Konobarica s tastature

ponedjeljak, 31.10.2022.

Ovaj moj Listopad

Vozim danas sa posla i zbrajam zadnjih mjesec dana.
Dinamičan mjesec.
Kad podvučem crtu, shvatim da mi ovako dobrog perioda odavno u životu bilo nije.
Preskočim Juniorkin odlazak na studij, jer to je ono što je željela, pa namjesto kukumavkanja (koje je preuzela moja mama i čudom se čudi što je meni da ja ne reagiram isto kao i ona) kako mi je teško što je otišla, ja lijepo prigrlim osjećaj kako sam sretna što joj se to ostvarilo. I jesam, zaista. Uostalom, u vrijeme današnjih tehnologija mnogo je lakše biti razdvojen no u nekim prošlim vremenima.
Profesionalno, privatno, književno, pa nekako i financijski sve je u plusu. A najvažnije - zdravstveno, hvalabogu sve je okej.
Vrijeme u listopadu nikad ljepše, vedrije i sunčanije.
Za kraj, eto danas skužim i da sam na blogu tjedna. Hvala uredništvo!
Da zaokružim ovu arkadiju počastih se prije sat vremena sa ne baš jeftinim gležnjačama.
Nek ide život!

Spusti svetla, oduzmi gas,
smešnih stvari se bojimo.
Misliš da neko pita za nas?
Kao da ne postojimo.

Stavi misli u prazan hod,
stresi zvezde k'o dudove.
I polako nasuči brod
na te plišane sprudove.

I sanjaj...


31.10.2022. u 22:32 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 27.10.2022.

Umorne oči

Dan je prekrasan. Kraj je listopada a u kratkim je rukavima nešto prije podneva sasvim ugodno. Da nismo svi oduševljeni suncem i lijepim vremenom, mogli bismo to stanje nazvati nakaradnim. Jer niti desetljeće unatrag u to isto vrijeme godine, sredinom jeseni, padali bi već prvi zimski snjegovi. No nama to nakaradno nije. Super nam je. Lijepo. Bablje ljeto u punom sjaju. Krajem listopada.
Sunce me mazi dok temeljito čistim crni granit. Nisam dugo. Uvijek je neka žurba, pa se on uglavnom samo rutinski prebriše, zapale se svijeće, promrmlja molitva, slici na nadgrobnoj ploči uputi nekoliko riječi i produži dalje.
Zato danas odlučno trljam sjajnu površinu, zadržavam se duže od planiranog na kamenoj vazi, laštim sjajni feralić, mijenjam cvijeće. Generalka.
Negdje u pol posla, prenu me tonovi trube. Zaprati ih zvonjava iz kapelice. Melodija se mijenja nekoliko puta. Na kraju utihne. Nakon nekog vremena odjeknu tri pucnja.
Ispraćen je netko za kojeg su najprije zamolili sićane slavuje da tiho poje. Isti taj bio je nono. I nečiji anđeo. Neosporno i branitelj.
Sve se dalo iščitati izmjenom melodija na trubi. Trubač je dakako svaku melodiju izveo uz malo varijacija, i uz njih se ne bi moglo baš pjevati. A nije ni prilika, naravno. U svemu tome, dok sam išla prema slavini po drugu kanticu vode, dirnula me pomisao da je neko dijete danas ispratilo svog nonota. Sjetih se izreke koja otprilike govori da nas djedovi drže za ruke kratko, ali naša srca uzmu zauvijek. I nebitno imamo li dvije, pet, osamnaest ili trideset i pet godina, taj trenutak kada zauvijek ostanemo bez djedova i baka u pravilu je vrlo bolan nerijetko prvi trajni rastanak od bliskih, važnih i dragih nam osoba.
Nonota nisam upoznala. Otišao je dvije godine prije mog rođenja. Đedu sam ispratila kada mi je bilo trideset i pet. Četiri godine nakon što smo pod crni granit položili tijelo njegova sina.
U liričnim raspoloženjima skloni smo reći da je pokojnik sklopio umorne oči.
Mislim da je to daleko od istine.
Oči ne klonu. Uvijek žele gledati još malo barem ovozemaljskog šarenila.
Umori se tijelo. Odustane. Otpusti onaj dvadeset i jedan gram od sebe i zatvori željne oči.
Ostane melodija, uspomena i nada u mir vječni.

Toliko prelipi priča pričat si zna,
tu san upoznala svit, a bila san mala
i ne znan da l' san rekla ti fala,
za tajne ča san otkrila ja...


27.10.2022. u 22:07 • 15 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.10.2022.

Žene godine, vremena, Svemira

Puno govorim o kulturi neznanja kao fenomenu koji opisuje sadašnji trenutak u kojem se prezire stručnost, znanost i racionalna argumentacija, a alternativne činjenice i teorije zavjere imaju jednak status kao i znanstvene činjenice i zdrav razum. Neznanje je najnasilniji element u društvu, a kultura neznanja ne može izaći na dobro. Zato je sada najvažnije osnaživati obrazovanje i raditi na dobrom i autentičnom obrazovanju.
Ovaj sam dio teksta, kojim završava intervju u Novom listu sa rektoricom riječkog Sveučilišta Snježanom Prijić Šamaržija, pročitala nekoliko puta. Prepisala u svoju tekicu. I sada dok ga ispisujem na mene ostavlja dubok dojam. Koliko li je točno opisano vrijeme u kojem živimo.
Nedavno je Prijić Samaržija bila gost na TVu u emisiji "U svom filmu". Oduševila me. Fascinirao me i podatak da je filozofiju diplomirala u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, a doktorirala u Zagrebu. Baš onako pomalo riječki. Rektorica je u drugom mandatu i žena koja u sveučilišnim krugovima ne samo na nacionalnoj razini pomiče granice. Teško je u jednu blog objavu strpati sve inicijative koje je uz svoje timove pokrenula i ostvarila. A ostvarila je zaista mnogo i pozicionirala riječko Sveučilište na vrlo visoka mjesta ne samo u europskim, već i u svjetskim okvirima. Napomenut ću samo da na svjetskoj razini od rangiranih 1409 sveučilišta riječko zauzima poziicju između 301. i 400. mjesta, a u Europi u zavidnom je društvu od deset sveučilišta članova Mreže mladih sveučilišta za budućnost Europe - YUFE. Na stranu podatci koji se mogu pronaći već malo pozornijim pretraživanjem Interneta, Prijić Samaržija je žena nevjerojatne energije koja određenom smirenošću i promišljanjem o budućnosti naprijed gura studente, kolege, suradnike i sve to čini u vjeri da zajednica ne može opstati bez znanja, a znanje mogu i trebaju nositi oni što su danas zadovoljni studenti a sutra nositelji izvrsnosti nekog boljeg svijeta.
Lilijana Radobuljac. Prvi sam put čula za nju jučer. Gostovanje u emisiji "Nedjeljom u dva". Profesorica hrvatskog jezika u strukovnoj školi u Vukovaru. Pročitajmo tu rečenicu još jednom. Mnogo sam se puta upitala koliko depresivno mora biti predavati hrvatski jezik u strukovnoj školi profesoru/profesorici hrvatskog jezika. Imam primjer iz bliže okoline, pa mi uvijek dođe nekako žao. I onda se utješim mišlju da svaka generacija ima bar jednog učenika koji malo iskoči, pa je vjerojatno i profesorima lakše. No ova žena nije samo profesorica hrvatskog jezika...Ona je čudo. Osim stilskih figura, Matoševih impresija, seciranja heksametara i sličnog ona djecu na pragu prvih zrelosti uči onim vrijednostima kojih smo se lakoćom lišavali kroz vrijeme i negdje putem zaboravljali prenositi svojoj djeci.
-moj posao je da djecu naučim empatiji. Ocjene su tu samo da ih razlikuju u znanju
- shvatila sam da sam učenike naučila empatiji za vrijeme borbe s karcinomom kada sam dobila njihovu neizmjernu podršku
- nikada me niti jedan učenik nije pitao zašto je dobio jedinicu, ali ni jedan roditelj nije pitao zašto se to dogodilo. Na početku godine odredim jasna pravila ocjenjivanja i svi se toga drže
- moj zadatak je i onom najslabijem učeniku dokazati da je važan, vrijedan i da može. Kada profesor zaštiti najslabijega, onda i oni "jači" omekšaju
- državi često pokazuje da joj školstvo uopće nije važno
- najveći probem u školstvu je tromi i spori sustav koji ne prihvaća promjene te činjenica da se ministri školstva mijenjaju kao na traci

Nekoliko je to samo izjava profesorice koja je prošla privatnu golgotu pa ipak nikada nije klonula u namjeri da učenike nauči znanjima mnogo većima od materinjeg jezika. Spomenimo još i činjenicu da u Vukovaru svim učenicima hrvatski nije materinji. Ipak, u tom okruženju radi, podučava i za život priprema neke nove klince neumorno i iznova ova divna žena.

Žene su godine, ponos su Hrvatske u izborima određenih krugova...
Neumorne, hrabre, odgojiteljice, majke, pedagoginje, profesorice, graditeljice osobnosti mladih ljudi - one Žene su Svemira.

24.10.2022. u 22:31 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 20.10.2022.

Zakoniti, Juniorka, ja i listopad 2022.

Prije dva dana Zakoniti i ja proslavili smo kvarat stoljeća zajedničkog života. Onog službenog. Otkad je Juniorka odlepršala put glavnog grada druge države na studij, dosta razmišljam o prolaznosti vremena i života. Godinama koje su protutnjale.
Ne znam kako mi je to uspjelo ali njen je odlazak prošao mi poprilično bezbolno. Nekako kao da sam, unatoč praznini koja je ostala, već ranije osvijestila da je trenutak kada dijete mora otići od roditelja prirodan tijek stvari. Ne znam kada i kako, no jesam. Mislila sam da će biti teže. Kad je putovala na prijemni raspala sam se u još mračnom riječkom jutru vozeći je na kolodvor. Susprezala suze za koje sam bila sigurna da će potećI onog trenutka kad sjednem natrag u auto. Nisu. Stoički sam izdržala. Produžila na posao, upala u rutinu, pogledavala na sat, čekala sms poruke. Zabipale su redom. Stigli su u Zagreb. Pa na aerodrom. Zatim na odredište. Odahnula sam.
Odlazak na studij, koji se dva puta prolongirao iz nekih razloga i sva gungula oko tih razloga moguće da me malo iscrpila i da sam u biti jedva čekala da sve sjedne na svoje mjesto.
I kad je konačno sve sjelo, nisam imala motiva puno tugovati niti žalovati. Bila sam sretna da je sve konačno krenulo. Da je ona sretna jer je ostvarila još osnovnoškolsku želju.
I ostali smo nas dvoje.
Kao na početku.
A početak nam je bio punih šest godina bez nje. Najprije smo čekali da kupimo stan, a onda kad smo to riješili i krenuli rješavati potomstvo, ono je odlučilo pričekati. Jer, zašto bi bilo po našim planovima. Išli smo kroz život tih godina kako smo znali, jer uvijek je negdje u malom mozgu tinjalo pitanje. Hoće li nam uopće biti dano imati dijete? ili čak dvoje, kako smo željeli.
Neki se planovi, ma koliko pomno isplanirani i željeni ipak ne ostvare. Dijete smo dobili, no ne i drugo. Nije nikako išlo i ostali smo, zahvalni, na jednom. Na njoj. Centru našeg svemira.
Centar našeg svemira je odrastao, ima dečka i studiraju devet stotina kilometara daleko.
Neka.
Nas smo dvoje proslavili uz večeru, razmjenu poklona i mnogo smijeha. Sami.
Vratili se iz restorana dobro raspoloženi i omamljeni iskorakom iz svojih mirnih večeri uz knjigu ili tv vrlo brzo otišli na počinak.
Sa Juniorkom se čujemo svaki dan i dijelimo njeno uzbuđenje početkom faksa. Ponosni što je upravo takva kakva jest.
Nek nam je zdravlja i sve će biti baš onako kako treba.
Kilometri? Godine?
Moredu nan puvat.
Reka bi Meštar.


20.10.2022. u 20:51 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.10.2022.

Malo lamentacije pred kraj dana

Ustvari, negdje sam uvjerena da svi mi jednom u životu imamo tako Nekoga/Neku koji nas obilježi, promijeni, napravi nas onakvima kakvi nikada nismo bili. Kakvi nikada ni ne želimo biti, kakvi smo oduvijek željeli biti...Uglavnom netko tko nas okrene za 360 stupnjeva. A mi...to ne vidimo. Ili ne želimo vidjeti. Jer nam je dobro i šta tu itko nama ima sad govoriti, kad postoji samo jedna logika. Ona, te veze u kojoj jesmo. Realnost i racio se gube, sve ono do tada i sve ono oko nas postaje nebitno i suvišno. Postojimo samo nas dvoje. Tu i sada. I nitko više. Jer, rijetko nam se kad bilo šta što u ime te veze, u ime te ljubavi ( za koju uistinu mislimo da je ljubav) čini nenormalno. Odignorirat ćemo s lakoćom drage ljude, nestati za javnost, a ako ipak nismo sasvim zaboravili na svoje prijatelje uvjeravati ćemo ih da je to ono pravo i da je sve u redu. Jer tada to stvarno tako i jest. Tako i nikako drugačije. A ti isti prijatelji, stajat će uz nas cijelo vrijeme. Slušati, kimati glavom, govoriti nam ono što želimo čuti.
Ima jedna pjesma o obnovljenom prijateljstvu a počinje otprilike ovako :“Sad, ima tri verzije: tvoja, moja i istina“. I ništa ne može točnije opisati ono o čemu govorim. Bila sam i sama u jednoj vezi kojoj sam dozvolila da me usiše do kraja. Sve ono što je meni u toj vezi bilo normalno, mojoj okolini nije. Al mene nije bilo briga. Kada sam konačno, nakon previše godina odlučila prekinuti te preko frendice poslala svom bivšem pozdrav, jer ja to nikako nisam mogla, ona mi je odgovorila: „Ne, neću ga pozdraviti i neću mu ništa reći, jer da je to bila ljubav ti sada ne bi bila tamo, već ovdje s njim.“ Ovo tamo bilo je 1260 kilometara dalje od rodnog mi grada. Toliko mi je bilo potrebno da izađem iz te veze. 1260 fucking kilometara. Jer moj sebičnjak, za kojeg znam da me uistinu u jednom periodu i volio, nije nikako imao snage prekinuti jednu od svoje dvije paralelke koje je predugo vozio. Pa sam odlučila ja.
Moja je frendica bila strpljiva. Godinama. I uvjerena sam da mi je tu rečenicu htjela reći još na samom početku mog samouništenja.
No znala je, ne bih ju čula tada, nikako.
Nešto je do ljubavi, nešto do nezanja.
Mnogo je toga do tajminga.
A sve, baš sve je do respektiranja.
Čisto mi je žao pomutiti ovaj rimovani kraj teksta, ali moram.
Dakle, sve je do poštivanja.
Sebe, partnera i veze.

17.10.2022. u 23:04 • 9 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.10.2022.

Jesenska sjeta

Prolazi ulicom dok mu listopadsko sunce miluje zatiljak. Bablje je ljeto preskočilo rujan i nastanilo se u narednom mjesecu.
Svake se jeseni uhvati u istim razmišljanjima. Sjeta zagospodari njegovim bićem pa iako je sve uglavnom u redu i život mu posložen, ne može se oteti razmišljanju kako mu je žao što vrijeme odmiče. Blicevi ga vraćaju u bivše jeseni. One u kojima su djeca kretala u vrtiće, škole, na fakultete, prve poslove. I on sam zaposlio se u jesen. Jedan za drugim, jesen po jesen put spominjanja odlazili su njegovi roditelji.
Šutne žućkasti trokraki list smeđom mokasinkom.
Uperi pogled na igralište. Sjeti se svojih suigrača Marjana, Vladimira, Gorana, Stipe, Roberta i vječnih im okršaja sa četvrokom. Svaki dan, ko da im je zadnje. Sedmica protiv četvorke. Imali su više ljudi na tribinama negoli neki današnji trećeligaški nogometni klubovi na ligaškim utakmicama. I navijali su. Se-dmi-ca, se-dmi-ca!! Onima iz tabora četvroke bilo je teže artikulirati povike, pa su se snašli. Če-ti-ri, če-ti-ri!!! Pročulo se o hakl derbijima između rivala iz Ivana Gorana Kovačića 4 i 7. Na tribine su vremenom zasjeli i novinari. Pa treneri. Marjanu i Stipi deranje šangajki i top tenki po asfaltu igrališta isplatilo se. Nakon otprilike godinu dana njihove su top tenke škripuckale po parketu Gradske dvorane. A u eri Cibonine dominacije Europom i opće zaluđenosti košarkom nije to bila mala stvar.
Mogao bi on i danas na stopala razmažena mekim mokasinkama navući top tenke i potrčati po asfaltu igrališta. Proturiti loptu kroz noge; svoje dok dribla ili protivničkog igrača dok prolazi mimo njega. Mogao bi se vinuti u skok-šut, zafiteljiti horok, krenuti dvokorakom pa položiti u koš. Mogao bi...
Da ga tuga uvijek uhvati dok prolazi pokraj te magične površine na kojoj blistaju uredno iscrtan reket i sve linije a na obručima mirno, umjesto da se klate vise nove mrežice nije mu potrebno lutati mislima u prošla vremena. Dovoljno je da teren vidi ovako savršen. Netaknut. Prazan. Ma u koje doba dana prošao ne nailazi na one koji đonove jordanica, air maxica, najkica, i boktepitaj kojih još tenisica čudesnih naziva, na njem troše.
I ne bi jesen bila toliko sjetna, kada bi samo jednom bar u svojim šetnjama čuo onaj ssss-srk kojim se mrežica glasa.
Dok ju narančasta lopta u komadiću sekunde silinom dodiruje.

13.10.2022. u 22:49 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.10.2022.

Najveći

Malo bi mi bilo sav prostor bloga za prenijeti sve one divne žubore opisa koji bride njegovim zapisima.
Svevremenske misli nekad bilježene u sveske, danas plutaju internetom svjedočeći o jednom velikom umu koji je zorno znao prikazati svijet. Vrhunski portretirati čovjeka pisanom riječi.
Vežemo ga uz pojam najpoznatijeg nobelovca sa ovih prostora, vječno polemizirajući naš li je ili njihov.
A on je bio svoj.
Jedna legenda kaže da je jedini državni službenik koji je upoznao i Hitlera i Tita.
Burna biografija boležljivog Pisca.
Služio je mnogim sistemima, ponekad s namjerom, ponekad spletom okolnosti.
Meni, on je samo Pisac.
Najveći među svima. Neponovljiv.
Rođen na jučerašnji dan prije sto i trideset godina.



Topla preporuka za pročitati Ivinu biografiju: Michael Martens, Vatra u vatri - jedan europski život. Vrijedi.

10.10.2022. u 22:58 • 18 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.10.2022.

Nešto možeš sam, s ljudima možeš sve

-Fala Van što ste mi ulipšali lito.
Rečenica koja prekida moju neku radnju na računalu. Ljeto je gospodnje dvije tisuće i trinaeste. I ljeto je. Otok je najsunčaniji u Hrvata, a ja za pristojne novce tučem sezonu. Pozicija mi je dala voditi ljude i dnevni dio posla u, do tad, najvećem i najzahtjevnijem objektu svoje karijere. I nije lako. Satnica ne postoji, počinje se ponekad u pet, ponekad u sedam, najčešće u osam. Završava kada kolega koji vodi noćno poslovanje dođe u smjenu. Ponekad u sedam, ponekad u osam, najčešće u devet. Pa i tu ne završava. Znaju se dogoditi telefonski pozivi i kada dan službeno prijeđe u naredni.
Famozne evaluacije radili smo mi iz operativnog menadžmenta i odlučivali o sudbinama sezonaca. Zatim su oni iz viših menadžmenata evaluirali nas iz operativnog. Par mjeseci nakon odrađene sezone javilo mi iz sjedišta firme da ja tu evaluaciju nisam prošla. Mirno sam odslušala traktat gospođe iz HR odjela kojim mi objašnjava da sljedeće sezone ne računaju na mene. Svejedno mi je, jer ja još i prije zadnjeg odrađenog dana odlučujem ne računati na njih ikada više.
Jedina evaluacija koja je meni bila bitna sadržana je u rečenici kojom mi je L prekinuo radnju na računalu istovremeno spuštajući na radni stol malu ukrasnu vrećicu. U njoj stvarčica koja nikada nije poslužila svrsi.
Na nekoliko kava ili pri čik pauzama divila sam se prekrasnom plosnatom crnom upaljaču kojim se L koristio. S jedne strane crna je plohica bila urešena plavim konturama brodića i imenom otoka. Svaki put kada bi L svoju cigaretu zažario
plamenom s elegantnog upaljača, ja bi se iznova divila.
-Da nije bilo Vas ja bi ispalija, ozbiljno.
Iznurenoj radnim danom koji se kraju primiče, iznurenoj sezonom koja se kraju primiče, nije mi teško bilo pustiti suzama na volju. Oči se orosiše. I ne znam jesam li išta uspjela izgovoriti, kad stiže i treća, najljepši i najbolji profesionalni kompliment mi ikada:
-Vi niste šef, Vi ste lider.
pa četvrta:
-A razlika je.
rečenica.
Gotovo je desetljeće prošlo od moje sezonaške avanture. Drage sam ljude iz svih krajeva domovine i malo šire geografije upoznala. Mnoge od njih zadržala u svom životu. Neki su mi sugrađani, neki kilometrima daleko, gotovo svi u kontaktima mobitela ili onima društvenih mreža.
Sa svojom se Splićankom Cimi vidim redovito na godišnjoj bazi kada joj je doći na seminar u Opatiju. Obavezna kava, čaša dobrog vina, priča. Cimerice nepunih mjesec dana, a ostale si za cijeli život.
Bilo je tog ljeta još poklona, lijepih trenutaka, suza na oproštaju, čvrstih zagrljaja, predivnih osoba među kolegama.
Bilo je na mom profesionalnom putu mnogo objekata, raznolikih radnih pozicija, padalo se s nogu od posla i nalazilo snage za jedno piće nakon. Ubilježilo se rastanaka punih suza, poklona i čvrstih zagrljaja...
Na žalost, L nije više među nama. Dvije godine nakon otoka, zločesta ga je beštija, mladog, brzo i neumoljivo vinula put nebesa.
Elegantni crni upaljač iz male ukrasne vrećice, identičan onom njegovom, imao je neku grešku i nikada nije poslužio svrsi. Spokojno počiva u prvoj ladici mog noćnog ormarića.
Tu zauvijek čuva uspomenu na dane kada sam postala svjesna jedinih bitnih evaluacija.








06.10.2022. u 20:33 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.10.2022.

Bela nedeja

Odavno ne hodočastim po Beloj nedeji kao što sam nekad. Fešta je to u Kastvu koja je tradicionalna od leta 1400 kako piše na jednom od banera što se izvijaju iznad ulice.
Fešta mladog, meni nikad privlačnog, tek izmuljanog vina održava se svake godine, prvog vikenda u listopadu. Sajam, od igle do lokomotive.
Juniorka i ja danas slobodne svaka od svojih obaveza odlučile malo potegnuti do Kastva. Jer iako je fešta u dane vikenda, ona se protegne i na ponedjeljak. Beli pundejak.
Nakon nedavnog armagedona, danas lijep, onako za poželjeti, topao jesenski dan.
Ne pamtim kada sam zadnji put otišla na Belu nedeju. Idu mi lagano godine kada me gužva i larma sve manje, ustvari uopće ne privlače a na Beloj zna uistinu biti gužvovito.
Beli je pundejak nudio šansu za lijepo proveden dan.
I opravdao.
Gužva minimalna.
Šarenilo štandova. Od bofl odjeće, preko alata, pletenih košara i cekera, drvenih potrepština za kuću i domaćinstvo, do cvijeća, nakita, hrane i naravno - vina. Vrišteći vatromet boja i asortimana kako već sajmu ( samanju ) priliči.
I u svom tom izobilju, najprije u dućančiću kupujemo bocu vode.
Prošetale smo glavnom i nekoliko sporednih ulica, zaustavljale se po štandovima, razgledale, popele na vidikovac i uživale u nestvarnom pogledu koji oku nudi ama baš cijeli Kvarner u svoj ljepoti.
Da ne bude zabune, za one koji, poput mene, nisu ljubitelji mladoga vina bilo je tu i renomiranih izlagača respektabilnih etiketa. Ipak, na ovakvoj se fešti treba pokloniti autohtonim sortama koje rastu po vinogradima okolice Kastva. Belica i jarbola. Do nedavno zaboravljene i nepravedno istisnute sa vinske scene, u posljednje vrijeme zasluženo se vraćaju na tržište zahvaljujući malim, vrijednim vinarima Kastavštine.
Sunce, mnoštvo, šetnja, vjetrić na vidikovcu, a i vrijeme je ručka i odlučujemo se za neki zalogaj.
Zalogaj nas je oborio. Ne vrhunskom kvalitetom, iako se mora priznati da je bilo ukusno.
No porcija kobasic z kapuzon i (totalno autohtoni dead) čvapčići došli su nas impresivne 122 kune.
Za pučku feštu ipak malo puno.
Boca vode s početka, dotrajala je i za ručak. Inače bi nam se račun fino popeo i blizu dvjestotinjak kuna. Za klopu sa štanda iz papirnatog pijata preskupo.
Kako bilo, nakupovale smo nekoliko sitnica, neretvanskih mandarina i gumenih bombona, pa polako doma.
U tika-taku ovo malo preostalih zajedničkih dana, odlično provedeno vrijeme.
Za razliku od zadnjeg Belog pundejka kojeg smo pohodili unatrag osamnaest godina još vozeći Juniorku u dječjim kolicima, ovaj put tate nije bilo s nama.
Radio je.
A netko mora.





03.10.2022. u 22:08 • 19 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (8)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva