Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.11.2022.
Gledam ja tako
Svjetsko prvenstvo u nogometu. Ovo je čudno nadasve. Em pred Božić, em male reprezentacije ruše one velike, a za kontrolu ispravnosti igre potrebno je ukupno osam sudaca i koznakoliko kamera. Svašta prolazi kroz glavu dok se gledaju utakmice. Moderan nogomet, nabrijani ratnici na terenu. Neki dan, u dnevnom popodnevnom obilasku kod mame, okrenem na neku utakmicu. Malo gledamo, kad odjednom će ona: "Kad sam ja bila mlada svi su muški bili ošišani, obrijani, tu i tamo je neki imao brkove, a vid' ove sad. Brada, pa brada. A da je to barem brada. To ko da su zaprljali lice. Pa to ni brada nije."
I stvarno. Na terenu teško da se može pronaći nogometaša uredne frizure, obrijanog, bez tetovaža... Dio je to osobnosti, neovisno o činjenici da su to nogometaši. Mene osobno najviše fascinira duga brada u sportaša. Kako ti ne smeta čovječe! Igraš, trčiš, znojiš se. Al okej. Ako ne smeta njima, zasigurno ne treba ni mene smetati.
Ide vrijeme naprijed svojim tokom.
Nekada se igralo malo sporije, drugačije, nije bilo kontrolnih kamera, četvrtih sudaca, lopte su imale dušice a ne čipove, tehnologija nije kompjuterski mjerila zaleđa do u milimetar, a tek je dvoje igrača smjelo biti umorno ili se ozlijediti tijekom utakmice. Sudac je mogao produžiti utakmicu do sutra, a najčešće ju je zatvarao istekom devedesete minute. Golmani su na leđima nosili jedinice, a oni rezervni dvanaestice. I jedino su se brojevima između brojali igrači udarne postave. Imam priču o jednom izvrsnom riječkom košarkašu koji je u prvim svojim bavljenjima sportom zabrazdio u nogomet. Kako je bio visok, staviše ga među vratnice, a kako je ekipa već imala prvog golmana, njemu dadoše dres broj dvanaest. Međutim, nesuđeni je golman brzo kopanje krampona po travnjaku zamijenio škripuckanjem gumenog đona po parketu. U spomen na svoj kratki nogometni staž navukao je košarkaški dres sa brojem dvanaest i do kraja karijere nije ga zamijenio drugim brojem.
Padne na pamet i ona legendarna utakmica, koje se mi navijači Rijeke volimo prisjećati, kada je na Kantridi sedamdesetih pao veliki Real. Impresivnih 3:0. Total nogomet devedeset minuta. Trče, padnu, dignu se igraju dalje. Nema pada bez kontakta, širenja ruku, traženja faula, puhanja u prazno, disrespekta igre. Ima nogomet. Čist, brz, ispravan.
Nije pametno uspoređivati nekad i sad. Osobito što se pravila igre na svim poljima mijenjaju.
Ipak, dok se tako gleda kad se sa ruba šesnaesterca očekuje centaršut a dobije dodavanje unatrag do centra, pa do vlastitog golmana koji sve više ima ulogu (davno zastarjele pozicije) libera no vratara, ne može se ne zažaliti za tim nekim vremenima kad se nogomet igrao prema naprijed, bez kalkulacija, čisto i sa mnogo više strasti.
U kojoj je bilo i one neke, iako ju je teško sa strasti spojiti, iskonske romantike.
Fotka: Internet
četvrtak, 24.11.2022.
Nominacija
Obzirom da sam predobre dvije godine stanarka ovog blog prostora, da se odazovem na poziv za nominiranje.
A obzirom da ima i više nego nekoliko odličnih blogerica/blogera koje pratim i s guštom čitam, uzimam si pravo ovaj put preskočiti nominiranje.
S druge strane pak, kada bih mogla, svakako bih zabranila ili barem stavila najžešći veto na par blogera koji svojim izražavanjem i pisanjem siju mržnju, vrijeđaju, napadaju i njihove su rečenice bljuvotina taloga niskih misli.
Svim blogerima, osim ovih sijača mržnje, sretno u izboru!
Ja ću potiho navijati :)
Od srca <3
ponedjeljak, 21.11.2022.
Ona, moja, jedina
i onda
na donjim njenim kapcima
ispred vlažnih očnih jabučica
spazim taj trag
malena je
krhka i
teško hoda.
štap spremimo u kolica, pa ih ona gura
hodalica i prostor u koji trpamo
špežu
dva u jedan
grlo me grebe dok joj
povišenim glasom
u (isključivo) lijevo uho
objašnjavam
gdje je polica sa passatom
i onda
na donjim njenim kapcima
ispred vlažnih očnih jabučica
spazim taj trag
ona uvijek ima uredne nokte
i trajnu što joj teta Rosa jednom godišnje uredi
kad izlazimo u kupovinu
natakne
šjarpicu oko vrata,
stavi ruž na usne
danas je rub njenih kapaka
dobio i crtu crne olovke
pokraj police sa mlijekom
povučem je u zagrljaj
rastopim se u lokvicu
ljubavi, nježnosti
i na bore njena čela
utisnem poljubac
zvučan
Zahvalna.
četvrtak, 17.11.2022.
Zapisano metkom
+++
kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore-dolje bez nekog vidljivog cilja
i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i makar nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je –
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične –
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale –
pismo sveto
za
sve to
Zoran Žmirić, Zapisano metkom
ponedjeljak, 14.11.2022.
Veni, vidi...
Bili smo u Rimu.
Prije nego većina vas na tu rečenicu doživi mali orgazam ili wow trenutak, da dodam - na 12 sati.
U 33 sata prevalili smo put od Rijeke do Rima, naravno zapetljali se jednom po skretanjima, ulazima i izlazima sa autostrade tamo oko Bologne, iskrcali stvari, prenoćili, ukrcali Juniorku i vratili se za Rijeku. Tako da je naš Rim bio napeto praćenje uputa tete Navigacije, nadrealna pođi-stani vožnja kojom smo u 25 minuta od ulaska u grad stigli do via Boezio 31 zakrčenim ulicama (nije pomogla ni činjenica da se na Stadio Olimpico igrala neka utakmica, a bilo nam je pored stadiona proći), tegljenje torbi i kesa na (naravno) treći kat u studentsku garsonjeru, noćenje na razvučenom trosjedu i nešto malo manje stresni izlazak iz grada.
No moralo se ovaj put tako, pa eto.
Veni vidi vici e torna.
Vozili smo prema tamo 11 sati, a natrag 9.
1566 km ukupno.
Za dva dana vožnja do Trsta gdje smo Juniorku iskrcali na vlak bila je čista kamilica.
A Trst u nedjeljno praskozorje - osvježenje.
U onaj jedan dan između potrpalo se nešto obaveza za odraditi.
Dinamična četiri dana. Spavalo se malo, vozalo puno, no na kraju balade vidjeti Juniorku nakon mjesec dana - neprocjenjivo.
Vrijedilo je svakog kilometra i sekunde.
Čekamo Badnjak.
Malo mirnoće Trsta. Rim je prošao bez spektakularnih fotki.
ponedjeljak, 07.11.2022.
Jutra...
Dragi moji blogići, danas jedan foto post.
Kažu da slika govori tisuće riječi, pa da malo odmorimo od pisanja i pročitamo fotke.
Ovako me dočekuje radno mjesto svakog jutra za lijepa vremena.
Uživajte!
petak, 04.11.2022.
Petak jutrom (i nešto kasnije) u gradu
Danas mi se dogodilo nešto uistinu nevjerojatno.
U auto sam sjela u 9 i 45. i krenula prema gradu. Tako mi u Rijeci, naime kažemo kad se uputimo u centar grada. Ne idemo u centar, već u grad.
Ispred zgrade, na isto parkirno mjesto vratila sam se u 11. 45.
U jutru petka u kojem caruje južina i kiša u tih dva sata uspjela sam:
-pronaći parking, s time da sam prošla parkiralište na obali ne našavši ga, pa se uparkirala u garaži Zagrad
-otići u talijanski konzulat i podići neku karticu
-otići na katastar i podići 2 formulara
-otići u Circolo (talijanski dom u kojem je smještena talijanska Unija) i dobiti jednu potrebnu i važnu informaciju
-otići u Hram Sv. Nikole na kratko
-pogledati na Korzu foto izložbu koja je postavljena o obljetnici 150 godina groblja Kozala
-otići na HZZO i aktivirati Juniorki neka osiguranja
- u povratku stati na benzinskoj i natočiti gorivo
Nevjerojatno prolazno vrijeme. Za one koji nisu iz Rijeke samo da napomenem da je garaža na početku Korza, a Circolo na njegovu gotovo završetku te da je većina institucija u staaaarim austrougarskim zgradama i treba proći pozamašnu količinu stepenica.
Kroz nalete juga i kapljice kiše nevjerojatno dobro prolazno vrijeme.
Ako se slučajno zateknete na Korzu ovih dana, obavezno pogledajte predivne fotografije kripti i mauzoleja s riječkih groblja. Whiteheadi, Vranyczany, Ružići, Gorupi, Scarpe i ini koji su našli posljednje počivalište na riječkim grobljima udarili su im pečat kojim je groblje Kozala dobilo status kulturnog dobra. Mene osobno uvijek iznova to groblje uspije fascinirati. Kao što me danas fascinirao podatak, da tamo počiva još jedan grad od preko 118 tisuća tijela. A radi se samo o jednom groblju od riječkih nekoliko.
Deset godina radila sam u samom centru grada i njegov me ritam iscrpio. Do te mjere da sada uvijek čekam da mi se nakupi nekoliko obaveza, pa tek onda odem sve obaviti u grad. I dobro je to. Jer svaki, ali baš svaki put se iznova oduševim činjenicom koliko mi je pod kožom, i koliko volim taj, nekad iscrpljujući a danas inspirativni, njegov ritam.
I za kraj, danas je riječka nadbiskupija dobila novog nadbiskupa. Monsinjor Ivan Devčić predao je dužnost i štap nadbiskupu i metropolitu Mati Uziniću. Ivan Devčić izuzetan je čovjek i božji poslanik uvijek odmjeren i blag u riječima i propovijedima. U dvadeset godina službe pokrenuo i uz pomoć gradskih i županijskih tijela realizirao mnoge karitativne institucije u Rijeci. Hospicij Marije K. Kozulić (prvi u Hrvatskoj), Socijalnu samoposlugu Kruh Sv. Elizabete, Prihvatilište za beskućnike Ruže Sv. Franje samo su oni najpoznatiji. Novom nadbiskupu Uziniću svu sreću i nastavak puta kojeg je započeo prethodnik mu, od srca svi želimo. Zakoniti i ja gledali smo večerašnje crkveno slavlje ustoličenja na regionalnom TV kanalu. Bilo je baš lijepo.
Lijepo je bilo i među uzvanicima spaziti župana, gradonačelnika, rektoricu sveučilišta, načelnika policije, ravnatelja KBC-a, predstavnike drugih vjerskih zajednica... Sekularna i crkvena Rijeka. U suživotu. I poštovanju.
FF!
I one mirno u suživotu bivaju...
četvrtak, 03.11.2022.
Čovjek je ključ
Čovjek ključ uspjeha…
Digitalno nam je doba donijelo mnoge promjene. Iako hita brzinom koju mnogi ne mogu pratiti, činjenica jest da nam u mnogome olakšava život. Pitanje je međutim, bi li nam trebalo da iz naslonjača naručujemo cipele kada bismo kao nekada imali vremena poslijepodne nakon ručka i kave (a nakon što smo prethodno odradili smjenu do 14 ili 15 sati) odjenuti se i polako krenuti u obilazak trgovina obućom ne bismo li našli par koji nam odgovara.
Slično je i sa hranom.
Kliknemo na aplikaciju, odaberemo obrok, naručimo i kroz neko vrijeme barba sa termo ruksakom pozvoni i uruči nam naručeno. Praktično je to. Narudžbu možemo konzumirati kako god želimo, u komoditetu vlastite blagovaone koja će biti locirana gdje god mi to poželimo. Ne mora to biti stol za blagovanje. Može biti kauč, možemo sjesti na pod, odnijeti ako nam se baš hoće hranu u krevet…
Novo nam je doba donijelo nove trendove. U nekima uistinu i uživamo. Moguće je postalo mnogo toga do jučer nemogućeg. No kad splasne početni ushit oko novih i uzbudljivih mogućnosti koje nam olakšavaju život, nebrojeno puta ćemo se uhvatiti u razmišljanju kako je nekad bilo ipak bolje. Možda to ide s godinama koje taložimo vremenom pa se odjednom nađemo u zrelom životnom dobu kada, omamljeni nostalgijom, razloge svega što je pošlo ukrivo nalazimo u onim tamo prohujalim boljim vremenima kako ih volimo nazivati.
A u tim boljim vremenima bili smo mlađi. Osvajali svijet i trčali za ostvarenjem planova te ih uz više ili manje uspjeha realizirali.
No bilo je to neko analogno (jel to kontra digitalnom?) doba.
Doba čovjeka. U kojem smo nemilice čekali u redovima, u trgovinama kupovali, na pošti plaćali račune, u restoranima jeli, u kafićima pili...I uz sve to - družili se.
Danas nikad napredniji i nikad ograničeniji, družimo se u tom digitalnom dobu viralno.
Možda je to dobro, a možda samo nečemu plaćamo danak.
Da. Svako vrijeme nosi svoje.
No u ovom je kontekstu vrijeme egzaktan pojam.
Kojeg je stvorio čovjek.
