Konobarica s tastature

subota, 31.07.2021.

Nataša XXVI

Irena i Ivan imali su odraditi tu noć i slijedeću i onda smo mogli put Šolte (konačno). Smjena im je počinjala u deset. Nakon što sam progutala hamburger, svi smo se vratili u apartman. Njih dvoje su se spremili za posao i otišli. Nas dvije smo ostale još malo chillati dok ne dođe vrijeme za moju premijeru. Ležale smo svaka na svom krevetu. Ventilator je tiho zujao u svom ciklusu dok se vrtio od jedne do druge. Vani, cvrčci su započeli koncertino.
-Ubila me Irena danas.- prva je progovorila Mirela. Ona inače nije bila tip koja je čavrljala o svojim seksualnim dogodovštinama, ali u zadnje vrijeme, nekako, sve mi se više otvarala po tom pitanju. Valjda jer sam i ja bila sve brbljavija ponešena činjenicom da je Ivan što se tiče toga meni počeo otvarati nove horizonte. Glasno sam se nasmijala.
-Ideš! Zašto me to ne čudi.- rekla sam. Nasmijala se i ona.
-A imaš pravo. Mislim, uvijek mi je dobro, ali ovako, baš se ne sjećam. Možda kad smo tek počinjale pa ono, bile smo još friške i zaljubljene...Mala je krcata energije.-
-Vuuuhuuu. Nemoj. Napalit ćeš me. Ionako ulazim u ovulaciju, a tad sam ono...-
-Okej, neću.- rekla je pomirljivo
-A daaajjjjjjj....tipično ti. Počneš i ne završiš po tom pitanju.- bilo mi je malo žao što je tako brzo odustala; -Pričaj ženo.-
-Aha, pa da se napališ.- nasmijala se.
-A čuj, u kojem sam sad stadiju i ona šljiva tamo na stolu mi je prilično seksi.-rekla sam.
Za ne vjerovat, Mirela se pridigla i pogledala natprosječno veliku šljivu.
-O da, nju smo već iskoristile.- rekla je flegma i ponovno legla. Bila sam u šoku. Sad sam se ja podigla i pogledala nju u nevjerici. Trudila sam se ne misliti na koji su način iskoristile - šljivu.
-Šljivu!!??- graknula sam
-Šljivu, da.- mirno je rekla. Nisam mogla vjerovat. A onda me pogodilo.
-Mirela!! Zajebavaš me, jel?- konačno je prasnula u smijeh
-Naravno da te zajebavam, šta pobogu misliš da bi radile sa šljivom?- umirala je od smijeha; -A da si si vidjela facu. Ti nisi normalna.-
-Ja nisam normalna!!?? Jebala te šljiva! Fuj!-
-A ne, prilično sam sigurna da šljive nije bilo, ne sekiraj se ! Joj super si mi! - nije se mogla prestat smijati.
-Je, super su mi i slike koje su mi na trenutak prošle glavom.-frknula sam
-Oooooo....zamišljaš kako ti se najbolja frendica seska sa curom uz pomoć – šljive. Bolesno. Hahahahahhahaha... čekaj dok ti to prijavim Ivanu. Za krepat.-
-Hej! Nisam rekla da sam TU cijelu sliku zamislila, nemoj si laskat previše.-
-Ma ti si meni super. Još uvijek te mogu dignut bez velikog napora.-
-Pa uvijek si mogla. Nego da čujem više o tom razbijanju. Jer nekako mi se čini kad smo kod tih tema, da ja vodim.-podigla sam jednu obrvu.
-Hm .Sjećaš se tvog prvog seksa s Ivanom i onog odborojavanja četiri puta u koliko? Tri sata il nešto?-
-Yep, četiri u tri.- rekla sam još uvijek ponosna na tu činjenicu
-Pa draga moja, recimo da te vodim za jedan sat.-Okrenula sam se i pogledala ju, mogla sam primjetiti samozadovoljni smiješak na usnama .Iskreno i sama sam bila malo impesionirana.
-Okej.-rekla sam;-Al u ta tvoja četiri u dva, mora da je bar jedan bio onako...nedobar.-
Okrenula se prema meni. Sad je njena obrva bila u zraku.
-Nadaj se. Jedva mogu pomaknut donji dio tijela. Nemam pojma di mi je lijeva noga bila jedno sat vremena. I bojim se da ću dobit neku upalu cica, ako tako šta postoj. I da, vidiš koliko ima od vrata do kreveta?-pogledala sam, bilo je ne više od tri metra.-Nismo došle do kreveta. Prvi put. Baš je bila divlja. Tek se kasnije malo primirila.- nasmijala sam se
-A šta, nije ti odgovaralo?- upitala sam. Nije skidala blesavi osmjeh s lica.
-Ajoj da nije!! Uf! Al nekako sam se odvikla od tog hot seksa. Valjda to što živimo skupa, pa je to uglavnom uvijek onako opušteno, polako i to...Već sam zaboravila kako ovo izgleda. Uuuf!-

31.07.2021. u 16:30 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.07.2021.

"Ljubim tvoje usne tisuću puta"

Kaže autorica da je naslov te knjige, došao iz jednog gornjogradskog grafita. Grafit je u svom punom nazivu glasio: “U svojim snovima ljubim tvoje tople usne tisuću puta“. Knjiga je ustvari zbirka eseja muških pisaca koji promišljaju o vezama, ljubavi, partnerskim odnosima, seksu...Pa je jedan slovenski pisac odmah raščerečio samo značenje grafita: U svojim snovima....hm, a čiji bi snovi trebali biti ako ne moji, tople usne...najbolje da ljubim hladne usne, a to bi tad bila ispovjed nekrofila...i na kraju: tisuću puta...snovi traju najdulje dva sata, to bi značilo da sam je poljubio 8.33 puta na minutu, a što nadalje znači da bi joj te tople usne toliko odrvenjele da joj na pamet ne bi palo opet me poljubiti...
Nasmijala sam se na ovo njegovo raščlanjivanje. Volim takva prizemljivanja i volim kada u nečem romantičnom, zanesenom, prrrrrediiiiivnom Tras!! dobijem porciju sakrazma. I sama sam takva. U životu i ponekad u pisanju....
No hajdemo dalje. Naslovi prodaju djela, naslovi prodaju novine. Dok je knjiga ciljanog naslova i zanimljivog covera čekala na stalažici pokraj kompjutora da kod mene dođe na red za čitanje, na plavu stolicu pokraj stalažice sletjela je jedno veče frendica. Naravno da joj je knjiga poetičnog naslova kraj kojeg ciljano piše da su to promišljanja muških pisaca o ljubavi, bla, bla, a s koje se u Warholovskom stilu nudi jedno dvadesetak napućenih usnica pala u vidokrug. Odmah je sa sjajem u oku procvrkutala:
-Mislim da bi mi ova knjiga bila jaaaaako interesantna...-
Ma naravno da bi, ionako je kao stvorena za one koje su u nekoj dezorjentiranoj vezi, pa će im, eto, ukazati kako ustvari muškarci razmišljaju.
-Ne. Ne bi. Nemoj se neporebno ufuravati.- govorim sigurno, a da nisam ni slova još pročitala. Jer ja, uglavnom znam... No to je neka druga tema.
Jedan dan nepredviđeno ostajem kući sama na punih sat i pol. Nema mamanja, nema neurotičnog mijenjanja tv programa, nema mog fikusa s čačkalicom u kutu usana i novinama u rukama, koji polako srasta s desnom stranom trosjeda. Fikus je usta koja stalno mamaju odvezao na trening.
Sama. Otvaram nekoliko prozora da zrak prostruji, palim mirisni štapić, stavljam vodu za kavu, odlazim u kupaonicu...i tako do točke u kojoj: ja sjedim na trosjedu, kraj mene šalica Nessa, u rukama ukoričena zbirka eseja muških pisaca, iz zvučnika Aeoliah. Perfect. Ovo će savršenstvo trajati sat i kvarat otprilike pa krećem. I priznajem, zalijepila sam se za knjigu. Ali ne zbog raznoraznih mudrosti koje po njoj prosipaju eminentni pisci, već što mi je interesantno iščitavati stilove pisanja. A naravno, svaki od njih ima svoj stil. I sve napisano pročitala sam jasno sažeto u najkraćem eseju, onom Mire Gavrana:
Vrijeme sinteze.
Ovo je vrijeme sinteze:
• Žene više ne žele papučare
• Žene više ne žele muškarčine
• Žene žele sintezu papučara i muškarčine
• Žene žele nemoguće
• Zato i dobivaju nemoguće
Ali, i muškarci traže nemoguće: i muškarci žude za sintezom.
Zamislite sintezu djevice i kurve.
Ne ide!“

Eto. Mirisni štapić je dogorio. Od njegove ocean arome, ni "O". 12 kuna je premala cijena da bi 20 mirisnih štapića iz tipično kineske limene kutije imalo aromu tamo nekog oceana. E ne ide!
Din-don! Fikus i usta se vraćaju. Pa-pa pisci moji do slijedećeg slobodnog mi trenutka u kojem ću možda opet zanemariti što pišete i razmatrati kako pišete...






29.07.2021. u 22:25 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.07.2021.

Njihova djeca

Pičim iz sale prema ofisu. Oko mi hvata kolegicu G u razgovoru ugodnom sa jednim stalnim gostom. Da se razumijemo, stalnih gostiju u hotelu poprilično je velik postotak. Usudila bih se reći oko osamdesetak posto. Nastavno na taj fakt ide i onaj da tijekom deset mjeseci poslovanja godišnje bilježimo impresivnu popunjenost. Rijetko padamo ispod punog kapaciteta.
No da se vratim na kolegicu. Krajičkom oka vidim da razgovara sa gospodinom S. Zastanem da ga pozdravim, kad dječak pored njega, mršavko raširi ruke u puni raspon. Zagledam tad u dječaka. Ma nije moguće!!! Mali G. sin od S-a. Mali G je uvijek bio sitno dijete. Dolaze iz Rusije jednom godišnje. U početku su u punom sastavu, mama, tata, sin. Nakon nekog vremena tata S vraća se doma, a mama E i mali G ostaju još otprilike tri tjedna. I tako godinama. Prošle tek godine pandemija je iskrojila izostanak. Kako njima tako i ostatku reprezentacije stalnih gostiju onog istočnijeg bloka.
U nevjerici zurim u krakatog dječaka ispruženih ruku.Ostala sam šokirana koliko se malo sitno dijete proteglo, izraslo u visinu. Prebacujem tacnu u desnu ruku, a mali veliki G me povuče u srdačan zagrljaj.
Ljetni su mjeseci vrijeme kada nam gosti dolaze obiteljski, premda je koncept hotela posložen za nešto drugačiju klijentelu. Onu koja još uvijek malo lebdi na ozračju K.u.K prošlosti kada je Opatija bila glavno lječilište monarhije, a jedan narod te monarhije učinio ju poznatom i pokrenuo turizam gotovo dva stoljeća unatrag.
Obitelji s djecom.
Mnogi od tih klinaca prvi su put u hotel došli tek kao mali puzavci. Za njih smo neumorno stolovima prispajali kinderstolice, nosali ih po sali e da bi mame i tate ubacili pokoji zalogaju usta u miru, čistili iza njih hrpice namrvljene hrane sa stolova i podova, grijali bočice i mlijeka, iskuhavali vodu, kuhali riže na mlijeku, pazili da kakao ne bude presladak, separirali luk iz namaza, pravili pire krumpir i kada nije bio na meniju, uvijek u pripravnosti imali umak od rajčice za malu porciju špageta... Ukratko, pazili da djeca budu namirena - po dječjem.
Od ljeta do ljeta, iz sezone u sezonu, godinu za godinom.
Trenutno je u hotelu brdo te djece. Svima im znamo imena. Došlo je i nešto novih slatkih malih puzavaca s parovima koje pratimo od zaljubljenosti do brakova.
Ide život...
Al kad krakate ruke izraslog dječaka spontano zagrle, kada sa djevojkom, koju pamtiš kao malu rasplesanku koja se sama na podiju ispred neke muzike zabavlja skakućući u rozoj haljinici, razgovaraš o totalno ozbiljnim temama, kada mali puzavci progovore ili kad se onako sramežljivo prva dva dana skrivaju iza mame, a narednih pet ne odvajaju od tebe, kad to sve sastavi, kad ta djeca reagiraju na najbolji mogući način na svoju konobaricu ili svog konobara...Shvatiš da si dio malo veće priče. I odmah svaki kakao umjerene slatkoće, svaka zakuhana voda, svako nosanje po sali, sve to nekako...
dobije dimenziju više.

26.07.2021. u 20:59 • 21 KomentaraPrint#

subota, 24.07.2021.

Nataša XXV


RAZDJEVIČENJE

Na Pag smo stigle oko četiri poslijepodne. Stigle bi i ranije da nismo odlučile putovati polako, a ne dizati mogućnosti Mirelinog Golfa do maksimuma. Što je za mene značilo da ću i na godišnji i s godišnjeg istim tempom. Ivanov Golf prevalit će sličnu razdaljinu s malo više napora, a istim uspjehom. No...Golf je Golf...ma što to značilo. Vani je bilo plus četrdeset, kako mi se činilo. U klimatiziranoj utrobi auta bilo je sasvim ugodno. Pri silasku s auto-ceste, u Posedarju, ručale smo. I onda se lagano se uputile put Paškog mosta. Ivan i Irena, po dva puta su svaki provjeravali gdje smo i kad ćemo. Mjesec i nešto dana udaljenosti je, čini se, napravilo svoje. Dogovorno, prva runda korištenja apartmana pripala je Ireni i Mireli. Popustila sam Mireli pred činjenicom da je seks na daljinu imala rjeđe nego ja, kao i pred činjenicom da smo Ivan i ja nesmetano mogli gugutati javno gdje smo htjeli. Dobile su puna dva sata i ni minute više. Irena i Ivan su nas čekali na terasi nekog kafića. Nakon što smo se svi skupa poispozdravljali, Mirela i Irena su produžile u apartman. Ivan i ja smo ostali na terasi.
-Joj ne mogu vjerovat da ste konačno stigle!- rekao je nakon što smo se napokon malo odlijepili jedan od drugog. Sjedili smo u nekoj dvosjed ležaljci zagrljeni.
-Joj ni ja! Onaj Zagreb je, mislim volim ja taj grad, ali postao je, malo je reć, nepodnošljiv. A još bez tebe.- podigla sam glavu i ponovno ga poljubila. Uf, baš mi je nedostajao.
-Hmmm...sviđa mi se ovo. Tu. Sad. Ti. Ja. Predobro.-stresla sam se. Nisu mi to bile riječi za nekog tko ima, još malo pa dvadeset i jednu....mislim on se stvarno zaljubio. I ja sam, odavno. Ali...Ali ništa, brzo sam presjekla tok vlastitih misli. Nisam željela da me odvedu bilo gdje dalje od ove ležaljke, od njegovog zagrljaja, od ovog trenutka koji sam čekala pustih mjesec dana već.
-O, da.- rekla sam kratko
-Hej! Imaš ti strah od javnih nastupa?- o-o evo nas, točno sam znala što ide...
-Koliko se sjećam iz osnovne škole, nemam. Recitirala sam na ama baš svakoj priredbi i bila o.k. s time.- rekoh... Jest da je to bilo unazad petnaestak godina. Nasmijao se.
-Dobro. Znači nema straha. Super.-
-Zašto pitaš?-
-Pa ako hoćeš...možeš večeras malo puštat u klubu.- ovako nešto sa, priznajem malo i očekivala, no sad, ovako izrečeno glasno iznenadilo me...
-Uuuhu. Ti to ozbiljno?-
-A-ha. Pričao sam s gazdom i d.j.-om i složili su se oboje. Dobiješ set od pola sata...al naravno, ako želiš. I njima sam napomenuo da ćeš se možda uplašit, jer nisi nigdje javno puštala, tako da bi te D.J.Oh volio čut prije...-
-D.J.Oh?? Kakvo je to ime, majke ti? Mislim, oni imaju raznih imena, al ovo je najpuknutije koje sam čula.-
-Je, al lik je super. Moj imenjak. Iz Amerike dolazi. Rođen je tamo, al starci su mu sa Hvara. Tako da kad priča hrvatski, to je ajme majko, al strava je lik. Zapali rulju samo tako..- Ivan, kao i obično skuliran
-Hm...Ne znam...al fakat, ako bi me on čuo prije i vidio kao to sve skupa zvuči...-
-Ja uopće ne sumnjam da zvuči odlično, ako je suditi po onim tvojim miksevima koje imaš u autu.-
-Hvaaaalaaaa.-zavila sam. Odjednom, što se mene tiče...mogli smo ostati tu na ovoj terasi koliko god. Uživala sam u tom trenutku. Konačno sam naučila, pomislih. Naučila cijeniti trenutak.
...

-Dobro je. Sviđa mi se. Počneš sa ovi soft, a onda dižeš polako.- rekao je D.J.Oh nakon jedno petnaestak minuta preslušavanja mojih mikseva. D.J.Oh bio je sladak i simpatičan, a nakon što mu se svidjelo moje umijeće, postao mi je još slađi i simpatičniji. Meni je sve ovo bilo kao da sam na nekoj drogi. Vožnja iz Zagreba, pa dva sata gotovo tantričnog seksa s Ivanom, u konačno oslobođenom apartmanu, i sada na probi kod resident D.J.-a u trećem po veličini klubu na Zrću. Na sve to ohrabrena sa dva Jegera. U-huuu. Ma nema te droge koja bi me bolje dovela u ovo stanje u kojem sam sad. Bilo je nešto prije devet sati. Ljudi su još ležali po plaži. Moj se performance trebao dogoditi oko ponoći. Nije mi smetalo. Moglo je biti i u pet ujutro. Ljeto, prvi dan godišnjeg, imala sam najzgodnijeg dečka na svijetu s kojim sam se neposredno prije probe bezobrazno dobro poseksala...i da mi slika ovog savršenog trenutka bude uokvirena trebao mi je samo jedan dobar sočan hamburger. Jer ako izuzmem vrećicu čipsa od paprike koju smo Ivan i ja podijelili nakon naše aktivnosti, od jedan popodne ništa nisam pojela.
-Hoću hamburger...sočan, masan, velik, i da curi iz njega na sve strane.- rekla sam u jednom dahu, nakon što sam se pojavila za stolom gdje su Mirela, Ivan, Irena i još dva dečka ispijali kavu.
-Uau. Predatorski poriv broj dva.- prva se snašla Mirela, nakon što su se svi počeli smijati mojoj izjavi.
-Nemaš pojma.-rekla sam
-Šta je Ivan rekao?-upitao me moj Ivan
-Dobijem hamburger, ako ti kažem?-zapečatila sam pitanje poljupcem...nisam bila gladna samo hamburgera, adrenalin mi je bio visoko, a i ulazila sam u vrijeme ovulacije, tako da je sve skupa obećavalo...
-Ma dobiješ...šta hoćeš. Da čujemo.- nasmiješio mi se.
-Šta da vam kažem. Dobra sam. A koliko, čut ćete oko ponoći.- podigla sam ruke u zrak
-Jeeeeeee.-proderali su se svi u glas, a Ivan me snažno zagrlio
-Znao sam.-šapnuo mi je kroz kosu;-Idem ti po dobar, sočni, iz kojeg cijedi, topli hamburger.-malo je stao i onda nastavio;-Kako bi volio da se ovdje ne radi samo o običnom hamburgeru. Mmmmmm. Volim te ljubavi.-
I to je jednostavno bilo previše za danas. Srce mi je tako zalupalo, u glavi mi se zavrtilo, a međunožje je zapljusnuo val topline. Ostala sam bez riječi. Nije očekivao moj odgovor. Lagano se povukao iz zagrljaja, ne propustivši mi namignuti.
-Okej, ovo fakat zaslužuje hamburger. Oće još netko, dok sam od volje.-obratio se ostatku ekipe za stolom, dok se Mirela okrenula prema meni:
-Ma tko bi rekao..čuj sad kad si D.J. moramo ti nabavit neko ime. Obzirom da je resident D.J. Oh, možda da ti budeš jednostavno D.J. Ah –
-Neeee, to je previše slično.-javila se Irena;-Treba joj nešto malo drugačije.-
I tako su njih četvero nastavili s odabirom mog D.J. imena, Ivan se udaljio od stola nasmiješivši mi se još jednom...Ja trenutno nisam bila u mogućnosti razmišljati. Bila sam tri metra, ako ne i više, iznad zemlje.
..........

24.07.2021. u 22:04 • 6 KomentaraPrint#

četvrtak, 22.07.2021.

A sada...sport i glazba

Natjecanja na Olimpijadi Tokiu već su počela.
Odigrano je nekoliko utakmica ženskog nogometa.
Između ostaloga svjetske prvakinje Amerikanke u prvoj su utakmici poražene od Švedske s uvjerljivih 3:0, a Nizozemska je pobijedila Zambiju sa impresivnih 10:3.
Koga briga.

"Žene bi trebale nositi bikini, a gornji dio trebao bi biti pripijeni sportski grudnjak s dubokim otvorima na rukama', stoji u pravilima koje je IHF propisao za rukometašice na pijesku.
Ne radi se o Olimpijadi, već o prvenstvu Evrope na kojem su Norvežanke odlučile utakmicu za treće mjesto odigrati odjevene poput njihovih muških kolega za koje vrijede neka druga pravila. Kratke hlačice. Cure su dobile kazne. Ipak, nacionalni je Savez stao iza njih i podmirit će kazne.
Vijest je zatalasala medije.
Ne kažem da nije zasluženo, jer seksističkim se pravilima treba stati na kraj, ma o kojem se spolu radilo. Iako, nije tajna da se malo češće radi o ženskom. Kao što nije tajna da se u ovom slučaju rezultat te utakmice malo gdje spomenuo.

Dok u našem dvorištu...

Hrvatska reprezentacija gluhih rukometaša pred mjesec dana osvojila je naslov evropskih prvaka.

Sandra Perković će u Tokiju biti prva žena koja ispred hrvatske olimpijske ekspedicije nosi zastavu na otvaranju nekih ljetnih Olimpijskih igara.

Od Barcelone 1992. na Olimpijske igre iz Hrvatske nije otišlo manje sportaša. U ekipnim sportovima imamo predstavnike jedino u vaterpolu.

Nije to bitno. Radar ne hvata.

Savjetnik najtrofejnijeg nogometnog kluba u Hrvata podmirio je dugove državi. A i u nedjelju se nastavlja HNL. Može!
Lopta je okrugla.
Disk također.



22.07.2021. u 22:32 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.07.2021.

Paket, taškica, knjige i Ona

„Moj život više nije bio moj, postao je svačiji, a sve u cilju da bi iznova postao naš. Upravo u tome leži tajna književnosti: u prepoznavanju, u trenutcima kada s knjigama, neovisno jesu li napisane u iskrenom prvom ili zamaskiranom trećem licu, dijelimo zajednička mjesta. Takva mjesta želim bilježiti. Otvorenih očiju i bez imalo inata“
J.Matanović, „Kao da smo otac i kći“

Jedna od rijetkih njenih knjiga koja se nije (još) našla u mojoj kućnoj biblioteci. Citat jedan od nebrojenih koji su se našli u mojim zbirkama gdje bilježim najdraže.
Zdrobila, zarobila i zauvijek dobila me još prvom knjigom koja je krajem devedesetih eksplodirala na ovim prostorima i do današnjih dana otisnula se kroz nevjerojatnih šesnaest izdanja.
Trideset bi mi blog postova bilo malo da ispišem sve ono što bih o njoj mogla. Priče za koje mnogi nemaju strpljenja jer guste su poput kompliciranog pletiva, a tijek pripovijedanja neizostavno mi u misli uvijek dozove sliku krvožilnog sustava, užitak su.
Krene ona pripovijedati glavnom arterijom polako, pusti priču da žubori i mrmori, pa je razapne do u kapilaricu i polako vješto vrati u glavni tijek. Krvotok poteče natrag u glavnu žilu pa pogodi, gdjegod plotunom, a nekad sasvim nježno i obzirno Bam! drito u srce. I uvijek malo istisne dah iz pluća.
Godinama, kroz priče i knjige.
Pa se ukaže na fejsu prije par godina, prikupi nas na jedno mjesto, blagoslovi novim pričama, poteče svježa krv bujice književne divnoće i krene obogaćivati vojsku nas vjernih čitateljica i čitatelja.
Ili samo pratitelja.
Do pred malo bilo je zaista tako. A onda...
Vrisak, riječki sajam knjiga prije dvije godine. Ljuta godina i Bakrene sove. Ona i njen zakoniti. O knjigama, pisanju, književnosti... Dvorana Guvernerove krcata. Okej, te je godine Vrisak bio uistinu nikad bolji i jači. Poput njih dvoje. Na kraju svega, moj Zakoniti i ja zamolimo zajedničku fotku. Jer zanimljivost - omiljeni su nam autori. Ona meni, on njemu. Moj Zakoniti pročitao je vjerojatno svih 106 Piščevih knjiga. Mnoge ne samo jednom. Ona i ja okinemo i jedan selfi, nek se nađe. Pošaljem uredno te fotografije nakon par dana u inbox i zahvalim se. Nakon toga postale smo "prave" fb frendice. Ne samo putem njene stranice.
Ispod svojih bi tekstova na fejsu uočavala njene lajkove i svaki bi me malo podigao iznad tla. U jednom sam trenutku nevjerice, priznajem, pomislila da ona to okida nako. Iako, nakon svih pročitanih njenih redaka, trebala sam bolje znati. Dvadesetog kolovoza prošle godine ispod mog teksta u kojem sam opisala jedan odlazak na specijalistički pregled, Julijana Matanović je ostavila komentar: "Kako dobar tekst, na mnogim razinama."
Dah izbijen iz pluća. Zurila sam u mobitel poprilično vremena. Poletjela iznad Rijeke, sletjela pa upalila laptop. Pa opet zurila. Odgovor smišljala jedno sat vremena. Nemoš Julijani odgovorit ma kako! Odaslala ga, pa sve to poslikala i stala slati ljudima u inbox. Ushićena! Pohvalila se Zakonitom, Juniorki, natočila čašu plavca, iskapila.
Ostalo je povijest.
Kratka ali sadržajna.
Julijana čita moje tekstove, blogove, komenitra ih. Poljudikamo si malo s vremena na vrijeme u inbox. Potužimo se, poradujemo.
I sada, nakon pustih godina Julijane najdraže autorice, dobijem Julijanu osobu. Toplu, divnu, posebnu.
Uistinu posebnu.
Danas, paket.
Zahvaljujući preseljenju njene privatne biblioteke, moja mi omiljena spisateljica pošalje paket sa knjigama. Dvanaest knjiga, sve domaći autori, a domaće autore zaista obožavam. Plus preslatka taškica za knjigu.
Da pojasnim onima koji su do ove točke pročitali tekst, a pojma nemaju koliko je to meni veliko i o čemu ja to.
Uzmite si primjer neke osobe koja je iz vašeg omiljenog polja interesa. Hajmo reći da obožavate nogomet i da vam je Messi neki lik koji živi na Olimpu i žarko ga želite upoznati. I sada zamislite da tog istog Messija ne samo da upoznate, već se fotkate s njim, i kroz neko vrijeme on vam kaže da vaše dijete odlično igra nogomet, pa mu pošalje granituru dresova, sportske opreme i kartu za tekmu na Camp Nou. Otprilike (namjerno otprilike, jer ovo je i više od toga) eto tako.
Julijana Matanović i Pavao Pavličić nesumnjivo su, trenutno, dva najveća književna autoriteta države. Od njih je o Božiću na našu kućnu adresu stigla božićno-novogodišnja čestitka. I lakoćom srušila granicu odnosa autor - čitatelj.

Na mnogim sam njenim riječkim promocijama bila prisutna. Sa one prve imam odličnu priču koja će se u nepresušni motiv preklapanja i podudarnosti prožet kroz cijeli njen opus uklopiti sasvim prirodno.
No, po priču treba doputovati, i sljedeći susret uživo jedva čekam.

U kolopletu njenih rečenica izgubim se lakoćom.
U toplini njene osobnosti još i više.

P. S.
„Ni jedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne iziđemo kao pobjednici“.
Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka; Priča o piscu

Taškica i knjige




19.07.2021. u 20:57 • 11 KomentaraPrint#

subota, 17.07.2021.

Nataša XXIV

-Ponesi kolekciju.- rekao mi je Ivan kad smo se čuli pred moj i Mirelin put prema jugu.
Trebale smo najprije do Paga, zajednički s našim studentima zaključiti njihovu sezonu i onda svi skupa na Šoltu kod Ivanovih. Eskaem je već bila dolje kao i Marko i Dragan. Ova su dvojica bila njeni i Ivanovi frendovi iz djetinjstva. I gotovo svako bi ljeto pred kraj kolovoza dolazili na Šoltu. Činilo mi se da ćemo biti dobra ekipa dolje i baš sam se veselila.
-Koju kolekciju?-upitala sam nemajući pojma o čemu govori
-Pa valjda imaš i ti neku kolekciju CD-a, svaki D.J. koji je ove sezone dolazio tu u klub, nosio je sa sobom koferić sa hrpom CD-a.- i dalje nisam shvaćala, možda je imao neki interni party, na umu...
-Ne kužim, Ivane.- rekla sam
-Koji dio ne kužiš, mala?-obožavala sam kad bi me tako zvao.
-Ne kužim dio u kojem ja nosim kovčežić sa sobom na svoj godišnji odmor...tj. zašto ga nosim.-
-Okej, ni ne moraš skužiti, samo...ponesi. I ponesi ono što ti najbolje ide, u čemu si najbolja, u čemu uživaš...-
-Ne kužim, nemam ja aparaturu, ovo što je u mojoj sobi tako je instalirano da mi se ponekad čini da kada bih odlijepila jedan centirmetar neke izolir trake, sve bi prestalo raditi. -i nisam bila daleko od istine, razvezala sam se nervozno. Spajati i miksati doma u svojoj sobi bilo je jedno. Nositi svoje CD-e nekamo s nekom svrhom, bilo je saaasvim druga stvar.
-Ljubavi, brbljaš...smiri se, sve je o.k.- osjetio je da sam malo zapaničarila. Duboko sam uzdahnula; -Samo mi malo vjeruj. Ne treba ti aparatura, ponesi kolekciju onoga što ti trenutno najbolje leži i ne brini se ništa. Dobro?- nevjerojatno kako me uvijek mogao smiriti sa samo nekoliko riječi i tim svojim tonom.
-Dobro .Kolekciju. Okej.-opet sam zapentala. Nisam ni sama znala zašto, jer ako sam išta znala, miksati sam znala.
-Skuliraj se...ili trebam prebaciti na sms?-upitao je vedrim tonom.
-Hmmmm...-zaprela sam u slušalicu, nije da ja ne bi, ali obzirom da ću sutra u ovo vrijeme imati live seks session, da je večer i da trebam završiti pakiranje...-mislim da se trebamo pričuvati za sutra, jer kad stignem dolje...neće ti bit lako, vjeruj. - odgovorila sam.
-Oookej. Vjerujem ti na riječ večeras, sutra...uživam u djelima...predatorice. Idem. Večeras počinjem ranije, ujutro završavam ranije, tako da...bit ću budan i odmoran kad stignete. Kad krećete?-
-Oko devet. Joooj Ivane, falit će mi moja beba Tom, samo da znaš. Tako sam se naviknula na njega. -zatepala sam
-A jooooj, znaam. I ja jedva čekam da ga vidim, al ne sekiraj, dok se ne vratiš...ja ću bit tvoja beba. Mode?-uzvratio mi je istim tonom. Zamijenivši ž sa d u zadnjoj riječi. Slatko skroz.
-Hmmmm. Može. -zaprela sam
-Super .Ajde sad pusa i vidimo se sutra.-
-Mooožeee, pusa ljubavi. Ćao.-
Hm, dva puta „ljubavi“ jednom on, jednom ja...prvi put, a tako prirodno...Uuuuuuf, super. Sreća i gotovo.

17.07.2021. u 18:37 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 15.07.2021.

Konobarica, majstor, Margarite i kvote

Ovih dana završeni su upisi u srednje škole. Iz PGŽ-a stigao je alarmantan (po meni uopće alarmantan nije) i poražavajući (to već jest) podatak da je na nivou cijele županije upisano tek 11 učenika u smjer konobar, a 14 u smjer kuhar. Ukupno je to 25 učenika. Ni blizu cifri kojom se nekada popunjavao samo jedan od pet do šest razreda po generaciji u ta dva zanimanja. U moje dinosaur vrijeme primjerice, razredi od po tridesetak učenika svaki popunjavali su se bez problema, a bilo ih je pet. Četiri konobarska i jedan kuharsko-slastičarski i ne u cijeloj županiji, već samo u opatijskoj ugostiteljskoj školi. No pustimo drevna vremena.
Osobno, padu interesa za ova zanimanja, ne čudim se. Školski sustav ugostiteljskog obrazovanja, unatoč silnim naporima profesora i obrazovnih djelatnika zastario je i nefunkcionalan. Veću vrijednost pri obrazovanju ugostiteljskih kadrova danas nose certificirani programi za osposobljavanje u različitim granama ugostiteljstva. Dobijemo barmene, bariste, sommeliere… I svi ti tečajevi, edukacije i programi uistinu vrijede. Usvoje se znanja, a sa diplomom neke od specijalizacija lakše se dobije i bolje je plaćen posao. Nisam još čula da postoji, doduše, sličan program ili tečaj za restoranskog konobara, no pomalo, nadoć će zasigurno. I sama sam prošla neke edukacije i tečajeve i garantirati mogu da nose dodanu vrijednost. No nastavno na sve navedeno ne mogu si ne postaviti pitanje može li tečaj od dva dana, dva vikenda ili čak dva semestra biti ono što će kvalitetno educirati osobu za ikakav, pa i ugostiteljski posao.
Da se razumijemo, nije ta djelatnost medicina, konobari nisu neurokirurzi niti znanstvenici, osobe koje spašavaju živote i pronalaze nove tehnologije.
Ali tu dolazimo do najvećeg problema koji uistinu nije problem pomalo arhaičnog obrazovnog sustava za ugostiteljske radnike. Niti problem intelektualnih sposobnosti djece koja upisuju te programe. Problem je to društva. Države. Poremećenog sustava vrijednosti.
Obožavam kada mi svaku drugu godinu pročistiti klima uređaj doma dođe moj serviser R. Vlasnik je male firme koja se bavi održavanjem i montažom klima uređaja. Čovjek sa srcem k'o Učka. Tih pola do sat vremena dok on i njegovi djelatnici skakuću između vanjske i unutarnje jedinice klima uređaja, nas dvoje pričamo o književnosti i kazalištu. Nikakav problem njemu nije kupiti ulaznicu i sa suprugom potegnuti do Zagreba da bi pogledali kazališnu predstavu. Obožava Hessea. Nedavno je i uredio dio stana u koji je strpao biblioteku i fonoteku. Nauživamo se nas dvoje šljakera u pričajući o umjetnosti.
Konobarica i majstor. Bez Margarite. Ali mogli bi i o njoj. Bez problema.
Društvo, država (koja smišlja kojekakve promašene strategije), poremećeni sustav vrijednosti, uspjeli su ugostiteljski posao, konobarski, kuharski, da ne govorim o onom hotelskog domaćinstva, zatim poslove poput mehaničara, klesara, stolara, dimnjačara, prodavačice, ma sva zanatska, obrtnička zanimanja svesti pod zajednički nazivnik – otirač.
U mentalitetu koji se generalno uspio nametnuti bitno je upisati gimnaziju. Ekonomiju. Medicinu. Reći da ti je dijete upisalo ugostiteljsku ili brodograđevnu, tehničku, trgovačku školu ravno je porazu.
Onoga trenutka kada kao društvo postanemo svjesni da su nam postolari, mehaničari, vodoinstalateri, keramičari, zidari, konobari i kuhari, spremačice i spremači, perači, da su nam svi oni BITNI poput liječnika, ekonomista, pravnika, menadžera, profesora, glazbenika… i da je zaista važno da su osobe tih zanimanja obrazovane i kvalificirane za posao koji obavljaju te da od njega mogu pristojno živjeti, tog trenutka nećemo imati alarmantne podatke poput onog s početka teksta.
Konobarica i majstor školovali su se u vrijeme i u sustavu kada zaista nije bila sramota upisati ugostiteljsku, tehničku ili tekstilnu školu čije se jačine programa i usvajanja znanja u tadašnjem školskom sustavu ne bi posramile ni današnje elitne škole popunjenih upisnih kvota.
Velebni su se hoteli izgradili u samo posljednjih…hajmo reći pet godina. Mnogi su zaboravili da temelji opstanka tih građevina ne počivaju isključivo na armaturi i betonu.
U ne tako dalekoj nam turističkoj Austriji postoji zanimanje školovani konobar. I on je zaista vrednovan stepenicu više od nekoga tko je malo svratio raditi taj posao dok ne diplomira, ili dok se ne snađe.
U toj istoj Austriji, reći da si konobar (ili majstor) ne izgovara se u pola glasa, a oni koji rade taj posao ne životare. Već žive život.

Kada sve Margarite našeg društva počnu djelovati i razmišljati u tom smjeru, problema sa kvotama i alarmantnih podataka biti neće, niti će sezone spašavati djeca na učeničkim ugovorima ljetnih poslova i oni iz kvota radne snage iz uvoza.

Moja knjiga radnog naslova "Dobar dan, izvolite" koja uistinu u cijeloj stvari može pomoći, spremna je.
Izdavači i Margarite dobrodošli ste.



15.07.2021. u 22:52 • 19 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.07.2021.

Escajg i još neke...

Dobili novog kolegu.
Kasnije saznam da je Mađar iz Subotice, pa je na tu foru i dobio radne papire. Dečko je okej, što sam uspjela spoznati za vrijeme 4 sata koje smo proveli zajedno u radnom prostoru i zadatcima. A dok još nisam znala sve to, na samom početku radnog vremena upita me gdje stoji Natren.
-Kad uđeš u ofis, odmah desno gore na polici.
-Aha. Tamo znad escajga?
-Da. - kažem kratko, a u meni zazveči taj escajg poput njega samog dok ga nemilo poliramo nakon odrađenog posla.
Sjetim se kako na početku svog naukovanja nisam znala o čemu mi nadređeni priča dok govori da odem "na beštek". Taj germanizam kojim nazivamo pribor za jelo, i koji nikako drugačije tijekom školovanja nitko nije nazivao identično je u meni zazvečao. No tada - nepoznanicom.
Radno jutro, doručak, išao je dalje svojim tijekom. U jednom trenutku sjatilo se nas nekoliko u ofisu u blic diskusiji kome treba očišćena mrkva. Pa razvalimo mrkva ovo, mrkva ono, treba, ne treba... Kolega se zatekao u sred priče. Šuti, sluša. Kasnije izađemo na rajon, eto njega meni opet.
-Šta je to mrkva?
Okrenem se i kratko odogovorim:
-Šargarepa.
-Aha.
Shvaćam da postoje ljudi koji ne vole čitati. Ne volimo svi iste stvari. Ja čitati volim. Nemam interes za sto drugih stvari koje neki obožavaju. I ne znam da li je upravo ta činjenica presudna za fakt da toliko volim riječi, njihovo značenje, sinonime, nepresušne izvore igre riječima kojima se mogu kad god i kako god želim igrati poput malog djeteta.
Kada bi me netko pitao koja mi je riječ najljepša - odgovora nemam. Jer bilo koju bih vezala uz njeno značenje. i tada to ne bi bilo to. Sjećam se međutim, da su mi se nevjerojatno u njemačkom jeziku, dok ga još nisam poznavala i govorila, sviđale riječi manchmal i zwichen. Fonetski one zvuče mančmal i cvišen, a značenje im je ponekad i između. Da, u nepoznatom je jeziku bilo lako izabrati.
Božanstvenim nalazim da mogu čitati iz različitih izričaja bez mnogo problema, jer mi značenja riječi koje ne dolaze iz svakodnevnog i materinjeg jezika nisu strana.
Volim kad nije čaša, nego mižo, kad je sevap nešto što nastojim živjeti, kad mrkvu objasnim šargarepom, kad escajg, beštek i pribor za jelo zazveče u meni jednako, kad mi se šlinga prostre sjećanjem, kad se tuka i dindija glasaju glupim klokotanjem pure, a pura bude palenta, a ne perad, kad otpjevam lakoj lane diri diri dane jer jako mi je fora, kad se ašikuje, kad je u hiljadi miljar, a u četvrtini kvarat premda ponekad može biti i frtalj, kad ona nosi ibrik, a neki izlijevaju iz sića, kad se crveni rajčica, paradajz, pomidor, poma, pomedevor kad je sveska bilježnica, ponekad i teka...
I da ne krenem sad u Namćor nabrajanje, zaustavit ću se. Jer ima i nekih čije značenje baš i ne volem i prodala bi ih na lakat.
Kolega Mađar iz Vojvodine. Koji je naučio što je mrkva. I escajgom zazvečao po mojoj ljubavi prema njima.
Riječima.

12.07.2021. u 22:17 • 19 KomentaraPrint#

subota, 10.07.2021.

Nataša XXIII

Na spavanje bih uredno odlazila s mobitelom, jer ponekad...Ivan bi me sms porukom probudio nešto prije nego bih se trebala ustati za posao, a on bi sa svojim tada bio gotov. Ooo, a te sam sms poruke voljela najviše. U nedostatku pravog seksa izmjena kratkih sms poruka malo prljavog sadržaja uvijek bi rezultirala ugodnim početkom dana. Nikad nisam vjerovala u telefonski seks, bilo je nevjerojatno i pomisliti da može postojati sms seks, no bio je to Ivan...A s njim sam bila spremna probati gotovo sve. I uvjerila sam se. Sms seks i te kako postoji, poglavito u još snenom jutarnjem raspoloženju. O da, dani su bili i te kako ispunjeni. I takve sam dane nizala čekajući početak godišnjeg odmora...nećemo se lagat, čekajući godišnji na Šolti. S Ivanom.
-Sms seks?-upitala me Mirela kad sam joj se jedan dan povjerila glede mojih povremenih jutarnjih seks seansi na daljinu.
-A-ha.- rekoh prije no što ću zagristi u savršeni hamburger. Našle smo se u gradu nakon posla. Obje smo zaglavile na poslu nešto duže i odlučile nakon zajedno prezalogajiti nešto.
-Ne. Nisam nikad. Jesam telefonski, al sms...ne.-
-Jebote, meni je taj telefonski bio totalni iks ipsilon, a vidi me sad...sms.-
-Dobro, sorry, ali ono dođeš do kraja, svršiš i to?-
-S-ve odradim uredno do kraja.- zlobno sam se nasmiješila i zagrizla ponovno.
-Kako?- zainteresirala se Mirela
-Kako šta?- upitala sam nevino, poput nekog gurua koji je o tome, recimo, napisao disertaciju...
-Daj ne seri, kad ti moram tako reć' u sred hamburgera.-prasnula je, prokužila me. Ja sam se zagrcnula od smijeha.;- joj što si mi sad važna tu s tim sms seksom, kao to je nešto što si radila još dok mobiteli nisu ni postojali.- pozitivno se iziritirala.
-Okej, okej. Oprosti. Da ti ne idem sad puno u detalje, aj probaj Ireni poslat neku ono, prljavu poručicu, u vrijeme kad se budi, npr...-
-A-haaaaa...To kad se ona budi to je tako precizno vrijeme. Bokte neku večer je skoro zakasnila na posao u sedam navečer .Ej u sedam!-
-Mijenjaš temu, baby. Jel te zanima il ne?- Zaškiljila je prema meni kao da razmišlja dali ju uopće zanima ta tema. Glumila je, al sam ju pustila.; -Ili..možete jednostavno nastaviti s tim svojim...telefonskim.- rekla sam zadovoljno. Složila je facu.
-Dva puta!-uzviknula je; -Samo dva puta otkako je dolje. To se fakat ne može usporediti s tvojim učestalim esemeksom.-krstila ga je.
-Esem šta?- upitala sam razvalivši se od smijeha punih usta...
-Začepi .Progutaj prvo.- smijala se i ona. Kada sam se malo primirila, nastavila sam.
-Dobro, kako bilo, preporučam ti iskreno da probaš. Ja se ponekad napalim kao da leži pokraj mene. Stvarno. A s malo jutarnjeg opuštanja lakše uđeš u dan.- namignula sam joj. Nastala je kratka pauza. Onda je progovorila:
-Koliko prljavo?-
-A...koliko dobro hoćeš da ti bude.-
-Pukla si. Ej, da mi je netko ovo pričao godinu dana unazad...-
-Da znam. Al trenutno mi je tako dobro...da je taj esemeks samo mali dio toga. Oslobađajući dio toga.-
-Čuj s esemeksom ili bez još ovih nekoliko dana...a valjda će proć više. Još do kraja tjedna na poslu, pa onda dok pozavršavam sve ono što ne stignem tijekom godine slijedeći tjedan. Pa onda taman dolaze starci. Ma, proći će mi...mada, ne mogu reć da me nisi zainteresirala. Hmmmm. Čekaj, jel ti to meni oš reć' da nisi nikad probala telefonski..-
-Pa da, nisam. Al htjela sam. Nekako, nije nikad došlo do toga s nikim, al kakav je Ivan ne sumnjam da ćemo i to riješit.-nasmijala sam se. Jer zaista, što se seksa s Ivanom tiče, taj nije imao nikakvih predrasuda i bio je spreman na razne egzibicije; -Joj, ni ja više ne mogu dočekat.. Baš mi treba i odmora, a i dragog mog.- Mirela me pogledala uz podizanje obrve. Srknula sam malo kole iz čaše. Njen pogled bilo je teško odignorirati:
-Šta je sad?-upitala sam
-„Dragog mog“?- ponovila je. I dalje nisam kužila .Zurila sam u nju. Kad je shvatila da ne kužim nastavila je; -Pa ne znam, nisam te do sada čula da Ivana nazivaš dragim svojim, pogotovo u nekom kontekstu gdje umireš od iščekaivanja. Baš si se zaljubila, moja ti. Hehehehhehehehe..“Al on ima dvadeset...sumnjam da brije na tetke koje su bliže tridesetima...bla, bla, bla...dok te nije posložio. Prvo pod sebe a onda i u ostalim segmentima. Ja ću poludit !!!-
-Zločesta si.-rekla sam. Iako mi je ovo njeno zadirkivanje odgovaralo.
-Realna sam.-odgovorila mi je
-Znam. Je, zaljubila sam se. Ustvari odgovara mi ta njegova ležernost. Ništa mu nije ono, big deal. A ustvari nije lako ćemo tip nego jednostavno, ležeran je totalno. Ustvari, znaš šta, ispočetka sam mislila ono u stilu mali je tu, takav kakav je, a meni treba nešto, netko da izađem iz post-Saša perioda. Ne, nisam se nikako vidjela u vezi s njim. U onoj seks-bez-obaveza vezi da, ali u ovakvoj nešto ozbiljnijoj nikad. I onda se jednostavno dogodilo. I sad... sad sam luda za njim.- izbacila sam. Mirela se osmjehivala:
-A seks je i dalje standardno dobar...pa makar i putem sms-a.-
-Oooo, da. I moš se ti smijat koliko hoćeš, ali ja kroz dan idem opuštena.- namignula sam joj
-Dobro, jel ti ipak barem koji put došlo da ga u tijeku tog sms-anja nazoveš.- nasmijala sam se i ovaj put ja podigla jednu obrvu u zrak.
-Znala sam!- uzviknula je; -E pa, frendice, nije to onda čisti esemeks.-
-O ne, nije, čisti, pa rekoh ti već, dosta je...prljav.-
-I onda sam JA zločesta.-
-Ej, a jesmo mi sigurne da idemo na tu Šoltu? Mislim jel to ono..riješeno?-palo mi je na pamet pitati, jer mi se činilo da je Šolta nekako ostala nedorečena...
-Mene pitaš? Pa to je kuća tvog dragog, mislim da bi TI trebala to utvrditi do kraja. Ne očekuješ valjda da ja to rješavam sa Eskaemicom. I napravi to u večernjem, a ne jutarnjem apdejtu, molim te, jer inače, ćemo dolje doć i morat iznajmit apartman.-
-Joj što ti je zanimljiv moj trenutni seksualni život! Bilo bi bolje da probaš, pa da prestaneš sa zadirkivanjima. Hoću, pitat ću ga večeras.-
-Hvala.- rekla je Mirela kratko podrugljivo me promatrajući ispod oka. Isplazila sam joj jezik.

Kako sam ja voljela tu curu. Ponekad, kužile smo se i bez riječi.



xxxxxxxxxxxxxx


10.07.2021. u 20:32 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 08.07.2021.

Ugodna neugoda



Ona koja ima neku čudnu moć da nas digne i napuni samopouzdanjem. Gotovo svatko ju je barem jednom u životu osjetio. I dok razum govori ne idi tamo, koraci više ne ostavljaju tragove po tlu, nego negdje barem desetak centimetara iznad, i lijepo nas pokvareno vode baš tamo. U okrilje ugodne neugode. Vas je dvoje. Imate onaj neki klik. Super vam je dok se družite. Bilo što više od tih ugodnih trenutaka dok si klikate nedopušteno vam je i, povremeno, dok bi neke riječi kod drukčije definiranih ljudi u životu, izgovarali nesputano, tu morate biti suzdržani, jer svaka izaziva neugodu. Neki dodir, gestu, pogled...jednostavno ne smijemo napraviti ili potencirati. Jer su nam u društvu te osobe neugodni...A sve nam je u vezi s tom baš osobom ugodno. Piće, kino, druženje, sms, chat, telefonski razgovori, o njoj pričati dobrim prijateljima...Sve je tako dobro i ugodno.
Prijatelji nas slušaju i uživaju. Potvrdno nam kimaju glavom i odobravaju. Ne zato jer to vide ispravnim, nego jer to vide izvana i jer nas poznaju. Jer znaju da imamo klasičnu malu zaljubljenost. Koja nam odvlači pažnju od svakodnevice, u kojoj uživamo, koju ne znamo definirati, ali je tu. I za koju znamo da je ugodno neugodna. I u kojoj ne smijemo ići dalje.
I bilo kakva tema koja upućuje na neki nepravilan korak, brzo biva zamijenjena drugom temom, ili hahahahaha, poluhisteričnim smijehom i prešutnim dealom da se tu ne ide. Ne s njim/njom. S Markom, mojim dobrim prijateljem, eto, to bi bilo sasvim o.k. i ništa ne bi značilo. Ni sa Anom, joooj, pa s njom mogu sve...ali ovdje..ne, tu baš ne.
Pa se onda dogodi pauza i na ugodnu neugodu pogleda s distance. I pomisliš: huh!dobro je da nismo išli dalje, samo bi uništili tu vezu koju imamo. Jer uistinu ta veza, kakva jest, koja nas baca iz svakodnevice, i gdje se barem za vrijeme te interakcije osjećamo posebno, predragocjena je da bi se uništila nekom nepoželjnom gestom, riječi, pogledom, dodirom...I taman kad to spoznaš, prođe pauza i kreneš u slijedeći đir ugodne neugode....
Stvar je s takvim osobama i takvim vezama slijedeća: predobre su da bi ih se prekinulo, predobre da bi se otišlo korak dalje i predugačije od ostalih veza koje smo stvorili. Preugodne su. I sva ona neugoda, vrijedna je ugode koju nam ta veza daje. Svo to hodanje po rubu ima nešto slatko u sebi. Svaka ta riječ koja se izreče pa povuče, održava žar na kojem ta veza tinja. To je nešto što s Markom ili Anom nikada nećemo imati...Marko i Ana su konstanta. Ugodna neugoda je adrenalin.
Zagonetka čije nam je rješenje uvijek pred nosom, ali ga nikada nećemo razotkriti .Igra koju s tom osobom nećemo nikada prestati igrati. Ugoda čije se neugode jednostavno ne želimo (iako je neminovno da ćemo u jednom momentu morati) riješiti.

08.07.2021. u 23:23 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.07.2021.

Igra /paralelka/



I
...naravno da je konačno riknuo. Već pet dana trubim da će riknuti i sad je konačno umro. Tilt! Ničega .I sad mi on visi tu iza ramena i složno tako buljimo u tamni ekran mog poslovnog laptopa bez kojeg sam, malo je reć, izgubljena. Ustvari i nije tako loše. Vibra koju danima već ne mogu ignorirati od razdaljine s metar i pol preselila mi se evo tu, iza ramena.

II
...u! Ovo je puuuuno bolja pozicija od one koju svakodnevno dijelim s njom. Znam da ne mogu ama baš ništa pokrenuti na njenom laptopu koji je prije nekoliko minuta ispustio dušu, al' ipak u maniri pravog požrtvovnog kolege pokušavam...pokušavam ustvari upiti što više njenog mirisa. Kojim ću onda mazohistički lakše kroz dan. Radni i onaj nakon.

I
...drobim gluposti isto kao i on. Jedno je slušati i uzvraćati dvosmislene komentare zaklonjena iza velikog PC monitora i monitora ovog mog umirućeg laptopa, dok i njega zaklanja sličan arsenal, a saaaasvim drugo je imati ga zakačenog ovdje iza ramena, nosa gotovo zabijenog u moju (sinoć, hvalabogu, svježe opranu) kosu...ma kakav faking reset, pa resetirala sam ga dvadeset puta dok još nisi visio na mom potiljku...i daj se odmakni više...aaaaaa!!

II
...kako sam j-no glup!!Da reset.Nisam nešto pametnije mogao izvaliti.Ovo je stvarno na nivou informatičkog znanja diplomiranog pravnika...dok je još išao u treći osnovne!!A nije ni da se i ona proslavila svojim izjavama.Imam feeling kako sipa nepotrebne rečenice dok joj tu visim iznad glave.Mislim da joj je otprilike isto kao i meni.Kako je dobar ovaj njen koktel mirisa oprane kose i parfema u oblaku kojeg svaki dan sjeda za stol preko puta moga!

I
...nisam baš trenutno spremna primiti taj njegov miris u ovako velikoj količini. Ne ovako bez upozorenja! Onako dok prolazim kraj njega, ili dok mi u valovima stiže pri svakodnevnoj radnoj rutini, to da. Tako može. Ali da mi se tu na kvarat metra od nosa približi i tako ostane dulje od minute, ne! Ne mogu. Hoćeš li se molim te odmaknuti? pitanje naravno, ostaje u mojim mislima...nemam ni najmanju namjeru da mu ga uputim.

II
...katastrofa! Počinjem se znojiti .Koji k...pa šta ju ne mogu jednostavno pozvati na kavu nakon posla, ili na piće na večer, ili na ne znam ni sam šta. Već mjesecima. Nego sad ovako ko zadnji papak drobim o resetu, nosa zabijenog u njenu kosu. Ovo je najbliže što sam joj se ikad približio. Nikad nisam imao problema s curama. Ova mi je prvi. Problem. Naposljetku, jednom, danas, morat ću se i odmaknuti..

I
...i gdje je sad Nina? Uvijek je tu prisutna kad je neka slična situacija u điru. Kad treba nešto pametno reći, izvesti, potaći...baš uvijek. A sada, otišla je još jučer, čini mi se, po ta tri sendviča, a vratit će se vjerojatno prekosutra. Da bar upadne u ured. I odmakne ga od mene. Već jednom. A vidi mu ruku...prava muška, čvrsta, prošarana venama, umjereno dlakava, dva puta zavrnutog rukava košulje i sporstko-elegantnog fancy sata, ruka. Mogla bih se samo na nju napaliti...Ma koji mi je??! Niiiiiinaaaaa....aaaahhhh.

II
...samo bi mi trebalo da sad Nina uleti. A mogla bi vrlo lako. Ona se rijetko kad zadrži duže od pola sata, ako i ima namjeru, javi se. Javila se nije, znači sad će! Kako god, ne želim niti da upadne baš sad, ali ni da nazove i da nas obavijesti o kašnjenju. Bilo što od te dvije situacije, odmaknut će mi nos od nje. Joj što ima sexy prste! Fini, malo podugački, pregibi na njima jedva da se naziru, nokti umjerene dužine, njegovani...po prvi put u životu poželio sam biti-tipkovnica...mekani dodir...Uf,mislim da imam novi fetiš.

I
...ma šta! koji sam ja idiot...pa šta nisam mogla sačekati, da ako hoće, on prvi mene uhvati za ruku, ili nešto...vidi me, ja se raskomotila. sam ga fino ćopila za šaku.

II
...o-ooo! šta je ovo?!nisam baš spreman za ovo...inače sam ja taj koji prvi hvata za ruku...doduše ona bi se vjerojatno načekala, koliko sam hrabar kod nje.

I
...he-he, bar sam ga zbunila...vidim mu po očima, ma naravno da će on zvati našeg servisera, pa tko to ne bi učinio, ako se imalo pali na tebe i ako nema muda učiniti prvi korak...a kod njega je baš to...stalno bocka, al nikako da krene, da ubode, priču, izlazak, šta god .Jednostavno, nečeg se boji...a nije da je neiskusan...kruže priče...

II
...ma nazvat ću ti Barracka Obamu, ako treba, j-ti te tvoje crne oči...šta mi radiš ženo... I sad ću ispasti papak...jer nisam krenuo...opet...konju!! Kreni, pitaj je nešto, pitaj, pitaj, pitaj, evo ispustila mi je šaku...hoop, neš' tako brzo! he! ćopio sam je natrag...jesam te, a? Neka...

I
...aleluja! može kolega, može kava! Bit će da si je uzgajao ovih nekoliko mjeseci što me nisi prije pozvao na kavu...baš sam odvratna. Pa logično je da ako mu se imalo sviđam, nema petlje samo tako pasti iz vedra neba i pozvati me na kavu. A sviđam mu se. Znam. A i da ne kužim, tu je sveprisutna Nina koja je davno primjetila vibru. Još dok smo oboje bili u nekim vezicama.I najprije je bilo Ma da! Moš' mislit! Dok nije vremenom preraslo u nerviranje oko neažurnosti.

II
...fuf! ko da mi je 14 godina, kada sam Gogu iz osmog be pitao ako će ići sa mnom na kup. Ne nogometni, nego sladoledni u onu kiosk-slastičarnu koji su srušili prije šest godina da bi probili cestu. O bože moj šta meni sad pada na pamet...kiosk-slastičarna...baš sam zaglibio. A tren prije kad me prostrijelila tim nasmi ješenim crnim očima dok je prihvaćala poziv na kavu...ma ne znam ni da sam se tada, sa 14 toliko tresao u sebi...ooo platit ćeš mi ovo!

I
...huh! konačno se odmaknuo!I konačno sam prodisala! kada malo bolje razmislim, a bolje mi je da u ovom trenutku uopće i ne razmišljam, al evo ipak hoću...ne bih imala ništa protiv ni da ostanem s njim ovdje u uredu pa i srčući kavu iz automata u hodniku, za početak...a kasnije...pa pričala mi je Nina da su ovi naši radni stolovi ono...taman visine za...odvratna sam...

II
...kako ja uopće ne bih išao nigdje danas iz ovog ureda! kako bih ja ostao s njom ovdje nakon radnog vremena, kako bih...između ostalog volio da evo sad nije upala Nina tu između...al o.k. Hajde. Idem nazvati servisera za taj njen laptop...moram malo prestati misliti na nju i na ovih nekoliko tako j-no dobrih trenutaka maloprije.

I
...draga moja, slobodno navali na svoj najdraži od tune, ja trenutno ne bih mogla u usta staviti ni tic-tac bonbon...pola bočice vode iskapila sam odmah kad se udaljio od mene...

II
...ma kakav sendvič draga Nina. Stavi ga tu negdje, možda ću ga pojesti tamo negdje sutra, prekosutra...kada budem bio u stanju ponovno jesti.

I
...odlično, sad kad smo riješili tu kavu, ne smijem ga pogledati ni preko monitora, odjednom mi je vruće..

II
...provalit će nas Nina, ako već nije, jer ponašamo se super glupo, super, super, super...gluuupoooo..čekaj,

I
...da provjerim mailove? pa već smo zaključili da nam se nitko iz Austrije nije javio, to je prvo što pregledam svako jutro....svi znamo da je važno...i da će neki odgovor stići najkasnije za dva dana, iako se nadamo ranije...dobro, dobro, evo pregledavam...wtf? mail s njegove adrese, na moju službenu. “odi na privatni mail“, a da sad...ako ćemo na kavu, ne znači da ćemo..opaaa! ma ne mogu, ja ovo ne mogu...

II
...“Možeš misliti da sam sirovina ili da sam gad, ali činjenica je da ja uopće s tobom ne želim ispijati kavu. Želim ispiti tebe.Do kraja.To već traje. Jednostavno, izluđuješ me. Nisam prije imao hrabrosti. Eto.“, da sam samo trenutak promislio prije nego što sam nakon tih nekoliko rečenica pritisnuo send, nikad ga ne bih poslao...sad će biti - pukovnik il' pokojnik...

I
...čitam dva puta...ne mogu vjerovati...Obrazi mi se žare...toplina kreće iz utrobe. Lažem! Kreće ona od još malo niže, ali o tome ne smijem razmišljati. Ne tu i ne sad. Idiote! Sad si mi našao biti iskren! Mailom! U podne! Kao da možemo jednostavno išetati iz ureda i ležerno se otići negdje poseksati u susjedstvo...jaaaooo... O.k. hoćeš igru? Hajde...“a s tim ispijanjem...kako bi počeo?“...send

II
....pukovnik! "koliko slojeva nosiš ispod te majice?“...klik!send!

I
...hmm...četiri sata e-predigre? tko kaže da je nemoguće...“niti jedan“....klik!send!

05.07.2021. u 20:10 • 6 KomentaraPrint#

subota, 03.07.2021.

Nataša XXII


DUNJA...


-Ja sam Dunja, drago mi je. Mislim da bi trebale razgovarati, ako imaš malo vremena.- bile su prve riječi koje mi je zgodna brineta uputila nakon što sam se pozdravila s grupom Željkovih prijatelja koji su došli večer nakon nesreće izraziti nam sućut. Neke od njih znala sam, s nekima sam se upoznala tada.
-Okej. Želiš nasamo ili...- upitala sam
-Voljela bih, ako nije problem.-
-Dobro, idemo gore u moju sobu.-pokazala sam joj put i krenule smo. Ušle smo u sobu i sjele. Gledala sam ju. Nisam u tom trenutku imala nikakvih emocija u sebi .Svo to vrijeme bio je jedan košmar u kojem sam sređivala pogreb za Željka potpuno tupa i bez osjećaja. Tako da sam mislila da, što god mi Dunja ima za reći...ionako, odradit ću, nije bed.
-Reci.-rekla sam kratko.
Grčevito je stezala papirnatu maramicu u rukama koje su joj počivale u krilu. Pogled joj je bio usmjeren negdje u zid .Progovorila je kada je konačno pogled skrenula u pod.
-Željko i ja smo bili zajedno....Tri mjeseca. Nije neki dugi period, ali...-je dovoljno dug da mi je moj mlađi brat mogao reći da ima curu- pomislila sam.;- bilo nam je lijepo.- stala je očiju punih suza. Počela je plakati .Nisam znala šta da napravim. Pa nisam napravila ništa. Kao što rekoh...bila sam tupa. Skroz. Čekala sam. Dunja je šmrcala. I kada se malo primirila, nastavila:
-Preksinoć, prije nego je otišao s Goranom, bili smo skupa. Bili smo vani i meni nije bilo nešto dobro, pa sam odlučila ići kući. Dovezao me kući i tada sam mu rekla...ja..ne znam kako da ti kažem, uopće se ne poznajemo...Željko te uvijek nazivao pravničica..-tu se malo osmjehnula. Bojim se da joj i nisam bila neki sugovornik. Jednostavno nisam imala snage .Htjela sam da kaže ono što ima i da se spustimo natrag dolje; - dok je vašu mamu nazivao ooozbiljnom pravnicom...uglavnom, tu večer kad mi je rekao da mu je žao što neću ostat s njima i zafrkavao me da mi je slabo, a nisam popila kap alkohola…rekla sam mu razlog i mučnine i izbjegavanja alkohola...- pogledala me. Mislila je da ću možda shvatiti o čem se radi. Nagađala sam, ali...
-Da skratim Nataša. Trudna sam .Sa Željkom. Ne znam koliko, nisam išla na pregled, samo sam napravila test kad sam skužila da mi kasni. Eto. A htjela sam tebi prvoj reć' od Željkove obitelji...nekako mi je to, obzirom na situaciju najlogičnije.- istresla ne ja brzinu. Zinula sam.
-Trudna. Oćeš...uau..Dunja...nemam pojma šta ti reć.- zapentala sam. Ova njena izjava uspjela me malo izbaciti iz tuposti u kojoj sam plutala. I stvarno nisam imala pojma, šta joj reći.
-Ne trebaš mi ništa reći. Samo sam htjela da znaš....I da, hoću...zadržat dijete. To sam znala onog trenutka kada sam vidjela kako se na štapiću pojavljuje druga crtica.- kad je ovo izgovorila već je bila kod vrata, okrenula se, pogledala me i mirno rekla:
-Znam da ti je sad teško. I meni je, vjeruj. Ne mogu zamisliti da ga više neću vidjeti .Onako vječno razbarušenog i u tuti. Ali...morat ćemo izdržati. Idem dolje.- slabašno se nasmiješila i izišla iz sobe .U tom sam momentu svom osjećaju tuposti pridodala još jedan. Poraženost. Bila sam totalno poražena činjenicom da Dunji nisam kroz ovu njenu ispovijed uspjela reći niti jednu normalnu, suvislu rečenicu...Potegla sam ladicu komode i iz nje izvadila cigarete i upaljač.


SREĆA...


Luda od sreće. Tako bi se ukratko dalo opisati moje stanje posljednjih mjesec dana. Beskorisne i isprazne su postale uredske svađe i smicalice. Nisam ih niti primjećivala. Dolazila bih ujutro na posao puna energije, odradila bih, ama sve, do u sitnicu što bi šefovi, čije je tinejdžersko ponašanje sustavno djelovalo u smjeru rušenja reputacije jednog solidnog odvjetničkog ureda, postavili pred mene. Nikome od kolega u uredu nije bilo jasno što se sa mnom zapravo događa. Dok su oni jedva plutali u moru posla, ja sam cvjetala. Moji dani su bili ispunjeni i imali su itekako smisla. Prvih dana nakon što je Tom došao kući doslovno sam noćila uz njega i nastojala Dunji biti pri ruci što je više moguće (neopterećena činjenicom da ima cijelu svoju obitelj uz sebe).Zaljubila sam se u to malo stvorenje. Voljela sam Lovru jako. Ali Tom je, realno gledajući, stigao pod posebnim okolnostima, bio je preslatka beba i totalno me zarobio. Malo sam se freakovski počela ponašati. Čak bih i u radnom dijelu dana, onom u kojem bih se vraćala s ročišta, znala proviriti nos u Prenatal ili Chicco trgovinu, čisto da pogledam ima li što nova. S lakoćom sam u tim trgovinama provlačila svoju Amex karticu koje do Tomovog rođenja praktički nisam bila ni svjesna. To vrijeme koje sam provodila u Dunjinom domu i Tomovoj prisutnosti punilo bi mi baterije i nakon odlaska imala sam osjećaj da mogu sve. I nije to bio samo osjećaj. Bila je realnost. Bilo bi mi dovoljno samo na nekoliko minuta držati to malo stvorenje, udisati miris bebe, slušati gugutanje (koje sam bezuspješno pokušavala snimiti mobitelom, ali svaki put kad bih započela snimati, Tom bi odlučio prekinuti), nositi ga i pričati mu o bilo čemu, da bi mi baterije bile pune za naredni dan. Nakon druženja s tim malim savršenstvom obično bih provjerila ako je Mirela slobodna za kakvu kavu ili samo mali čit-čet...Pa bih odlazila kući. Pojela bih nešto i penjala se na kat među svoje kotače. Radila sam mikseve kojih se ne bi postidjela i malo žešća D.J. imena. Bila sam jako zadovoljna. Negdje oko devet i pol navečer, čula bih se s Ivanom prije njegove noćne smjene. Ponekad bi to samo bio vokalni nastavak sms maratona koji bi počinjao oko tri poslijepodne, kada bi se on razbudio. A ponekad samo mala kratka razmjena nježnosti. Dani su mi bili ispunjeni, imali su smisao.

03.07.2021. u 17:08 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.07.2021.

Jedva čekam...

Sve nešto jedva čekaš.
Da počne dizati glavicu, da se zarola samostalno, da počne sjediti, da neki skup glasova postane ona suvisla prva riječ. Zubiće baš ne čekaš s radošću, jer ima svakakvih reakcija, al se raduješ tim malim sitnim bijelim prvim donjim pa gornjim jedinicama. ...
Prohoda, progovori, odbaci pelene, krene u vrtić, mliječne jedinice poispadaju i već je vrijeme za školu...
Odrađuješ od čekanja do čekanja.
Jedva čekam...
I eno je. Upisuje vozački.
Upisuje. Vozački.
Sve je to okej. Normalan tijek stvari.
Vremenska crta išla je uvijek svojim tokom. Prošlo se dječjih bolesti, u školi od jedinica do petica, puberteta i svih radosti koje uz njega idu, prvi izlasci do jutra... Generalno bez većih problema i Bogu hvala u zdravlju.
I onda stigne ovakvo ljeto.
Vozački, prvi ljetni posao, maturalac... Sve.
Natakari se sve odjednom i uhvati te nespremnu. Iako je sve to ono što jedva čekaš godinama, zaskoči te.
Upitaš se - kud prije?
Vadiš snimke, gledaš fotografije. Ima ih tona, a žao ti što ih nema i više. Stisne u prsima, grlu, suze pokušaš zadržati, pa ti uspije na minut-dva.
Njene vršnjake, prijateljice, frendove, u čudu pogledaš kada te na cesti zazovu i pozdrave. Zastanu, popričaš s njima odraslom šprehom, a u sjećanju su maleni radoznalci koji se bezbrižno klate na ljuljačkama, natjeravaju po igralištima i parkićima uz budno promatranje nas roditelja.
Zahvalna sam i cmoljava.
Zdrava je, pristojna, inteligentna, u školi među boljima...
I odrasla.
Prebrzo.


01.07.2021. u 16:08 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2021 (6)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva