Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.07.2021.
Paket, taškica, knjige i Ona
„Moj život više nije bio moj, postao je svačiji, a sve u cilju da bi iznova postao naš. Upravo u tome leži tajna književnosti: u prepoznavanju, u trenutcima kada s knjigama, neovisno jesu li napisane u iskrenom prvom ili zamaskiranom trećem licu, dijelimo zajednička mjesta. Takva mjesta želim bilježiti. Otvorenih očiju i bez imalo inata“
J.Matanović, „Kao da smo otac i kći“
Jedna od rijetkih njenih knjiga koja se nije (još) našla u mojoj kućnoj biblioteci. Citat jedan od nebrojenih koji su se našli u mojim zbirkama gdje bilježim najdraže.
Zdrobila, zarobila i zauvijek dobila me još prvom knjigom koja je krajem devedesetih eksplodirala na ovim prostorima i do današnjih dana otisnula se kroz nevjerojatnih šesnaest izdanja.
Trideset bi mi blog postova bilo malo da ispišem sve ono što bih o njoj mogla. Priče za koje mnogi nemaju strpljenja jer guste su poput kompliciranog pletiva, a tijek pripovijedanja neizostavno mi u misli uvijek dozove sliku krvožilnog sustava, užitak su.
Krene ona pripovijedati glavnom arterijom polako, pusti priču da žubori i mrmori, pa je razapne do u kapilaricu i polako vješto vrati u glavni tijek. Krvotok poteče natrag u glavnu žilu pa pogodi, gdjegod plotunom, a nekad sasvim nježno i obzirno Bam! drito u srce. I uvijek malo istisne dah iz pluća.
Godinama, kroz priče i knjige.
Pa se ukaže na fejsu prije par godina, prikupi nas na jedno mjesto, blagoslovi novim pričama, poteče svježa krv bujice književne divnoće i krene obogaćivati vojsku nas vjernih čitateljica i čitatelja.
Ili samo pratitelja.
Do pred malo bilo je zaista tako. A onda...
Vrisak, riječki sajam knjiga prije dvije godine. Ljuta godina i Bakrene sove. Ona i njen zakoniti. O knjigama, pisanju, književnosti... Dvorana Guvernerove krcata. Okej, te je godine Vrisak bio uistinu nikad bolji i jači. Poput njih dvoje. Na kraju svega, moj Zakoniti i ja zamolimo zajedničku fotku. Jer zanimljivost - omiljeni su nam autori. Ona meni, on njemu. Moj Zakoniti pročitao je vjerojatno svih 106 Piščevih knjiga. Mnoge ne samo jednom. Ona i ja okinemo i jedan selfi, nek se nađe. Pošaljem uredno te fotografije nakon par dana u inbox i zahvalim se. Nakon toga postale smo "prave" fb frendice. Ne samo putem njene stranice.
Ispod svojih bi tekstova na fejsu uočavala njene lajkove i svaki bi me malo podigao iznad tla. U jednom sam trenutku nevjerice, priznajem, pomislila da ona to okida nako. Iako, nakon svih pročitanih njenih redaka, trebala sam bolje znati. Dvadesetog kolovoza prošle godine ispod mog teksta u kojem sam opisala jedan odlazak na specijalistički pregled, Julijana Matanović je ostavila komentar: "Kako dobar tekst, na mnogim razinama."
Dah izbijen iz pluća. Zurila sam u mobitel poprilično vremena. Poletjela iznad Rijeke, sletjela pa upalila laptop. Pa opet zurila. Odgovor smišljala jedno sat vremena. Nemoš Julijani odgovorit ma kako! Odaslala ga, pa sve to poslikala i stala slati ljudima u inbox. Ushićena! Pohvalila se Zakonitom, Juniorki, natočila čašu plavca, iskapila.
Ostalo je povijest.
Kratka ali sadržajna.
Julijana čita moje tekstove, blogove, komenitra ih. Poljudikamo si malo s vremena na vrijeme u inbox. Potužimo se, poradujemo.
I sada, nakon pustih godina Julijane najdraže autorice, dobijem Julijanu osobu. Toplu, divnu, posebnu.
Uistinu posebnu.
Danas, paket.
Zahvaljujući preseljenju njene privatne biblioteke, moja mi omiljena spisateljica pošalje paket sa knjigama. Dvanaest knjiga, sve domaći autori, a domaće autore zaista obožavam. Plus preslatka taškica za knjigu.
Da pojasnim onima koji su do ove točke pročitali tekst, a pojma nemaju koliko je to meni veliko i o čemu ja to.
Uzmite si primjer neke osobe koja je iz vašeg omiljenog polja interesa. Hajmo reći da obožavate nogomet i da vam je Messi neki lik koji živi na Olimpu i žarko ga želite upoznati. I sada zamislite da tog istog Messija ne samo da upoznate, već se fotkate s njim, i kroz neko vrijeme on vam kaže da vaše dijete odlično igra nogomet, pa mu pošalje granituru dresova, sportske opreme i kartu za tekmu na Camp Nou. Otprilike (namjerno otprilike, jer ovo je i više od toga) eto tako.
Julijana Matanović i Pavao Pavličić nesumnjivo su, trenutno, dva najveća književna autoriteta države. Od njih je o Božiću na našu kućnu adresu stigla božićno-novogodišnja čestitka. I lakoćom srušila granicu odnosa autor - čitatelj.
Na mnogim sam njenim riječkim promocijama bila prisutna. Sa one prve imam odličnu priču koja će se u nepresušni motiv preklapanja i podudarnosti prožet kroz cijeli njen opus uklopiti sasvim prirodno.
No, po priču treba doputovati, i sljedeći susret uživo jedva čekam.
U kolopletu njenih rečenica izgubim se lakoćom.
U toplini njene osobnosti još i više.
P. S.
„Ni jedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne iziđemo kao pobjednici“.
Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka; Priča o piscu
Taškica i knjige
