Konobarica s tastature
ponedjeljak, 26.05.2025.
Prvaci smo :)
Nije me ovaj put ponijelo kao 1999.
Ili kao 2017.
Nisam dala. Jer puno se ja dam u to pa me emotivno isisa kao na slamčicu i onda nisam sama sebi dobra.
Zato ovaj put ništa stadion, ništa Korzo, ništa ni tv, a nešto tek malo radio.
Ne želim se više toliko prazniti.
Onako među nama ne trpim više ni velika razočarenja.
I kritiziram kad ne valja.
Dakako podrška sam uvijek.
Priznajem, ovo me prvenstvo i najmanje zanimalo u mrtvoj trci polumrtvih kojima se kao nije dalo uzeti titulu, a ipak u zadnjem su je kolu svi htjeli.
Nije ni ovaj nogomet onakav kakav pamti većina nas.
Ma svega.
No da ne duljim jer ipak
na kraju se piše:
Sezona 2024/25 - nogometni prvak Hrvatske - HNK Rijeka.
Guštajte samnom.
četvrtak, 22.05.2025.
A gdje je...
U Kaštelima. Sad znam. U Kaštelima je ona za koju se pjevač popularnog benda godinama pitao i mučio gdje je. Ne znam da li je to ta njegova, ali sam sigurna da moja jest. Jednostavno, neke osobe osjetiš kad te pogledaju. I tako, mene je prožela dubina pogleda njenih zelenkasto sivkastih zjenica. Pa me onda proželo sve ostalo. Glas, stav i stas, misli, osmijeh...
Bješe dvorac, nas šest žena i puna dvorana.
Zbrčkala sam ovaj intro, pa da pojasnim. Ona je Nataša. U dvorcu Vitturi u jednom od sedam Kaštela organizirala je trodnevni festival MI. ŽENE. kojim se prezentacijom ženskog stvaralaštva slavila snaga i nježnost žene. Počelo je prvog dana sa dvije radionice i likovnom izložbom, završilo se treći dan panel diskusijom i pjesničkom večeri. Mi smo se srele u sredini, dan drugi, upoznavanje prvo, poznavanje oduvijek. Tog je drugog dana u sklopu festivala bilo predstavljanje knjige Spisateljice biraju. O Spisateljicama pisah već, pa ću samo kratko. Druga knjiga projekta Žena ženama naše Julijane Matanović gdje su čak dvadeset i četiri autorice svoje omiljene književne likove pohranile u priče vlastitih doživljaja. Od dvadeset i četiri u Kaštelima se našlo nas pet i naša, kako je mi interno zovemo, Šefica. Zasjele smo za „katedru“ redom: Magdalena, Vjekoslava, Julijana, ja, Danijela i Nataša. Cijeli je događaj odlično moderirala Jelena, a našu čarobnu večer započela je djevojčica Maris recitiranjem jedne Natašine pjesme. Malo je tko ostao suhih očiju na kraju recitacije. Maris je, iako tek desetogodišnjakinja, vjerno prenijela poruku protkanu kroz stihove. Da bi nam djedovina trebala biti valuta jača od one papirnate za koju smo je skloni zamijeniti.
Uz Jelenino navođenje svaka je od nas govorila o svojoj priči, pojasnila svoj najdraži književni lik i ne mogu se oteti dojmu da nam je kroz naše pripovijedanje divna kaštelanska publika lakoćom mogla zaviriti u duše. Izuzetno lijepim mislima moje kolegice po pričama istkale su toplo i ugodno druženje kojega, da je potrajalo još toliko ne bi bilo dovoljno. Ušuškane u plašt uzajamne podrške i dobrote, iskreno, uz osmijeh, bez zadnjih primisli i duboko zahvalne na prilici da se, neke od nas prvi put, sretnemo fizički uživale smo u toj ljekovitoj pauzi od svijeta i vremena koje nas, htjeli mi to ili ne, na neki svoj nemušti način gazi.
Nataša je svaku od nas sa festivala ispratila zahvalnicom, poklonom i cvijećem. I to ne bilo kakvim cvijećem. Svaka od nas je dobila pitar. Izliven od betona sa zasađenim, kad bih se razumjela u cvijeće rekla bih sukulentima, jer između ostalih nekoliko biljaka u pitaru počiva i čuvarkuća. Pitar su za nas, reče ona, izradili muškarci.
Apostrofirale su se kroz ovaj tekst žene. Cijeli je festival kako već rekoh slavio žene, njihove sposobnosti, stvaralaštvo, snagu… Ali nije tu riječ o spolu, jer sve mi što smo tamo bile imamo nekog svog muškarca. Možda nam ne sadi pitare, ali rame uz rame kroči sa svojom odabranom kroz život. Ne radi se niti o feminizmu ili aktivizmu kakve poznajemo. Riječ je naprosto o podršci i razumijevanju. Tim ljudskim karakteristikama koje smo negdje putem izgubili. A predivna kaštelanska večer u dvorcu Vitturi, Julijana koja je u jednu zbirku skupila brojem i talentom nevjerojatne dvadeset i četiri spisateljice, Nataša koja uspijeva, uz ograničena, skoro nikakava sredstva složiti bogati trodnevni festival po špagi, onako pravo domaćinski i pokazati urbi et orbi , počevši od sebe, snagu i ljepotu žena i njihova stvaralaštva, uz krasnu publiku koja ispuni cijelu dvoranu, vraća vjeru u pogubljene vrijednosti i pruža nadu da neće baš sve tako brzo otići kvragu i da istinska podrška nije kategorija koja izumire.
Bilo je cvijeća, osmijeha, divnih misli, lijepih rečenica, pitara, poklona…
Dobre energije iz toplih i iskrenih zagrljaja.
Bješe dvorac, nas šest žena i puna dvorana...
A...
Ako se i dalje pitate a gdje je Nataša i ako vas muči to ja vam sa sigurnošću mogu reći - ona je u jednom od sedam Kaštela. I tamo sjaji cijelim svojim bićem.
ponedjeljak, 05.05.2025.
Komunikacija pisana
Trenutno čekam, ustvari sam prestala i čekati, odgovore na nekoliko mailova. Pričam o privatnoj mail adresi.
Unatrag nekih mjesec i pol, jedan sam odgovor dobila nakon mjesec i sedam dana. Iz kojeg je bilo razvidno da se moj upućeni mail nije baš pozorno pročitao. Da bude stvar bolja, postavljena pitanja nisu uopće slijedila neke informacije iz mog maila i vidjelo se, iako nakon mjesec i sedam dana, da se ishitreno odgovorilo na mail. Na taj pak mail nisam ništa odgovorila odmah iako je završio u upitnom tonu. Sukladno brzini komunikacije, moji su odgovori stigli nakon mjesec i tri dana. Uz napomenu, da bi promptnija komunikacija bila baš poželjna, jer radi se o eventualnoj poslovnoj suradnji. Odgovor je stigao sljedeći dan. Packa je djelovala.
Vezano uz pisanu komunikaciju spustila sam svoje standarde podosta. Ispočetka uvijek idem pristojno i fino. Čekam pristojno vrijeme na odgovor. Ukoliko nakon tog čekanja dobijem štur i neprimjeren odgovor, tako i odgovorim. Pristojno, no istim tonom i stilom, pazeći da ne padnem na razine koje su ispod mojih standarda.
Nije lako.
O poslovnim mailovima, iako nije bajna situacija ovdje neću kukumavkati.
Nerijetko svoje blog postove objavim na fejsu gdje dobar broj mojih fb prijatelja iz firme su. A neki ne čitaju s razumijevanjem baš.
Najbolje je s mailovima na koje odgovor nikada ne stigne. Tu bar znam na čemu sam.
Što se WhatsApp, Messenger ili dobrih starih sms poruka tiče... pa zar nije najljepše nakon jedne jasne, od nekoliko redaka ili rečenica, poruke dobiti jedan slatki, mali, kratki i jasan - ok.
Ili u prva dva slučaja - poruku obilježenu malim slatkim lajkićem.
I-jao divotice! Jao pristojnosti i obzira!
četvrtak, 01.05.2025.
Ako mi nju uruše...
Misao koja mi se svako jutro provuče glavom.
Cestom od Krnjeva prema Kantridi, gotovo više i ne usporavamo na otvorenom pješačkom. Samo prođemo. Glavni ulaz.
Brodogradilište je imalo tri ulaza. Zapadni, Glavni i kod Torpeda. Ovaj se zadnji koristio najmanje. Kroz zapadni se ide vozilima i mehanizacijom. Na glavni se ulazilo isključivo pješke pa stepenicama dolje do samog škvera. Teško je išta pisati o brodogradilištu hranitelju mnogih generacija, a ne upasti u patetiku. Probat ću.
Onako najkraće i naiskrenije.
Iako Kantridi ne fali znamenitosti, usudila bih se reći da trećemajska dizalica njome dominira. Ide 80 metra u visinu, ima 300 tona nosivosti, svjetloplave je boje i preko nje tamnoplavi, uočljiv natpis 3. maj.. Dugačka je 130 metara. Vidi se sa ceste, plaže, mora, i raznih mikrolokacija. I volimo ju.
Nije to samo dizalica najveća brodograđevna u bivšoj i sadašnjoj državi nam. Nije to željezno čudo kojem se diviš kad ju prvi put vidiš. Nije ni nešto posebno lijepa, jer niti kilometar- dva prema centru počinje kontejnerski terminal i na njega su odnedavno natakarene neke nove, živo plave, blistave i kao takve recimo lijepe, a u suštini uber ružne dizalice koje su sjebale vizuru grada s morske srtane. Okej, vizura grada koji na svojim obalama ima ili je imao brodogradilište, tvornicu torpeda, rafineriju i luku nekako i nije pretjerano lijepa gledano s te morske morske strane. Ali je ona na koju se naviklo i koja je nekako išla uz konfoguraciju terena. I onda su uboli njih, ne znam koliko, četiri čini mi se, onako ko prst u oko. Nije rečeno da se i na njih, sve onako plave, visoke, okomite i ručne naviknuti nećemo.
No vratimo se mi našoj, legendarnoj, trećemajskoj.
U škveru sam odradila dva ljeta na učenički ugovor u skladištu alata, s mamom. Ona je pak odradila u tom istom brodogradilištu cijeli svoj radni vijek, za kojeg u dan zna koliko je iznosio. Njen broj "markice" je bio 10 927. Što bi značilo da je prije nje bilo barem 10 926 osoba zaposlenih u brodogradilištu. Ne u istom trenutku, ali bilo ih je. Prvi put kad sam stala ispod dizalice nisam se stigla uplašiti, jer je trebalo biti oprezan. Brodogradilište je poput malog grada. Lupa, buka, šumovi, zvukovi brusilica. čekića, traktori, kamioni, viljuškari, komadi čelika i metala koje one manje dizalice prebacuju, masa radnika, kretanje, vibracija...neprekidno. Jednostavno treba biti jako oprezan, tako da dizalicu nisam doživjela. Godinama kasnije, vodila sam mamu na slavljenički ručak umirovljenika. Svake godine na 3. maj. umirovljenicima je bio organiziran ručak povodom praznika brodogradilišta i grada. Taj puta sam stala ispod dizalice. Buke larme i raznih zvukova se čulo, no u odnosu na vrijeme odrađivanja mojih učeničkih ugovora bila je to tiha misa. Stala sam ispod dizalice. I smrzla se. Toliko je to impresivno da je gotovo neopisivo. Osjećaš se kao da te nema ispod goleme željezne tristotonske svjetloplave čaplje .
Kažu da trenutno radnika ima četiristotinjak. Umirovljenici više ne bivaju pozivani na ručkove. Namjesto nekadašnjih šest, dizalicom upravljaju dvojica tek dizaličara. Otovrenim pješačkim kod glavnog ulaza radnici više ne prelaze.
Nemilce se siječe zelenilo i na sve strane niču stakleno fasadna zdanja upitne građevinske kvalitete.
Od RIA, legendarne Riječke industrije odjeće na Kantirdi ostalo je samo ime. Na istoj lokaciji se sada šepuri Projekt RIO - Kantrida. Nekoliko zgrada, trgovački centar, drogerija...
Krči se i ruši, uhodani se poslovi i firme prodaju "investitorima" koji uglavnom peru i suše kapital. Može im se, mediteranska je klima pa hajd...
Gasi se jedna epoha.
Sve mi tako prolazi glavom u jutarnjoj vožnji na posao nakon što se uključim na Liburnijsku i prođem, ne usporivši na pješačkom kod Glavnog pokraj impresivne tristotonke na kojoj je prepoznatljivim fontom ispisano ime brodogradilišta i datum Dana Grada, i poput neke mantre ili molitve pomislim -
Ako mi nju uruše...
A mogli bi.
