Metla ima drvenu dršku i kratke guste čekinje ne veće od dva centimetra. Pamtim je otkad znam za sebe. Ili otkad sam počela primjećivati metle. Stara je i potrošena, no pomno skuplja bijelu prašinu i čini mi se da joj niti jedna čestica ne uspijeva izmaći. Zamahujem gotovo ritmički, skupljam sitnu bijelu prašinu. Dio nje se taloži u pahuljaste bijele valjuške od kojih se dio hvata za kratke čekinje metle. Kupim ih rukom, bacam na hrpicu koja je odučila ostati na podu.
-Evo ti metlica, pa istresi tu metlu preko balkona. -
Uzimam malu metlicu, za koju je uvijek govorila da je sirkova metlica. Što je sirak ustvari ni danas ne znam. Otresam bijele pahulje prašine malom s velike metle. Pitam ju kako to da joj je ta prašina tako bijela.
-To ti ovisi u čemu spavaš. Ja spavam u bijelom.
I ja spavam u bijelom, pomislim. Sve garniture plahti koje imam njene su ruke iskrojile i ukrasile. Prašina u mom stanu siva je.
Odmičemo dva noćna ormarića, pitam ju za krpu da obrišem ormariće.
-Tamo ti je u ormaru na hodniku, u bijeloj vrećici s lijeve strane.
Nalazim krpu, brišem lijevi noćni ormarić. Podižemo s kreveta redom plahtu, jastuke, donju plahtu, štep deku. Dolazimo do madraca. Postojani su, tvrdi, očuvani i čisti. Odvlačim jedan po jedan u hodnik. Guramo krevet prema donjoj strani, dohvaćamo cilj. Pod iza vratnice kreveta treba pomesti i namazati. Uzimam metlu kratkih čekinja, skupljam bijelu prašinu što se ponovno grupira u pahuljaste grudice koje otresam s metle.
Ona pometa ostatke s poda u škovaceru.
-Odi u sobicu i donesi ćufastu metlu i onu žutu bocu, pa ćemo to namazat. Ćufasta metla je u ormaru prema prozoru, a boca na podu negdje. Dve su metle, donesi onu staru. Ona mi je za mazanje.
Vraćam se sa bocom voštanog premaza za drvene podove i ćufastom metlom. Povučem čep s boce, obilato naštrcam na pod pa počnem premazivati.
Izvadile smo podnice kreveta, očistile podove, pobrisale prašinu, poskidale stakla s lustera, a to će ona kad uhvati vremena oprat, preokrenule madrace, zamijenile posteljinu...
-Šta obje jastučnice? - upitala sam kada mi je dobacila jednu, a drugu zadržala za sebe. Tata već odavno ne grije drugu stranu kreveta.
-Da, da. Ja mijenjam jastuke, malo spavam na jednom, malo na drugom. Da se perje ne umufa.
Perje u jastucima. Perje u prekrivaču. Šlingovane plahte. Čisti, očuvani madraci. Podnice ravne. Krevet prastar, nit se klima, nit škripi. Namještaj kupljen unatrag 40 godina. Postojan. Održavan. Na podu parket, iznad kreveta njihova slika. Ne čak ni vjenčana. Uhvaćeni trenutak zajedničke sreće.
-Odi ti sad. Puno si mi pomogla.
Sve miriše na voštani premaz. Otvaram moderni prozor.
-Nek ti ostane prozor ovako malo otvoren, da se malo izlufta ovaj miris.- govorim
Zadovoljna sam.
Kao klinka, subotnjih sam se prijepodneva grozila jer sam znala da me nakon doručka čeka, svakih 15 dana čišćenje, a subotom između malo pometanje i brisanje prašine. Kada bih završila sa svojom sobicom, pomagala bih njoj. Iako su joj ta periodična čišćenja nestala s rasporeda ona još uvijek, u svojim osamdesetima nije izgubila disciplinu. Točno zna gdje što stoji, kojim se redom što treba očistiti.
Ne sjećam se jesam li ikada u životu više uživala u čišćenju kao tog ranog poslijepodneva u majčinoj spavaćoj sobi.
Nisam više klinka.
Godine se talože.
Ponekad ih razotkrije...
...sitna bijela prašina.
Post je objavljen 07.08.2023. u 22:21 sati.