Danas nakon dugo vremena, pojavi se jedna draga osoba na fb. Nije je bilo neko vrijeme, profil deaktiviran, a obzirom da se bori sa zdravljem, bila sma malo uplašena. Nismo si osobito bliske, ali smo na istoj valnoj. Obzirom da nam ni krug poznanika nije širok, probala sam se kod dvoje njih informirati da li je sve s njom u redu pa dobila neke neodređene odgovore. U tim trenutcima zaželila sam joj onako u sebi sve najbolje i kako to već biva, vremenom zaboravih na to.
Kad evo je danas. Nova, intrigantna profilna mi iskoči čim sam se ulogirala. I sretna, javim joj se porukom. Ona sretna što joj se javljam.
Na moje prvo pitanje je li okej odgovara da i nije baš, ali se nada...Uglavnom, dijagnoze su se malo pojačale, tu su i dalje i neurološke su prirode. Pa da ne duljim, bolest koja nije izlječiva, ali se može, uz pogođene lijekove (za koje svaki put potpisuje pristanak) držati pod kontrolom i nadati se da neće napredovati. Treće dijete rodila je prije nepunih godinu dana. Pošalje mi fotkicu malenog, preslatkog sunašca. Ne mogu ni zamisliti njene svakodnevne borbe. Uz sve navedeno, trebala bi imati neku operaciju tetive na nozi, a radi općeg stanja operacija ne dolazi u obzir, pa šepucka. Cijelo vrijeme dok se dopisujemo, ne mogu sebi doći. Mlada je to osoba. Trideset i koju ima. Kako li život presloži legiće dok kažeš dijagnoza. Bila sam u šoku. I u još većem kada sam shvatila da je duh u svemu tome nije napustio. Kaže da je sa zadnjim lijekom stvarno bolje, a najgore joj je što zbog noge ne može igrati nogomet (bivša nogometašica). Ozarim se na njen humor i u meni se probudi nada da će na kraju sve ipak ispasti okej.
Pred otprilike pola godine, shvatila sam isto tako da ne nailazim na objave još jednog fb frenda. Upoznali smo se baš na mreži, rođeni je Riječanin, ali ga je život odnio dalje. U jednom se pointu nakratko vratio Rijeci, pa smo se i fizički upoznali. Nakon nekih par mjeseci ponovno odlazi i opet se družimo samo preko mreže. Njegovi sarksatični postovi i komentari bili su pravo osvježenje u moru svega što se tamo dade pronaći. A onda su postovi i komentari utihnuli pa ukucam njegovo ime u tražilicu da vidim ima li ga još. I ima ga. Ali nažalost to je jedino mjesto gdje ga ima. Masa RIPova ispisana po profilu. Kako s njim pak nemam nikakvih zajedničkih frendova, obratim se porukom jednoj gospođi s kojom sam se ispod njegovih postova super zabavljala po komentarima. Iznenada, kaže ona. Pukla aorta i nije mu bilo spasa. Baš me rastužilo. Isto smo godište.
Kad me tako nešto sustigne, ne mogu ostati hladna. Satare me tuga. Tek tada shvatim kolika je sreća koju svakodnevno živim.
I nije drugo no biti dobar. Koliko god se može. Jer što smo na ovom svijetu...
Dragi R počivaj u miru.
Draga Ž sve čim manje borbe u tvojoj svakodnevici ti od srca želim.
Post je objavljen 27.03.2023. u 22:34 sati.