Konobarica s tastature
četvrtak, 31.08.2023.
Odoh pod plahticu
Zalomila na tekmi.
Nisam bila na Ruji, već grizla nokte na kauču. Jutros krenula u malo već remont zubiju, bilo je i pikanja i brušenja i svega...pa glava lagano puca već
Sljedeći put se čitamo sa kakvom pričom.
Sad jedva čekam zaronit pod plahticu. obogaćenu dekicom zadnje 2 noći.
Kaže mi danas zubarica da je bilo 14 stupnjeva u 7 ujutro... Brrr.
Hvala na lijepim komentima na prethodni post.
Super ste mi.
Kiss
ponedjeljak, 28.08.2023.
Iza vikenda
Zatvorilo se nebo i svo olovo svijeta preselilo se u tuste oblake. Vjetar je prodivljao silinom kroz krošnje i stao lomiti neke krhke grane. Kao u onoj divnoj pjesmi asfalt se, još lagano tinjajući upijenim suncem, milovao s njenim štiklama.
Orosilo joj se sve. Lice, vrat, grudi, stomak, leđima se spuštaju male vodene crtice.
Ustrajno hoda kroz pritisak popodneva. Vjetar je, onako donešen iz mokre strane svijeta, samo stvarao zbrku. Tu je, a svrhe mu nema.
Najavili su neveru, najavljuju je već danima. A u dane iza vikenda stiže nam osvježenje. Trubilo je znanje meteorolga pred i na kraju baš svakih vijesti koje je slušala, gledala... Dok je čekala.
Haljina joj se lijepi za orošeno tijelo dok štiklama probada omekšali asfalt. U daljini se čuje grmljavina. Podigne pogled u tamno salo neba. Stići će doma prije kiše. Prije kiše. Bio je to prvi film iz regiona koji je u kinu gledala nakon rata i fame da je sve što dolazi izvan domovine - srpsko. Film je bio makedonski i nije joj se svidio, sjeća se.
Još malo, još dva semafora, dva pješačka prijelaza.
Bubnja joj u ušima. Ples tlakova. Neka djeca jedu bureke, smiju se. Prolazi pokraj njih. Između zuba im se skuplja sitno meso, meki sir. Šuštavi tanki listići sprženog tijesta mrve se po njihovim majicama. Sretna su.
Kako nekad malo treba.
Semafor metronomično obija zvuk. Tak, tak, tak, tak...
Čeka.
Stalno čeka. Uvijek nešto, nekog. Čekala je cijeli vikend u svježini čistih plahti dok je sve vani buktilo na plus trideset i sedam u zraku. Zvono na vratima, trzaj mobitela, poznati zvuk, duboki glas. Nešto. Bilo što.
Došao je jedino novi dan, prvi u nizu onih u kojima stiže osvježenje. Osvježenje.
Možda barem to dočeka.
Ljepljivim dlanom pomakne pramen sa čela. Prijeđe cestu.
četvrtak, 24.08.2023.
Pro i šlampavica
Tekst objavljen na današnji dan prije tri godine na fb. I prvi moj popraćen komentarom Julijane Matanović, "Kako dobar tekst, na mnogim razinama." Kunem se, na par trenutaka ostala sam bez daha. Tri godine kasnije (kroz koji dan ili tjedan) izlazi zbronik priča "Burza rada" referentice Julijane Matanović u izdanju njene umjetničke organizacije Lađa od vode. 12 spisateljica, 12 priča. Moja priča je pod brojem četiri :))) Stay tuned
Gospođa na prijemnom pultu odmahnula je glavom i rekla:
-Uf! Da je bilo koji drugi pregled.
-Znam. - odgovorila sam pokunjeno.
Na reumatološki pregled u opatijskoj Thalassoterapiji čekala sam 37 dana. Moj ključni pregled koji uz temeljitu anamnezu iziskuje niz dodatnih pregleda da bi se postavila dijagnoza. Prošla sam to osam godina unatrag. I tada je na reumatološki pregled trebalo dugo čekati.
