Konobarica s tastature
četvrtak, 30.09.2021.
It's o.k.
Kaže Sarah B "Ljubav je ljubav je ljubav.". Pravo ima. U danu v'džajna monologa na anketi, jedna poluprigodna. Peace.
I
...ne sjećam se kad sam se posljednji put osjećao ovako spokojno, mirno i zadovoljno. Tu s njim na njegovom trosjedu. I na kraju, nije ta vojska ispala niti nešto strašno. Da nisam popustio svome tati, koji još uvijek misli da tko nije za pušku nije ni za ženu, koje li ironije, vjerojatno ga ne bih ni upoznao. Hvala ti tata!
II
...žao mi je karijere...ali ovo je nešto što ne želim skrivati, što želim za cijeli život, a u ovoj zemlji zasigurno, gay časnici ne opstaju. Sreća pa mi se ovo dogodilo sad kad sam samo narednik. Još malo, još samo malo...još godina, što mi je prvi uvjet za vojnu, kakvu-takvu mirovinu i gotovo.
I
...kada samo pomislim da neki nisu te sreće da kroz cijeli život upoznaju ovo. Ovu sreću pripadanja, ljubavi...s onim kog zaista voliš. Ne smijem ni pomisliti da se moglo dogoditi da vojni rok služim u civilnoj službi, u gradskoj biblioteci...volim knjige, uživao bih u toj biblioteci, ali on vjerojatno nikada ne bi ušao u tu biblioteku..kao što je te večeri onako autoritativno ušao u spavaonicu i nama golobradim novacima održao impresivan govor...
II
...i danas, pet godina poslije, sjećam se da sam, te večeri dok sam im držao pozdrav dobrodošlice, između njih dvadeset i dvoje osjetio magnet koji me vukao prema njemu...stajao je u stavu mirno, kao i ostali, tamo pokraj trećeg kreveta lijevo. Lud od brige, prestrašen, ali odlučan da odradi tu vojsku, kad već mora. Sladak, mlad, neodoljiv. Činilo mi se da tih deset mjeseci nikada neće proći...
I
...i pomalo sam tada, negdje na pola vojnog roka, počeo gubiti nadu da će se ikada išta dogoditi, iako sam ga pomno proučavao i nije bilo sumnje da smo u istom timu. Bio sam zaljubljen do ušiju, toliko da sam gotovo fanatično odrađivao sve vojničke gluposti, ne bih li ga impresionirao. No, kao da ga se nije ticalo...a mene je izluđivalo.
II
...nije znao da nisam smio. Nisam niti milimetar smio odstupiti od svojih ovlasti. Niti milimetar mu se približiti, a tako sam to očajnički htio. Nikada me niti jedan ročnik, od kada sam, nakon nekoliko pokušaja, postao u svojoj dvadeset i drugoj svjestan da me žene ne zanimanju, nije toliko privukao, da sam bio totalno lud. Bio sam profesionalac. Oduvijek, unatoč svemu.
I
...i onda se dogodio taj dodir. Kad mi je postalo savršeno jasno. Meni, mulcu od 19.
II
...i onda je jednostavno došao trenutak kad sam morao nešto napraviti. Postalo je neizdrživo.
I
...hrapavi fascikl formata A4 bio je dovoljno velik da ga, kad sam mu ga pružao, uhvati, pa i objema rukama, i da me ne dotakne. Ali nije. Spretno, položio je svoj dlan na moj, pogledao me kratko i zatim povukao fascikl. To je sve, vojniče. Najljepše četiri riječi koje sam kroz cijeli vojni rok čuo. Okamenio sam se.
II
...dotaknuti ga, dok mi pruža dnevne dokumente u hrapavom fasciklu bilo je naviše što sam mogao. Nadao sam se samo da shvaća. Taj mladac od kojeg sam bio deset godina stariji trebao je u tom trenutku shvatiti da će morati pričekati dok ponovno ne obuče civilnu odoru. Ako uopće želi isto što i ja.
I
...ništa manje fanatično nastavio sam i dalje odrađivati iste vojničke gluposti...i više mi ništa nije bilo teško, ništa naporno, ništa uzalud. Postalo je kristalno jasno da on ne smije, ne može više od toga. Tog dodira. I iako sam očajnički želio još poneki, znak, dodir, nešto...negdje u sebi slutio sam da ih više neće biti...tek možda kasnije, jednom. Meni je bilo dovoljno. Vremena sam imao.
II
...da sam s jednakim nestrpljenjem čekao da iscuri to njegovo vrijeme uniforme, kao i on, sasvim sam bio siguran. Iako bih ga najradije svaki vikend poveo sa sobom u ovaj svoj stan i ovdje gledao kako se, baš kao i sada, bori s otvaranjem vrećice čipsa, ni u najluđim si snovima nisam to smio dopustiti. Dok ne dođe veljača. U životu nisam ništa tako čekao kao tu veljaču.
I
...polako su se topili dani, a ja sam bio sretan...Došao je Božić, išao sam kući i bio sam sretan. Iako sam odavno već znao da nikada, nikada Božić neću moći slaviti u potpunoj obiteljskoj atmosferi bio sam kao vjerojatno niti jednog Božića, sretan...Novu sam godinu čekao u vojarni, jednako sretan. U siječnju te nove, friške godine, pao je prvi snijeg...bio sam sretan. A kada je veljača na kalendaru zamijenila siječanj...huh!
II
...dane na kalendaru križao sam s veseljem i strepnjom istovremeno. Totalno nespreman za 17.veljače, iako sam se gotovo deset mjeseci spremao za taj dan. Naravno, nije on trebao reagirati, imao sam sve njegove podatke. Mogao sam ga nazvati...kad god...nekako ipak, želio sam da sam odluči. Nevjerojatno. Iza sebe imao sam dvije solidne veze, sa dečkima otprilike svojih godina, nekoliko prolaznih veza, nije da se baš nisam nikad zaljubio, al ovaj mi je plavooki momak zavrtio cijelim bićem i izbacio iz centra kao niti jedan do sada.
I
...i kao u svakom dobrom filmu, uvijek postoji netko, neki prijatelj, slučajni netko koji nas kuži, netko ko je tu i ne osuđuje. Ja sam u svom vodu imao Marina. Super tip. Jedan od onih cool dečki kojima se možeš povjeriti. Nakon samo dva mjeseca otvorio sam mu se, rekao mu da sam gay. Nisam ga nešto iznenadio. Samo je kratko rekao o.k. I nastavili smo po starom. Nakon još dva rekao sam mu da sam zaljubljen u narednika...
II
...taj dečko, Marin, i danas se družimo. Divan je. Mangup generacije. On je bio totalno neopterećen tim datumom 17.veljače.Njemu je to bio dan kada će ga autobus u sedamnaest i trideset odvesti iz ovog mjesta. Datum kojeg će se možda sjećati još koju godinu i onda zaboraviti. Meni je to bio dan po kojem ću Marina pamtiti cijeli život. Jer on se između nas dvojice spustio valjda, kao neki posrednik poslan od, samo nebo zna, koga.
I
...nisam tog dana mogao praktički ništa. Jer nisam znao što dalje. Što trebam učiniti, reći. Reći nešto vojnom starješini koji je desetak godina stariji, u kojeg sam zaljubljen do ušiju...nemoguća misija. Nisam tog dana mogao disati. S Marinom sam i ranije razgovarao o tome Interesantno, inače se hetero dečkima gade takvi razgovori...Marin je bio totalno cool. I toga dana, kada je vidio da bi mi moj strah mogao stati na put ka bilo kakvom ostvarenju mojih maštanja u vezi narednika, uzeo je stvar u svoje ruke.
II
...stajao sam na ulaznim vratima komande. Bilo je hladno. Prilazili su mi vojnici koji su se htjeli pozdraviti...oni koji od sreće nisu znali što bi, vojni rok je gotov. No njega nisam vidio .U jednom trenutku mi je prišao Marin. Uz uobičajene riječi pozdrava, rekao je kratko:-vi ste stariji, nemojte ga pustiti samo tako i ne znate koliko mu je stalo.-vragolasto mi je namignuo. Osmjehnuo sam se i kimnuo mu glavom. Srdačno sam ga zagrlio i zahvalio mu. Marin je u svom stilu šaljivo salutirao i krenuo prema izlazu iz vojarne.
I
...sjedio sam sa spremnom torbom na krevetu u spavaonici. Sam. Srce mi se popelo u grlo i udaralo u nekom novom divljem ritmu. Imao sam vremena do polaska autobusa. Imao sam pet sati. Dečki će se naći u Greenu, kafiću blizu kolodvora, gotovo svi ćemo tamo malo proslaviti kraj ovog našeg vojničkog druženja. Ja bih prije toga trebao pozdraviti se s njim i reći mu NEŠTO. Raspadao sam se, jer nisam imao pojma što bi to trebalo biti. A kada su se vrata spavaonice otvorila, kada sam na vratima ugledao njega...prikovao sam svoj pogled u mrlju na podu, nesposoban da ga usmjerim prema njemu.
II
...u tom mi se trenu, kad sam ušao u spavaonicu učinio tako malen, nezaštićen, prestrašen, da sam poželio uzeti ga u naručje i, poput male bebe nježno njihati dok ne zaspi.Ali...na meni je još bila odora, a za dva sata dolazili su drugi dečki koji će zauzeti mjesta dojučerašnjih ročnika. No ipak, sjeo sam na krevet pokraj njega.-ovdje i sada, mogu te samo pozdraviti za sretan put, ali, za tri dana, u subotu, kad se budemo dogovarali za izlazak, možeš ti meni poželjeti sretan put...do tebe.- raspekmezio sam se, nesvojstveno sebi.
I
...o Bože !I skočit će mi srce kroz grlo van, počet će plesati po ovim hrapavim daskama kojima je prekriven pod spavaonice...usta suha, pogled i dalje u mrlju na podu...deset sekundi nevjerice. A onda su mi njegove riječi polako došle do mozga...on se hoće vidjeti sa mnom, u subotu...u subotu.. ovu subotu, bit ću s njim u subotu...ahhh...konačno sam progovorio.-Čekao sam deset mjeseci, mogu i do subote.- i uspio ga pogledati u te predivne zelene oči koje su vjerujem, jednakim intenzitetom slamale i ženska i muška srca.
II
...dopustio sam sebi uzdah olakšanja i potapšao sam ga po ramenu. Više od toga zaista nisam smio, sad već manje zbog odore, više zbog činjenice da se vjerojatno ne bih uspio iskontrolirati...-Daj mi svoj broj.-rekao sam kratko izvlačeći mobitel iz džepa.
I
...ne znam kako, ali i izdiktirao sam mu neki broj. Pozvao ga je i moj mobitel je zazvonio. Osmjehnuo sam se, sretan i prebacio torbu preko ramena. Ustao sam se s kreveta. Sada, imao sam hrabrosti, okrenuo sam se i kratko rekao -Trebala ti je cijela vječnost.-.
II
...a ta godina do mog umirovljenja, bit će taman godina do njegove diplome. I za otprilike nešto više od godinu dana vikende u mom stanu, ova izležavanja na trosjedu, zamijenit će zajednički stan i zajednički život...naravno, van granica ove zemlje, još uvijek nespremne za nas...
I
...sestri sam rekao.I nije joj važno.Voli me, bez obzira, i sretna je da sam sretan. Nije rekla svom dečku, jer nije sigurna da bi on to prihvatio. Shvaćam. Roditelji...najvjerojatnije nikada neće saznati da, iako sam bio za pušku, nisam za ženu. Zvono na vratima...
II
-Ko zvoni?Očekujemo nekog?- u trenutku kad sam to izrekao sjetio sam se.Danas nam dolaze
budući kumovi. Marin i njegova Sandra. Vjenčat će se za dva mjeseca. A nas su odabrali, jer ljubav prepoznaje ljubav. I naravno, jer smo im cool.
ponedjeljak, 27.09.2021.
Ljudina, Strauss sa Grbavice
Gledam jučer dokumentarac o Ivici Osimu. Odličan. Sjajan prikaz tijeka života jednog stručnjaka. U jednom trenutku pomislim da napraviti dobar dokumentarac i nije teško kada je tema zahvalna. Ovdje je tema čovjek koji je zvanjem nogometni trener. No dovoljno je odgledati nekoliko minuta, pa shvatiti, nije to dokumentarac o nogometnom treneru. Dokumentarac je to o ljudini. Mnogo je trenera i izbornika uspješnijih od Osima. Malo ih je takvih moralnih vertikala.
Supruga koja se pojavljuje u nekoliko kadrova isijava dobrotom i u svemu o čemu priča koristi iskrenu, pozitivnu emociju. Priča lijepim riječima i kako se čini kroz taj put njenog supruga kao da nije bilo lošeg. Živjeli su u nekoliko država i svugdje, kaže bilo im je lijepo, ljudi su bili divni, a ona, Ivica i obitelj prihvaćeni.
Pukne me sjećanje, slika koja se uvijek javi na spomen Ivice Osima. U to je vrijeme bio trener Sturma iz Graza. U nekom se natjecanju Sturm susreo sa jednim hrvatskim klubom. Zaista se više ne sjećam kojim, ali sva je prilika da je to mogao biti Dinamo. U jednom trenutku ne baš bezazleno ozlijeđeni igrač, hajmo reći da je bio Dinama, izlazi iz igre potpomognut liječnikom. Bolna grimasa, šepanje. Ivica, trener suparničkog kluba mu prilazi, sklapa ruke u molitvu i kratko porazgovara s njim. Potapša ga po ramenu i opet sklopi dlanove. Takvog ću ga se sjećati zauvijek. Emocija. U žrvnju nogometnog biznisa, u hektici gdje uvijek treba biti bolji, jači, neporažen, u nemilosrdnoj trci za plasmanima, bodovima, rezultatima, on je bio onaj koji emociju nije skrivao i uvijek je ostajao čovjekom.
Upravo je u Sturmu, s kojim je na državnoj razini osvojio sve što je mogao proglašen trenerom tisućljeća. A nije za baciti niti podatak da je u trenutku angažmana mogao birati između Sturma i Reala iz Madrida. Prevagnuo je Sturm. Klub blizak njegovoj najvećoj ljubavi, sarajevskom Željezničaru.
Posljednji selektor jugoslavenske nogometne reprezentacije uspješno je njome kormilario u vremena kada je reprezentaciju bilo potrebno sastavljati po republičkom ključu. On ju je sastavio po igračkom, iako su mu neki predbacivali da bosanskohercegovačkih igrača ima previše u sastavu. Na zadnjem svjetskom prvenstvu kojeg je nacionalna selekcija tada već lagano umiruće države igrala, protiv favorizirane Argentine iz Maradonine vladavine, u četvrtfinalu sa igračem manje Jugoslavija je remizirala. Rulet penala odlučio je ipak da Argentina ide dalje.
Sudjelovao je u dva najveća uspjeha te nacionalne vrste. Kao igrač u finalu Evropskog prvenstva 1968. te kao izbornik u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1990.
Igrao je diljem Evrope, bio trener čak do Japana. Najveći dio njegove igračke i trenerske karijere, ipak, veže se uz FK Željezničar. Prije nekoliko dana veličanstvenim vatrometom iznad cijelog Sarajeva Željo je obilježio respektabilni stoti rođendan. U istoj godini kada njegov najistaknutiji igrač i trener slavi osamdeset.
Romantik na terenu, entuzijast na trenerskoj klupi.
Ime mu je u stvari Ivan, ali da se to ime u istaknutih Bosanaca nerijetko konvertira u Ivica ili Ivo, poznato je.
Na osnovi fizičkog izgleda i nešto germanskih korijena dobio je nadimak Švabo
No uvijek će se znati o kojem se ofenzivnom veznom govori kad se spomene nadimak iz njegovih igračkih dana.
Strauss sa Grbavice jedan je i jedini.
Mladi navijači Sturma iz Graza pokrenuli su inicijativu da ulica koja vodi do stadiona dobije naziv najomiljenijeg im trenera.
subota, 25.09.2021.
Nataša XXV
...
-Ova točkica. To? Prrrrredivna je. Nisam još vidio tako slatku bebu.- rugao mi se Ivan kad sam mu ponosno pokazala sliku prvog ultrazvuka. Odmah sam naredni dan naručila pregled i nakon tri duga dana, dočekala ga. Iako je moja divna dr. Stanković, kod koje sam još od gimnazijskih dana, rekla da ultrazvuk nije obavezan pri prvom pregledu, bio je dovoljan jedan moj pogled umilnog šteneta, da se omekša, nasmiješi i:
-Ma dobro, mama, napravit ćemo jedan mali ultrazvuk.-
Jedan mali ultrazvuk je otkrio jednu malu točkicu, koja je za osam tjedana izgledala točkasto zdravo.
I tako smo sad blejali u ispis ultrazvuka, nesvjesni ičega s te mutne sličice. Osim točkice.
-Daaaaaaj. Uopće nisi fer. Još je malena, za osam tjedana ne može bit...točkastija.- rekoh. Bila sam odlično raspoložena. Za trudnoću još nisam rekla starcima. Aleks je znala. Bila je presretna, kao i ja uostalom. Obećala je da neće ništa reći mami i tati prije mene i dala mi do znanja da mogu računati na njenu i Maksovu pomoć ukoliko nešto bude zatrebalo. A meni trenutno nije trebalo ama baš ništa. Osjećala sam se kao Empire State i hodala jedno deset centimetara iznad zemlje.
-Ivane, ja ću morat reć starcima, uskoro. Ne želim da saznaju za tri mjeseca, kad sve bude očito.- rekla sam. Negdje putem odlučila sam ne razmišljati o kakvoj će se ulozi u našem životu odlučiti Ivan. Bila sam nekako spremna na bilo kakvu njegovu odluku, odlučila sam živjeti i uživati svaki trenutak trudnoće. Imala sam pravo na to.
-Znam. – rekao je; - I ja mojima.- pogledala sam ga iznenađeno. Nisam stvarno mogla ništa izreći, nego sam ga i dalje zbunjeno gledala. Otkud sad ta promjena u svega, koliko? Tri dana.
-Ne kužim. Mislim ne moraš ti svojima ništa govorit, al ja sam odlučila da bi trebala reć mojima. Nije fer da im ne kažem na vrijeme.- još sam mu jednom dala do znanja da je okej, ako ne želi preuzeti obavezu.
-Ne moram, ali želim. Slušaj, nemam pojma kako će to sve skupa ispasti na kraju, al činjenica je da sam ja tata, činjenica je da sam se već sad zaljubio u tu malu točkicu, i na kraju krajeva, ako dižem 38 kg jednom rukom, koliko teško mora bit dizat pinkicu od par kilograma.- licem mi se razvukao osmijeh. Možda stvarno nisam imala pojma u što se upuštam, ali iskreno, bila sam uvjerena da nikako ne može ispast na loše. Ivan je bio neopterećen, mlad, inteligentan. Uspješan student. Svemu ovome mogao bi dati jednu ležernu notu.
-Okej. Al molim te razmisli još jednom. Nitko nam ne garantira da će sve bit duginih boja...To je dijete. Velika obaveza. Ti još imaš posla oko faksa, i to debelog posla pune dvije godine plus još jedna.-
-Ko što sam već rekao, nemam pojma kako će to sve skupa ispasti na kraju...al želim biti tu, želim biti dio toga svega sada. Na kraju krajeva, ne znači da će se svijet prestat vrtit zato što nam stiže beba. Može nam samo bit bolje s njom. Sada je to tako. Ne mogu ti još reć da se želim oženit i da ću bit s tobom dok nas smrt ne rastavi...al sada je ovako. Volim što sam tu, i sviđa mi se ustvari što mogu bit s tobom u svemu i super mi je...- malo je zastao, a onda podigao sličicu naše točkice i nastavio:- A nadam se da je i tebi..i stvarno bi volio na slijedeće fotkanje ić s tobom.-
-Ooo da, ne sekiraj. Povest ćemo te.- rekla sam sretna... Povukla sam ga k sebi i poljubila. Nježni poljubac je vodio strastvenom, a kad sam podvukla ruku ispod njegove majice, zaustavio me.
-Hej! Di ćeš?- upitno me pogledao
-Jel nije očito...Idem do ovog savršenstva.- pogledala sam u njegova prsa.
-Znaš kud to ide kad se krene preko tog savršenstva..-za ne vjerovat, bio je ozbiljan, kao da se preplašio
-O da, zato sam i krenula tuda. Šta je? Nešto nije u redu?-
Malo se nesigurno osmjehnuo. Nije mi opet bilo jasno.
-Ivane?-
-Iskreno? Ne znam kako ćemo se sad seksat. Imam osjećaj da me malo strah...-pogledao me nježno.
-A da?- nasmijala sam se. S druge strane, ja sam bila totalno neustrašiva, i već sad pomalo nakon više od tjedan dana pauze – nestrpljiva; -Šta se bojiš za točkicu? Ne sekiraj, ona je u posebnoj čahuri...Osim toga.- zastala sam i poljubila ga u vrat;- Nema više: „mogu unutra“...sad moš' koliko hoćeš.- nastavila sam obrađivati njegov vrat, a ruke su ponovno krenule pod majicu...Da ću ga oslobodit tog straha, bila sam i više nego sigurna...
četvrtak, 23.09.2021.
Tri
I
Nedavno je Michelin objavio listu restorana koji su protekle godine zaslužili njegove prestižne zvjezdice. Mount Everest za planinare, pobjeda u finalu Svjetskog prvenstva u sportu, Michelin je zvjezdica u ugostiteljstvu. Jedna pak odluka respektabilnog vodiča o dodijeli u Hrvatskoj je, unatoč mega talentiranom chefu i njegovom radu, u gastro krugovima izazvala mnoge rasprave. Jer u času proglašenja restoran je bio otvoren tek nepuna tri mjeseca.
Insajderska priča pak kaže da su Michelin inspektori stigli dva tjedna po otvorenju, a potom još jednom. I udijelili mu zvjezdicu. O radu mladog chefa koji sa nepunih trideset godina ima već dvije Michelin zvjezdice napisano je puno i tu mnogo ne bih. Neosporni talnet, skroman, mnogo se educira, radi ono što najviše voli i u jednom tv prilogu mirno i bez lažne skromnosti kaže: "To priznanje, to nisam ja, to smo mi." Lijepo. Jer uistinu, u ugostiteljskom poslu nema ja. Možeš imati dvadeset ja. Genijalaca. Zvijezda. Messija i Ronalda. Ako tih dvadeset svjetskih klasa ne znaju ili ne mogu funkcionirati i raditi kao tim, priča će se nepovratno poput Titanica sunovratiti do dna oceana.
Imala sam priliku zaviriti u novootovoreni hit restoran. Predivan je. Impresivan. Pogled puca na cijeli Kvarner. Ponuda svjetska. Oko pet stotina vinskih etiketa. Kolegica koja mi je omogućila obilazak ističe da vlada red, rad, disciplina. Pritisak je, no na to smo navikli. Ekipa je super. Respektabilno sve skupa.
No...
Nigdje nisam naišla na podatak da taj zvjezdani hit restoran vodi - žena.
A mnogo sam o restoranu pročitala i popratila.
II
Pred dva tjedna, mi ljubitelji nogometa uživali smo. Gledali smo kako na prepunom Poljudu hrvatska nogometna reprezentacija u kvalifikacijama lomi Sloveniju. Iako se čini da se nakon ruske nogometne bajke naši reprezentativci i ne mogu nešto pronaći, svaka pobjeda veseli. Još više veseli činjenica da nakon tužne i nedruželjubive pandemijske godine, pa onog perioda kad se igralo bez navijača, na tribine uz propisane testove i potvrde navijači ponovno mogu. Poljud je te večeri pucao po šavovima u crveno bijelo kockastom ritmu. Predivno.
U isto vrijeme nekako ostali smo bez svojih nogometnih predstavnika u europskim natjecanjima. Redom su otpadali Hajduk, Osijek, Rijeka, a Dinamo se nije uspio plasirati u Ligu za prvaka, iako u Euro ligi ostao je. Da se za ulazak u elitno europsko natjecanje borila još jedna hrvatska ekipa malo je poznato. ŽNK Osijek ostao je također pred vratima Lige prvaka. Prošavši dva pretkola, zadnju prepreku, islandski Breidablik, osječke nogometašice nisu uspjele savladati.
Ostaje im Prva ženska nogometna liga kojom već godinama dominiraju. A u toj istoj Ligi, za razliku od ijedne hrvatske lige muških im kolega okupljanje na tribinama nije, ni uz kakve mjere, testove i potvrde dozvoljeno.
Znači...
Na utakmicma prve HNLŽ, gdje se po defaultu nažalost na tribinama okupe uglavnom rodbina i prijatelji, ni toj rodbini niti prijateljima nije dopušteno pratiti utakmice.
III
Jučer se u Hrvatskoj obilježavao nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Možda se možemo upitati gdje, kako i zašto sve počinje.
Jer nekim stereotipima na žalost, uvijek i iznova svjedočimo.
ponedjeljak, 20.09.2021.
Jedno poslijepodne sivoga neba i mora
Gledam...
odlazi ljeto....
Zatvara vrata po plažama i
kalendaru
Dani puštaju noćima
da ih zarobe
Kiša ispire zadnje
tragove sunca
sa grebena
Krošnje hvataju vjetrove
I da ne bude sve čista
klasika...
Plastične se stolice sa terasa
polako sklanjaju...
subota, 18.09.2021.
Nataša XXIV
-Koliko?-upitao je Ivan mirno. Ležali smo zagrljeni u mom krevetu, dan nakon što je tamo preko puta ležala Mirela. Otkad smo se vratili u Zagreb, veza nam je postala nekako malo službenija, pa sam ga hrabro dovela doma jednu nedjelju. Starcima se svidio. I ja sam bila kod njegovih, no nisam još mogla procijeniti kako je to prošlo, unatoč njegovoj tvrdnji da su starci oduševljeni. Olakšavajuća je činjenica bila da nam je Eskaem držala ravnotežu tijekom cijelog susreta, pa je sve bilo puno bezbolnije. I ona mi je naknadno rekla da su starci oduševljeni. Al mene je opet pucala paranoja razlike u godinama. Ne znam koliko su mogli biti oduševljeni činjenicom da im sin skoro godinu dana hoda s curom čak osam godina starijom. Kako god...
-Deset dana mi kasni. Ne znam koliko sam trudna.-rekla sam isto tako mirno. Odluku da ću zadržati dijete, donijela sam istog momenta kada je linija na štapiću poplavila. Možda malo sebično razmišljanje, ali drugačije nisam mogla.
-I? Šta kažeš? Mislim, nismo baš nikad o tome pričali. Nije da smo baš to ni planirali.-bio je nekako ravnodušan činilo se.
-Ivane, dovoljno si pametan. Još malo pa ću u tridesete...Ne kažem da mi je zadnji čas, al satić već lagano kuca. A osim toga, nije da si mi baš usputan netko, pa moram puno razmišljat. Skupa smo već skoro godinu dana. Lijepo mi je s tobom. Ova veza je najugodnija u mom životu. I..-okrenula sam se i pogledala ga ravno u oči.-Volim te. Baš te volim.-zastala sam trenutak. On je iskoristio trenutak da me poljubi. Lagano. Nježno. Baš onako kako je trebalo. Kad smo se odvojili nastavila sam, gledajući ga i dalje; -Vjerojatno ti i nije sad bio neki plan imati dijete s 21., čekaju te još dvije godine faksa, i tko zna šta još...ali, ja...ja sam druga priča. Čim je štapić poplavio, znala sam.- tu sam zastala, jer unatoč njegovoj inteligenciji, bojala sam se da me shvati krivo za slijedeću izjavu.
Čula sam da je uzdahnuo. A šta sam mogla očekivati...da će netko poput njega vrisnuti od sreće radi spoznaje da mu je cura trudna.
-Ivane, ja ću zadržati ovo dijete.-rekla sam. Pričekala trenutak. Nije bilo nikakve reakcije.;-I želim da znaš, ma što ti odlučio, kako god želiš dalje vezano uz dijete, složit ću se s tvojom odlukom. Hoću reći da meni odgovaraju sve opcije. Naravno, bila bih najsretnija da ostanemo zajedno kao obitelj. Ali ako ti odlučiš drugačije...poštivat ću tvoju odluku. Možeš biti tata full time, a možeš i preskočiti sve. Kako god želiš.-malo sam brbljala, al bilo me strah. Ivan je bio pametan dečko. Voljeli smo se. No previše je tu toga stajalo između.
Ponekad je ljubav jedino za što se možeš uhvatiti...ponekad ljubav jednostavno nije dovoljna.
-Ja obožavam klince.-rekao je iznenada. Osmjehnula sam se. On je gledao u strop. To još uvijek nije ništa značilo, ali kako god, znala sam da će donijeti dobru odluku; -Samo, malo me iznenadilo, vjeruj. Nisam do sad imao tako nešto ozbiljno ni sa jednom curom. Sa tobom...sve je nekako prirodno. Na početku sam poludio za tobom. Ozbiljno. Baš sam bio lud. Najprije ona tragedija sa Željkom, pa onda kasnije...nisam imao pojma šta trebam radit, pa sam samo čekao...I onda si se konačno nekako odlučila. Super mi je s tobom. Al na bebu, nisam računao, vjeruj. Bar ne još.-
Ako ništa, bar je bio iskren. A to je ustvari ono što sam i očekivala. Da mi bude iskren. Svega sam ja toga bila svjesna. I njegovih godina i njegovog razmišljanja, i nije mi ni nakraj pameti bilo oduzeti mu išta od života koji je vodio.
-Okej, nemam pojma šta bih ti rekao. Iskreno, ne znam. Možemo to malo staviti po strani, dok mi sjedne, dok postanem svjestan što se dogodilo. Jer što god da ti sad kažem osim da nemam pojma šta osjećam i šta bi htio, slagao bih te. A to neću. Hoću kad ti nešto kažem, da to fakat tako i mislim.- okrenuo se prema meni. Oči su mi bile pune suza;
- Heeej, nemoj plakat, šta je sad...nisi valjda očekivala da skačem do neba. Sve mi je to tako nekako.-prekinula sam ga:
-Nisam ja očekivala da skačeš, fakat nisam, al Ivane, tako zrelo razmišljaš i toliko si iskren, i neiskvaren da me pomalo strah.- suze su mi krenule niz lice. Ah predivno, nisam još ni pravo zagazila u trudnoću, a hormoni plešu potresujku ko ludi. Nisam htjela izgubiti ga. Ako je ikako moguće. Baš sam ga zavoljela, ali kada bih morala birati između njega i bebe, ne bih ni sekunde razmišljala.
-Imam puno stariju curu, morao sam se prilagodit.- namignuo mi je. Osmjehnula sam se kroz suze i naslonila na njegova isklesana prsa. Smirena. Sigurna. Ipak, voljela bih da odluči ostati...s nama. Ako ikako bude bilo moguće.
četvrtak, 16.09.2021.
Četvrtak, Rijeka, ja
Slobodan mi je dan.
Sastanak je ugovoren još početkom tjedna sa nedefiniranim vremenom. Oko 12-13 h. Čujemo se još. Priuštim si miran, dug doručak uz radio i čitanje zaostalog primjerka Mediterana (podlistak za kulturu novine u kojoj sam nekoć uistinu uživala), polako se spremim i negdje oko podne krenem prema centru. Nazovem za sastanak, zauzeto, stigne poruka javit ću se kasnije. Nema veze. Kad bude.
Na Rivi me odmah opere sreća. Nađem parking iz prve.
Krenem Gradom.
Odem u Središnji odjel Gradske knjižnice po Simone de Beauvoir koje nema po ograncima. Nema je ni u Središnjem odjelu. Al ima moje R, najdraže knjižničarke. S njom imam zaista povijest. Od osnovnoškolskih dana, čini mi se. Prijetila sam joj se, ne jednom, da ću iz zametskog ogranka u kojem smo obje tada bile ukrasti jedini raskupusani primjerak Andrićevih Znakova. Iz te knjige su doslovno ispadali listovi, bila je sva podvučena (uglavnom mojom) grafitkom i koliko god sam je puta htjela prisvojiti, nikada za to nisam imala hrabrosti. Čitatelji, ona čudna vrsta kojima knjiga je sveta. Zagazilo se već u devedesete i krenulo preispitivati je li Pisac naš ili njihov, pa se njegovih knjiga, za svaki slučaj, nije moglo u Hrvatskoj kupiti. Meni se pak činilo da je On moj i samo moj, jer gađao me riječima i mislima nepogrešivo. I danas je tako. Osim što je raskupusani primjerak odavno u nekom rashodu, a spletom sretnih okolnosti na moje je police došao divni novi primjerak kad sam se najmanje nadala.
Od tada R i ja smo zametski zamijenile ogrankom Turnić, e da bi se ona na kraju stacionirala u Sredošnjem odjelu, a ja na Turniću ostala. Srećemo se uglavnom po Fb-u. Danas fizički susret nakon podosta vremena razveselio nas obje. Po knjigu me uputila u Palaču Modello, Središnji ali stručni i odjel periodike i publicistike. Podivanile smo si malo, nasmijale se, opalile selfi i rastale. Pozdravila me riječima O moji Znakovi. I da se samo to danas dogodilo bilo bi dovoljno. Moja R najdraža knjižničarka, pozitivka i zafrkant oduvijek i zauvijek.
Izađem na jugom pritisnuto Korzo. Ono kuha, vrvi i ne mari za pritisak pred kišu. Njemački, talijanski, engleski, hrvatski, čakavština...svega se čuje. Mislit će neki da se sad furam na i idealiziram sve one karakteristike koje se Gradu pripisuju, ali ne. Prođite Korzom. Istina je.
Kupim si Cedevitu, jer pritisak u zraku i ples hormona malo me vrtuckaju, pa krenem put Palače Modello. Upijam žamor bezbrižnih srednjoškolaca, zastanem pred izlogom i zagledam se u predobre kožne gležnjače, iskapim Cedevitu do pješačkog pred knjižnicom i čekam da se upali zelena djevojčica na semaforu.
U knjižnici blaženi mir i hladovina. Zatražim knjigu, a cura se začudi što je ta knjiga kod njih...kaže nije znala. Nisam ni ja znala da knjiga ima sedam stotina strana, ali jednostavno ju moram barem pregledati i pročitati neke pasuse. Upitam i za jednu o prije navedenom omiljenom. Vani je. Oba primjerka. Davno bile devedesete. Knjigu pod mišku i dalje. Poziv za sastanak ne stiže. Ne brinem se. Stići će.
Odem do auta odložiti knjigu, jer u ruksak mi ne stane i zaista bi mi bilo komplicirano s njom na tradicionalne punktove kad sam u centru.
Crkva, svijeća, molitva.
Placa. Već je kasno za najveću vrevu, pa se lako probijam između štandova. U ribarnicu sam htjela, al odustanem. Znam da ću nakrcati vrećice, a jugo i nije vrijeme za prženja i pečenja ribe u stanu male kvadrature.
Izbijem na istočni dio među cvijeće i pogled mi se zaustavi na velikom panou iznad ulaza u HNK. Leica format -Riječki diptih- Vježbanje života, drugi put Pa odem do table sa programom. Utvrdim gradivo propisa dolaska na predstave i datume. U F.C.C.R.* vremenu, zaista bi valjalo pogledati obje. Možda mi se i poklopi.
Vraćam se na placu. Uberem šnicle za u toć i dve kile ogulinskog za pire. Opet odem do auta, jer ne mogu sa kesama na sastanak. Odlučim pričekati poziv još petnaestak minuta, a on stiže za pet. Ugovorimo vrijeme i mjesto. Imam još pol ure. Otvaram knjigu, čitam uvod. Počela je kiša. Konačno. Malo je podnošljivije.
Prije sastanka svraćam u Bio Bio trgovinu i kupujem si dimljeni tofu. Nisam vegetarijanac, al ovog baš nema svugdje za kupiti, a volim ga. Stane u ruksak.
Odlazim na sastanak.
Knjižara, drugi kat, finih gotovo sat vremena.
Odličan đir po Gradu zaključila sam drugim odlaskom u kasno poslijepodne. Na roditeljski mojoj maturantici. Putem me malo uhvatila sjeta kad mi je sinulo da je to jedan od posljednjih roditeljskih koje ću odraditi.
Unatoč pritisku u zraku, kiši koja je danas padala, plesu hormona koji je trajao mi jedan dio dana, odličan je ovo bio dan.
Dan u kojem je Radio Rijeka proslavio respektabilan sedamdeset i šesti rođendan i cijelo vrijeme vrtio zafrkantske jinglove i odličnu glazbu koji su me pratili i doma i u autu.
Radio Rijeka pozicioniran je na Korzu. Udruženi ritam i bilo Grada. Na njegovom balkonu vijore zastave Hrvatske, Italije, Europske unije i HRTa.
Dok poništavam parking karticu na automatu, a rampa se polako podiže, iz zvučnika s najdraže frekvencije tutnji Moj grad. Pjevam.
Cura iz tamnocrvenog Suzukija s druge strane atumomata osmjehne mi se.
To je naš Grad.
Fotka s ulaza u Klub mladih pozicioniranog preko puta Licea
ponedjeljak, 13.09.2021.
Nataša XXIII
JESEN MOG ŽIVOTA
Jedna od dvije razuzdane sexy igrice sa mojim dragim dovela me do ovog. Sjedim na wc školjci i čekam... Najdužih 20 sekundi u mom životu i linija koja je unijela najviše panike u njega. Znala sam koji su mi dani i znala sam da barem onaj drugi put nisam trebala pustiti transu da zamumlja Mhmmm. Al kad ti orgazam trese tijelom, noge otkazuju i um prelazi u besvjesno stanje i nisi baš sav svoj. I evo je. Kao da mi se ruga. Tanka plava linija broj dva. Ajme!
Nisam znala bi li plakala ili se smijala. Za majčinstvo sam u dvadeset i devetoj bila i više nego spremna .Za ovu situaciju u kojoj sam se našla – nimalo. Već tamo nakon Krapine, uredno sam počela bilježiti cikluse. Ivan je uglavnom svoju raskoš razbacivao po mom tijelu, ponekad bi navukao kondom, a vrlo, vrlo rijetko kraj našeg savršenstva odrađivali bi spojeni do kraja. To se uglavnom dešavalo kad sam već bila na početku menstruacije. Ali razuzdanost na Šolti me, ne jednom , već dva puta ponijela doslovno. I olako sam na njegova pitanja pred sam kraj čina u transu odgovarala sa Mhmmm. Odlično!
-Jesi?-upitala me Mirela s druge strane vrata. Cijelu situaciju sa kašnjenjem rekla sam jedino njoj. Nakon 9 dana odlučila sam ipak napraviti test i zamolila ju da prespava kod mene. Tako da mi rano ujutro bude moralna potpora, ma kakav rezultat bio. Ivanu nisam ništa govorila. Reći ću mu kad budem znala. Išta.
-Uđi.-rekla sam kratko. Polako je otvorila vrata i pogledala me upitno. Oči su mi bile pune suza, koje se još nisu odlučile otkotrljati niz obraze. Pružila sam joj štapić. Bez riječi. Pogledala je i uzdahnula. Kleknula je ispred mene.
-Slušaj me dobro! Slušaj me...Hej!- pogledala sam ju. Nastavila je; -Ovo...ovo nije kraj ničega. Al može bit početak nečega. Ma što odlučila, možeš računati na mene sto posto, jer ja znam da ćeš donijeti ispravnu odluku. Okej?-kimnula sam glavom. Zagrlila me je i onda sam se slomila. Ali doslovno .Počela sam glasno plakati u njenom zagrljaju dok me nježno ljuljala i gladila po kosi. Plakala sam Sašu, plakala sam Željka, plakala sam štapić, plakala sam....samo sam plakala...u Mirelinom zagrljaju...minute.. nemam pojma koliko je vremena prošlo, a ona je bila strpljiva. Konačno, kad je prestalo, kad sam izljuštila unutrašnjost suzama, malo sam se primirila. Ne, nikako nije kraj svijeta...
-Sutra ću reći Ivanu.-rekoh. Kimnula je glavom. Prekinula sam zagrljaj i pogledala ju u krupne smeđe oči:- Oćeš ostat još malo? Molim te.-pomisao da sad nakon ove novosti ostanem sama, grozila me. Kimnula je opet.
-Koliko god ti bude potrebno.-rekla je mirno
-Subota je. Sigurno imaš neke planove s Irenom...- prekinula me
-Irena zna zašto sam tu. I rekla sam joj da ću ostati koliko god bude trebalo.-
-Jel ona okej s tim?-upitah, jer po ne znam koji put Mirelu sam sebično ukrala.
-Oćeš da ti kažem šta mi je rekla na sve?-pogledala sam ju upitno:- Rekla je: Sad te volim još više, ako je to uopće moguće...-
-Jooooj.-rekoh i nasmješih se. Te dvije su bile tako...otrcane u svojim izljevima ljubavi...i ne bi ih mijenjala ni za sto drugih Irena i Mirela; -Ljigavice moje.-
-I još nešto.- tajanstveno me pogledala
-Što? Vidim da si sva nekako raznježena..-rekoh, a stvarno je bila. Od jučer poslijepodne kad je stigla...
-Zatražila je da joj obećam da ću i s njom ovako čekati da poplavi štapić, kad bude vrijeme. Moj ili njen. Svejedno.- stala sam. Nisam mogla vjerovat. Znam da su hormoni imali dobar dio u svemu tome, al ovo što je Mirela upravo izrekla raznježilo me do bola. Bila sam presretna zbog njih dvije.
-Ajoj Miro! Ajoj.-rekoh kroz suze koje su mi se opet počele skupljat u očima
-Da. Znam. Baš ju volim.- rekla je sad i ona vlažnih očiju
-Znači, stvarno - to je to, ha?-upitala sam
-Rekla sam ti još prije godinu dana. To je to.-reče i osmjehne se
-Drago mi je. Stvarno mi je drago. Al to znaš.-
-Znam. Idemo. Van iz ove kupaonice. Još ćemo se malo izležavat. Tek je sedam, a subota je.-pružila mi je ruku i povukla me. Ustala sam se, uzela štapić i krenula za njom u sobu.
Trudna sam. Definitivno previše emocija za subotnje jutro.
...
četvrtak, 09.09.2021.
Pred zoru do jutra
Budi me pun mjehur. Ustajem.
U spavaćoj nemamo sat i uvijek me strah koji ću broj iščitati na displeju štednjaka putem do kupaonice.
Rijetko to bude mlada noć. Tada se razveselim. Ima još do alarma.
Češće bude pred zoru.
Nula četiri pet sedam. Još sat, ako bude sreće zaspati.
Bubi se probudio i proteže se.
Putem natrag skupljam ga sa kauča, jer znam da sam neće doći. Ima foru tek kad se natrag skroz pospremim u krevet sjetiti se da bi ipak u spavaću, pa grebe po vratima. Pa opet ustajanje. E nećeš!
Skupljam se ispod plahtice i dekice. Bubi traži mjesto ispod jedne od dvije stražnjice. Nalazi ga pod Njegovom.
On se promeškolji.
"Jesi se pokrila?" pita me već po obrascu.
"Mhm" odgovaram
"Nemoj da ti bude zima"
"Neće."
On je samo pod plahticom. Stavljam se u njegovo krilo. Poput dvije smo žlice u savršenom redu. Pruža ruku preko mog ramena i spušta mi dlan na prsa. Tamo gdje se u posljednje vrijeme smjestio zapetljani čvor napetosti. Osjećam kako pod toplinom struje dlana čvor gubi bitku. Dovoljno da usnem na još sat vremena.
Nula pet pet pet. Prvi alarm.
Budim se, gasim ga.
Okrećem se, on se meškolji, okrene se na leđa oprezno da ne remeti Bubijev san.
Gledam poznati profil.
Osjeća, otvara jedno oko, pogleda me.
"Hm?" postavlja mumljavo pitanje.
"Volim te." kažem
" I ja tebe. Više." sneno odgovara.
Drugi alarm.
Utiskujem poljubac na njegove usne i ustajem.
Nula šest nula jedan.
ponedjeljak, 06.09.2021.
Nula negativ
U nas troje, tri su krvne grupe. Imamo nulu minus, AB plus i B plus. Idealna smo obitelj za davatelje. Osim... nas smo dvoje na dnevnim lijekovima, a Juniorka puni osamnaest za dva mjeseca, pa spala knjiga na ništa. Ona jedva čeka da napuni osamnaest. Već ima plan. Subota fešta, ponedjeljak polagat vožnju i onda krajem tjedna po prvi put dat krv. Jedva čeka. Sve to.
Nema tome nekoliko godina poslan je apel da se traže davatelji osobito moje krvne grupe i radilo se o konkretnom slučaju. Sjeli smo Zakoniti i ja u auto i uputili se u prostorije jednog vatrogasnog društva gdje je bila akcija. Bila je subota. Vratili smo se neobavljena posla. Došli smo pred sam kraj termina, a obzirom da nisam nikada dala krv nisu me mogli za prvi put baš tu i tada olakšati za prvu dozu. Preporučili su da se u ponedjeljak javim u KBC.
U ponedjeljak je za konkretan slučaj bilo prekasno. RIPove smo ispisivali ispod objava da je dotični preminuo već u nedjelju.
Ne kažem da bi baš moja doza krvi sa potrebitom krvnom grupom išta promijenila, njega spasila. No zasigurno bi nekome drugom pomogla.
Nitko od nas ne misli, a još manje priželjkuje završiti na kirurškom stolu. No nekad je dovoljna uistinu sekunda nepažnje pa se nesreća dogodi, a nekad pak imamo kronični problem gdje je operacija jedino rješenje. Kako god, uvijek je potrebna u pričuvi ta plastična vrećica crvene tekućine.
U KBC Rijeka konstantna je potreba za krvi, a koliko je stvar uistinu ozbiljna saznala sam pred koji dan.
Nazvala me kolegica s faksa. Čeka operaciju kuka. Danima već leži u bolnici. Da nije frke sa krvlju bila bi već na rehabilitaciji. Nije jedina. Ima ih masu koji tamo jednostavno čekaju... Krv. Sve su obavili. Leže po bolničkim krevetima i čekaju magičnu " Večeras za vas nema večere." rečenicu
Pita mogu li nešto o toj temi napisati.
Draga moja D to je najmanje što mogu napraviti.
Ako se i jedna osoba potaknuta ovim tekstom odluči dati krv, napravile smo puno.
Osobno, neizmjerno mi je žao što moja krv, one najidealnije krvne grupe, ne može biti proslijeđena u plemenite svrhe.
Beta blokator priječi.
subota, 04.09.2021.
Nataša XXII
xxxxxxx
-Okej, ko se još nije poseksao?- upitala je mrtva hladna Irena za doručkom, negdje sedmog dana našeg gotovo studentskog godišnjeg odmora. Marko i Dragan bili su poprilično tajanstveni, ali obzirom da su dijelili sobu, a naizmjenice se jedan od njih mogao ujutro zateći kako spava na kauču u dnevnom boravku, bilo je za ne vjerovat da i njih dvojica nisu obavili štogod po tom pitanju.
-Irenaaaaa.-zavila je Mirela
-Šta? Ima nas četiri u paru i tri solo. Za Cecu znamo da je imala trenutak, al ova dvojica su prilično tihi.- odmahnula je glavom prema Marku i Draganu.
-Da, oni ne upražnjavaju svoje trenutke u hodniku, pa ih je teže prokužit.-rekoh.
-Jesam!- reče Marko kratko
-Jesam!- ponovi Dragan za njim.
-Naaaajs .Ajmo sad najčudniji seks, da vas čujem. Može bit po mjestu, po izvedbi, osobi...-nije se predavala tog jutra dobro raspoložena Irena. Ni kod nje nije noćas bilo dosadno, činilo mi se.
-Šta joj je?- upitala sam Mirelu
-Ovulacija.- kratko mi je odgovorila
-Bu-haaaa, kod vas se onda gadno dimi iz kreveta.- rekoh. Mirela je samo podigla obrve ;-bolje rečeno cijedi.- nisam izdržala...opalila me po ruci.
-Ej, imam ja pitanje, kad smo već kod toga.-javio se Dragan.
-Kod čega-upitala sam
-Kod ovulacije. I čudnog seksa.-nije se dao smesti
-Ajde.- rekoh.
-Ustvari mislim da bi mi Irena bolje znala odgovorit.- usmjerili smo poglede prema inicijatorici ove baš onako primjereno jutarnje teme ;- Ko je gadljiv nek ne sluša.-
-Daj Drago, nemoj molim te.-javio se Ivan. On ga je poznavao bolje od nekih od nas.
-Štaa? Zanimalo me uvijek, jebote. Kako vi to kad imate stvari, jel niste malo ograničene?- opet se okrenuo Ireni, a čim je to izgovorio gotovo svi za stolom iskrivili smo face uz uzdahe negodovanja. Irena je bila cool.
-Ograničene...misliš kako se uskladimo i to? Ono, mjesečno nam izbije više dostupnih dana nego kod vas hetero?-nasmiješila se i srknula iz šalice
-E, baš to.-odgovori joj Dragan
-A jesi se ti ikad seksao s curom kad je imala stvari?- upita sad Irena njega
-Pa jesam, al ono...- nije dovršio misao, a gotovo da mu se vidio upitnik iznad glave.
-Koje?- mislim da je Irena uživala, kod nje nije bilo predrasuda, i mogla je o seksu, ovakvom ili onakvom bez srama. Uvijek.
-A daj sad Irena, pa malo je drugačije, jel nije?- nije se dao Dragan
-Ej, odvratan si, daj.- opet je upao Ivan
-Stvarno.-sad se i Marko uključio :-Otkud ti je to sad palo na pamet.-
-Šta sad? Irena je prva počela sa čudnim mjestima, izvedbama i to, pa mi palo na pamet.-
-Okej, oš da ti ispričam izvedbu? Eksplicite? -Ireni je to ustvari bilo zabavno. Nama ostalima...baš i ne.
-Neeeeeeeeeeee...ja nećuuuuuuu.- zavila sam ;-Možemo promijenit temu, pliiiz.-
-Baš ste sick.- javila se i Eskaem i uzela nam objasniti; - Seksaju se kad mogu, a ako se i seksaju dok imaju stvari...pa...fakat, kako?-kao da joj se tek sad upalila lampica. Nije ni čudo. Eskaem je na doručak došetala kroz dvorište, a ne iz kuće. Mogli smo samo nagađati gdje ju je trenutak noćas zatekao.
-Zavisi o trenutku.-poentirala je Mirela nasmijavši se zlobno.
-Touche!-rekoh ;-Kako god, ja bih ipak da čujemo najčudnije. Šta sad, ekipa smo, tu smo 0-24, više manje i svi smo se poseksali u zadnjih bar 48 sati...-pogledala sam Ivana, koji se smješkao. Znao je da neću spominjati naš vrlo uspjeli eksperiment, ali i kad bih ga spomenula, ne bi ga zasmetalo.
-Perilica.- kratko je rekla Irena
-Perilica? Za robu ?Ona na kojoj sam zaćorila neku noć? Fuuuj.- rekoh
-Ne sekiraj, perilica je bila nakon.- Mirela me nježno stisnula za ruku i nasmijala se Ireni.
-Hot. Kako? Mislim, koja je sjedila na njoj?-upita Marko
-Ja.-reče Irena kratko, nasmije se i namigne Mireli
-Jel bila u pogonu?-upita Dragan
-A šta misliš zašto sam sjela na nju.-opet će Irena;-Toplo, vibrira, a Mira se najprije nagnula oprat japanke u kadi...di ćeš bolje...-
-Uau!-uzvikne Ivan
-Šta uau, a ti?-upita Dragan njega
-Umivaonik.- Ivan će ne trepnuvši
-Ojoj...onaj isti u kojem se umivamo svako jutro, peremo zube i to...- zgrozila se Eskaem, ne gledajući Ivana, već mene.
-Mhmm. Al pogodi čime smo bili inspirirani. - Mirela me gledala s podsmjehom. Znala je da to uopće nije bio umivaonik. Al prešutila je. Nastavila sam;-A ti? Ideš sa zidom u hodniku ili?-
-Nope.-reče Eskaem kratko
-Opaaaa, trenutci, trenutci, ajde iznenadi nas još jednim.-javio se Dragan. Bio je izuzetno raspoložen.
-Barska stolica. Nero, vanjski šank. Naravno bio je zatvoren, 3 ujutro.-
Oteo nam se jedan kolektivni:
-Aaaaaaa!-
-Joj sister! Užasna si.- reče Ivan kroz smiješak. Mislim da mu je jedina neugodna stvar o seksu bila spoznaja da mu se i sestra, vidi čuda, seksa...
-Ko ti je uopće taj tip? Zašto ga ne dovedeš?-rekoh
-A radi po cijele dane, sezona.-reče ona; -To je jedan moj bivši...bili smo kratko nešto skupa kad smo bili klinci, pa to i ne računam. Al sad smo odrasli i eto! Dalje...ostala su nam samo još ova dva galebića. Da vas čujemo. Marko?-
Marko je za razliku od Dragana bio izuzetno tih jutros
-Ovo ljeto to bi bio luftić. Jebate al je to nestabilno, uf.-
-Pa šta nisi sišao na pod? U čemu je fora bit deset centimetara iznad zemlje. I još se ljuljat pri tom?-upita ga Ivan.
-Ne znam.Bilo mi je nekako i dobro...na neki čudan način.-
-Sa kim?-
-Sa Angie.-
Prasnula sam u smijeh.Mirela me počastila da nisi slučajno pogledom.
-Šta je smiješno?-upita Dragan
-Luftić, jebate.-slagala sam na brzinu;-Deset centimetara od poda, a on se ljulja. Kako god .I Dragane još ti-rekoh
-O, ja sam bio u sobi, aliii...prvi put DP.-
-DP?-upitala sam naivno
-Double penetration.-objasni mi Mirela kratko.
-A.- bila sam kratka i ja. Hmmm, nije da to nisam nikad htjela isprobat. Pogledala sam Ivana. Točno je znao šta mislim i brzinski zatreperio obrvom u stilu riješit ćemo i to.
-Šta je ili tko je bilo za double?-upita ga Ivan
-Donijela je mala svoj vibrator.I mogu vam reć.- zastao je kratko;- Ko još nije probao, bez obzira na spol i afinitete...toplo preporučam.- zatvorio je oči, nasmješio se i zavalio u stolicu uz zadovoljni uzdah.
-Hej! Nemoj sad prizivat sjećanja.-bubnula ga je Irena laktom u rebra, i dodala:-Koji smo mi virdosi.-
-Ma nismooooo.-zavila sam.
-Ne, ti fakat nisi.-promrmljala je Mirela
-Šuuuti.-otpjevala sam joj mrmljajući nazad.
A-ha. Šolta je bila izuzetno sexy.
četvrtak, 02.09.2021.
Čajanka
Neki se dotaknu na tren i ostanu zauvijek. Oni su bili suprotno. Dotakli su se odavno, trajali godinama, ne želi ga više vidjeti. Krivi su oboje. Ona što je znala i trpjela, on što nije mogao odbiti nagon.
Pomiče tešku tamnozelenu zavjesu, pušta svjetlost u sobu, jedna zraka pada preko stola i njene šalice. Popodnevnu je kavu zamijenila čajem. Cigaretu prhkim keksićima. Okrenula se za tristo i šezdeset. Tristo i šezdeset bi bio cijeli krug, puna rotacija, povratak na polazište... Ne, onda će radije reći da se okrenula za sto i osamdeset. Tako. To je pola od punog kruga koji vraća na polazište.
Nije da je bila nesretna sa polazištem na početku. Voljela je sve njegovo. Sve joj je bilo lijepo, divno i fantastično. Malu notu napuhanosti uviek je imao, ali nije joj smetala. Nosio ju je na dlanu. Do Alena. Kad se Alen rodio prestao ju je nositi. Nije imao vremena. Ponjeo je tada već kolegicu sa drugog kata. Na dlanu i na još ponekim ekstremitetima nosio ju je godinama. Mia je krenula u prvi srednje, Alen u sedmi osnovne kad je odlučila da više neće podnositi ta njegova nošenja.
Puše u mirišljavu tekućinu. Najuzaludnija radnja ikad. Kako misli rashladiti par decililtara vrelog čaja u šalici puhanjem po njegovoj površini? Uzima keksić, kratko ga umače u tekućinu pa prinosi ustima. Mirišljavi cimet i troma vanililja na trenutak preuzmu vladavinu među osjetima. Keksić se, uhvaćen u zamku između jezika i nepca nemoćno raspadne
Poput nje na početku kraja, kako je tada mislila. Jer bez njega nije znala da može. Bez njega nije bila. Dala mu je sve konope svoga bića da ih on poveže kako želi. A on je potezima vještog mornara sapleo uzlove tih užadi da ih samo on razvezati može, ako mu se ikad prohtije. Dugo joj je trebalo da presječe.
Tigar skoči u njeno krilo i udobno se sklupča. Tu mu je super. Iz nekog razloga, jedino njemu znanog, on dolazi u njeno krilo samo na popodnevnu čajanku. Pa utješno vibrira. Kod četvrtog keksića prestane, udahne, izdahne i sasvim se primiri u svom klupku zadovoljnog sna.
Ispalo je, nakon par godina nemirnog sna, ispijenih čajeva matičnjaka, lipe i lavande i progutanih tabletica od valerijane do onih sa recepta, da i te kako zna i može bez bezćutnog mornara. I da početak kraja bio je samo početak. Nje. Žene. Života.
Probala je ostati na civiliziranoj razini.
Nije išlo.
Probala je objasniti.
Išlo je još manje.
Probe su prestale i bez one generalne.
Sad razgovaraju samo preko računa.
I super joj je.
Tigar se promeškoljio.
Keksića više nema.
Čaj.
Ispijen je.
