Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.08.2021.
Sous le ciel de Paris
Praznina. Neka velika praznina koja je bila nešto novo. Pročišćen um u kojem nije više bilo nepotrebnih pitanja. Nesuvislih odogovora. Ničeg nepotrebnog.
Na nepunih deset metara od njega brdo je djece izgubljeno u zanosu igre. Cika, vriska i neartikulirani glasovi. Nije mu smetalo. Polako je žvakao svoj burek i srkao jogurt. Dobar burek. Odavno nije pojeo takav. One bosanske teorije što je pravi, a što krivi burek uopće ga nisu zanimale. Volio je i onaj s mesom, i sa sirom i svaki. Bilo je bitno da je dobar. A ovaj je bio. Sa sirom. Odličan.
Žvakao je polagano. Nije više bilo žurbe. Sve je riješeno. Prije nekoliko dana sve se činilo neizvedvo. A onda je odlučio. Neće više razmišljati. Limfu je nagrizala beštija i trebao bi sada sažalijevati sebe, život i sve ostalo. Držati strogu dijetu i piti otrove da beštiju smire. Jer nju je teško, bolje rečeno- nemoguće zauvijek ušutkati.
I ranije je upražnjavao meditaciju i raznorazne tehnike koje su mu pomagale lakše kroz život. No eto, kad je donio odluku, nastupila je ta nova praznina, mirnoća i sve je bilo lakše. Pa čak i pojesti premastan burek. Za koji bi svaki autohtoni Bosanac tvrdio da nije burek već sirnica, a svaki endokrinolog da ga ni u najluđim snovima ne smije pojesti.
Odjednom je začuo nježni mousette. Pod nebom Pariza. Nasmješo se. Taj je ringtone postavio na svoj mobitel prije nekoliko godina kada je prvi put vidio i čuo nekog anonimnog majstora koji je s lakoćom u prstima prebirao po crno bijelom svijetu klavijature i s osmjehom razvlačio mijeh predivne bijele Hohnerice od 120 crnih basova. Lakoća sviranja i brzina kojom su prsti letjeli po obje strane instrumenta bile su nestvarne. Gospodin je svirao na nekoj vrtnoj zabavi, ležerno sjedeći na barskoj stolici, kačketa nehajno nakrivljenog prema desnom uhu. Desetke je puta preslušao i pregledao taj video. I da je imao vremena, preslušao bi ga još stotinu puta. No u ovoj situaciji vrijeme je bilo izuzetno dragocjeno.
-Molim? -
Tih je dana postavio oglas. Nije bila bijela, već neumoljivo crna. I jedna od onih svjetske klase. Nije se nikad smatrao vrhunskim, ali na takvima uistinu sviraju najveći majstori. Oni koji pune raznorazne Arene i Hallove.
On je nekoliko puta napunio dvoranu Muzeja suvremene umjetnosti i gotovo svaki put svadbenu dvoranu. Ustvari to sa svadbenom dvoranom i nije bila njegova zasluga, ali rado su ga po takvim dvoranama slušali. Da, bio je dobar. Za njenu je vrijednost mogao kupiti solidan auto. Uz njenu ga je pomoć i kupio.
Glas je s druge strane zvučao pun entuzijazma i nevjerice. Prepoznao je taj ton glasa. Istinski zaljubljenik koji ni sam ne vjeruje da se Pigni prodaje gotovo dvadesetak posto ispod cijene. Još ako je...
-Da. Cijena je ispravna...
-Da. Servis je napravljen prije dvije godine. Kod Toneta...
Bilo je bitno u tom njihovom svijetu gdje se servisira harmonika. Osobito jedna takve klase. A Tone je bio stvar prestiža, najbolji u krugu od dobrih dvjestotinjak kilometara. I nije servisirao svašta.
-Aha, prvi sam vlasnik. Kupljena je u Italiji.
Imala je sve predispozicije rasne, vrhunske, kvalitetne harmonike. Redovito servisirana. Mažena i pažena. Nerado ju je i koristio po svadbenim dvoranama. Unatrag četiri godine upravo je kod Toneta nabasao i na solidnu Guerinni po povoljnoj cijeni. Pa ju je upazario. Otada je Pigini bila samo za orkestar i pozornicu. Guerinni je odrađivala fešte. Nju će i ostaviti, pa dok u njegovom nagriženom tijelu bude bilo snage i dalje će mu služiti za povremene prihode.
Ustao je sa klupe. Bacio masni papir u koš za otpatke. Dogovorio je s potencijalnim kupcem probu za sat vremena. Prošetat će do kuće. Mogao bi još pogledati i ona dva Sašina aranžmana do večerašnje probe. Jedino Saši neće biti čudno ako se na probi ne pojavi sa svojom seksi crnkom, kako joj je tepao. Jer upravo to mu je bila od dana kad ju je podigao u tršćanskom dućanu. Morali su je naručiti. Pregovori su trajali mjesec dana. Narudžba, uplate avansa, pogrešan broj računa.. Bilo bi mu jednostavnije da je otišao direktno u tvornicu. Ni sam ne zna zašto se zapetljao sa Fabruccijem. No onoga trenutka kad je prvi puta drhtavim prstima sa strahopoštoavnjem prešao preko njenog glatkog tijela sve je bilo zaboravljeno. Postojali su samo njih dvoje.
Otresao je suhi list sa cipele i nastavio umornim korakom. Sve prave ljubavi su tužne, otpjevao je netko jednom. Nasvirao se, napjevao i naslušao raznih stihova kroz ove puste godine. Tek ovoga se sjetio u onom momentu kada mu je mladoliki specijalista pažljivo priopćio dijagnozu. U tom trenutku nije pomislio ni na što drugo, no na rastanak od svoje seksi crnke. Rastanak koji će mu barem u ovom početnom stadiju omogućiti pristojno liječenje.
Iskreno se nadao da će ju onaj drugi voljeti poput njega. Nježno prstima prelaziti po njenom glatkom crnom tijelu, lagano i sa osjećajem prebirati po bijelo crnoj klavijaturi, mekano udarati u bijele basove, sladiti se harmonijom akorda, skakutati u stakatu užitka, neutaživo slagati tonove dura u radost života i plakati u sjeti molova...
Beštija je došla sama. I pojest će mu tijelo. Nije ju zvao niti tražio.
Duša će ostati netaknuta jer odavno je zaštićena.
Tamo negdje u nježnom mousetteu...
...pod nebom Pariza...
subota, 28.08.2021.
Nataša XX
xxxx
-Vooha! Soorkač.- rekoh i iskočih iz hodnika. Nisam imala pojma ko je u Eskaeminom klinču, al onako odokativno taj je netko mogao biti baš po mom ukusu. Crna, lagano kovrčava, malo poduža kosa...hm. Vratila sam se natrag u sobu...Šta sad? Piša mi se za poludit! Poput najiskusnije babe, naslonila sam uho na procjep između vrata i dovratka. Bolje da nisam. Vjerojatno bih manje artikulacije čula s nekog profi porno uratka, negoli iz hodnika. Šta ne odu u sobu, dokle će tu na hodniku uzdisat, aaaaa, nemam ja mjehur za to. Odustala sam od prisluškivanja, vratila se u krevet i sklupčala se, nadajući se da ću malo uspjeti zatomiti očajnički nagon za olakšanjem. Kako nisam ništa postigla tužno sam zajaukala. Ivan se promeškoljio, al se nije probudio. Šteta, možda bi braco mogao srediti stvar. Ufff. Ma koji kurac, pa mogu jednostavno išetati van, proći pored njih i odjedriti put kupaonice. Bravo ja! To ću i napravit. Ustala sam se i jedva se ispravila, sad već od bolova. Znala sam i prije da pivo i nije najbolje rješenje pred spavanje, al eto. Taman kad sam uhvatila za kvaku začula sam uzdah s druge strane vrata. A daaaaaj Ceco, nemoj me. Ma baš me briga. Otvorila sam vrata i odlučno zakoračila u hodnik. Ojoj! Klinč je sad dobio puni smisao. Eskaem je bila pošteno pritisnuta uza zid, nogama je ukliještila crnomanjastog, a crna, lagano kovrčava, malo poduža kosa poklopila je njena prsa. U sekundi sam skužila da me neće primjetiti nitko od njih dvoje. Eskaem je u transu zabacila glavu, zatvorenih očiju. U maniri Usaina Bolta projurila sam pokraj njih i nestala u kupaonici. Konačno! Spustila sam gaćice i zabacila glavu u vlastitom transu. Uuuuuuf, kako dobro. Konačno! I to me je dovelo do slijedećeg problema...Očito se netko od njih dvoje gadno palio na quickie, kad se nisu zamarali činjenicom da im je normalan, pristojno velik krevet na samo nekoliko koraka od mjesta na kojem su STAJALI. Eskaem i crni upravo su se seksali na hodniku, a ja sam to sve imala odslušati..Ajme majko...Nisam, ali nikako htjela biti svjedokom orgazama kao posljedice aktivnosti koje su sestra mog dečka i njen crnomanjasti odabranik upražnjavali. Zaokružila sam pogledom po kupaonici. Mora biti nešto čime ću začepiti uši. Mo-ra!!! Pronašla sam paketić vatenih jastučića za skidanje šminke. Prelomila sam dva komada i najbolje što sam mogla nagurala ih u uši. Još se čuju. Uzela sam ručnik i omotala ga oko glave, i rukama pritisnula uši. Bolje, puno bolje. Nadam se samo da će to fakat biti quickie. Poklopila sam dasku i sjela natrag zadovoljna tišinom koja je ispunila moj slušni prostor. Taman kad sam se namjestila, skužila sam da, ako sjednem na bide, mogu glavu nekako položiti na perilicu i tako lakše pričekati da sve prođe. Pa sam se tako i uglavila.
I naravno...
-Freak!- kratko je prokomentirala Mirela kad je dobauljala u kupaonicu. Slina mi je kapala iz usta, vrat mi se ukočio, ručnik se napola odmotao s glave, a jastučići su još uvijek počivali u ušima. Bilo je jutro. Mirela je sjela na školjku.
-Nećeš valjda...-nisam završila.
-Ne sekiraj. Samo pi-pi. Šta ti se dogodilo? Jesi povraćala il šta? Izvadi to iz ušiju izgledaš ko alien-
-Povraćala? Možda i bi da sam se vratila nazad nakon pišanja. Ovo mi se činilo ko najbezbolnije rješenje. Samo nisam planirala zaćorit ovdje...aaaahhhhh- skinula sam ručnik i istegnula vrat. Bolno je zakrckala činilo mi se, sve i jedna koščica u njemu. Povadila sam čepiće iz ušiju.
-Šta se dogodilo pobogu?-Mirela je posegnula za toaletnim papirom. Okrenula sam glavu. Prevelika količina intime za tako malo vremena. Je da smo svi bili ekipa, al brate!! - Pa kapetanica tvoje cure odlučila se za neki snošaj u hodniku noćas. S nekim, čini mi se, zgodnim likom. Što i nije big deal, ali to se dogodilo upravo u vrijeme kad je moj mjehur bolno vapio za olakšanjem. I eto. Do kupaonice sam stigla, nazad...nisam htjela. A ovo sve po mojoj glavi, trebalo je izbiti zvukove iz hodnika, što mi je i uspjelo, pogotovo što sam u međuvremenu zaspala.-
-Ooookej. Da ti otkrijem jednu malu tajnu.-zastala je;-Ja sam zadnja koja je ušla u kupaonicu jutros.- nasmijala se.
Zinula sam.To je moglo značiti samo jedno.
-Misliš, svi su me vidjeli ovako...zaspalu.-
Kimnula je glavom:
-Svi.-
četvrtak, 26.08.2021.
Kava, Portić 26
Polomljeni kišobran, kanta i močo. S druge strane stepenica kanta za smeće. Dobrodošlica na ulazu.
Pomiču se lelujavo barčice u nizu. Lagano lijevo...lagano desno. Neki samo njima znan ples.
-Kad mi Renzo dolazi redovito onda kupim oko petnaest litara vina mjesečno. Inače manje.
-O pa to ti nije puno.
-Pa nije. I ono, kupim svakih par godina Badelov onaj konjak. To mi bude malo za kuhanje. Žao mi viski stavljat u kuhanje...
Snopovi sunca naslanjaju se na kamene ploče. Tamo gdje im plastična cerada daje. Terasu ogradilo nekim pokušajem zelenila u betonskim kvadratnim vazama.
On dolazi. Gruda ključeva u ruci, debeli sijedi brkovi i upitni pogled. Kiki je glavna, zna sve o gljivama, vinu i PDV-u. Crninom obloženo joj tijelo prekida prekratka crvena reklamna keceljica. Gazdarica.
-Mići makiato, mrzlo mleko i Naru.
-More Pipi?
-More.
-Moran prvo na kondot.
-Ja, dobro.
Na putu do kondota pokali, pehari, medalje, zahvalnice, plakete drčno prekrivaju cijeli zid. Na drugom prohujala vremena uhvaćena škljocajem, uramljena. Sretna lica pobjedničkih posada.
"Uzmi stvar u svoje ruke – Poduzetan narod." S jedne.
"1. znanstvena podmornica u svijetu sagrađena u Rijeci – Fiume. 08008015 WF – 3.maj." S druge strane.
Mijenjam položaj na željeznoj stolici, pogled upirem prema ribicama koje nastaniše plastični stolnjak.
Od svih parola ostat će sjećanje.
-Mogu Vam naplatit, molim Vas, smjena mi je.
-Može, naravno.
-Sedam, molim Vas.
ponedjeljak, 23.08.2021.
Probuđeno /paralelka/
I
...da me samo dotakne, raspala bih se u tisuću komada mislim..ovako je bolje..uživam u živosti njegovih smeđih zjenica dok ga slušam kako sa žarom priča o fotografijama. Fotografije su njegov život. I ako sam ikada ikoga vidjela da toliko uživa u nečemu, onda je to on i njegove fotografije...
II
...a kada bih samo imao hrabrosti, ovako preko stola, ili kasnije kada nam ovo vrijeme za kavu istekne, uhvatiti tu njenu malu ručicu...no ovako je bolje...uživam gledati kako me sluša. Pričam joj o svojim fotografijama, al nikako ne mogu izreći onu malu istinu...o onoj najdražoj mi fotografiji
I
...uopće, sada, dok ovako sjedim preko puta njega u najpoznatijem kafiću njegovog Gradića, nisam sigurna da li je bilo pametno što sam prihvatila Anin poziv da produženi vikend provedem kod nje, dvije stotine kilometara od mog Grada..Koliko god smo dobre frendice, nikada nisam imala petlje priznati joj da mi se On debelo podvukao pod kožu nekoliko godina unazad dok sam igrom slučaja završila na polugodišnjem usavršavanju u obližnjoj tvornici...
II
...prije pet dana sam slučajno nabasao na Anu, i kada mi je rekla da ju je pozvala na vikend i da dolazi, tijelo mi je u trenutku uhvatio grč, srce mi je zalupalo, a usta su mi odjednom bila ko pješčana pustinja...Nisam je vidio dvije godine. Kada je završilo njeno stručno usavršavanje u ovom našem Gradiću, vratila se kući i znam da sam se neko vrijeme ubijao jednom jedinom mišlju...sjesti u automobil i odvesti se. Dvije stotine kilometara južnije...
I
...priča se da dolaziš... kratki sms koji mi je s njegovoj broja stigao prije nekoliko dana u trenutku me vratio na isto. Na lijepo. Na sve ono što sam gotovo i ne taknuvši ga osjetila kada bih bila u njegovoj blizini...I na teško. Na činjenicu da je njegov prst bio obilježen omčom od bijelog zlata...Ipak, družili smo se prilično intenzivno...U društvu, ili sami po kavama...trenutci u kojima sam sebi dozvoljavala da mi bude dobro....i oni koji drugi trenutci koji su nakon tih dolazili....
II
...dolazim, vidimo se....odgovorila mi je na sms u kojem sam je upitao stiže li zaista. Nisam mogao vjerovati...te tri riječi koje su se ispisale na ekranu mobitela kao su me podigle s tla i nekom teleporatcijom prebacile u prošlo vrijeme...Na zajedničko provedeno vrijeme u kojem sam u njenoj blizini osjećao neopisivu ugodu. I na ono vrijeme nakon, kada bih se pun krivice za nešto neučinjeno vraćao u veliki krevet, koji sam dijelio...Nisam je nikada niti dotakao, a taj osjećaj krivice...uvijek je bio prisutan...
I
...dlanovi mi se znoje, upijam svaki i najmanji detalj njegova lica dok se trudim pratiti priču o posljednjoj izložbi u poznatoj galeriji glavnoga grada...nesumnjivo veliki profesionalni uspjeh...o kojem sam dakako čitala na njegovim web stranicama. Koje sam posjećivala povremeno. I ponekad tako, činilo mi se da me prošlo. Osim kada bi on mene posjećivao u nekim noćima...divlje i bezobrazno dobro...
II
...a tu fotografiju koju sam u bezbroj varijanti izradio i u svakoj od njih mi se čini nestvarna, sebično sam zadržao u ladici radnog stola, u ljubičastoj mapi bez imena...i o njoj bih joj ustvari želio pričati...satima. Umjesto da je davim posljednjom izložbom, kojom sam prevario svijet...jer ta jedna, moje je remek djelo...I uvijek kada je tako u nekim trenutcima gledam, osjećam da je ona nešto drugačije...
I
...čini mi se da je priča o izložbi samo nešto što brblja dok osjećamo sličnu napetost...i u ovom trenutku kad se nebo iznad terase kafića poprilično zasivilo osjećam da i njemu kao i u meni buja isto pitanje...što li uopće radimo ovdje na ovoj terasi, nad poluispijenim šalicama kave s mlijekom, kada je tako očito da bismo trebali ispijati nešto drugo, što se evo, godinama gomila među nama...
II
...ako krene kiša, kunem se, ni pomaknuti se neću...želim tu poput luđaka kisnuti s njom. I želim joj vidjeti to malo lišce prekriveno kapima kiše...I sada već očajnički želim, da ta kiša krene, da nas natopi, i da se kad već budemo mokri sklonimo negdje gdje ne pada...sami...Hm...kao da će kiša uopće ugasiti i milijunti dio ovoga što struji među nama, a tinja već neko vrijeme...
I
...lud li je...kiša počinje, on se ni ne pomiče. Ni meni ne pada na pamet. Uživam u ovom trenutku tinejdžerskog glupiranja. Svi su potrčali put kafića, a mi se ne pomičemo...smijemo se...
II
....znao sam. Znao sam da će mi slijediti misli. I znao sam da joj ni na pamet neće pasti da se pomakne s ove terase, kada počne padati. Kako je ovo ludo! !Kako je dobro...smijati se tu i sad...sa njom
I
...i šta god slijedeće da napravi, slijedit ću ga...
II
...do mog je auta samo nekoliko koraka...
I
...naravno da znam, prepoznala bih ga u sred noći iako je crne boje. Pruža mi ključ svoga auta. Uzimam...Šutke se ustajem i krećem prema parkingu bez i jednog jedinog pitanja u glavi. Sasvim sigurna da činim pravu stvar. Mokra sam do kože. On odlazi platiti račun...
II
...lagano mi se vrti u glavi. Pružam novčanicu konobaru i glupo mu se osmjehujem dok mi nešto govori...ne razumijem ga ni riječ. Uzimam ostatak i ne skidajući glupasti osmijeh izlazim. Slijepljen sam pod mokrom odjećom. Valjda ću prepoznati vlastiti auto....
I
...ne znam uopće dali me je ikada vidio bez naočala, ali moram ih obrisati od ovih kapi kiše, a zasigurno, bude li išlo po nekom scenariju, neću ih imati zataknute na nos.Točno u trenutku dok glancam lijevo stakalce, vrata se otvaraju.Ruke su mi se zatresle i probolo me oko tri stotine noževa kroz trbuh.Ovo nije dio scenarija!Ne smije vidjeti koliko mi je stalo!Nespretno nabijam naočale nazad i naravno...Taaaako se dobro ubodem u lijevo oko nožicom naočala...Bolno vrisnem!!Ma bravo!!
II
...auč! To mora da je boljelo. Uzimam joj naočale iz ruke i pažljivo ih odlažem u pretinac. I tada, evo, moram, po prvi put, a nije samo da moram, ustvari to već godinama želim, hvatam tu malenu ruku kojom je refleksno pokrila bolno oko. Spuštam je s lica.Sve to činim mojim vlažnim dlanom. Ne mogu vjerovati. Prvi je put vidim bez naočala. Gledam je u oči .I oboje smo nesvjesni ičega osim tog trenutka u kojem po prvi puta očima govorimo ono što nismo imali hrabrosti izreći sve ove godine.
I
...kiša sad već luđački bubnja po automobilu. A čini mi se da ipak jače od nje udara moje srce. Ne osjećam više bol, samo taj pogled, koji će me odvesti tamo gdje ne možda ne bih smjela, ali očajnički želim...
II
...uzimam joj lice u svoje vlažne dlanove. Srce mi toliko snažno udara, i da ova kiša ne udara po limu automobila, bojim se da bi ga vrlo jasno čula. Pogled mi nestaje pod sklopljenim kapcima...
I
...privlači me k sebi....zatvaram oči i spuštam usne tamo gdje pripadaju...
II
...tople usne, okupane kišom...one, koje sam zapravo čekao cijeli život...
I
...prepuštanje.
II
...prepuštanje.
nedjelja, 22.08.2021.
Moja M
Sretnem M danas ispred Lidla.
Prepoznamo se ispod, iznad, sa i bez maske. Nas dvije odavno maski jedna pred drugom nemamo. Nismo frendice. Nismo si puno u životima, niti smo osobito bliske.
Padne zagrljaj. Malo onako s mjerom, al opet topao i iskren. Onaj u kojem nestaneš.
Radile smo zajedno par godina u gradskom restoranu. Simpatičan restorančić u centru, nadaleko poznat po marendama, no i drugih se finih jela tu dalo pojesti, a trade mark je bio bakalar na gulaš. M je bila kuharica, ja voditeljica, a još dvije kuharice i dvoje konobara činilo je malu brigadu restorana. Super nam je bilo.
M je žena sa završenom srednjom školom, i žena sa deset fakulteta. Životne sam se mudrosti sa njenog izvora napila, a da nisam ni bila svjesna. U mirovini je već neko vrijeme.
Tada je brojala dvoje djece, sada uz njih ima snahu, zeta i ukupno petero unučadi. A danas je ispred Lidla čekala dvoje od njih da kupe sladoled.
-Pa same si ih pustila unutra? - začudim se, a ne bih trebala, jer njene su pedagoško odgojne metode mi odavno poznate. Jednom je pričala da je deci u sred kolovoza okitila bor, jer su htjeli imati Božić, na primjer. Isto tako djeci bi na upit jel ima šta slatkoga bez beda odgovorila ima, šećera. M nije djecu tetošila, ali niti maltretirala. Nerijetko im je bila i otac i majka, jer suprug je imao privatni posao i počesto izbivao. Svoje unuke je dakle u dobi od šest i četiri (čini mi se) pustila u dućan da si sami kupe sladoled.
-Pa nego šta. Dala im triest kuna i rekla da mi obavezno vrate kusur. -
Nasmijala sam se od srca i dok smo čekali klince, sladoled i kusur rafalno smo izmijenile pitanja i odgovore o članovima obitelji. Trajalo je to svega nekoliko minuta.
Nekoliko minuta koji su bili sadržajniji od mnogih sati koje s nekim osobama provedem u ispraznim razgovorima ruleći po beznačajnim rečenicama koje eto nek smo izrekli.
M je izuzetna kuharica od koje sam mnogo naučila. Radnica.
Nevjerojatno inteligentna žena koju život nije baš pomazio.
Od kad se nismo vidjele ( a ima tome jedno desetak godina) imala je nekoliko ne baš bezazlenih operacija, a suprug je kao posljedicu šećerne bolesti ostao bez jedne noge.
Ona se smije kao nekad.
Priča kao nekad.
Duša.
-Da samo znaš koliko te se puta sjetim. - kaže
...
A ja uvijek uz M vežem rečenicu koja mi je najprije profesionalno, a potom i privatno olakšala život.
Svojevremeno sam se držala za sveznalicu, nekog gurua ugostiteljstva koji zna ali baš sve. Ne znaš? Pitaj mene, ja ti SVE znam... A onda...Nekoliko dana uzastopce iz nabave s tržnice vraćala sam se s krivim komadom teletine, iako mi je ona fino objasnila kako i šta. Treći dan stajale smo ispred rastvorene najlon kese u kojoj se crvenila milina od OPET pogrešnog komada teletine. Na rubu očaja uzviknula sam:
-Ma ne mogu ja to, te komade mesa...Ne znam ja to.
M se nasmijala i mirno rekla:
-Pa ne moraš ti sve znat.
Rečenica me ko tavalonom pogodila najprije u pleksus, pa posred glave i potom zauvijek ostala zapisana u mozgu.
Počela sam se smijati.
-Pa da.- nastavila je;- Ne moraš sve znat, zato imaš nas koji to znamo. Ti znaš nešto drugo i tako ti to ide.
Logika žene koja zna. I sa teletinom i s ljudima. Sa životom osobito.
Nakon pa ne moraš ti sve znat rečenice život mi je uistinu postao lakši.
...
-Vjeruj mi da ti se štuca od mene i više nego što misliš.- odgovorim joj, jer stvarno često ju spominjem.
Nismo se rastale uz ono tako isprazno i u ovim vremenima rutinsko Moramo na kavu
koje se nikad ne ispuni.
Rastale smo se uz jednu vječnu našu internu zafrkanciju. I iskreni smijeh.
Ispunjene.
subota, 21.08.2021.
Nataša XIX
...
-Šta ti se dogodilo?-upitala me Mirela slijedeće jutro, dok smo po kuhinji pokušavale napraviti reda, neki suvisli doručak i skuhati kavu za cijelu brigadu...
-M? Zašto?- odgovorila sam pitanjem
-Imaš onaj blesavi poluosmijeh i pogled isto ništa manje blesav.- rekla je mirno
-O hvala. I ja tebe volim.- rekla sam opet izbjegavajući temu. Ustvari htjela sam joj ispričati sve do u milimetar, ali nekako mi se jutro uz spravljanje doručka i nije činilo najbolje vrijeme i mjesto za to.
-O-kej. Kako god ti kažeš.- kao bilo joj je svejedno, a nastavila me gledati sumnjičavo...
-Strap.- rekla sam kratko
-Molim!!?-malo se iznenadila. Zinula je u mene.
-Ne viči. Objasnit ću ti kasnije na plaži. Za sada samo to. Strap.. -zastala sam malo i onda opet progovorila, kad sam skužila da je blenula u mene;- A ti bi svakako trebala znat što je to...-namignula sam joj. Konačno je zatvorila usta, odmahnula glavom i progovorila:
-Znam ja šta je strap, samo ne kužim...- prekinula sam ju
-I ne trebaš...ja sam skužila. Kasnije, draga, sad radimo doručak, nećemo pričat o strapu valjda.- obožavala sam činjenicu da sam ju uspjela šokirati. Nije prvi put da će čuti neku moju novu priču o seksu s Ivanom, al ovaj put, čini mi se, bila je stvarno iznenađena.
-Okej. Samo nemoj se nadat da ću zaboravit da mi imaš nešto ispričat. Panceta?- zatražila je nonšalantno, obzirom da sam stajala bliže hladnjaku od nje.
-Nema pancete, jebate, na Šolti smo. Ima pršut.- podsjetih ju
-Aaaaaaa, šteta mi je pršut stavljat u jaja...jel nije?-
-Pa šta ja znam, meni je to odlično. Ukusnije nego panceta.-
-I slanije, dehidrirat ćemo na plaži nakon toga.-
-Pa napravi onda omlet samo sa sirom, a pršut ćemo sa strane.- rekoh
-Joj, omlet sa sirom mi je nekako...brižan...-
-A jebateeee nema veze šta ćeš napravit, oš da ja napravim omlet, a ti napravi ove nareske na jedan tanjur...Ne mogu vjerovat oko čega se vrtimo-
-Ja ne mogu vjerovat da si se ti seksala sa strapom.-reče ona slegnuvši ramenima. Zlobno sam se osmjehnula, a onda je u kuhinju ušetao Dragan, pospan i mamuran:
-Ima kave?- pozdravio nas je
-Dobro jutro i tebi partijaneru.- rekla sam veselo, a činilo se da je njemu jutro bilo sve samo ne dobro;- Evo sad ćemo i kavu i klopu, samo kad se Mirela odluči kakva jaja ćemo...- rekoh uz podsmjeh
-E bude li ona o jajima odlučivala...-ne dovršivši rečenicu odbauljao je iz kuhinje...
-Ej, ovi klinci, nisu humani u današnje vrijeme.- reče ona.
-Pusti ga, vidjela si na što liči. Di su oni uopće bili sinoć?- pitala sam i izvukla zdjelu sa jedno desetak jaja iz hladnjaka.
-Nemam pojma, znam samo da je Eskaem išla sa nekim svojim ko bivšim se nać. A za njih dvojicu, nemam pojma...-
-Nemoj zezat, Eskaem i bivši? Ko je taj lik?- počela sam razbijat jaja
-Kako ćeš ih na kraju?-upitala je ona, oka sokolova uperenog u moju radnju, očito nešto uzrujana činjenicom da ću možda IPAK napravit omlet sa sirom..
-Evo napravit ću sa ovom kuhanom šunkom. Da nas zadovolji obje, a i ekipu. Jebala te jaja, zašto uopće pečemo jaja po ovoj vrućini.- wtf i jaja više...
-Pa eto, volim bogati doručak kad sam na godišnjem, a vole i oni....Zašto ne? Šta si zabrijala?-
Taman kad sam joj odlučila nešto mudro odgovorit, u kuhinji se stvorila Eskaem.
-Jutroooo.-zavila je u zijevanju
-Jutro.-odgovorile smo u jedan glas Mirela i ja.
-Trebate pomoć. Oću kavu stavit?- kavu stavit, značilo bi nalit vodu u aparat i uključit, obzirom da je Mirela već napunila aparat kavom.
-Ne treba evo samo da vodu stavim, pa ću uključit.-
-Okej.-slegnula je ramenima i izašla na dvorište.
-Pitam se ko će slijedeći u potrazi za kavom doć.-rekoh i počeh lupati deset jaja;-Aj samo prereži ovu šunku na pola molim te.-Mirela je završila operaciju kava
-I? Jel ti bilo dobro?-vratila se na našu prvu temu tog jutra. Malo sam zastala da skužim šta me pita, a onda mi je licem preletio zlobni smješak.
-Uuuffffff.- bacila sam šunku na tavu. Veselo je zacvrčala.; - Kruh.- rekoh kratko i dodah joj štrucu. Otvorila je ladicu u potrazi za nožem.
-Monster.-kratko je dodala i počela rezati kruh.
Glasno sam se od srca nasmijala.
...
petak, 20.08.2021.
Kad me nema
Liježem na krevet. Soba mračna i uvijek hladnija od ostalih. Zatvaram kapke, udišem, izdišem. Udišem, izdišem.
Udišem, Do petnih živaca.
Izdišem, Dugo i polako.
Pratim kako zrak struji mojim bićem. Pratim ge neko vrijeme, onda ga puštam. Naučio je, zna i sam. Plazi u mojoj nutrini, sigurno i spokojno.
Isključujem dio po dio tijela. Nekad, trebalo je dozvati u misli Sinišino instruiranje: Opustite čeljust i obraze. Opustite vrat. Opustite >ramena...Sad to odrađujem sama. Ustvari, sad se tijelo samo polako gasi za vanjeske impulse.
Ono se gasi.
Ja nestajem.
Nema osjećaja. Nema misli. Nema mene. Ničeg nema.
Ostajem u ništavilu.
Blažena u ničemu, s ničim.
Struji li zrak još kroz mene ne znam...
Jer me nema.
četvrtak, 19.08.2021.
Vitiligo veslač
Majica iz New Yorkera, traperice, stilizirane starke. Sasvim običan lik u običnom prošetavanju trgovačkim centrom. Ne bi mi nikad privukao pažnju da nije hodao u zaveslajima. Potptuno neprirodno ruke su mu lamatale oko kukova. Izgledalo je da brzimice odgurava suvišan zrak oko sebe, a nije se pretjerano žurio. Gledam mu u potiljak i shvatim da mu se glava ritmički pomiče naprijed natrag svakim odrađenim korakom. Kao u goluba. Te ptice koju sam neki dan promatrala dok je besciljno tapkala popločenom stazom uz more. Pomislih galeb, on hoda sasvim normalno, dok je ovaj jadničak svakim učinjenim koračićem osuđen na taj vratni pokret koji mu pomiče glavicu. Tako i ovaj ispred mene. Grabi zrak, glava kljuca. Cup, cup, naprijed natrag. Smiješan je.
Ne vidim mu lice, potencijalni pivski trbušić, natpis na New Yorker majici, bradu, brkove, naočale...okej sudeći po golim uškama naočale ne nosi. Vidim ruke koje veslaju. Neumorno potiskuju ništa oko sebe, on brodi centrom. Ja frik idem iza njega, ne bi li mi neki znak odao nešto više od pukog stila hodanja.
Sijed je. To iz ove perspektive vidim. Zlato oko vrata. To isto. Produžim korak, pokušavam hodati u njegovom ritmu. Oponašam veslanje. Ne ide. Zaplahne me limunasta nota njegova parfema, toaletne vode, nečeg. Svidi mi se. Onda skužim da taj obični lik u tom običnom prošetavanju uopće nije običan. Njegova vesla na samim krajevima drugačija su. Šake su mu poput finih bijelih batlerovih rukavica. Bjelinu ne tvori dodatak tkanine, već manjak prirode. Pigmenti su sa tih šaka potpuno nestali, utekli, nema ih. Ruke totalno neozbiljne. Bicepsi prekriveni bordo pamukom, nastavak do zapešća fino toniran najvjerojatnije sunčevim zrakama, na kraju šake od jogurta.
Blejim intenzivnije u njegov vrat, u poprilično izbrijani potiljak. Ne nalazim odbjegle pigmente. Umirem od znatiželje. Želim mu zaviriti u lice. Brada, brkovi, krivi nos, napućena usna, smeđe, plave, zelene, razroke oči, krivi zubi, guste obrve, visoko čelo...ne zanima me. Gorim saznati je li lice čovjeka koji hoda u zaveslajima zasjenila pokoja mliječna fleka. Unakazila mu ili ušarmirala facu. Smjestila se gdje ne treba ili potpuno prirodno zagospodarila facom.
Odjednom, njegove starke skreću ulijevo, za njima cijeli on. Desnu ruku gura u džep, lijeva nastavlja mesti zrak. Zbunjena nastavljam ravno. Ostajem bez odgovora.
srijeda, 18.08.2021.
Ratatouille
Priprema...
Tikvice i balancane seckala i slagala dok se na tavi umak krčken.
Pa prelila sa krčekn umakom.
Pol urice na vent, pa poklopac, pa pol urice poklopljeno na vent plus grijači.180 stupnjeva.
Pred kraj još 10 min bez poklopca.
Pijat. Nisam profi i nemam 100 efekata, pa ovako išlo na stol. Malo vrhnja s vlascem, onako da se nađe.
Popraćeno sa čašom Zweigelt Reserve, 2016. Burgerland. Gost poklonio za položen sommelijerski ispit još 2019. Odlučila sam malo pričekati, obzirom na status vina i bila u pravu. Odlično je!
A uz Ratatouille izbor i po.
Eto, da malo razbijem sve one priče.
Radila sam ratatouille prvi put.
Odličan je bio.
Čekam mišljenje vas koji objavljujete svoje kulinarske priče i djela, a Čarapica će sigurno bit ponosna na mene.
Pusa svima.
utorak, 17.08.2021.
Jesen 2002.*
tati
Nekad davno tamo i daleko jeseni su moje bile obojene, nove neistražene. Pune mirisa, prštale su sjećanjima minulih tek ljeta, i donosile novo, neistraženo, nešto bolje...Još od onih školskih jeseni koje su mirisale na svježe zašiljene olovke, nove tenisice i nosile neizvjesnost novih lekcija. Sjećam se, prve su lekcije uvijek u pravilu bile najljepše upisane u nove bilježnice...
A onda su došle neke nove jeseni. U pravilu one koje bi donosile odmore nakon napornih radnih sezona. Te su jeseni bile bezbrižne. Tada bi se punile baterije, a praznili džepovi koji bi tijekom ljeta nabujali... Žar ljetnih ljubavi polako bi tinjao i u pravilu se o jeseni gasio...
I tako do one kobne jeseni tenkova, rampi, balvana, krvi i poremećaja u glavama vrhovnih vođa kojima smo slijepo vjerovali. A ta je jesen bila prekrasna. Kao za inat bila je lijepa, topla, sunčana...
Svaka je jesen moga života imala svoju pjesmu. Svakoj sam se nesebično davala, svaku nadušak ispijala. Kupala se u njenu plamtećem nebu, puštala jugu da mi lomi dušu, do zadnje pore udisala mirise paljevine, mladoga vina, pečenih kestena. Istih onih malih i žilavih istarskih kestena koje smo donosili za Svi svete nakon što bi se mama i ja žive izbole vadeći ih iz njihovih bodljikavih ljuštura.
Voljela sam taj jednodnevni izlet u Istru. Voljela tu svakogodišnju rutinu i male žilave istarske kestene pečene na ploči stare naftarice u kuhinji.
Kako sam samo nekad voljela jesen !!!
A ova mi je tako teška. Ove jeseni nema jeseni. Nema juga, nema plamtećeg neba, nema mirisa, nema novih tenisica, ove jeseni neće biti kestena. Stare naftarice davno nema. A ni mene, eto, već neko vrijeme u roditeljskom domu...
U tom istom domu više nema ni tebe...
I zato jer te nema, jer nema ni dijela mene, nema više onih jeseni koje sam tako voljela. I sve bih jeseni svoga života izbrisala iz sjećanja kao da ih nikada bilo nije...Sve, baš sve bih na ovome svijetu dala samo da si ostao...Da nisi otišao...
Da ti ove baš jeseni ne moram svijeću paliti... tata...
Rijeka, jesen, 2002.
*iskopano iz starih zapisa, iz najteže jeseni mog života...od koje ne pišem jesenima pjesme...
Tata, na današnji dan spomenute godine.
ponedjeljak, 16.08.2021.
Made by Ris Zagreb
Bila je narančasta. U ono vrijeme prije 30 godina i bilo ih je samo u tri boje. Crnoj, plavoj i narančastoj. Osim ako nisu stizale od preko. Što je značilo iz Italije. Italija je većini nas bila Trst. Iako sam u tom istom Trstu imala prve rođake s mamine strane (sestričnu i njenu obitelj) tako neke perverzije nismo ni u ludilu naručivali od njih. Ova perverzija zvala se maska za ronjenje. Moja prva i zadnja. Narančasta. Marke Ris – Zagreb. Ne znam da je još neka firma (a vjerojatno je) u tadašnjoj državi proizvodila maske za ronjenje. Maska je stigla prva. Sljedeću sezonu dobila sam i peraje. Plave. Ne znam kojeg proizvođača. Provjerit ću. Još su u dobroj formi i čekaju da Njena noga naraste za tri broja.
Baš ove zime mama je u jednom od temeljitih čišćenja zidnog ormara u hodniku izvukla moju staru masku i sezonu mlađe peraje.I stajale su tako dok nisam naišla da joj kažem što ćemo s njima. Masku sam poslala u povijest, a peraje su dobile poštedu.
Bila je dakle narančasta. I to modernijeg kroja. Nije bila punog kruga, već je imala okvire oko očiju, a nos se mogao pospremiti u gumirani dio taman skrojen za njega. Mala žica preko sredine stakla bila je tu da ne dozvoli gumi da se kojim slučajem odijeli od stakla, i da cijeli taj sklop drži zajedno. Uz masku dobila sam i dihalicu s ping pong lopticom na vrhu. Ping pong loptica bila je zarobljena u plastičnom kaveziću na unatrag savijenom vrhu dihalice. I to je imalo svoju svrhu. Pri eventualnom zaronu cijele dihalice loptica bi zatvarala kanal i sprečavala da u nju ulazi voda.
Sjećam se da sam se jako veselila maski i da nisam mogla dočekati da mi tata kupi i peraje. Pa da ronim za pravo. Kada sad malo bolje razmislim, glede tih mojih i samo mojih morskih rekvizita kroz cijelo odrastanje imala sam jedan kolut, jednu masku, jedne peraje, jedne papuče za u more. Kasnije, nakupovala sam se naočala i kapica za plivanje, dvoje peraje čak. Masku, nikada više.
Do danas. Danas sam Juniorki kupila njenu prvu masku. Zašto naglašavam prvu. Jer ova je dječja. Mala. Sigurno joj neće biti jedina. Prekrasne lagano fluorescentne zelene boje. Došla je s pripadajućom dihalicom, koja se fino uglavi na masku. Pri prvom montiranju na glavu nismo dovoljno stegnuli remen maske, pa joj je voda ušla unutra. Nervozno je skinula, gotovo strgnula masku s glave i bacila mi je pred noge .“E pa neću masku kad mi voda ulazi!“. Gotovo me zaboljelo kad je maska aterirala pokraj mojih nožnih prstiju. Jer putem od štanda na kojem smo kupile masku, pa do plaže, cijelo sam vrijeme u mislima vrtila film o mojoj prvoj i posljednjoj Ris narančastoj maski koju sam dobila negdje u trećem ili četvrtom osnovne.
Pomislila sam u trenutku kako tom djetetu ništa neće biti toliko slatko kako je bilo meni. Da ničeg neće biti ni upola željna kao ja. I da nikad njeno iščekivanje za ispunjenjem nečeg obećanog neće biti toliko dugo, željeno poput moga.
Do sada imala je dva, ili tri koluta, dva kompleta rukava za plivanje, tri barčice (a sve prilagođeno njenom odrastanju). Na jesen će napuniti šest.
Ma nije meni žao što ona ima, a ja nisam imala. Bit će mi žao samo ako u toj navici da joj je sve dostupno, od silnih mogućnosti ne ostane siromašna. Jer unatoč svemu meni je moje djetinjstvo (uz saaamo jednu, Ris masku) bilo bogato.
I...nije bitna maska,
bitno je more...
P.S. Evo kaže Zakoniti da on uopće i nije imao masku za ronjenje.
Srima, četvrtak, 27. kolovoz, 2009.
Dodatak:
Slijedeće jutro za doručkom, rečenica koja ovu prethodnu impresiju čini pametnijom.
-Maaamaaa...-zavila su usta puna maštovito složenog sendviča
-Molim ljubavi?-
-Jaaako sam sretna što si mi kupila masku.-
...a meni srce ooovoliko,
Srima, subota, 29. kolovoz, 2009.
Fotke preuzete s Interneta. Ovakva, ali narančasta.
nedjelja, 15.08.2021.
Negdje je zapelo...
...a baš mi je žao
Žao mi što je baš baš ovaj tjedan negdje zapelo na blogu. Naslovna se ne mijenja već tjedan dana, i iskreno se nadam da sutra hoće.
Veleopisani nastavak je prošao okej iako mi se čini da ću nadolazeće dvije slične scene, usprkos tome što su malo blaže, sasvim izbaciti iz Nataše. Vjerni, ne sekirajte se, nećete biti oštećeni.
Zanimljivo je bilo biti aktivna sedam dana neprekidno, a obzirom da se vraćam u uobičajeni ritam, sutra slijedi novi post i onda kratki odmor.
Do četvrtka.
Negdje je zapelo no bilo je interesantno iščitavati obaranje rekorda na anketi. Ne znam da li je isti oboren, prekratko sam tu. Svašta ljudima na pamet padne, i svega se iščitati dalo, no indikativno je kako su neki blogeri zaobišli taj čit čet.
Ja sam ga pomno pročitala i zaključila da je najbolje da učinim isto. Svatko zna svoje.
Eto mi Rijeka izgubila od Osijeka. Odlična utakmica. VAR nešto slabiji, no po(d)vlačenje crte ionako je malo teže. Kako u životu tako i na travnjaku.
Budite mi dobro i čitamo se.
Pozdrav, Konobarica.
VAR i crta :)
Kako bi rekao trener Osječana: "Korporacija".
Samo ovdje neka druga.
subota, 14.08.2021.
Nataša XVIII (18+)
Sexy Šolta
Raj. Ako postoji raj. Šolta je bila raj. Veselo smo se u nedjelju u ranim poslijepodnevnim satima oprostili od Paga i od činjenice da smo se lomili spavajući na dva kreveta. Potrpali smo stvari u djeda i unuka Golfa i pomalo krenuli. Na Šoltu smo stigli navečer. Ivanova kuća tj, Ivanove mame pol-kuća bila je kojih 100 metara od mora. Mrvicu kao izvučena iz linije ostalih kuća, što joj je davalo poseban šarm. Bila je to stara kamena kuća iznutra potpuno moderno opremljena. Za ne vjerovat! Teško je, da, kad ti takvo svaršenstvo netko iz vedra neba prepolovi. No taj novi Ivanov i Irenin ujak pokazao se kao neki totalno cool tip. Tako da oko podjele imovine nije bilo nikakvog problema. Kako se ispostavilo, uz vlasništvo koje ga zakonski pripada, on je još samo zatražio da se ljudski dogovore, tko će u kojem terminu boraviti na odmoru...
Kako bilo, ovo je bio naš termin i imali smo ga namjeru iskoristiti do kraja. Konačno sam nakon godina i godina bila na pravom godišnjem odmoru. Nije da bih se i inače ljeti zadržavala u Zagrebu, ali u ovaj sam godišnji ukoračila nekako neopterećeno. Nisam ništa očekivala osim uživanja. Nisam čak ni donosila neke odluke. Jednostavno, spoznaja da će mi ovo biti jedan dobar, neopterećeni godišnji došla je sama od sebe. Bila sam u dobrom društvu, imala sam Ivana, a doputovala sam puna dobre energije za koju je najzaslužniji bio, potpuno toga nesvjesan, mali Tom. Osjećala sam se i izgledala, malo je reć, odlično.
-Koji sam ja panj.-rekla sam kad smo konačno parkirali u dvorištu.
-Zašto ljubavi? -okrenuo se Ivan prema meni kad je ugasio motor
-Pa mogao si uzet Audija, komotno. A ne se maltretirat s ovim cijelo ljeto. Tamo stoji pred kućom, vozila sam ga pet puta možda. -nisam mogla vjerovat, ali stvarno sam tako mislila
-Je. Al jedan od tih pet, je bila bebina vožnja doma, jel tako?-kimnula sam glavom; -E i to je razlog zašto je Audi ostao tamo gdje mu je i mjesto.-...ne, ne, ne možeš mi to radit...ne možeš mi tako razgovarat, premlad si još da tako razmišljaš...
-Kako si mi ti tako pametan, hm? -rekla sam i cmoknula ga u obraz. U tom trenu čula sam Irenu koja se nagnula kroz moj prozor:
-Slatko. Al ne bi uopće bilo loše da izađete i da krenemo unutra, prije nego što se istopite tu u dvorištu staaare obiteljske kuće ljubeći se u prastarom Golfu...- nasmiješila se, namignula i nestala
-Ima pravo.-rekoh;-Idemo.
-Nadam se samo da imamo normalan krevet tu. Volio bi se malo naspavat.-
-Oooo...to ti se neće dogodit ni uz najnormalniji krevet, vjeruj.-rekla sam i izašla iz vruće unutrašnjosti auta...ni u snu, dragi...
....
Zbunjeno sam gledala. Nisam imala pojma što hoće. Bila sam spremna za seks, doveo me do ruba i u trenutku kad sam čekala da me oslobodi torture, povukao se .Srce mi je već lupalo sto na sat, toplina mi je strujala cijelim tijelom, bila sam uspuhana, spremna do bola...i čekala...
-Jesi spremna za nešto novo?-upitao je. Dahćući sam potvrdila glavom. Bila sam spremna na bilo šta, samo nek već jednom krene. Nasmijao se gotovo zlobno.
-Obećaj mi da se nećeš uplašit. Ne boj se nije ništa strašno.-mumljao je i istovremeno svojim spretnim jezikom čuda radio po unutarnjih strani mojih bedara. Gorila sam. Daj više...
-O-kej.-uspjela sam nekako protisnuti. Podigao se i otišao do ormara. Prokopao po umutrašnjosti, izvukao nešto, sakrio iza leđa i vratio se na krevet.
-Ovo sam htio isprobati milion puta. Frend je probao i rekao da nikad nije u životu tako dobro svršio. Opet ti ponavljam, nemoj se prestrašit...jer i njegova je cura imala nevjerojatno iskustvo.-malo sam se smirila od prijašnjih djelovanja. Još je sve bubnjalo u meni, al sad mi se malo upalila neka signalna lampica. Zašto me toliko upozorava?? ;-Jesi spremna?-
-Mhmmm.-kimnula sam glavom. Ma što da je bilo, nije moglo bit ništa strašno. Vjerovala sam mu, jer za razliku od mojih prijašnjih partnera, Ivan bi me, ma koju tehniku koristio...uvijek, nevjerojatno ali stvarno uvijek, doveo do kraja.
-Ako ne želiš, okej je, pospremit ću ga i neću te više nikad pitat za to. -konačno je izvukao ruke pred sebe...
-Koji k... -nisam uspjela završit rečenicu, ustvari riječ. Jer riječ koju sam trebala izgovoriti bilo je upravo ono što je Ivan držao u ruci. U umjetnom obliku, opasano s nekoliko malih kožnih remenja. Nisam znala šta reć. Moj najbolji seks partner ikad, moj dečko, ležao je pokraj mene potpuno gol, s evidentnom erekcijom među nogama i savršenim dildom (valjda) u rukama. Ajme!!! Mozak mi je radio 100 na sat. Jel sve ovo vrijeme do sad bila neka utopija? Nije valjda neki nastrani frik, šta li? Okej Nataša, skuliraj se, pusti da ti objasni...
-Irrghh...-htjela sam nešto reći, al sam prvo trebala izbaciti tu kuglu iz suhog grla. Pročistila sam grlo i nastavila:-Ivane, šta je ovo?-
-Dildo.-rekao je, ni trenutka se ne zbunivši;- Ustvari strap, kako hoćeš. Slušaj me.-nastavio je teškim poluhrapavim glasom,-Ovo sam htio probat već sto puta. Znaš da sam tip koji u seksu voli eksperimentirat i znaš, koliko se ja sjećam, da nam je svaki put uspjelo, što god i di god izvodili, i ma koliko god se to činilo ludo.-
O da, sjećam se...pomislila sam. Kada bih u nekim besanim noćima, naluđe stvari i najluđa mjesta dozivala u sjećanja, moj bi ljubičasti vibrator neizostavno morao u pogon. No nisam bila sigurna da želim još jednu sličnu igračku. Trenutno, moja igračka i Ivanov prirodni dildo bili su mi itekako dovoljni.
-Stani malo Ivane, meni je sasvim dovoljno ovo.-čvrsto sam uhvatila rukama njegov, još uvijek spreman, prirodni dildo.Očito ga je ovaj umjetni oblik i pomisao na zabavu s njim palio, kad unatoč ovoj konverzaciji nije promijenio oblik.
-Mhmm.Tebi.-rekao je značajno, pogledao me ravno u oči, i lagano prešao rukom preko mog međunožja.Stresla sam se.Još sam bila, o tako spremna. Zatvorila sam oči dajući mu znak da me drži takvom. Shvatio je i polako, smjestio dva prsta u mene. Zamumljala sam teško, a on nastavio;-Ja bi htio da ti staviš ovo na sebe i riješiš mene.-rekao je i poklopio mi usne svojima efikasno me spriječivši da išta kažem. Podivljala sam Uzvratila mu jezikom koji više nije bio moj. Njegovi su prsti vješto kružili u meni i znao je da ću mu popustiti. Znala sam i ja. I trenutno, uopće mi više nije bilo važno. Vodio me polako, sa svoja dva prsta točno do tamo gdje sam već neko vrijeme htjela doći. Znao je svaki pokret, svaku točku koju treba pronaći...
-Mmhhmmm.Još malo I...- uspjela sam protisnuti kroz zube. Sva snaga koju sam imala izgubila se u trenutku kad sam pokušala izgovoriti njegovo ime. Osjetila sam val užitka koji me na trenutak prebacio u nesvjesno stanje. Tijelo i se izvilo u luku i samo od sebe gibalo u transu savršenog orgazma. Jedan val, drugi...treći...nemam pojma koliko je trajalo i onda ...black out...
-Uau!-uspjela sam izgovoriti kad sam se malo smirila i došla do zraka. Još sam dahtala. Tako je prokleto znao šta treba! Još je bio u meni. Smiješio se i gledao me ravno u oči. Smješila sam mu se natrag.
-Haj.-rekla sam poluglasno
-Haj.- nasmiješio se; -Ej...čudo si.-rekao je šapčući;-jel ti imaš pojma kako si mokra dolje.- ta njegova priča, te njegove riječi tijekom seksa, te male prljavštine...nije trebao ništa raditi. Dovoljno bi bilo da me gleda u oči i da priča. Bez beda bi se dolje pojavilo jezero. Uvijek.
-M-mm- zamumljala sam niječno, nesposobna govoriti. Tijelom mi je ponovno počela galopirati ugoda. Gledala sam ga u oči. Slobodnom je rukom pomaknuo moju prema dolje. Spretno je izukao svoje prste iz mene i proveo moje unutra. Poludila sam.
-Osjećaš? Mokra. Topla. Uska.Natečena. Spremna .Curi iz tebe. Probaj.- primakao je ruku do mojih usana i preko njih prešao prstima. Uvukla sam ih nestrpljivo u usta, osjetivši sebe; sve ono o čemu je govorio...
-Mhmm. Fino.-nastavio je. Luda. Bila sam luda, i ono što je on radio u meni nekoliko minuta ranije, uredno sam sad odrađivala sama, spremna da se drugi put, u svega nekoliko minuta dovedem do kraja. No to nije bila i njegova namjera. Polako je spustio svoju ruku na moju i smirio moje pokrete. Upitno sam ga pogledala.
-Stavi ga. Molim te.- opet taj ton kojem nisam mogla ne popustiti. Kimnula sam glavom.
-Daj.-rekla sam kratko i prihvatila.
-Ja ću.-rekao je i polako krenuo montirati igračku koja je trebala ili potvrditi ili opovrgnuti teoriju njegovog frenda o savršenom orgazmu. Bila sam u nekom polubunilu. Ali odjednom, sve mi se to skupa činilo nevjerojatno seksi. Spretno je navukao pojas oko mog struka i pričvrstio ga.
-Ovaj put, imat ćeš iskustvo muškarca. Vjeruj, odlično je. Samo se prepusti.-rekao je dok je nježno prelazio rukom preko kožnog remenja igračke; -Evo .I nemoj ovo zaboravit.-stavio mi je tubicu lubrikanta u ruku. E to sam pak prvi put vidjela. Al se nisam dala omesti. Rutinski sam istisnula nešto smjese van i natrljala na igračku.
Odjednom, osjetila sam se silno važna. Imala sam novu ulogu. Osjećala sam se moćno.
-Okreni se.-rekla sam autoritativno. Bila sam uzbuđena. Napravio je što sam mu rekla. Kleknula sam iza njega i prešla rukom preko njegove čvrste, lijepo oblikovane stražnjice;-Mmmmm.-zaprela sam. Preklopila sam se preko njegovih leđa i šapnula mu u uho;-Imaš jebeno dobru guzu.-Osjetila sam kako se malo stresao nakon te rečenice ;-Jel mi spremna za akciju?-nastavila sam. Huh, ovo je fakat moćno! Pomislila sam
-Mhhmmm- zamumljao je potvrdno, očito nesposoban za ono što je uvijek bilo njegov veliki adut. Prljavo pričanje. I nije bilo važno. To je ionako sada bila moja uloga. Polako, sasvim polako smjestila sam vrh igračke u njega. Malo se pomakao iznenađen penetracijom.
-Sve okej?-upitala sam, spremna stati ako mu je bilo neugodno.
-Da. Još.-rekao je kratko .Fak! I kad je govorio tako kratko bilo je to totalno seksi.Potaknuta s te dvije kratke riječi pomaknula sam se polako dublje. I onda još dublje. A onda se do kraja pomakao on sam.
-Aaahh.Daj!-rekao je dok je polako počeo hvatati ritam s mojim poketima. I opet, podivljala sam. Ulazila sam u njega i vođena nekom novom snagom postala sam svjesna moći koju mi je davala ta igračka. Zamijenjenih uloga mogla sam ga zadovoljiti na način na koji je on to radio meni. Kretali smo se ritmički ujednačeno. Gotovo sam osjećala navalu užitka koja je krenula mojim tijelom. Mislila sam da nisam normalna. Moć, moć imala sam moć... Mušku moć.
-Jel ti dobro?-moje pitanje popratio je jedan lagani pljesak po njegovoj stražnjici;-Oćeš još?-
-Mmmmmm. Nemoj....stat. Još...-uzeo je zraka;-Još...malo..sam..jače.- govorio je isprekidano pokušavajući složiti suvislu rečenicu.
-Da te čujem.- rekla sam opet autoritativno;-Reci mi.- neobjašnjivo, al bila sam i sama blizu vrhunca. Neki komadić plastike na spravici, ne znam kojim povodom baš tu smješten svakim mojim pokretom pritiskao mi je klitoris. Bilo mi je, malo je reć, dobro.
-Super...si...super...nemoj....aaa...nemoj stat, molim te...-molio je..Nisam mogla vjerovat. Osjetila sam da iz mene curi. Ali doslovno i kao nikad do tad. Pomahnitala sam i divlje počela prodirati u njega. Odjednom se izvio u zrak i zaurlao. Tijelo mu se grčilo u navali zadovoljstva. Iz grla mu se otelo jedno dugo aaaaaaaaa. Stala sam duboko u njemu i pustila sa njegovo tijelo odradi svoje do kraja. Grčevito je rukama stezao plahtu. Potegla sam rukama njegova ramena želeći i time ostati što dublje u njemu. Još u ekstazi, sam se odmaknuo i okrenuo na leđa. Svidio mi se prizor. Još je bio spreman .Kao da sam to sto puta napravila, s dva sam pokreta oslobodila se, te ustvari smiješne seks igračke. Popela sam se na njega, spremna cijeli ovaj eksperiment jednim regularnim seksualnim činom dovesti do kraja. Svršili smo skupa tri sekunde kasnije. U totalnom black outu po drugi put. Ne znam koliko dugo sam ostala s druge strane svijesti.
-Uau!- uspjela sam promrmljati, kad sam se vratila. Srušila sam se na njegova prsa.
-Da. Baš to. Huh!-dahtao je. Bio je još uvijek u meni.
-Sranje!-rekla sam sjetivši se da baš i nije bio datum da bude još uvijek u meni.
-Šta?- upitao je kratko. Još smo se borili za zrak.
-Trebao si van.-
-Nisi rekla.-
-Znam. Nisam ni mogla.-rečenice su bile kratke, zrak je postao bitan.
-Zašto?-
Dahtanje je postajalo sve umjerenije...polako sam se odpojila od njega i legla pokraj. Okrenuo se na bok i stavio ruku preko mene. Bili smo znojni, sve je po nama bilo uvrnuto ljepljivo poput smole.
-Nisam baš razmišljala. Kako guza?- upitala sam s podsmijehom. Znala sam da ću od sada imati razloga za podjebavanje.
-Dobro. Vidjet ćemo sutra.-rekao je smijući se.
-Jel ti bilo dobro?-postavila sam suvišno pitanje
-Ufff! Black out. Nevjerojatno. Imao je Fran pravo. Neopisivo.-
-Cool. Moj dečko je gay.-rekla sam i počela se smijati. U tom trenutku bila sam nevjerojatno ponosna na njega, ustvari.
-Ooo-ho može curo!- nasmijao se;-Iako, prema toj analogiji, ako me sjećanje služi, nisi ni ti daleko. Volimo prstiće, volimo jezik...sve volimo dolje, ha?-
-Uuuuuuu, touche!-rekla sam:-Stvarno, bilo je dobro? Ne boli te?-
-Malo, ali vrijedi.-
-Okej, drago mi je da si uživao i da ti je bilo dobro, ali nećemo prečesto koristit ovo, jel? Barem sad ispočetka.-
-Zašto? Tebi nije bilo dobro, o Bože, nisam te ni pitao...-
-Bilo mi je odlično. Skoro sam svršila dok sam ti bila unutra, ali u tome i je problem. Ne želim da nas ovo.-podigla sam smiješnu seksi igračku u zrak;-uzme skroz...želim ko i do sada, svašta pomalo.-
-Mmmm svašta pomalo.Sviđa mi se.-
-A meni se sviđaš ti.-rekla sam;-Jako.-
-I ti meni. Baš mi je dobro s tobom. Zaljubio sam se, znaš. Još tamo u Krapini. Jako.-
Bio je savršen. Moj Ivan je bio savršen.
petak, 13.08.2021.
Petak prije dvadeset i osmog nastavka
Draga moja blog zajednice.
Večeras idem u neki izlazak. Ma niš ozbiljno, samo roćkas. Obzirom da postam uglavnom na večer, vjerujem da nakon fešte i ne bi bila u stanju, pa se javljam prije.
Jučerašnji post je stari tekst. Radni naslov romana je Čokoladna torta. Pisala sam ga dugo. Započela krajem devedesetih, zapisivanjem u tekice, završila u drugom desetljeću novog milenija. Radnja jučerašnjeg odlomka događa se u negdje u pretposljednjoj fazi romana. Jedan je to od započetih, koji je i završen. Koji ima kraj. Ne mislim da mi je pisanje nešto vrhunsko, ali da je solidno čini mi se da jest. Naredala sam četiri naslova. Život u oblaku koji čitate pod imenom Nataša, tu je već spomenuta Čokladna torta, zatim jedan čudnog naslova u kojeg posegnem da mi izmentorira ili uskoči kojom rečenicom u tekuće pisanje, radnog naslova TL Na No za koji nemam pojma čega je kratica :) ali znam da je pisan u sklopu nekog NaNo WriMo projekta. I na kraju tu je Branka koja je privedena kraju u samo godinu i pol dana. Započet je u naravno u pandemijskoj 2020. Još ga brusim i poliram, i mislim da je nešto najbolje što sam napisala.
Tu je dakakao još Dobar dan, izvolite za koji sam sigurna da će uskoro na svjetlo dana, a da još (skoro) ništa po tom pitanju poduzela nisam. O njemu sam pisala u postu o nedostatku ugostiteljskih kadrova.
Osim romana, piskaram i pišem štošta. Ljubav je to, strast, opuštanje...ma sve. Ipak, nekako mi se čini da sam najbolja u kratkim formama, tako da mi je stvarno užitak biti na blogu.
Hvala svima što me čitate i komentirate.
Sad idem ispiti kavu do kraja i polako se spremati za fešticu. Sutra dakle, revolucionarni nastavak Nataše. Dok ga nisam napisala imala sam problem opisati seks. Uvijek bi to nekako počinjalo s pet rečenica gdje se spominje ono kako to već počinje i nastavilo i završilo uspuhanim akterima koji su eto upravo odradili stvar. I onda sam se za prvi put baš onako bacila na glavu. Prošlo je kroz recenzije mojih nekih beta čitatelja...Kažu da im je bilo skroz hot ;)
Možda bude i vama.
Pusa do sutra.
Vaša Konobarica.
četvrtak, 12.08.2021.
Ivana i Slavko :)
-Šta radiš!!!- malo je prejako zavikao.
-Plaćam račun.-
Oteo mi je iz ruke moju vlastitu karticu i, naravno, zamijenio je svojom. Konobarica se nasmiješila i udaljila. Očito joj je kao i meni bilo neugodno.
-Otkud ti samo ta ideja!- reče i položi karticu pred mene.
-Šta si se tako uznemirio. Neš’ ti računa. Toliko bi doma platili dvije runde pića.-
-Nije bitno. Kad si sa mnom, ja plaćam račune.-
Slavko je bio kontinentalac u korijenima. Otuda je vukao i neka ruralna razmišljanja. A ja čisto sumnjam ustvari da je moj pokušaj plaćanja računa bio povod ovom ispadu. Tko zna kako je tekao razgovor između njega i žene mu.
-Smiješan si šefe, uistinu.- posljednji pokušaj da zadržim sve pod kontrolom.
-A-ha, umrijet ću si od smijeha.- malo je otpuhnuo.
-Šta je, žena tlači?-
-Ma, pusti je, valjda je u pms-u. Cijeli je dan nervozna.-
Kao i većinu dana u posljednje vrijeme.
-Provalit će nas, Slavko- ...jer žene jednostavno...znaju, pomislih.
-Ne-će! Kažem ti, samo malo discipline i...-tu sam jednostavno pukla, nestao je i posljednji trag ugode i napušenosti i sve okolnosti toga dana popele su se stupanj više. U nervozu.
-Ma o kakvoj disciplini ti meni tupiš! -upala sam; -Pa nisam ja u vojsci, Slavko! Kakvi fiksni telefoni, ja vodim tvoj kafić, mi moramo komunicirati. Moramo se i sresti s vremena na vrijeme. Znaš i sam, a to visi cijeli dan u zraku, da bi sada naj radije razbijali krevet negdje, samo da nam je prilika. Ajde reci, uvjeri me u suprotno.- zastala sam trenutak.
Sada je on ušutio. A iz mene je buknuo vulkan koktela mojih razmišljanja, pripitosti i spoznaje o nemoći nad cijelom situacijom. Jer...napetost i strast među nama posljednjih se sat vremena mogla opipati. Kad nije ništa rekao, nastavih:
-Da u pravu si šefe, ne volim te. Ali te želim. Želim te onako kao i prvi put. Onako divlje i neograničeno. Kao i ti mene. A znaš kad će to prestati? Kad budemo odvojeni vremenom i prostorom. Zato pusti priče kako se nećemo viđati i bla, bla ,truć...I dozvoli mi da dođem do nekog rješenja.I reci mi odmah tu i sad da ćeš se složiti s njim, ma kakvo ono bilo.-
Umjesto odgovora, ovaj sam put dobila pogled uz pripaljivanje cigarete. Nakon dva dima rekao je:
-O.K. Da čujem tvoje rješenje.-
Ma jel on to mene...
-Halo, rekla sam da trenutno nemam rješenje!! Da ću do njega pokušati doći i da mi moraš reći da ćeš se složiti s njim!- aaaaaa...sad sam već primjetila da mi oduzima energiju.
-Dobro, dobro. Složiti ću se, samo nemoj da bude nešto drastično, molim te. Rekoh ti već, nije smak svijeta. Bože mili, seksali smo se, nitko nikog nije silovao, bilo je nevjerojatno dobro...Ne kužim...-
Ama stvarno...Sad već mislim da je krivi tajming i da stvarno nema smisla išta razglabati. On ili nije htio, ili nije razumio kako (teško da nije) razriješiti ovaj čvor. A možda sam ja bila u krivu. Bo! Ja se moram pod hitno maknuti odavdje na nekoliko dana, to će biti najbolje rješenje.-O.K. Koliko je drastično ako ti kažem da hoću dva slobodna dana.-
-Mhm.- promrmljao je neutralno.
-Što bi to “mhm” trebalo značiti?-upitah
Nasmješio se tako cinično da mi se na trenutak zgadio.
-A-ha, dva će ti dana sigurno pomoći.-
Mislim da mi je u tom trenutku para krenula na uši, nos...na sve moguće otvore. Kipila sam. Nastavio je:
-I što će ti uopće ta dva dana?-
-Možeš li mi ih dati ili ne?- zaškrgutala sam. Mislim da se on tek sad uznemirio.
-Misliš da ćeš za to vrijeme uspijeti nešto riješiti? Odmoriti se? Što?- povisio je ton.
Obično, kada Slavko povisi ton, to ima određenu težinu. U ovom trenutku te težine je nestalo. Gotovo da je uzaludno povisio ton. No nisam jednostavno imala snage sada iskorištavati prednost situacije. Gotovo sam pomirljivo rekla:
-Slavko, hoću da malo uteknem od svega. Kafića, Denija, društva, tebe...ama baš svega. Moram vidjeti na čemu sam i kako dalje. Ovo sve ne vodi ničemu. Vidiš i sam.-razgovor me počeo iscrpljivati. A izgleda da je i dupla s mlijekom počela djelovati. Nisam više osjećala pripitost. Samo umor. I želju da krenemo. Nisam ga više mogla gledati. Niti slušati. Osjetio je.
srijeda, 11.08.2021.
A jel dobra?
-Mi bi neko vino.
-Dobro. Bijelo? Crno? Rose?
-Ne, ne rose, to je nešto ni vrit ni mimo.
(U sebi okrećem očima)
-Dobro...onda bijelo?
-Ma ne znam ni sam (sad više ne traži vino za nas, nego za sebe)
-Hoćete najprije vidjeti za jelo, pa onda za vino?
-E super, može.
-'oću Vam donijeti vodu za to vrijeme?
-Može.
-Negaziranu, gaziranu?
-Negaziranu molim.
-Može, hvala.
Udaljavam se od stola. Nije da nemam još četiri stola na čekanju, ali rolanje je tek počelo, pa sam još cool. Obraćam se tako svakom stolu, čisto da vide da su primijećeni. Odlazim po vodu. I po dvije velike točene za susjedni. Odlazim najprije do stola gdje spuštam pivo. Potom do stola kojem treba uzeti narudžbu.
-Evo vaša voda.
-E super, mi mislili da ste nas zaboravili.
Mali prekid pričice.
Ako itko misli da je san svakog konobara odraditi četiri, pet elegantnih stolića i strpati u džep manče u vrijednosti barem dvije dnevnice, gadno se vara. Nije. Konobari imaju naprosto manje zahtjevne snove. San svakog konobara je barem pet puta dnevno doživjeti Moment Pretpostavke Gosta.
Trenutci poput mahanja rukom u stilu Sandra Sukna prije zakucavanja. Jer misli da je vlasnik objekta jedan od onih prerijetkih poslodavaca koji zapošljavaju osobe sa invaliditetom, pa je odlučio zaposliti slabovidnu ili slijepu osobu. Koja jednostavno ne vidi goste.
(Pretpostavka da ga konobar ne zamjećuje).
Ili oni u kojima jednostavno treba čekati da se jelo zgotovi. Uglavnom je pravilo poslovanja a la carte restorana bilo da se jelo, ukoliko nije u pitanju njegov hladni oblik, dakle termički obrađeno čeka minimalno dvadeset minuta.
To je u principu vrijeme koje neka sirovost treba da bi termičkom obradom prešla u stanje jestivosti. Dvadeset minuta optimalno je vrijeme da se namirnice isjeckaju, pripreme, termički obrade, poslože na tanjur, donesu do stola... Međutim čovjek je gladan. I čeka. Dvadeset mu se minuta čini kao sto i dvadeset. Kada konačno željeni tanjur stigne pred njega čovjek se nekako osjeća obaveznim izreći kultnu:
-Mi smo već mislili da ste nas zaboravili.- rečenicu.
(Pretpostavka da je konobar totalno zaboravio na njega)
Najblistavija pretpostavka dolazi u ljetnim mjesecima. Kada čovjek traži ekstra leda. Ili čašu vode uz naručeno piće. Znači, na stol se prvo spušta ono najbitnije, zatim popratne konzumacije. Spušta li se prvo šalica kave obavezno slijedi
-I vode, molim Vas. - upravo u trenutku dok čaša putuje s tacne prema stolu.
Ukoliko uz vino i vodu ide ekstra led, a tu treba cijela ceremonija poslagivanja, prezentacije i točenja neizostavno se negdje između postavljanja treće vinske čaše čuje:
-A jeste nam donijeli leda? -
(Ljetne pretpostavke da je konobaru tlaka nositi led i vodu)
Slijedom ovoga može se zaključiti da su konobari najsretniji ljudi. Ikad. Svakoga dana snovi im se i po nekoliko puta ispune.
Nastavak.
Prešućujem opasku o zaboravu...Tako je najbolje. Ponekad se ipak nasmijem uz:
-Kad eto, nisam.-
-Jeste odlučili za vino?
-Jesmo. Mi bi neko bijelo, suho.
-Dobro. Neko jače, slabije, regionalno? -pokušavam ubrzati potragu istovremeno rastačući vodu.
-Imate kakvu dobru Malvaziju?
-Imamo. Terzolo 2016. Odlična. Voćna, svježa ima blago Sauvignon notu. Stvarno je dobra.
-Okej. A imate Kozlovića?
-Imamo. Imamo Vam standardnu Malvaziju, i Valle.
-Valle?- i sad, bilo bi dobro da sam se zaustavila samo na "imamo". Možda bi priča završila. Vino bi se naručilo, ja bih otišla dalje, u međuvremnu stigla su još dva stola. Ne. Moram im sada ispričati priču o Malvaziji Valle. O specifikumu sorte malvazije koja je izrasla na padini jedne vale (udoline), pa ju je vinar odlučio malo zamiješati sa Chardonnayem i dobiti zaista odlično vino koje je šteta ne ponuditi.
-Znači to i nije ustvari Malvazija.- opet u sebi okrećem očima (opaska; svako vino koje je u 80% dominantno jednom sortom ima se pravo nazvati imenom sorte)
-Nije čista. Ima tih dvadeset posto Chardonnaya. Ali zaista je odlična.
-A koja ste rekli ona prva?
-Terzolo.
-Aha. -čovjek očito pojma nema što želi, a još manje ima pojma o Malvazijama. Moga bih mu ispričati svašta, ali naprosto više vremena nemam.
-Pa dajte nam onda ovu ovdje. Benvenutti. Čini mi se okej. -Sad u sebi pušem, otpuhujem i sigurna sam da mi para lagano izlazi iz ušnih otvora.
-Benvenutti. Može. - zatvaram raspravu
-A jel ta dobra?-
????????????
Nije frende, odvratna je. Zato smo ih prodali pet hiljada boca ove godine.
utorak, 10.08.2021.
Borići
Tu su bili Borići.
Pisat ću ih velikim slovom.
Ići u Boriće ili boraviti u Borićima, značilo je pušiti za vrijeme odmora. Osnovna škola Bratstvo i jedinstvo na Kantridi nekad, Osnovna škola Kantrida sada. Četvrto, najgornje igralište bilo je sa sjeverne strane obrubljeno šumicom pinija/borića. Sa zapadne se strane igrališta nastavljala atletska stazica, po kojoj se istinabog rijetko trčalo, ali na stepenicama koje su vodile na stazicu sjedilo se i pušilo. Znači, osnovnoškolci koji su tu nezdravu naviku počeli usvajati vrlo rano, pušiti su išli samo i isključivo u Boriće. Red se znao. Jedino su školski mangupi ponekad znali zapaliti i na tribinama jednoga od četiri školska igrališta. Ali njih ionako nitko nije gnjavio.
Na zidić ispod šumice netko je sprejom ispisao "Nacionalni park Borići" tako da je postalo i službeno. Borići, iako rezervirani za pušače, nerijetko su bili utočište i za one zaljubljene, pa smo tako jednom naišli na najpoznatiji i najzgodniji i naj sve par škole u zanosu. Nje se ne sjećam, ali ooooooonnnnn, je bio prezgodan. Kad kažem zanosu, mislim na nesmetano ljubakanje, što je nama klincima, tek koji razred mlađima bilo uauuu...
Iznad Borića godinama je egzistirala Riječka industrija odjeće, poznatija pod akronimom RIO. Mi koji smo sa Zameta stizali u školu tek bi se kod parkirališta ispred RIA odvojili za školu, a ako smo bili avanturistički nastrojeni otišli bi skroz do ulaza u pogon, pa tik ispred skrenuli prema dolje i strmom stazicom niz Boriće do našeg ulaza.
Borići su dijelom prvi put nestali kada je probijena cesta prema naselju. Elitno naselje pomoraca, prema legendi. Cesta je potekla, ali ipak dio je Borića ostao. Ne znam jesu li ostali u istoj svrsi onako okrnjeni jer onda već odavno nisam bila osnovnoškolka.
Kad god bih se vozila cestom, neizostavno sam nostalgično pogledavala prema okrnjenom nacionalnom parku i dolje niže prema školi. Srce bi uvijek zatreperilo na tren, a mislima bljesnulo neko kratko sjećanje. Trajalo bi tek do zavoja zapadno ili raskrižja istočno, ovisno u kojem pravcu idem.
Danas, neplanirano put me nanese na tu cestu. Prođem već dionicu iznad škole i Borića, pa se okrenem i vratim. Parkiram auto, izađem, gledam.
Iako se na terenu bivše industrije odjeće koja je ostala sa suprotne strane nakon izgradnje ceste već neko vrijeme grade tri mastodontske stambene jedinice pojma nisam imala da je u neku svrhu imao biti izrovan i ostatak Borića. Duboki kanal, hrpa armature na atletskoj, žica opasala polovicu igrališta... Malo je stisnulo u grlu.
Pod udarom neke moćne građevinske mašine Borići su nestali zauvijek.
Zamijenit će ih zasigurno nešto. Znam i svjesna sam da se sve mijenja. I da ne prolazi vrijeme, nego mi, da klesanje u kamen odavno je disciplina koja nestaje...
Usprkos svemu, voljela bih kada bi današnja klesanja išla nekim razumnijim, sporijim tempom. I kada ne bi trebalo sve baš podrediti kvazi napretku koji nas nerijetko baca unatrag.
Ma nisam tamo stajala dulje od dvije minute. Tješim se da je bilo radi 34 službena stupnja na vrelom asfaltu.
Kao što se tješim da će na iscrtanoj bubamari čije točke nose ispisane brojeve na drugoj, još neizrovanoj strani igrališta uspjeti još ponekad zaskakutati noge osnovnoškolaca s Kantride.
Ušla sam u auto pomiješanih osjećaja.
Ipak, baš negdje na raskrižju, kad je pjesma s Cd-a došla do stiha o centarforu školskog tima, sjećanje na školsko nogometno prvenstvo u osmom razredu izmamilo je osmijeh.
Ne, nije naš osmi C osvojio prvenstvo, iako smo na golu imali garanciju da će upravo tako biti. Naš I je trenirao u NK Rijeka i prvo mjesto je trebalo samo pokupiti, kako smo mislili. Bili smo treći (od četiri), jer i bekavci su imali svog nogometaša S koji je u nekim kasnijim godinama upisao cijelu sezonu igranja za prvi tim istog kluba.
To se prvenstvo igralo na igralištu ispod.
Za koje se duboko nadam da će ostati baš to. Igralište školskih prvenstava.
Bubamarica koja čeka skakutanje :)
Mastodont koji ne čeka nikog... :(
ponedjeljak, 09.08.2021.
Akordi grobničke večeri
-Jesi sigurna?
-Mhm.
-Nemoj da onda za godinu dana bude "ja više ne bi".
-Ma tataaa...neeeće.
-Jesi baš skroz sigurna?
-Daaaaaaaa...
-Ajde dobro. Vidit ćemo kako će to ić.
Nažicala sam ga. Sjećam se kao danas. I starog narančastog lustera i nas dvoje u ozbiljnom razgovoru za kuhinjskim stolom. Bilo mi je sedam. Početak drugog osnovne. Veselo sam se upisala, kao i gotovo pola mog razreda. Do kraja školovanja ostalo nas je šest. Od čini mi se petnaestak. Škola harmonike. Niža muzička. Tata cijelu godinu ustvari nije bio siguran za moju novu aktivnost, tako da sam cijelu prvu godinu koja se zvala "pripremni tečaj" odradila i položila, a da uopće nisam imala instrument. Toliko sam ja bila sigurna. Jer, ja sam ju baš htjela.
Odradila sam sve do zadnje godine, do puberteta i spoznaje da Haydn, Czerny, Fakin i drugi, meni baš ne trebaju, jer što čujem, odsviram bez problema. Zadnji ispit, Mozart, Turski marš danas odsviram bez problema. Zasigurno tehnički ne besprijekorno, ali odsviram. Tada, nije išlo. Ali nikako. Išlo je Bolje biti pijan, Stade se cvijeće rosom kititi, Vetar duva, duva, duva (Čorba!), razne ćiribiribele, bećarci, i slično... To bez problema.
Sjećam se frenda i kolege koji mi je u jednoj pauzi između napornog vježbanja i učenja suhoparnog kolegija iz računovodstva ispričao da su i njemu kupili harmoniku. On je htio svirati klarinet. A kupili mu harmoniku. Bilo je takvo vrijeme. SVI koji su htjeli nešto svirati, morali su znati lupati po dirkama i basovima. Neki su samo, baš htjeli.
I ne znam traje li od tada. Dogodilo li se kasnije. Uistinu ne znam. Ali bez glazbe teško da mogu. Baš ju volim, onako jako. Mogu pjevušiti refrene, u kojima mi kao po obrascu gotovo uvijek fali jedna riječ, mogu samo fićukati pa uglavnom idem osobama oko sebe na živce, mogu samo kimati glavom ili se njihati u ritmu...Jedno ne mogu. Na glazbu ne mogu ne reagirati. Ma kako.
Prije dva dana sa svojom sam ženskom trupom pohodila koncert fenomenalnih Novosađanki. Zagrijavanje je počelo još putem. Jer moja J u autu ima audio aparaturu za mrvicu slabiju od one koja je među zidinama grobničkog Kaštela bila postavljena za izvođače. Otpjevale smo mi nekoliko novosadskih izvođača do koncerta. Onog nam najdražeg, neizostavno.
Koncert je bio nevjerojatno prožimanje fantastične energije, vrhunske izvedbe, redali su se čardaši u nekoliko varijacija, plesno i pjevno, malo priče, više pjesme, i ONE. Žene izuzetne pozitivne vibre, koje svoj posao ne odrađuju, već žive.
Kada bih sebe trebala opisati nekim glazbenim pojmom to bi definitivno bio akord. Znate što je akord? Suglasje nekoliko tonova, točnije tri ili više istovremeno. Onako pritisnu se barem tri tona i BAM! to zvuči fino skladno, čuje se odlično i ugodno je. Baš ugodno.Nemam ništa protiv, dvoglasja, septima, terca, prebiranja po žicama ili tipkama kroz tužne molove koji lome čaše ili um-pa-pa lupkanje durevima što izaziva poskakivanje ručica i nožica...sve super.
No u meni uvijek čuči, pleše, skakuće, živi - akord.
Te večeri u skladni akord koji je zaplesao mojim bićem one su posložile radost života.
Za finiš smo upaljenih bljeskalica zavrtili ringišpil njihovom sugrađaninu stihovima koji poručuju pesmom da život slavimo.
Na kraju balade (ili čardaša, svejedno) što drugo i preostaje. Slaviti život, jer jedan je.
Cijelo sam vrijeme, moram priznati čekala famoznih Tri metera somota. Pjesmu koja nije njihova, svojevrsni je ekvivalent našem Bećarcu i cure ju povremeno izvode. Dočekala sam. Šećer je pao na kraju kad smo dobile priliku fotografirati se s njima. Nas šest, njih tri. Pozicionirala sam se među dvije sestre članice i započela pjevušiti, a jedna od njih je spremno prihvatila. Na fotki se slabo čuje :) ali u meni će stihovi otpjevani s Jelenom zvoniti zauvijek.
Kao dio akorda čarobne grobničke večeri.
subota, 07.08.2021.
Nataša XXVII
-Aleluja, onda...samo nemoj mi puno vrištat okolo, ako vas ponovno spopadne.-rekoh dok mi je glavom prošao flashback.
-Ne, stavit ću jastuk preko face.-rekla je sarkastično
-I dabome da hoćeš, jebate još me progoni ono ljetovanje na Cresu...aaaa...kako ti se zvala ona Engleskinja?-
-Joj šta ti iskopaš, kad je to bilo?- malo se promeškoljila
-Šta kad je to bilo. Sad ispada da prije Irene niiiiiičeg nije bilo.- a i nisam bila daleko od istine. Bile su nepopravljivo zaljubljene jedna u drugu i zaista kao da prije njihove zajedničke veze nitko u njihovim životima nije postojao. A meni je to ljetovanje u kampu gotovo traume ostavilo.
-Pa ne kažem da nije bilo, al to je bilo...kad ono.-
-Prije tri godine. Nije baš da se moraš vraćat dvajst godina unazad. Kako se zvala? Faith? Hope? Nešto tako obećavajuće...-trabunjala sam.
-Ne seri, Angie se zvala i to nema nikakve sličnosti s ovim što si nabrojala.-smijala se
-Je, više sličnosti bi imalo engine, obzirom na zvučnost vaših seansi...-
-Aaaaaa. Dobrooooo...Malo vrištim, šta sad.-
-Malo? Ako je to malo, pitam se kako je puno.-zavrtila sam Mirelu u razgovor. Kao prvo voljela sam te naše razmjene iskustava, voljela što nijednoj od nas nije ni mrvicu bilo čudno što ustvari pričamo o različitim upražnjavanjima te aktivnosti, a kao drugo taj mi je razgovor trenutno odvlačio pažnju od mog nadolazećeg D.J. debija.
-E pa nemoj se puno pitat, da te ne pogodi kakav odgovor skoro. -poentirala je.
-Cool. Zamolit ću Irenu da malo uspori bar sad dok smo na ljetovanju.-
-Aaaaa ne! Nećeš! Da ti nije palo napamet.-
-Okej. Onda ćeš joj ti reć'. Il' niko nikom neće ništa reć', al' nema vrištanja, jel' jasno?-
-Jasno. Nego, imaš ti sve spremno za večeras, jer, već ti je jedanaest i deset, mogle bi krenut.-
-Ej, već? U jebote, a istuširat se?-
-Ma tuširat se my ass ionako ćemo se izlijepit od znoja, vrućine i svega noćas, osim toga, nadam se da si se ti nakon svojeg umjerenog seksa otuširala, jer ja nakon svog jesam, pa, ako nemaš ništa pametnije za reć' idemo se obuć' i krenimo pomalo.-
-Ma daj, moram se malo barem podaprat..-krenula sam prema minijaturnoj kupaonici u kojoj se uz dobar manevar moglo sjesti na školjku bez da se polomi zube na umivaoniku. A vještim provlačenjem između to dvoje, bome uvući se i u tuš-kabinu. Bio je to manje apartman, više soba s kupaonicom. Koju su dijelili Ivan i Irena. Sami su tražili premještaj, jer su im cimeri s početka sezone, blagorečeno išli na živce, dok su u vrijeme kad bi se prebijeni vraćali s posla priređivali razne afterice uz blagosov jointa i alkohola. Naša dva studenta-sportaša, bili su netolerantni na takav način života. Ponekad su fakat bili malo dosadni sa tim svojim sportskim navikama. Nije da su bili sveci, ali živjeli su malo drugačije od ostalih sezonaca-partijanera. Tako bi svaki drugi dan, ravno nakon posla, dok još ne bi počela žega išli na trčanje. A neke svoje rute plivali bi pak u popodnevnim satima prije posla onim drugim danima kada trčanje nije bilo na programu. Što je bilo u svakom slučaju bolje nego da su, npr, lovili komade po Pagu. Kako bilo, nakon dva tjedna preselili su se, u ovu sobu s kupaonicom koja im je sasvim odgovarala, a i manje su ju plaćali. Kako ćemo proći kroz ove dvije noći ili dana kakogod, spavajući na dva uska kreveta nas četvero, nismo imali pojma.
xxxxxxxxxxxxxxx
Kao samouki nazovi DJ nisam uopće imala pojma koju ja to vrstu glazbe radim. Znam samo da me nešto iza ponoći DJ Oh predstavio i prepustio mi mix pult. Trudila isključiti, zaboraviti da je podij krcat polugole rulje kojoj je bilo bitno da su u dobrom ritmu. I uspjelo mi je. U principu, kao da mi je ne znam koji put, samouvjereno sam stavila par mekanih, kvalitetnih slušalica na glavu i počela. S vremena na vrijeme pogledala bih dolje na floor (tako se to sad zvalo, riječ podij bila je totalno out) i vidjela da se ljudi zadovoljno izvijaju na moje, MOJE EEEJ, uratke. Adrenalin je plovio kroz mene i da sam htjela, nisam mogla podbaciti. Uostalom i da je nešto pošlo po krivu, Ivan Oh je stajao iza mojih leđa i bio spreman uskočiti u svakom trenutku. Nekoliko sam se puta ohrabrila i pogledala prema mom Ivanu, koji je, evidentno je bilo iz aviona, nemilo bio ponosan na mene. Mirela je stajala na Ireninom šanku i kad sam pogledala u njenom smjeru, podigla mi je palac uz osmjeh. Osim tih nekoliko pogleda, stvarno sam se trudila koncentrirati na ono što radim, i bilo je neopisivo. Ne vjerujem da bi me ikakav kokain bolje dignuo. Ustvari je bilo vrlo jednostavno, ufurala sam se da sam u svojoj sobi, ništa ne postoji, samo kotači, ja i užitak glazbe. S vremena na vrijeme ciljano podizanje tonaliteta i ritma i glasno odobravanje plesača podsjetilo bi me gdje sam. A to bi mi izmamilo osmijeh i dignulo samopouzdanje. Nakon nešto više od pola sata, vratila sam upravljanje kotačima DJ Oh-u koji je bio jako zadovoljan i spustila se do Ivana na šank. Našla sam se u njegovom zagrljaju. “Totalno si seksi za tim pultom, znaš?“ promrmljao mi je u uho. Zaprela sam mu zadovoljno nazad, i kunem se, da je bilo samo upola manje ljudi oko nas, skočila bih na njega bez beda. “Hvala, hvala, hvala ti. Volim te ljubavi“ izletjelo je iz mojih usta nekontrolirano. Kad sam postala svjesna šta sam lanula, vješto sam se, ne prebrzo, izmigoljila iz zagrljaja. Ni ja, kao ni on ranije te večeri, nisam očekivala odgovor. Samo se toplo nasmiješio i rekao: “Šta ćeš popiti?“.Fuck, pomislila sam, zavoljela sam totalno zrelog mulca.
xxxxxxxxxxxxxxx
četvrtak, 05.08.2021.
Peti kolovoz
Sjećam se dobro petog kolovoza onomad kad je grmilo.
Nisam osjetila fijukanje metaka iznad glave, nije mi nitko od obitelji poginuo, nisam bila direktno pogođena ratom.
Da skratim. Nisam bila na niti jednoj bojišnici.
Ovim postom prvi i zadnji put ću se javno izjasniti o nekim stvarima.
Brisalo me ili ne, uklonilo me ili ne, komentiralo me ili ne.
Na današnji dan moja dobra prijateljica slavi rođendan. Onomad izuzetno bliske, sadašnja smo druženja svele na jednom godišnje ispijanje kave koja se, da budem iskrena, nastavi ispijanjem medice, u nekom zimskom mjesecu kada nema sezone i obje smo uglavnom na godišnjem. Čujemo se o blagdanima, zatim kad si čestitamo rođendane i naravno, u onim tužnim trenutcima kada jedna ima onu drugu obavijestiti da je netko otišao zauvijek.
Blagdane si čestitamo 4 puta godišnje. Oba Božića, oba Uskrsa.
Rođendane, logično, samo dva puta.
O tužnim smo trenutcima naučile nažalost vrlo rano, kada je njen tata iznenada otišao. Imala je 19.
Zagazile smo u pedesete. Jasno je koliko smo si dugo u životima.
Zadnja dva razreda srednje, potom zajednički posao, brdo mladenačkih razuzdanih izlazaka, mnoge sretne i nesretne ljubavi, izleti i putovanja...Pod kožom.
Sjećam se i jednog petog kolovoza kada nisam nazvala radi rođendanske čestitke već da pitam da li se On javio. Jer, pojma nije imala gdje je. Digli su ga iznenada i krenuo je. Ona je ostala doma sa malenom niti dvogodišnjakinjom. Te godine, jedino te godine u trideset i pet godina našeg poznanstva, nisam joj čestitala rođendan. Kada se nakon nekoliko dana, tijekom kojih sam svaku večer prije odlaska na počinak nebu slala molitve da bude sve u redu, javio, javila je i ona meni. Ne znam i ne mogu ni pojmiti što je u njenoj i glavama i prsima žena koje su prošle sličnu situaciju brodilo tih olujnih dana. Jer mnoge nisu na pitanja svojih klinaca o tati znale dati ikakav odgovor.
A On... On spada u one branitelje koji su na bojišici, i ne samo taj put, bili, odradili svoje, vratili se kući i nastavili sa životom. Obitelj, kuća, posao... Jer takvi su išli onako kako je trebalo. Ne radi benificija, nego radi neke bolje i sretnije zemlje. Poznajem mnogo sličnih njemu. Ljudine.
Odgojena sam u antifašističkom duhu. I mnogo sam puta od kad nam je samostalnosti i suverenosti morala zatomljivati taj svjetonazor. Bila sam u krivu, jer ništa tu krivo nije. Da jedno no ne poništava drugo, da biti antifašist ne znači i da nisi domoljub znala sam oduvijek, no izreći to jasno ustručavala sam se godinama.
Ako moja prijateljica, žena branitelja kojoj zaista nikada nije bio stran niti moj svjetonazor, niti je imala problem sa vjerom u kojoj sam krštena, svakog pravoslavnog Božića i Uskrsa nema problem dignuti slušalicu i čestitati mi blagdan, ako takvih imam još nekoliko, ako smo svi ljudi, osobe i gledamo čovjeka kao takvog...može li se ikoga etiketirati kao "njihovog", a ne "našeg" ?
Ni zamisliti ne mogu muku, tugu i patnju onih koji su kroz Domovinski rat izgubili svoje najbliže. Poštujem sve i jednu žrtvu palu za obranu suvereniteta države, ponosna sam što sam rođena tu gdje jesam i svim onima koji su čista srca devedesetih krenuli u obranu granica domovine vječna hvala.
A sada idem svojoj G čestitati rođendan. I do sita se s njom napričati.
Sretan nam svima peti kolovoz, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
ponedjeljak, 02.08.2021.
U dva pravca
Nije se osvrtala nikad.
Ni kad ju je pratio na vlak,
na avion...
Na brod.
Uspela bi se stepenicama,
nestala u utrobi prometala.
On bi zapalio cigaretu
i dugo
dugo još nakon
stajao
po peronima, terminalima..
Imala je objašnjenje za to,
više se ne sjeća koje
uglavnom,
uvijek je ona imala objašnjenje,
za sebe,
za njih...
Jednog je dana otišla...
onako,
da se ne vrati.
penjala se u utrobu katamarana
koji je nosio njeno ime.
Osvrnula se nije...
A on je znao
da je to
dobro
