Konobarica s tastature
četvrtak, 22.08.2024.
Odmor, knjiga i preplitanja
Još jedan radni dan i odoh na godišnji.
Odlučila sam uzeti godišnji i od bloga, pa ćemo se ponovno čitati 9. 9. točno na četvrtu obljetnicu pokretanja ovog bloga. Za prvi sam post tog 9. 9. 2020. odabrala svoju priču Prva s tastature napisanu još davne 2001. godine, devetnaest godina prije pokretanja Konobarice s tastature.
Kako u životu, kažu, slučajnosti nema, ta moja Prva s tastature govorila je o slatkoj muci pisanja po prvi puta tastaturom kompjutora namjesto kao do tada nalivperom ili kuckanjem po tipkovnici pisaće mašine i o perplitanju fikcije i fakcije o kojem sam nedugo prije toga slušala na književnoj večeri spisateljice koja je već tada, nakon dvije izdane knjige postala moja najdraža spisateljica.
Njene su se knjige nizale, kupovala sam ih, gutala moćne rečenice, hitala na promocije kada bi dolazila u moj grad sretno tapkala u redu čekajući potpis i sa svakom novom njenom pričom bivala sve uvjerenija da nitko išta napisano ne umije prepričati kao ona.
Osim onog Travničanina, naravno.
Prepliće se život, kako to već ide i dvadeset i dvije godine nakon moje Prve s tastature bilježim prvo svoje ukoričenje u njenoj zbirci, a godinu kasnije ona postaje urednica mog prvijenca.
Još mi uvijek to sve malo izgleda nadrealno. Ono što sam oduvijek imala za životni cilj - objaviti knjigu - blizu je skroz. Da će tu moju prvu knjigu urediti mi najdraža spisateljica nisam se usudila ni sanjati. No eto, kad nešto jako želiš zaista se Svemir uroti da to i dobiješ.
Dakle dragi svi, sljedeći tjedan knjiga ide u tisak. Nekako s jeseni, točnije sredinom rujna, trebala bi biti vani.
A ja ću vam kada se vratim sa godišnjeg najprije ispričati gdje sam sve bila i koliko sam se odmorila.
Nakon toga saznati ćete i detalje o knjizi.
Do tada stojte mi dobro. Budite zdravi. Škicat ću vas povremeno.
Čitamo se za 2 i pol tjedna.
Puse svima.
ponedjeljak, 19.08.2024.
HAZU 2
Htjela sam malo opširnije o tom HAZU fenomenu danas. No shvatih da je u konačnici to i nebitno za mnoge stvari i pojave iz onog dnevnog društva i života. Osim što, ako je to institucija koja je isfinancirana našim novcem, trebala bi se držati vlastitog Statuta i slijediti neka pravila.
Ako je neki znanstvenik svjetski priznat što on pobogu ne bi bio dovoljno dobar da bude član Akademije znanosti u svojoj matičnoj državi. Jer je ta država bolja od (ostatka) svijeta možda?
Ako je neka znanstvenica stupila u brak sa akademikom, zašto ju se priječi da ide u izbor za stalnu članicu Akademije u istom razredu kao i njen zakoniti. Osobito jer je u statusu suradnika bila prije ikakvog braka, i isključivo svojm zaslugom?
Zašto su iz zatvorenih krugova Akademije u kojoj sjede uglednici iz područja umjetnosti i znanosti nesposobni daaaanima, pa i godinama dati neko objašnjenje za išta što se u tim mističnim znanstveno umjetničkim krugovima događa.
U hipu smo spremni pričati svakakve bajke o Masonima i njihovim ložama iz jednostavnog razloga što nismo dovoljno upućeni u sistem funkcioniranja jednog takvog sustava i sve vezano uz Masone i njihovo zidarenje po ložama suspektno nam je dočim netko zucne tu intrigantnu riječ. Mason.
Slično se prijeti dogoditi i sa ovom velevaženom zajednicom. Akademija.
Ugodno li je svima koji tamo sjede šutjeti? Ostavljati nas smrtnike u neznanju. Možda smo podkapacitirani razumjeti sve sisteme po kojima zidare akademici pa nas ostavljaju u neznanju.
Neznanje, kao što znamo, rađa strah. Strah vodi netoleranciji. Predrasudama. Stereotipima...
Možda jednostavno to, kao neki krajnji cilj i imaju akademici. Njih cijelih 160 (koliko prema njihovu Statutu može biti članova, mada se priča da broj ide i duplo od toga), creme de la creme ovog društva.
Ima nekih društava čije svrhe je teško shvatiti. Promoviraju se kao društva čije članstvo nije lako zaslužiti, treba ispunjavati određene norme. No rijetko se koje od tih društava ne bavi humanitarnim radom. Gotovo ga i nema.
Za potrebe ovog teksta otišla sam na stranice Akademije. Kasno je, a ujutro je budilica nas terenaca sa prosječnim hrvatskim plaćama nemilosrdna, pa prolistah samo prvih pet, a povijest novosti ide do svibnja ove godine. Nikakva humanitarnog rada u posljednja tri mjeseca u tog uvaženog društva. Okej, jasno mi je. Sezona je godišnjih odmora, kiselih krastavaca i tek ponekog odbijanja primanja u članstvo.
No ne mogu reći da ipak nema određene dinamike. Između ostaloga čitam i sljedeće:
Djelatnici HAZU osvojili dva zlatna trofeja na 24. Sportskim igrama članova Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja
Trofeje su momci osvojili u disciplinama boćanje i veslanje na dasci.
Evala!
Čestitke!
četvrtak, 15.08.2024.
HAZU
Meni je HAZU uvijek bio neka institucija koja je creme da la creme našeg društva.
Intelekta, morala, znanja, nekih vrijednosti koje bi trebale biti smjerokaz i vertikala tog društva.
No kako se ovih dana da vidjeti prestaje to pomalo biti i institucija i creme da la creme.
Još sam malo grogi, pa neću mnogo petljati, no čisto mi žao bude kada vidim kako tonemo, padamo, sunovraćamo se u ponor ničega.
Što je vama HAZU?
Baš me zanima...
ponedjeljak, 12.08.2024.
Sutra
Mislim da ću čitanja, pisanja i odgovore odgoditi za sutra ili prekosutra.
Bole me grlo i koske.
Temperaturu nemam, ali sam maznula Lekadol. Baš se ne osjećam nešto.
Iscrpila me olimpijada, bit će. Nije lako ni odgledat toliku količinu sporta.
Piepmo se, čitamo se kad malo nadođem...
Pusabok
četvrtak, 08.08.2024.
Lelek sebra
Trbi puno pusa u 17. godini žele
Zaza
Rea
Gaby
Koky
Posveta. Knjiga.
Tin Ujević, Poezija
Korice su tvrde. Izdavač je Svjetlost, OOUR Izdavačka djelatnosti, Sarajevo, 1986.
Izbor iz poezije Tina Ujevića.
Izdanje je novo, jer 17. rođendan brojila sam 1987. godine.
Tih sam godina brijala na Matoša, sjećam se. No Tin Ujević je bio izvrstan izbor mojih frendova, jer poeziju sam voljela. Pisati, čitati.
Knjigu sam isčitala nekoliko puta. Jer Tin. Maestro. Izbor je to iz njegovih zbirki Lelek sebra, Kolajna, Auto na Korzu, Ojađeno zvono, Žedan kamen na studencu.
Da pitamo onu skupinu mlađarije sa fotografije na kojoj se radosno smiješe jer su Pjesnikov kip u rodnom mu Imotskome uresili crnim ZDS zastavama, što je sebar iz naslova prve Tinove zbirke bi li ijedno od njih znalo? Da ih upitamo što znači lelek sebra bi li imali ikakve ideje? Da li bi uopće znali da je Ujević napisao djelo tog naslova?
Ili je ta mlađarija toliko obrazovana pa zna. Zna da je Pjesnik tu svoju prvu zbirku objavio u Beogradu i da im druge nije no da se i sami odjeveni u crnilo sa kojeg drči isti natpis zadovoljno smiješe i vraćaju mu milo za drago. I još mu preko brončanog šešira jedan krpeni sa upitnim znamenjem takare.
Koji je nama vrag?
Ima li kraja?
Kada ćemo biti u stanju odrezati kaznu za takvo ponašanje?
Decidirano reći da takvom i sličnom ponašanju mjesta nema u ovoj državi i državama regiona.
Jesmo, i mi bili nestašni. Kad ti je 14, 15, 16 ne razmišljaš puno i bitno je ispasti faca pred društvom. Pa crtaš flomasterom brkove po portretima uglednica i uglednika na slikama i posterima koji te svaki dan dočekuju i pozdravljaju sa zidova dosadnih učionica. No onaj jedan portret koji je visio iznad svake ploče u svakoj učionici tadašnje države, mnogo veće od ovih u koje se raskomadala, nikada nitko nije uresio ma niti potezom grafitne olovke kojeg bi lako bio obrisati.
Odgoj, kazna, drugo vrijeme, represija, što god, no nešto je tu povlačilo granicu do koje se moglo i smjelo biti nestašan.
Tada, dok smo si poklanjali knjige o rođendanima u formativnom dobu, bili smo politički korektni, inkluzivni i sve ono što nam se danas potura pod muss, a ne rezultira ničim do nakaradnošću.
Prema sebi, društvu i zajednici u kojoj živimo.
A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svetlo lice Hrista
blažena bit će otupljena ljaga
i kužna plijesan zasjat će čista.
ponedjeljak, 05.08.2024.
Luđaci 2
E pa što mi je žao ovog Srbića, ne mogu opisat.
Baš peh.
Rijetko kad komentiram suce. Osobito to izbjegavam kod sportova u kojima sam kauč sudionik u olimpijskim intervalima. Mladi gimnastičar Benović za kojeg eto vrlo malo je šire publike, a tu ubrajam i sebe, doslovno do jučer čulo, odlično je odradio nastup u preskoku. A kako to znam ako sam kauč sudionik? Pa lijepo. Vidim. Gledam natjecanje, gledam kako drugi to izvode, kao ih ocjenjuju, što je za koji element potrebno i eto. Pohvata se. Pa sam tako pohvatala i da su dečka fino zakinuli. Ali baš jesu.
Da ne drvim mnogo.
OI i dalje traju. Svakodnevno se uživa u sportu.
I nešto manje u ovim i ovakvim rabotama koje nikome ne služe na čast.
Svi kažu skupit glavu i idemo dalje.
Nije to teško reći.
No koliko truda i rada treba da vi se došlo do Igara. Daš sve od sebe, najbolje što možeš. Nekada je to niska razina i nedovoljno niti za kvalifikacije u neke druge krugove ili finala.
No u finalu je već druga priča. Znaš da si među naboljima, daš sve od sebe, odradiš vrhunski... i onda paf! Presude ti neke prdonje koji imaju moć.
Baš bez veze.
Uzdam se dalje u naše vaterpoliste, skakača u dalj i bacačicu koplja. Možda padne koja medalja. Ako bude bez čudnih sudačkih odluka, sve je moguće.
A davit ću vas sportom, dok ovo traje. Šta sad :)
Stay tuned :)
četvrtak, 01.08.2024.
Luđaci
Jeste li sinoć na početku tie breaka otišli oprati zube jer nemate više strpljenja, nakon četiri meč lopte na vlastiti servis, gledati taj tie break? pa kada su zubi bili riješeni zastali par sekundi pred ekranom, a u gornjem desnom kutu blještalo gubitničkih 0:4 nastavili put spavaće sobe. I dok je nada koja je išla prema pobjedi i prolazu tinjala, ona da će odlazak u postelju donijeti spokoj srušila se u povicima Juniorke i Zakonitog prema kojima se mogao pratiti rezultat. Me neeeee, bravo, ajde, jooooj, uffff i tako dalje...
Jeste jučer poslijepodne gledali džudo, ono nerazumljivo potezanje za kimono i hrvanje dviju džudistica od kojih se jedna, ona naša pače, borila za zlato? Blaženo nesvjesni pravila i poteza na parteru odborjavali sekunde koje će označiti kraj borbe gdje ona vodi sa jedan naprama nula?
Gledate li simultano na YT prijenos utakmice Rijeka - Corvinul malo pod prijenosom rumunjskog komentatora, a malo paleći lokalni radio putem kojeg iz nekog neobjašnjivog razloga komentiraju voditelj iz studija i bivši nogometaš Rijeke iz ere osvajanja Kupa Maršala Tita sa komentatorskog mjesta na Rujevici, i vaterpolo utakmicu Hrvatska - Rumunjska na HRT2?
A sve to u iščekivanju drugog teniskog meča sinoćnje pobjednice, hrvatske tenisačice, koja nekim ludim ritmom turnira jučer je u nevjerojatnoj borbi izborila polufinale, a danas ga već ima odigrati...
Jeste li i vi luđaci kao mi?
Udareni sportom.