Na kućnom kalendaru uz datum 24.08. prije 37 dana upisala sam „reumat 12.20.“ Sinoć sam iskopala stare nalaze, sve ih usput iščitala i pripojila novim, uredno grupiranim prema rodovima u plastificiranim košuljicama. Rtg i mr, laboratorij, nalazi specijalista, nalazi fizioterapeuta. Pa još što se da i kronološki. Na kraju niza u ljubičastom registratoriću potvrda o narudžbi pacijenta i uputnica za pregled. Registratorić na stol. Sve spremno.
Danas, u deset minuta do dvanaest sati pred sam polazak na pregled, pametno sam se sjetila odmakunti uputnicu malo lijevo u košuljici i pročitati brojke na potvrdi o narudžbi. Ono što je pisalo, natjeralo me da sama sebi lupim šamar. 24.08. 2020. u 11.00. U tom sam času, još ne izašavši iz kuće, kasnila na pregled pedeset minuta. Putem sam nekoliko puta Peđi objasnila kako sam glupa, što je on mudro odšutio. Nije da inače puno priča, al ima tu nešto i iskustva koje je usvojio u ovih skoro kvarat stoljeća samnom.
Na vratima me momak koji koordinira ulaz u kliniku, propustio unatoč kašnjenju od preko sat vremena. Gospođi na prijemnom sam iskreno rekla zašto kasnim i nakon što je izrekla rečenicu s početka, nazvala je liječnicu i objasnila joj da sam pobrkala termine.
-Nije? Mhm. U redu. Može. – cupkala sam s druge strane pleksiglasa; - Ovako, primit će Vas doktorica, al morat ćete vjerojatno čekat. Znate gdje je ordinacija? –
Nakon primljenih koordinata, jer Talaso je uistinu mali labirint a moje sjećanje izblijedilo, uputim se prema ordinaciji. Naravno da zapnem na kardiologiji gdje moj pogled traženja iznad maske uočava tehničar koji se tu zatekao. Isprati me čovjek do lifta i uputi na drugi kat.
Čekala sam nešto manje od sat vremena. Prosječno vrijeme pregleda je četrdesetak minuta. U tih četrdeset minuta pregled je imala gospođa koja je došla na vrijeme. I koja je taj dan bila posljednja prema rasporedu.
Umjesto dakle u 11 sati u ordinaciju sam ušla u 13 i 20. Izašla sam iz nje sat vremena kasnije. Liječnica je na kompjutoru imala otvoren kompletan moj slučaj od prije osam godina. Temeljito me ispitala o novim okolnostima, pregledala nalaze koje sam joj donijela, precizno upisala sve datume, ispitala kronologiju, anamnezu, na koju se nekoliko puta vraćala, majka, otac, kći, posao, aktivnosti, lijekovi...Pregledala me fizički od glave do pete. Stanite na prste, na pete, sagnite se, sjednite, legnite na leđa, okej, sad na trbuh...
Old fashion, pumpicom i stetoskopom, koji je okačen o slušalice cijelo vrijeme imala oko vrata a njegov donji dio u džepu bluze, izmjerila mi je tlak, otkucaje srca, i kasnije poslušala nešto na donjem dijelu trbuha. Pomno bilježila svaku sitncu, objasnila sve što sam pitala. Negdje tijekom pregleda zazvonio joj je mobitel. U razgovoru je pozivatelju objasnila da ne zna hoće li doći kući prije nego ode do fakulteta, jer je imala dva zakašnjela pacijenta, još je u ordinaciji, a kad obavi ovaj zadnji pregled ide „dolje“ pokupiti sub-nešto, pa na fakultet radi nekog potpisa za - ime-prezime, pa će onda te sub-nešto odnijeti na Sušak. Zavrtilo mi se u glavi od tog rasporeda. Na kraju pregleda dok je pečatirala hrpicu mojih internih uputnica i objašnjavala mi gdje što imam obaviti upitala me bih li joj donirala uzorak sline za neko istraživanje, a kad smo to obavile u ležernom dijelu razgovora navela je nekoliko pozicija na kojima djeluje u klinici te onu redovite profesorice u trajnom zvanju na fakultetu. Odredila mi je termin sljedeće kontrole s nalazima za mjesec dana i naglasila da će vjerojatno biti veća gužva nego ovaj mjesec, pa da se pripremim da ću čekati, da si planiram za parking.
Dok sam joj se izlazeći iz ordinacije po peti put uz ispriku zahvaljivala što me primila unatoč kašnjenju, ona se meni zahvalila za donaciju vezanu uz istraživanje. Postupak u kojem sam doslovno pljunula u sterilnu čašicu te ispunila ime, prezime i datum rođenja na formularu.
Impresionirana s tih pedeset minuta čiste profesionalnosti, uz njeno ime na pločici kraj varta ordinacije iščitavam: prof.dr.sc. pa dr.med. pa specijalist interne medicine/kardiolog/ reumatolog. Školovanja, specijalizacija i usavršavanja za dva života, a jednostavna i pristupačna, izuzetna profesionalka kojoj sam u prenatrpanom rasporedu, svojom aljkavošću, otkinula ekstra pedeset minuta. Stoga sljedeći put kada krenemo udarati po liječnicima i njihovoj profesiji, možda ne bi bilo zgorega promisliti sekundu. Pa ako baš treba, udariti po sustavu. Jer trom i opterećen zdravstveni sustav prečesto zasjeni profesionalnost i trud liječnika. I njih ima doduše sa različitim osobnostima. No to zaista nije do profesije, već do karaktera. Koji je u svakog od nas, kakav jest.
A to što smo, ova liječnica sa stetoskopom oko vrata i ja šlampava pacijentica, ponijele isto ime...stvarno sa tekstom nikakave veze nema. Iako na neki uvrnuti način – godi.
ponedjeljak, 21.08.2023.
Profesionalci
Pa dokle?
Mislim, možda je trivijalno pisati o ovim nogometnim gluparijama nedugo nakon što je idiot u live prijenosu ubio ženu. Možda se treba praviti da nas se to sve skupa ne tiče, da je sve okej. Da će sve biti dobro, samo ako se oko toga ne zabrinjavamo, ne dajemo značaj.
Ali...
Hrpa maloumnika u crnim majicama s toljagama pod sicevima putuje u konvoju tisuću kilometara da bi se potukli sa drugim huliganima. Zapnu tamo, potuku se. Poteče krv, ugasi se jedan život. Danima prva vijest u medijima. Cvil,cvil. Brižni oni. Još ih se navijačima navija.
Nekoliko dana kasnije po završetku utakmice na Rujevici navijači pljeskom pozdravljaju uz domaće i gostujuće igrače koji se nakon izgubljenog susreta, impresionirani atmosferom zadržavaju na terenu i pozdravljaju domaće navijače. Nakon toga se i domaći nogometaši okreću gostujućima i pljeskom ih ispraćaju sa terena. Sjajan prizor esencije sportske igre. Može se pogledati po privatnim snimkama i na stranici kluba. Kod velikih medija prolazi ispod radara. Nema. Nije se dogodilo.
Nadalje, imamo nogometaša koji u zadnjim sekundama susreta zabija gol svojoj bivšoj momčadi sveta imena i izbacuje tu momčad iz daljnjeg natjecanja. Nakon postignutog zgoditka, raširi ruke (što je u naravi gesta ne slavljenja gola), nakon toga klekne i uperi pogled i ruke prema nebu odajući počast onom ugašenom životu s početka priče. U medijima opet krš i lom. Da koji to idiot slavi pogodak bivšem klubu. Dižu se na stražnje noge "navijači" pa udri!
