš planirala, al bilo ti je negdje u malom mozgu, jel?-
-Jeeeiiiiii. Ako nam, to jest vam, se posreći, mogli bi nam klinci bit svi tu negdje...Osim što će Lovro bit jako važan, kao najstariji u ekipi.- nasmijala sam se.
-Oh, on je već sad jako važan, jer je stariji od Toma. A interesantno je što uopće nije ljubomoran. Ustvari mu se Tom jako sviđa. Pitala sam ga bi li volio da i mi imamo tako jednu malu bebu, pa je rekao:Sejedno.-
Nasmijala sam se. Vjerovala sam da će mu bit važnije da su sve Ninja kornjače u njegovoj kolekciji na broju od činjenice da mama i tata planiraju još jedno malo čudo poput njega. O da, klinici su Božji blagoslov. Definitivno.

09.10.2021. u 21:01 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 07.10.2021.

Fruštuk crtica

Sjedaju za stol 60. On jedva ide uz štap, ona jedva pomiče nožice. Nisam ih vidjela dvije godine. Mnogo tih gostiju ustvari nisam vidjela dvije godine. Em je bila prošla godina kakva jest onako globalno, em je meni bila ograničena lokalno.
Uglavnom, em end emovima zahvaljujući, sad je sve nekako veselije. Govorili smo već o krizi personala. Nije zaobišlo ni naš hotel. Dosta je novih. A naši gosti navikli biti razmaženi u svakom pogledu, pa i u toj stavci da smo mi tamo uvijek isti i tetošimo ih na stari dobri način kako su navikli, naiđu na nekog novog kolegu koji ih ne zarezuje koliko bi trebalo ili jednostavno ne razumije kako bi trebalo, kada ugledaju nekoga od nas iz stare postave klikću od radosti ko jato galebova pred kišu.
-Ooooooo, Vi ste još tu nismo se dugo vidjeli. Baš je lijepo vidjeti da vas još ima od starih.- oduševljeno razjape usta puna meko kuhanog jajeta u zoru ranu.
Jutro je tmurno, mračno, vani se valja jugo, tusti olovnosivi oblaci se jedva čekaju iskrcati, uglavnom dan bez perspektive za nekog na godišnjem odmoru. Najbolje što možeš iz tog dana izvući je - produžiti spavati. Naspavati se. Biti na odmoru. Ne! Sedam je sati i dvadeset minuta i sala je gotovo puna. Gledaš u naborano lice, pažnju ti odvlači komadić žute boje u kutu usana, sretna si što ti se netko ovako rano ujutro obradovao, iako da je bilo i malo kasnije, kad si već iskapila prvu jutarnju i sasvim otjerala san iz kapaka, ne bi ništa manje sretna bila.
-Nismo da. Kako ste? - živo (not) se zainteresiraš, i onda krene dijalog o prošloj godini, virusu, cijepljenju, nastavi se tematikom dužine odmora ovaj put (koliko ostajete? do nedjelje. a dobro bolje nego ništa. upravo tako...) i kad pretresemo dužinu nadođe neizbježno i ultimativno pitanje:
-Kada će sunce?-
Razumijem. Stvarno razumijem da netko tko je na odmoru želi sunčano vrijeme. Oni međutim ne razumiju da ponekad ima i oblačnog vremena. Imaš dvije opcije. Uglavnom odabireš po kriteriju simpatičnosti. Ako su ti simpatični onda im daješ nadu da će se vrijeme ipak malo popraviti. Možda ne danas, ali eto sutra bi moglo. Ako su manje simpatični, onda ih pljusneš istinom o lošoj prognozi za narednih nekoliko dana.
Negdje pred kraj doručka dolaze njih dvoje. Starčići. On neodoljivo podsjeća na lovca iz crtića o patku Dači. Ona (još) uvijek izgleda kao da je prste netom izvukla iz utičnice pod dobranim naponom. Ne obradujem im se pretjerano, al me ugodno iznenadi činjenica da su se uspjeli iz svoje planinske zemlje još jednom dokotrljati do nas. Pričamo prelazeći uobičajene teme. Kad ste došli, koliko ostajete..kako ste.
-Pa eto ne možemo hodati kao nekad- kaže ona mirno. On potvrđuje kimanjem glave.
-A što ćete, to dođe s vremenom, godine idu svima.- blago se osmjehnem
-Da. Baš tako. - i u trenu kada ih hoću upitati za kavu ili čaj stiže pitanje
-Recite, ima li koji slobodan stol bliže bifeu? -
Pogodi me pitanje kao maljem. I bude mi žao. Okrećem se, gledam. Vidim stol. Treba ga počistit.
-Stvarno nam je teško hodati. - čujem
-Naravno. Evo ima tamo. I to prvi do bifea. Vi polako krenite, a ja ću ga počistiti. -
Osmjehuju se, zahvaljuju. Čiča se polako uz pomoć štapa pridiže sa stolice. Kreću oni polagano prema stolu.
Dok stignu, rasčistila sam stol, prostrla svježi nadstolnjak.
-Možda vam treba pomoć, hoću vam ja donesti nešto s bifea.
-Hvala vam, ne treba. Polako ćemo mi. - govori gospođa dok se čiča polako, uz pomoć štapa spušta na stolicu.
Postavljam do kraja stol broj 70.
Najbliži bifeu.




07.10.2021. u 20:28 • 16 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 04.10.2021.

Znaš što je bitno?

Evo kako ja vidim stvari.
Znaš što je bitno?

Ostati zdrav, ako može
Ne čini zlo, nikad
Gledaj svako dijete očima roditelja
Ako možeš, pomozi,
ako ne možeš, ne odmaži.
Nadalje…

Jedi. Moli. Voli. Ako ne moliš, šalji dobre misli. Možda i nema neke koristi, ali naškoditi neće.
Sjeban je život i nije uvijek do smijeha. Al smij se kad god možeš. Možda će te gledati čudno. Briga te…
Izrazi emociju. Zdravo je. Ne možeš uvijek gledati tamo neku poizitivu. Ipak, kad odradiš negativu, kreni pozitivno, lakše je.
Nije uvijek lako. Neće ni biti. Teško je mnogima. Nevjerojatno, nekima i teže no tebi.
Kreni, negdje ćeš stići.
Zagrli drvo. Vrijedi.
Odi na more, u šumu, na livadu, u planine. Gdje god da ti dobro čini.
Šetaj, diši, upijaj svijet oko sebe. Lijep je.
Ponekad nije.
Možda nešto ne možeš promijeniti. Pokušaj. Ne ide – pusti. Odmakni se korak, dva.
Kad pustiš, možda se i promijeni. Možda i ne. Jer očito za promjenu nije.
Riječi ponekad udare snagom malja. Pazi na svoje riječi.
Jedi dobru hranu, pij dobra vina. Odi s frendovima na kavu, u kazalište, kino, na feštu.
Voli ljubljene.
Živi. Raduj se. Ne čekaj posebne prigode.
Jer, koliko god traje – kratko je.
Na kraju puta, budi zadovoljan. Ako može.





04.10.2021. u 20:27 • 18 KomentaraPrint#

subota, 02.10.2021.

Nataša XXVI

-Kako?-
-Kada?-
Uzviknuli su istovremeno moji dragi roditelji kad smo im Ivan i ja par dana nakon prvog ultrazvuka objavili vijest. Bilo je ugodno nedjeljno poslijepodne i Ivan je „svratio na kremšnite“ koje mama nije propuštala praviti barem jednom tjedno, otkad je otkrila da su Ivanov omiljeni kolač. A nas dvoje smo se dogovorili da ćemo starcima reći na prvim kremšnitama, pa tako evo nas sad, za stolom na kojem je centralni objekt tacna puna domaćih kremšnita. Mama i tata s jedne strane stola, Ivan i ja s druge. Ispod stola moje koljeno koje poskakuje u ritmu nervoze, i na njega položena Ivanova ruka koja ga bezuspješno pokušava primiriti. Srce mi se popelo u grlo i tu bubnja, ruke mi se znoje. Proživljavam ponovno ispit Rimskog prava koji je, osim Željkove pogibije, bio nešto najtraumatičnije u mom životu...
-Kako misliš kada, mama?- odgovorila sam glupim pitanjem na njeno refleksno pitanje.
-Ma ne mislim kada, nego, malo me iznenadilo...Uf...- pogledala je u pod
-A i nas je. Mislim, nismo to baš planirali.- preuzeo je Ivan i ispod stola me stisnuo malo jače za to koljeno koje je poskakivalo i bar za kratko ga uspio primiriti;- Al eto dogodilo se i...nadamo se da će vam biti drago postati djed i baka po treći put.- malo se nervozno osmjehnuo. Mama i tata izmijenili su poglede.
-Znači da se pripremamo.- zaključio je tata i osmjehnuo se:- pa meni je drago...ne da mi je drago, nego mi je jaaako drago.- ustao se, obišao stol i došao me zagrliti. No tek kad sam čula da se i mamina stolica odmiče od stola odahnula sam glasno. Ustala sam i nestala u maminom zagrljaju. Oči su mi se napunile suzama. Kad sam se malo odmaknula, još uvijek u njenim rukama, vidjela sam da su njene suze krenule niz obraze...
-Ovo je od radosti, samo da znaš. - uspjela je progovoriti, i opet smo nestale u dobrom, ljekovitom, oslobađajućem zagrljaju. Preko maminog ramena sam pogledala u Ivana i dala bi se okladiti da su mu oči bile pune suza dok mi se ohrabrujuće osmjehivao. Nakon nekoliko trenutaka tatin glas vratio me u stvarnost:
-Onda, zete, šta ti kažeš, jesi spreman postati tata?-
Nastala je kratka tišina. Onda je Ivan progovorio:
-Tata da, apsolutno, ali zet.- zastao je. Osjetila sam da ovaj dio trebam odraditi ja.
-Ovaj...odlučili smo da se nećemo ženit.- rekla sam kratko.
Ovo nije ni na sekundu zbunilo moje roditelje. Mama i ja smo opet sjele na svoja mjesta.
-Ma dobro je.- rekao je tata ;-Nisam mislio ništa prejudicirat, samo sam tako rekao. Jer kako god, Ivan ulazi u obitelj. Jel tako?- namignuo je Ivanu
-A je, da. Istina. Ustvari, beba je i nas iznenadila. I odlučili smo da se ne želimo ženit, bar ne još. Al da svakako želimo malu točkicu.-
U tom sam trenutku iz džepa izvukla u plastificirane korice brižljivo spremljenu prvu fotkicu naše bebe, koju smo spontano počeli zvati točkica. Pružila sam ju mami preko stola:
-Evo, ovo je naša točkica.- rekla sam ponosno. Ivan me zagrlio i poljubio u obraz. U tom sam trenutku, oslobođena svih strahova mogla proletiti kroz krov naše jednokatnice. Bila sam lagana kao perce i neizmjerno zadovoljna. Unutra, duboko u sebi.
-Koliko?- upitala je mama
-Sad je već deveti tjedan.- rekla sam ponosno.
-Kako se osjećaš?- upitao je tata. Ni on ni mama nisu dizali pogled sa snimke ultrazvuka.
-Pa ustvari i ne osjećam neke promjene. Osim što sam možda malo osjetljivija. A možda i nisam nego je to od cijele situacije. Šta ja znam.- nisam baš tati mogla reći da mi je seksualni nagon (a nisam baš bila ni sigurna da je to normalno za ovako ranu trudnoću) daleko jači od uobičajenog.
-Oooo, ako si na mamu, moglo bi i ostat tako.- rekao je tata i nježno pogledao mamu;- Sa svakim od vas radila je do sedmog mjeseca trudnoće. Ja sam ponekad padao s nogu, al ona je bila fit total.- nasmiješio se.
-A nadam se da će onda i ostat tako, i da ću u tome bit skroz na mamu.- rekla sam
-Okej, sad još imamo moje roditelje obavijestit. Nadam se da nitko neće past u nesvijest. Nekako su uvijek od Svjetlane očekivali da prva poriješava te stvari, a eto...-
-Kako to misliš poriješava te stvari? – upitala sam
-Pa ona je ipak starija od mene, i uvijek smo nekako kontali da će se ona prva udat, dobit djecu. Ne znam. Al eto...-
-Ljube, to nije rješavanje stvari, to je jednostavno život.- rekoh.
-Ooookej, onda da će se njoj prvoj dogodit taj život. – osmjehnuo se;- Al eto, život ponekad iznenadi.- zaključio je i posvetio se zaboravljenoj kremšniti koja je polupojedena sve to vrijeme stajala ispred njega. Ako je išta mogao, Ivan je mogao jesti. Uvijek. Bez obzira na okolnosti. Ja sam, naprotiv imala osjećaj da mi se kremšnite rugaju...nisam ih mogla ni pomirisati.

02.10.2021. u 19:11 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2022 (6)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva