Konobarica s tastature
utorak, 10.08.2021.
Borići
Tu su bili Borići.
Pisat ću ih velikim slovom.
Ići u Boriće ili boraviti u Borićima, značilo je pušiti za vrijeme odmora. Osnovna škola Bratstvo i jedinstvo na Kantridi nekad, Osnovna škola Kantrida sada. Četvrto, najgornje igralište bilo je sa sjeverne strane obrubljeno šumicom pinija/borića. Sa zapadne se strane igrališta nastavljala atletska stazica, po kojoj se istinabog rijetko trčalo, ali na stepenicama koje su vodile na stazicu sjedilo se i pušilo. Znači, osnovnoškolci koji su tu nezdravu naviku počeli usvajati vrlo rano, pušiti su išli samo i isključivo u Boriće. Red se znao. Jedino su školski mangupi ponekad znali zapaliti i na tribinama jednoga od četiri školska igrališta. Ali njih ionako nitko nije gnjavio.
Na zidić ispod šumice netko je sprejom ispisao "Nacionalni park Borići" tako da je postalo i službeno. Borići, iako rezervirani za pušače, nerijetko su bili utočište i za one zaljubljene, pa smo tako jednom naišli na najpoznatiji i najzgodniji i naj sve par škole u zanosu. Nje se ne sjećam, ali ooooooonnnnn, je bio prezgodan. Kad kažem zanosu, mislim na nesmetano ljubakanje, što je nama klincima, tek koji razred mlađima bilo uauuu...
Iznad Borića godinama je egzistirala Riječka industrija odjeće, poznatija pod akronimom RIO. Mi koji smo sa Zameta stizali u školu tek bi se kod parkirališta ispred RIA odvojili za školu, a ako smo bili avanturistički nastrojeni otišli bi skroz do ulaza u pogon, pa tik ispred skrenuli prema dolje i strmom stazicom niz Boriće do našeg ulaza.
Borići su dijelom prvi put nestali kada je probijena cesta prema naselju. Elitno naselje pomoraca, prema legendi. Cesta je potekla, ali ipak dio je Borića ostao. Ne znam jesu li ostali u istoj svrsi onako okrnjeni jer onda već odavno nisam bila osnovnoškolka.
Kad god bih se vozila cestom, neizostavno sam nostalgično pogledavala prema okrnjenom nacionalnom parku i dolje niže prema školi. Srce bi uvijek zatreperilo na tren, a mislima bljesnulo neko kratko sjećanje. Trajalo bi tek do zavoja zapadno ili raskrižja istočno, ovisno u kojem pravcu idem.
Danas, neplanirano put me nanese na tu cestu. Prođem već dionicu iznad škole i Borića, pa se okrenem i vratim. Parkiram auto, izađem, gledam.
Iako se na terenu bivše industrije odjeće koja je ostala sa suprotne strane nakon izgradnje ceste već neko vrijeme grade tri mastodontske stambene jedinice pojma nisam imala da je u neku svrhu imao biti izrovan i ostatak Borića. Duboki kanal, hrpa armature na atletskoj, žica opasala polovicu igrališta... Malo je stisnulo u grlu.
Pod udarom neke moćne građevinske mašine Borići su nestali zauvijek.
Zamijenit će ih zasigurno nešto. Znam i svjesna sam da se sve mijenja. I da ne prolazi vrijeme, nego mi, da klesanje u kamen odavno je disciplina koja nestaje...
Usprkos svemu, voljela bih kada bi današnja klesanja išla nekim razumnijim, sporijim tempom. I kada ne bi trebalo sve baš podrediti kvazi napretku koji nas nerijetko baca unatrag.
Ma nisam tamo stajala dulje od dvije minute. Tješim se da je bilo radi 34 službena stupnja na vrelom asfaltu.
Kao što se tješim da će na iscrtanoj bubamari čije točke nose ispisane brojeve na drugoj, još neizrovanoj strani igrališta uspjeti još ponekad zaskakutati noge osnovnoškolaca s Kantride.
Ušla sam u auto pomiješanih osjećaja.
Ipak, baš negdje na raskrižju, kad je pjesma s Cd-a došla do stiha o centarforu školskog tima, sjećanje na školsko nogometno prvenstvo u osmom razredu izmamilo je osmijeh.
Ne, nije naš osmi C osvojio prvenstvo, iako smo na golu imali garanciju da će upravo tako biti. Naš I je trenirao u NK Rijeka i prvo mjesto je trebalo samo pokupiti, kako smo mislili. Bili smo treći (od četiri), jer i bekavci su imali svog nogometaša S koji je u nekim kasnijim godinama upisao cijelu sezonu igranja za prvi tim istog kluba.
To se prvenstvo igralo na igralištu ispod.
Za koje se duboko nadam da će ostati baš to. Igralište školskih prvenstava.
Bubamarica koja čeka skakutanje :)
Mastodont koji ne čeka nikog... :(