I za kraj, trener profesoinalac koji u 9.30 ujutro daje intervju na lokalnom radiju i priča o planovima kluba, da bi već u podne (navodno) ne obavijestivši ikoga od svojih poslodavaca, otišao iz tog kluba i postao trener kluba svetog imena, koji je u zadnjih mjesec dana bilježio svašta, a uspjeha nimalo.
Na kraju balade (ako ste vi laici išta shvatili) kakvu mi to poruku šaljemo onim nekim klincima koji puna srca, sa guštom i ljubavi idu na treninge, uživaju u sportu. Žive za te neke male, a tako velike utakmice i natjecanja i druženja.
Ako ne ide sine, uzmi toljagu pa udri, ako izgubiš pljuj sve oko sebe, drugi su krivi. Čim ti se ukaže bolja prilika, odi bez pozdrava, samo odi, pare su najbitnije.
Sitni interesi, obrazi od teškog metala, niski porivi, potrči za prvih par škuda više - to je sine ono čime trebaš nahraniti svoj um i tijelo. Ko jebe sport. Ko jebe feir play. Budi đubre. A kad te jednom pitaju kako to, samo slegni ramenima i reci - ja sam profesionalac.
četvrtak, 17.08.2023.
Hladni IsoSport
Spušta nekoliko kovanica u škrabicu.
-Izvolite.- Ni ne pogledava u plastificirani papir koji bilježi svjedočanstvo svih muka zašto ta stolica na kotače u kojoj sjedi, u kojoj živi.
Otključava auto. Rasporedi kupljeno po sjedalima, zatakne štogod u police. Bunker je kao i auto mali i u njemu su u ovom dijelu godine rekviziti za plažu. Sjedne i istog se momenta sjeti se da je zaboravila mlijeko. Zadnja dva ukiseljena decilitra iz hladnjaka jučer je usula u zahodsku školjku. Ispušta psovku, otkapča već učvršćeni pojas, vadi ključ iz bravice i novčanik iz torbe. Vani je plus trideset i četiri i baš joj nije napeto vraćati se u supermarket.
Ona je još tamo. Sjedi. Škrabica joj ispred nogu, plastificirani papir u rukama. Mrmlja nešto. Ovaj put malo podrobnije pogleda i nju i papir. Na papiru slika neke djevojčice. Muko moja.
Ulazi u supermarket. Grabi tri tetrapaka i staje u red za blagajnu. Ošine ju misao. Ženi obučenoj u, tko zna iz kojeg razloga, duge nogavice i rukave na plus trideset i četiri dobro će doći neko osvježenje. A i djevojčicu bi nešto moglo obradovati. Izlazi iz reda i odlazi do bezalkoholnih pića. Uzima bočicu soka sa motivima nekog crtanog lika. Kreće prema rashladnoj vitrini i grabi Cedevitu u bočici. Prekomplicirano. Vraća Cedevitu i uzima negazirani IsoSport. Tako. To će biti super. Ponovno staje u red. Plaća mlijeko i sokove i izlazi.
Prilazi ženi, pruža joj najprije bočicu soka.
-Ovo je za curicu.- I upire prstom prema plastificiranom papiru balansirajući sa ona tri tetrapaka u drugoj ruci.
Žena mrmlja nešto kao:
-Djakujem, djakujem. – i stavlja bočicu u torbu pokraj desnog kotača svoje mobilne stolice.
Potom joj pruža hladni IsoSport.
-A ovo je za vas. – sad upire prstom u nju.
Opet:
-Djakujem, djakujem.
Osmjehuju se istovremeno.
Okreće se da ne vidi kako će i hladna bočica IsoSporta završiti u torbi. Okreće se da joj ne provale suze pred tom ženom, dok se kao i svaki put u sličnoj situaciji pita koliko li je samo hrabrosti potrebno za stati ispred vrata supermarketa sa škrabicom o kojoj ti ovisi egzistencija. I ne samo tvoja u ovom slučaju. Koliko je tu spoznaje o srušenom dostojanstvu. Koliko tuge.
