Konobarica s tastature

četvrtak, 30.03.2023.

Nedostajanje

Znaš što mi fali?
One priče i zajebancije
kad se nitko ne uvrijedi.
Jer svi smo kadri našaliti se
i sebi i tebi.
Onaj smijeh zvonki
što odzvanja iz našeg kuta kafića
a svi u čudu glavu okreću prema nama
i pitaju se
šta nam je, šta nam je...
Pjesma
pjesma mi fali, pa platforme palim
slušalice u uši zabijam.
I brojim zaboravljene riječi koje mi ispadaju iz poznatih stihova.
Dok samo mrmljam u melodiju.
Glupiranje mi fali.
Ono kad izlazimo iz trgovine, smijeh ne susprežemo,
prodavačica nas pogledom nevjerice ispraća,
a mi se smijemo još daleko kroz Korzo, kroz ulicu.
Šlagovrt fore
značenje kojih samo mi kužimo
i uvijek im se iznova, godinama, desetljećima
vraćamo. Uvijek nam aktualne i
istog učinka.
Kava mi fali,
ne žudim za kofeionom
Ona naša kava mi fali,
dogovorena u minut, za pola sata već ju srčemo.
Neplaniranje mi fali.
Spontanost.
Pijane noći što u jutro odu,
više ne znamo što govorimo
i dobro nam.
Nikad bolje.
Drugi dan se smijemo nepromišljenosti.
Pa nam još bolje.

Fali mi onaj osjećaj
Nas.

Koji smo bili
nekako
skroz bolji.







30.03.2023. u 22:25 • 12 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.03.2023.

Što smo na ovom svijetu

Danas nakon dugo vremena, pojavi se jedna draga osoba na fb. Nije je bilo neko vrijeme, profil deaktiviran, a obzirom da se bori sa zdravljem, bila sma malo uplašena. Nismo si osobito bliske, ali smo na istoj valnoj. Obzirom da nam ni krug poznanika nije širok, probala sam se kod dvoje njih informirati da li je sve s njom u redu pa dobila neke neodređene odgovore. U tim trenutcima zaželila sam joj onako u sebi sve najbolje i kako to već biva, vremenom zaboravih na to.
Kad evo je danas. Nova, intrigantna profilna mi iskoči čim sam se ulogirala. I sretna, javim joj se porukom. Ona sretna što joj se javljam.
Na moje prvo pitanje je li okej odgovara da i nije baš, ali se nada...Uglavnom, dijagnoze su se malo pojačale, tu su i dalje i neurološke su prirode. Pa da ne duljim, bolest koja nije izlječiva, ali se može, uz pogođene lijekove (za koje svaki put potpisuje pristanak) držati pod kontrolom i nadati se da neće napredovati. Treće dijete rodila je prije nepunih godinu dana. Pošalje mi fotkicu malenog, preslatkog sunašca. Ne mogu ni zamisliti njene svakodnevne borbe. Uz sve navedeno, trebala bi imati neku operaciju tetive na nozi, a radi općeg stanja operacija ne dolazi u obzir, pa šepucka. Cijelo vrijeme dok se dopisujemo, ne mogu sebi doći. Mlada je to osoba. Trideset i koju ima. Kako li život presloži legiće dok kažeš dijagnoza. Bila sam u šoku. I u još većem kada sam shvatila da je duh u svemu tome nije napustio. Kaže da je sa zadnjim lijekom stvarno bolje, a najgore joj je što zbog noge ne može igrati nogomet (bivša nogometašica). Ozarim se na njen humor i u meni se probudi nada da će na kraju sve ipak ispasti okej.
Pred otprilike pola godine, shvatila sam isto tako da ne nailazim na objave još jednog fb frenda. Upoznali smo se baš na mreži, rođeni je Riječanin, ali ga je život odnio dalje. U jednom se pointu nakratko vratio Rijeci, pa smo se i fizički upoznali. Nakon nekih par mjeseci ponovno odlazi i opet se družimo samo preko mreže. Njegovi sarksatični postovi i komentari bili su pravo osvježenje u moru svega što se tamo dade pronaći. A onda su postovi i komentari utihnuli pa ukucam njegovo ime u tražilicu da vidim ima li ga još. I ima ga. Ali nažalost to je jedino mjesto gdje ga ima. Masa RIPova ispisana po profilu. Kako s njim pak nemam nikakvih zajedničkih frendova, obratim se porukom jednoj gospođi s kojom sam se ispod njegovih postova super zabavljala po komentarima. Iznenada, kaže ona. Pukla aorta i nije mu bilo spasa. Baš me rastužilo. Isto smo godište.
Kad me tako nešto sustigne, ne mogu ostati hladna. Satare me tuga. Tek tada shvatim kolika je sreća koju svakodnevno živim.
I nije drugo no biti dobar. Koliko god se može. Jer što smo na ovom svijetu...
Dragi R počivaj u miru.
Draga Ž sve čim manje borbe u tvojoj svakodnevici ti od srca želim.

27.03.2023. u 22:34 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.03.2023.

Domaći

Upravo odgledala Zagreb cappuccino.
Volim domaće autore. Stoga ih puno čitam, a nastojim i gledati. Ovo kad ih gledam, uvijek krenem s nekom nadom da će film biti dobar. Jest sve u očima promatrača i jest da sam bolje istrenirana za pisanu riječ, ali pobogu...
Zašto su (većina njih) radnje u tim filmovima tako spore?
Zašto su uglavnom takvi da nemaju puno dodira sa stvarnošću, oni koji prikazuju relani život?
I stvarno...Zar se razvedena žena, neupitno, samo seksom sa slučajnim nekim može osloboditi misli o bivšem mužu i TEK TADA nastaviti normalno živjeti?
Prikaz dvije dobre frendice koje se osjećaju neolagodno nakon prijetaljskog zagrljaja koliko je uobičajen?
Znam, da. To je samo film.
Al opet...

Uglavnom, domaći filmovi nam se svode na:
-Sukob urbanog i ruralnog, gdje se ruralno uglavnom nastoji prikazati humoristično, a to bude totalni fijasko.
-Domoviski rat i - ili glorificiranje njegovih uspjeha - ili traume iz njega proizašle.
-Depra, depra, depra
-Mafija wanna be

Mislim da ću se ubuduće ograničiti na domaće pisce kada je o domaćim autorima riječ.

Hvala komentatorima na osvrtima za moj proleterski post. Odgovorim uskoro. Pusa *


23.03.2023. u 22:37 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.03.2023.

Proleteri

Sjećate se ne tako davnog dočeka vatrenih u Zagrebu nakon osvojene bronce? E. Pa sjećate se kako smo većina nas pomalo se rugali činjenici da su doček ukrale ocvale rock zvijezde koje su se pojavile na dočeku? Ja prva. Na trenutak se činilo da Prljavci, a nakon toga Stublić imaju vlastiti koncert, koliko su se zaigrali. Mlađahni nogometaši pjevali su skoro pa zaboravljene stihove. Legenda dalje kaže da su mlađahni nogometaši sami tražili te izvođače i njihove pjesme jer su ih upravo one držale i nabirjavale tijekom SPa. Ne znam koliko su upoznati činjenicom da smo pjevača u ono nesretno vrijeme početkom devedesetih svi idolizirali jer se usudio u jednu pjesmu staviti (u naslov čak) beogradskog druga. Išta što bi na Srbiju i Srbe podsjećati moglo izgovaralo se tada u pol glasa. A Jura je bio glasan i rekao je svome drugu jasno što ga ide. Idol. A onda je u jednom pointu Jura napravio Chicago. Jer moglo mu se. Kako se početkom devedesetih obračunavao sa drugom beogradskim, tako se krajem istog desetljeća obračunavao s onima koji su prdnuli na sve one koji su za ovu državu dali ono najvrijednije. I tako od Jure novovalovca koji je bacao radio kroz prozor, prozivao druga beogradskog, prozivao novokomponirane drugove da vrate vile i mercedese do Jure koji pjeva generaciji brončanih nogometaša od kojih je dobar dio rođen poslije rata, a neki bome i poslije Chicaga i teško da ti mladići znaju pozadinu Chicaga i o čemu tu Jura pjeva. Ne vjerujem ni da znaju da smo mi neki, baš kao i oni u Kataru od hotela do igrališta vozeći se, u autobusu napjevavali se na istu melodiju. Možda im nije ni poznat podatak da je pjesma neko vrijeme bila cenzurirana u vrijeme kada je nastala, i da je to bilo vrijeme nekih Kutla, Canjuga, Tuta i Štela i sličnih jahača magle... Mah! Bilo pa prošlo, zaista se ne treba opterećivati prošlošću i nije važno.
Večeras gledam prvi nastavak serije Područje bez signala. Nisam pročitala roman, i za ne vjerovat, drago mi je da nisam. Po seriji sudeći mora biti dobar, a gledati ekranizirane verzije dobrih romana izbjegavam. I tako se kroz kadrove zaboravljene rasturene tvornice, kakvih je duž zaboravljene rasturene bivše države bilo bezbroj vratim u to vrijeme. Vrijeme proletera. Uz neku davnu proletersku melodiju, koja je vjerojatno namjerno slušno nedokučiva, pred kraj epizode jasno se pročuje Konjuh planinom. Na kraju te pjesme, na vrh planine zastava se vije crvena od krvi proletera. Nostalgična? Jesam. Komunjara? Nikad.
Da pojasnim zašto. Od kraj Sutjeske hladne vode barjak časti i slobode, preko,u tunelu u sred mraka sija zvijezda petokraka, do vozio se Jura Stublić na raketi kroz Čikago na krilima iste melodije letjele su mnoge genracije. Moja je pjevala sve tri. Bez beda i srama. Isto je tako pjevala i Konjuh planinom i sve one pjesme koje su veličale tadašnja uvjerenja, čuvala bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti i tekovine revolucije. Veličali smo radnike i proletere. Bili vjerni i iskreni drugovi. Koji drže datu riječ.
Ne znam poznata li je mlađahnim nogometašima povijest melodije uz koju su oni pjevušili Chicago. Uvjerena sam da im taj podatak niti ne treba.
Uvjerena sam čvrsto još u nešto. U ovim vremenima, više no ikada nasušno nam treba karakter proletera. Ne kroz melodije i stihove, već kroz svakodnevicu u kojoj smo se svi pomalo pogubili.
Ako ne znate ili se ne sjećate što su proleteri, zaguglajte. A ako mislite da ja to nešto ideološki ili politički, ili vam se pak ne da guglati takve nebuloze, mali fun fact. Proleter je postojao i prije partizana i prije komunista.


20.03.2023. u 22:11 • 25 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.03.2023.

More

U moru tema, ja ne znam o čemu bih.
Najradije bih o onom drugom, prvom moru. Iskonskom moru koje se danas prostrlo zaljevom u punoj modrini presječenoj srebrnom brazdom u kojoj se ljeskalo sunce. Pred tom ljepotom sve teme i dileme padaju u vodu. Čak i ona o moru i vodi. Je li ili nije.
Mala šetnja danas plažom Ploče ispod bazena i sve brige postanu manje.
Živjela sam jedan period u životu u gradu koji nije počivao na morskoj obali. I nedjeljom bježala na obližnje mu jezero. Ponekad šetala, češće sjedila na obali i zurila u vodu.
Ne sjećam se više jesam li pri tom bila samo nostalgična ili sam jednostavno htjela samo umiriti um. Znam da sam bila sretna jer je voda.
Da živim na obali i da mi je more ne nekoliko minuta autom, da cesta kojom vozim na posao ide uz more, da mi pogled i iz stana i sa radnog mjesta puca na zaljev, da mogu svakodnevno uživati u pogledu na more koje boje mijenja ovisno o nebu iznad njega, smatram blagoslovom i privilegijom.
Da bih mogla sve o njemu reći ne bi stala pisati sedam dana. I još ne bih sve rekla.
Nije ni važno.
More je sve.
Sol, voda, miris, pjena, šum, mir, mreškanje, inspiracija, zima, ljeto, sjeta, veselje, bol, ljubav. Život.
U nekim ranijim godinama nisam shvaćala koliko mi je more važno. Bilo je tu i to je bilo to.
U ovim godinama znam. More mi je neophodno. Za život.
Svaki dan.
Volim ga bezuvjetno, bezgranično.
I zauvijek.

16.03.2023. u 22:35 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.03.2023.

Odakle si sele

Zabranilo koncert u Puli. I sudski. U vrijeme dok je bio zabranjen samo od strane pulskog gradonačelnika na fb-u naiđem na kratki video jednog, meni do tada nepoznatog izvođača, koji je napunio jedan riječki klub. Pjesma koju je pjevao stršala je o la la la la la pjevanjima i burgijala mi kroz uho u mozak. Gledam ja tako ljepuškastog mladca umjetničkog imena Voyage kako o la la lajka u mikrofon, a podij prepun djece o la la laljka s njim. Ne budi meni teško ponovim gledanje još jednom.
Pa Bože moj! Ne mogu vjerovati da se netko, itko može nakačiti na te plitke stihove i o la la lajkanje. Al eto, može.
Slušala sam svojevremeno mnogo više narodnu glazbu no sad. Odavno mi nije na repertoaru, iako ću i danas bez problema dignuti ruke i zacupkati na pojedine narodnjačke evergreene. A i kada u mladosti naučiš neke stihove, ne zaboravljaš.
Već sam negdje pisala, pa da se ne ponavljam, volim glazbu jako. Bez nje ne mogu. Slušam sve osim onog pilavog original jazza i simfo rocka, cajki i ovih novih trapova i kako li već ...To brate ne mogu nikako. Zakoniti pak baš baš taj simfo rock obožava. A narodnu glazbu nikada nije slušao i nije od toga. Juniorka, naravno, naizust zna stihove o la la lajke. I ostalih o la la lajki spomenutog izvođača.
Gradonačelnik Pule Splićanin je koji se, kao i većina Dalmatinaca ma gdje i koliko god dugo živjeli, ne može otarasiti svog dalmatinskog naglaska.
Poznajem mnoge što ne žive tamo gdje su rođeni i odrasli. Došljaci su to, prišlići, dotepenci, dođoši...kako god. Svi nekako i nekada usvoje govor područja na koji su doselili. Dalmatinci nikada.
I nikada, baš nikada im nitko ne daje do znanja da tim svojim neprilagođavanjem pomalo maltretiraju.
Netko mi sada može spočitnuti da imam nešto protiv Dalmatinaca. Samo naprijed. Nemam ništa. Imam dolična poznanstva, prijateljstva i fenomenalne odnose sa masu dragih Dalmatinki i Dalmatinaca
Ne volim pilavi jazz i simfo rock. Ali ne pada mi na pamet da i pomislim da bi nekome, nekada i negdje trebalo zabranjivati da tu glazbu sluša.
Ne volim novokomponovano o la la lajkanje. Ali ne pada mi na pamet pametovati Juniorki da se kani slušanja istog. Jest da me nervira malo ponekad, ali njen izbor i poštujem.
Ako mi nešto nije po sluhu, okrenem program, isključim tv ili radio, odmaknem se. Odem. Ima već negdje gdje ću čuti što mi odgovara.
Niti jedan gradonačelnik nije vlasnik grada. Već službenik onih koji su ga izabrali. Građana. Ukoliko među tim istim građanima ima onih koji vole slušati određenu glazbu, a da ta glazba ne vrijeđa i ne potiče na nasilje, nemoral i nepravdu, službenik im nema prava zabranjivati da slušaju to što vole.
Da bi stekao pravo na određivanje koja se glazba smije ili ne izvoditi i slušati u Puli, gradu u koji se doselio, a nije iz njega potekao, gospodin gradonačelnik se najprije mora otarasiti svog evidentno neistarskog naglaska.
Ne bi mu bilo loše i informirati se o profilu izvođača, koji nikako ne spadaju u turbo folk ili cajke.
Jer, onako iskreno, nisu ni dalmatinske pisme ultimativni vrhunac glazbenog stvaralaštva. Već nerijetko umješnost glazbenog maltretiranja. Godinama. Desetljećima.
Evala!







13.03.2023. u 21:03 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 09.03.2023.

Lika

Eto zakoniti danas zaključio Gospić trilogiju.
Bio na kontroli, vađenju šavova i sve je okej.
Sad još malo mirovanja i sve gotovo.
Uglavnom, po povratku odlučili smo polako starim pravcima doma. Koji doživljaj! Odavno nisam tako uživala u vožnji. On je ubacio neki country CD (veliki je ljubitelj glazbe, a sluha uopće nema :)) i pod nebom koje se nikako nije moglo odlučiti koje ruho da navuče, pa je debela divna duga stajala tamo u daljini masu vremena, vozila sam polako praznom, činilo mi se zaboravljenom cestom. I kad smo stali na vidikovcu iznad Doline Gacke raspametila sam se. Nije bilo druge nego spustiti se, i užitak nastaviti kroz ljepotu doline. Ma ljudi moji! Mir, tišina, priroda. Divota. Prešli smo dolinu uzduž i poprijeko, bez navigacije, bez plana i pojma kamo idemo. Puna sam dojmova, i sljedeći odmor zasigurno provodimo tamo.
Nevjerojatna ljepota.
Šteta što je Lika tako raseljena i zapuštena.
Jer je PREDIVNA.
Oči mi se sklapaju i jedva sam dočekala da se fotke učitaju na komp, pa da vam ih montiram.
I da ne zaboravim završni tač. Slasna pastrva sa žara u bistrou čija staklena stijena "pada" u Gacku.
Lijep vam pozdrav i laku noć uz nekoliko fotkica (možda nisu baš zavidne, ali više sam upijala, no fotografirala) iskonske ljepote s tog komadića planete gdje priroda nije umrla.










09.03.2023. u 22:22 • 25 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 06.03.2023.

Jedan kratki

Nisam danas od velikih pisanja. Eto samo da se malo javim 301. postom otkako se upisah u blog prostor.
Prošli je tjedan bio i više nego intenzivan mi. U petak sam otišla registrirat auto od Zakonitog, jer je on na mirovanju i kada me teta osiguravateljica upitala kako sam odgovorih joj da mi još samo fali da do kraja tjedna odem rodit. Sve mi se ostalo sabilo u to vrijeme.
Odo ja laganica pod tuš pa u krpe.
Do budilice u 6 ujutro.
Zdravi mi i veseli bili i laka vam noćka.

06.03.2023. u 21:57 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 02.03.2023.

Sise muškobanjaste babe

Ima u gradu Krku spomenik pralji. Naša vinska ekipa iz hotela je unatrag nekoliko godina pohodila Vrbnik, odala svo poštovanje žlahtini, obišla jednog vinara, a onda se iscrpljena hranom i degustacijom spustila do grada Krka na kavicu prije povratka. Tamo u sred trga spomenik pralji. Impresivna teta u iskoraku, sa vjedrom na glavi i golemim grudima. Cijeli je spomenik tamne boje, grudi su zlatne. Iz prve smo mislili da je umjetnički izričaj. A onda smo shvatili da nije.
Iz nekog razloga ni hladnoj se statui ne može odoljeti u slučaju da sise ima. Nije mi poznato od kojeg je materijala izrađen spomenik, no da od mesa, krvi i kostiju zasigurno nije. Nebitno. Tu su sise koje neizostavno treba zgrabiti, kraj njih se trijumfalno uz šeretski smiješak poslikati i uz neku dooooobru foru na taj račun nasmijati.
Na današnji je dan prije ravno sto i pedeset godina rođena jedna genijalka. Žena kojoj je feminizam bio nepoznat pojam u formi u kojoj ga danas volimo isticati. Žena koja je feminizam živjela. Zvali su je muškobanjastom babom jer je bila drukčija. Bavila se u tadašnje vrijeme muškim poslom, oblačila u odijela, pušila. Unatrag sto i pedeset godina novinarke na ovim prostorima nisu postojale. Bilo je samo novinara. I bila je Zagorka. Osobno sam za podatak da je prva hrvatska novinarka i prva izvjestiteljica iz hrvatskog Sabora bila Marija Jurić Zagorka, saznala u svojim tridesetima pohađajući Školu novinarstva u jednom obrazovnom centru. U svojim tridesetima. Znači kroz moje formalno obrazovanje nitko me nije sa tim podatkom upoznao. Znala sam samo za Mariju Jurić spisateljicu. Frapantno.
Ona je rušila barijere i probijala se u muškome svijetu prečesto od istih muškaraca ismijavana. Potpisivala je svoje tekstove i izvještaje muškim imenima, radila u odvojenim prostorima od muškaraca, nerijetko joj nisu priznavali rad, a ona je uz sve to gurala dalje, borila se protiv mađarizacije i germanizacije i ispisivala tomove romana.
Danas joj se s pravom divimo. Mnogi Siniše i mnoge Nere dobivali su imena prema likovima njenih romana.
Ona je dobila spomenik.
I dan dva prije obljetnice njena rođenja, u nekoj emisiji koja je trebala biti dooooobra fora i šala na račun konvencionalnih turističkih vodiča, glavni lik pomaknutog uratka izmišlja drugačije znamenitosti Hrvatske i kroz njih vodi malu internacionalnu skupinu ljudi. U jednom mu se momentu učini zgodnim zaustaviti se pred spomenikom hrvatske ikone pisane riječi i feminizma, zgrabiti grudi na statui, protrljati ih i prezentirati to vjerom da će im u ljubavi procvasti ruže ako i sami učine isto.
I tako sise statue muškobanjaste babe budu protrljane. A sa dalekovidnice nam dan dva prije obilježavanja sto i pedesete obljetnice njena rođenja to bude i prezentirano. I sve to, objasni glavni protagonist, po uzoru na Julijin kip u Veroni čije grudi u istoj vjeri trljaju horde turista i prema njegovim snovima u kojima mu se Zagorkine grudi ukazaše.
Da je imalo razuma i poštovanja u nacionalne tv kuće, poradilo bi se mrvu na tajmingu.
Da je ikakvog znanja u protagonista, razlučio bi da je Julija književni lik, a Marija Jurić književnica koja je stvarala takve likove.
Da smo prava nacija 2023. bi proglasili godinom Marije Jurić Zagorke i obilježavali ovu obljetnicu gomilom manifestacija u njenu čast i slavu.
No nismo.
Nažalost, pobrkani nam lončići na svim levelima.
I na sreću, istrljane sise na svim spomenicima.

02.03.2023. u 22:58 • 6 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2023 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (9)
Studeni 2023 (9)
Listopad 2023 (8)
Rujan 2023 (6)
Kolovoz 2023 (9)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Svibanj 2023 (9)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (8)
Siječanj 2023 (9)
Prosinac 2022 (9)
Studeni 2022 (8)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (9)
Kolovoz 2022 (7)
Srpanj 2022 (9)
Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva