I
...da me samo dotakne, raspala bih se u tisuću komada mislim..ovako je bolje..uživam u živosti njegovih smeđih zjenica dok ga slušam kako sa žarom priča o fotografijama. Fotografije su njegov život. I ako sam ikada ikoga vidjela da toliko uživa u nečemu, onda je to on i njegove fotografije...
II
...a kada bih samo imao hrabrosti, ovako preko stola, ili kasnije kada nam ovo vrijeme za kavu istekne, uhvatiti tu njenu malu ručicu...no ovako je bolje...uživam gledati kako me sluša. Pričam joj o svojim fotografijama, al nikako ne mogu izreći onu malu istinu...o onoj najdražoj mi fotografiji
I
...uopće, sada, dok ovako sjedim preko puta njega u najpoznatijem kafiću njegovog Gradića, nisam sigurna da li je bilo pametno što sam prihvatila Anin poziv da produženi vikend provedem kod nje, dvije stotine kilometara od mog Grada..Koliko god smo dobre frendice, nikada nisam imala petlje priznati joj da mi se On debelo podvukao pod kožu nekoliko godina unazad dok sam igrom slučaja završila na polugodišnjem usavršavanju u obližnjoj tvornici...
II
...prije pet dana sam slučajno nabasao na Anu, i kada mi je rekla da ju je pozvala na vikend i da dolazi, tijelo mi je u trenutku uhvatio grč, srce mi je zalupalo, a usta su mi odjednom bila ko pješčana pustinja...Nisam je vidio dvije godine. Kada je završilo njeno stručno usavršavanje u ovom našem Gradiću, vratila se kući i znam da sam se neko vrijeme ubijao jednom jedinom mišlju...sjesti u automobil i odvesti se. Dvije stotine kilometara južnije...
I
...priča se da dolaziš... kratki sms koji mi je s njegovoj broja stigao prije nekoliko dana u trenutku me vratio na isto. Na lijepo. Na sve ono što sam gotovo i ne taknuvši ga osjetila kada bih bila u njegovoj blizini...I na teško. Na činjenicu da je njegov prst bio obilježen omčom od bijelog zlata...Ipak, družili smo se prilično intenzivno...U društvu, ili sami po kavama...trenutci u kojima sam sebi dozvoljavala da mi bude dobro....i oni koji drugi trenutci koji su nakon tih dolazili....
II
...dolazim, vidimo se....odgovorila mi je na sms u kojem sam je upitao stiže li zaista. Nisam mogao vjerovati...te tri riječi koje su se ispisale na ekranu mobitela kao su me podigle s tla i nekom teleporatcijom prebacile u prošlo vrijeme...Na zajedničko provedeno vrijeme u kojem sam u njenoj blizini osjećao neopisivu ugodu. I na ono vrijeme nakon, kada bih se pun krivice za nešto neučinjeno vraćao u veliki krevet, koji sam dijelio...Nisam je nikada niti dotakao, a taj osjećaj krivice...uvijek je bio prisutan...
I
...dlanovi mi se znoje, upijam svaki i najmanji detalj njegova lica dok se trudim pratiti priču o posljednjoj izložbi u poznatoj galeriji glavnoga grada...nesumnjivo veliki profesionalni uspjeh...o kojem sam dakako čitala na njegovim web stranicama. Koje sam posjećivala povremeno. I ponekad tako, činilo mi se da me prošlo. Osim kada bi on mene posjećivao u nekim noćima...divlje i bezobrazno dobro...
II
...a tu fotografiju koju sam u bezbroj varijanti izradio i u svakoj od njih mi se čini nestvarna, sebično sam zadržao u ladici radnog stola, u ljubičastoj mapi bez imena...i o njoj bih joj ustvari želio pričati...satima. Umjesto da je davim posljednjom izložbom, kojom sam prevario svijet...jer ta jedna, moje je remek djelo...I uvijek kada je tako u nekim trenutcima gledam, osjećam da je ona nešto drugačije...
I
...čini mi se da je priča o izložbi samo nešto što brblja dok osjećamo sličnu napetost...i u ovom trenutku kad se nebo iznad terase kafića poprilično zasivilo osjećam da i njemu kao i u meni buja isto pitanje...što li uopće radimo ovdje na ovoj terasi, nad poluispijenim šalicama kave s mlijekom, kada je tako očito da bismo trebali ispijati nešto drugo, što se evo, godinama gomila među nama...
II
...ako krene kiša, kunem se, ni pomaknuti se neću...želim tu poput luđaka kisnuti s njom. I želim joj vidjeti to malo lišce prekriveno kapima kiše...I sada već očajnički želim, da ta kiša krene, da nas natopi, i da se kad već budemo mokri sklonimo negdje gdje ne pada...sami...Hm...kao da će kiša uopće ugasiti i milijunti dio ovoga što struji među nama, a tinja već neko vrijeme...
I
...lud li je...kiša počinje, on se ni ne pomiče. Ni meni ne pada na pamet. Uživam u ovom trenutku tinejdžerskog glupiranja. Svi su potrčali put kafića, a mi se ne pomičemo...smijemo se...
II
....znao sam. Znao sam da će mi slijediti misli. I znao sam da joj ni na pamet neće pasti da se pomakne s ove terase, kada počne padati. Kako je ovo ludo! !Kako je dobro...smijati se tu i sad...sa njom
I
...i šta god slijedeće da napravi, slijedit ću ga...
II
...do mog je auta samo nekoliko koraka...
I
...naravno da znam, prepoznala bih ga u sred noći iako je crne boje. Pruža mi ključ svoga auta. Uzimam...Šutke se ustajem i krećem prema parkingu bez i jednog jedinog pitanja u glavi. Sasvim sigurna da činim pravu stvar. Mokra sam do kože. On odlazi platiti račun...
II
...lagano mi se vrti u glavi. Pružam novčanicu konobaru i glupo mu se osmjehujem dok mi nešto govori...ne razumijem ga ni riječ. Uzimam ostatak i ne skidajući glupasti osmijeh izlazim. Slijepljen sam pod mokrom odjećom. Valjda ću prepoznati vlastiti auto....
I
...ne znam uopće dali me je ikada vidio bez naočala, ali moram ih obrisati od ovih kapi kiše, a zasigurno, bude li išlo po nekom scenariju, neću ih imati zataknute na nos.Točno u trenutku dok glancam lijevo stakalce, vrata se otvaraju.Ruke su mi se zatresle i probolo me oko tri stotine noževa kroz trbuh.Ovo nije dio scenarija!Ne smije vidjeti koliko mi je stalo!Nespretno nabijam naočale nazad i naravno...Taaaako se dobro ubodem u lijevo oko nožicom naočala...Bolno vrisnem!!Ma bravo!!
II
...auč! To mora da je boljelo. Uzimam joj naočale iz ruke i pažljivo ih odlažem u pretinac. I tada, evo, moram, po prvi put, a nije samo da moram, ustvari to već godinama želim, hvatam tu malenu ruku kojom je refleksno pokrila bolno oko. Spuštam je s lica.Sve to činim mojim vlažnim dlanom. Ne mogu vjerovati. Prvi je put vidim bez naočala. Gledam je u oči .I oboje smo nesvjesni ičega osim tog trenutka u kojem po prvi puta očima govorimo ono što nismo imali hrabrosti izreći sve ove godine.
I
...kiša sad već luđački bubnja po automobilu. A čini mi se da ipak jače od nje udara moje srce. Ne osjećam više bol, samo taj pogled, koji će me odvesti tamo gdje ne možda ne bih smjela, ali očajnički želim...
II
...uzimam joj lice u svoje vlažne dlanove. Srce mi toliko snažno udara, i da ova kiša ne udara po limu automobila, bojim se da bi ga vrlo jasno čula. Pogled mi nestaje pod sklopljenim kapcima...
I
...privlači me k sebi....zatvaram oči i spuštam usne tamo gdje pripadaju...
II
...tople usne, okupane kišom...one, koje sam zapravo čekao cijeli život...
I
...prepuštanje.
II
...prepuštanje.
Post je objavljen 23.08.2021. u 19:29 sati.