Otključava auto. Ubacuje tri tetrapaka u torbu na stražnjem sjedalu pa sjeda za volan. Okreće ključ u bravici, pali klimu. Prevruće je.
Kreće.
ponedjeljak, 14.08.2023.
Kasnim, matora
Pomalo mi ponestaje jocker tekstova napisanih tko zna kad (šalim se, znam kad, jer iz nekog razloga datiram tekstove :) ) i pohranjenih po mapama u računalu.
Gledali večeras jučer, fešte radi, propuštenu seriju. Okice se sklapaju, al ne damo se.
Loš smo tajming uboli. Al št ćemo kad oboje volimo nogomet, pa uglavnom gledamo Stadion. I kad nam najdraži klub ne igra. Pa poslije stadiona gledamo omiljenu seriju, koju nismo pogledali jučer, jer...da se ne ponavljam.
Uglavnom, bit će da smo matori za toliko aktivnosti u dva dana.
I tako eto malo još do kraja dana, a ja se razularila po tipkovnici ne bi li skončala post na vrijeme.
Uglavnom tekstovi. Mnogo sam tih jocker starudija ovdje okačila. Primjećujem da mi ih pomlao nestaje.
Znači, treba se pera hvatati.
Od sutra odma' :)))))))
Pozzić blogeraši moji.
Još stavit perilicu u pogon i najti najt.
četvrtak, 10.08.2023.
Novo funkcioniranje
Moramo...
Jesmo li riješili...
Pa valjda
Najvjerojatnije...
Čuj, a šta ti misliš?
Daj ti molim te, nemam naočale...
Šta smo mi na kraju rekli...
Kako se ono zove...
Čuj, kako se kaže...
Vatrometi neznanja i nekompetencija.
Začudo sve nekako funkcionira.
A možda je nefunkcioniranje novo funkcioniranje....
Tko će ga znati u ovim konfuznim vremenima gdje svaki drugi predmet nosi epitet "funkcionalni" , svaki problem se mijenja u "izazov", a pedesetogodišnjaci postaju najtraženija roba na tržištu radne snage. Posljednje nade usađenih radnih etika.
Bastioni onog starog funkcioniranja.
Koji se povinjuju novom. Novonormalnom. I boga mole da ih zadesi sudbina njihovih roditelja.
Da ih netko u tim godinama pošalje u mirovinu.
Razliku na mjesečnom kontu od mirovine do plaće - lako će namiriti. Ionako bolje vide, znaju riješiti, misle dve koraka unaprijed i - ZNAJU.
ponedjeljak, 07.08.2023.
Sitna bijela prašina
Metla ima drvenu dršku i kratke guste čekinje ne veće od dva centimetra. Pamtim je otkad znam za sebe. Ili otkad sam počela primjećivati metle. Stara je i potrošena, no pomno skuplja bijelu prašinu i čini mi se da joj niti jedna čestica ne uspijeva izmaći. Zamahujem gotovo ritmički, skupljam sitnu bijelu prašinu. Dio nje se taloži u pahuljaste bijele valjuške od kojih se dio hvata za kratke čekinje metle. Kupim ih rukom, bacam na hrpicu koja je odučila ostati na podu.
-Evo ti metlica, pa istresi tu metlu preko balkona. -
Uzimam malu metlicu, za koju je uvijek govorila da je sirkova metlica. Što je sirak ustvari ni danas ne znam. Otresam bijele pahulje prašine malom s velike metle. Pitam ju kako to da joj je ta prašina tako bijela.
-To ti ovisi u čemu spavaš. Ja spavam u bijelom.
I ja spavam u bijelom, pomislim. Sve garniture plahti koje imam njene su ruke iskrojile i ukrasile. Prašina u mom stanu siva je.
Odmičemo dva noćna ormarića, pitam ju za krpu da obrišem ormariće.
-Tamo ti je u ormaru na hodniku, u bijeloj vrećici s lijeve strane.
Nalazim krpu, brišem lijevi noćni ormarić. Podižemo s kreveta redom plahtu, jastuke, donju plahtu, štep deku. Dolazimo do madraca. Postojani su, tvrdi, očuvani i čisti. Odvlačim jedan po jedan u hodnik. Guramo krevet prema donjoj strani, dohvaćamo cilj. Pod iza vratnice kreveta treba pomesti i namazati. Uzimam metlu kratkih čekinja, skupljam bijelu prašinu što se ponovno grupira u pahuljaste grudice koje otresam s metle.
Ona pometa ostatke s poda u škovaceru.
-Odi u sobicu i donesi ćufastu metlu i onu žutu bocu, pa ćemo to namazat. Ćufasta metla je u ormaru prema prozoru, a boca na podu negdje. Dve su metle, donesi onu staru. Ona mi je za mazanje.
Vraćam se sa bocom voštanog premaza za drvene podove i ćufastom metlom. Povučem čep s boce, obilato naštrcam na pod pa počnem premazivati.
Izvadile smo podnice kreveta, očistile podove, pobrisale prašinu, poskidale stakla s lustera, a to će ona kad uhvati vremena oprat, preokrenule madrace, zamijenile posteljinu...
-Šta obje jastučnice? - upitala sam kada mi je dobacila jednu, a drugu zadržala za sebe. Tata već odavno ne grije drugu stranu kreveta.
-Da, da. Ja mijenjam jastuke, malo spavam na jednom, malo na drugom. Da se perje ne umufa.
Perje u jastucima. Perje u prekrivaču. Šlingovane plahte. Čisti, očuvani madraci. Podnice ravne. Krevet prastar, nit se klima, nit škripi. Namještaj kupljen unatrag 40 godina. Postojan. Održavan. Na podu parket, iznad kreveta njihova slika. Ne čak ni vjenčana. Uhvaćeni trenutak zajedničke sreće.
-Odi ti sad. Puno si mi pomogla.
Sve miriše na voštani premaz. Otvaram moderni prozor.
-Nek ti ostane prozor ovako malo otvoren, da se malo izlufta ovaj miris.- govorim
Zadovoljna sam.
Kao klinka, subotnjih sam se prijepodneva grozila jer sam znala da me nakon doručka čeka, svakih 15 dana čišćenje, a subotom između malo pometanje i brisanje prašine. Kada bih završila sa svojom sobicom, pomagala bih njoj. Iako su joj ta periodična čišćenja nestala s rasporeda ona još uvijek, u svojim osamdesetima nije izgubila disciplinu. Točno zna gdje što stoji, kojim se redom što treba očistiti.
Ne sjećam se jesam li ikada u životu više uživala u čišćenju kao tog ranog poslijepodneva u majčinoj spavaćoj sobi.
Nisam više klinka.
Godine se talože.
Ponekad ih razotkrije...
...sitna bijela prašina.
četvrtak, 03.08.2023.
Korjenasta
Ništa te ne može odvojiti od ovih kamenih ploča.
Od urlanja juga što razbija more o kopno.
Odavno znaš da
sva sol u zraku, sve masline i njihova račvanja
po starim im deblima,
sve loze prkosne i žilave
sva jara ljetna i kamen koji cvrči pod njom
Sve upisano je pod kožom,
u kodovima postojanja tvog bića.
I niti jedna te, pa tako ni ja
ispisati iz tih redaka i proreda
ne može.
I mašeš mi, kao i njima
s malog mulića
dok nas brazda malenog broda
udaljuje.
U ruci stežem bocu maslinovog ulja
s aromom harmonične gorčine,
a ti se pretvaraš u točku
u kap
u ništa.
