Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.01.2026.
Ako ne znaš za nas neke...
-Kako misliš dvajst milja eura? Tvoje privatne love dvajst milja si utukao u pomoć?
-Pa da stari, ne pada gorivo s neba. A di su mi radnici, amortizacija, popravci... Sve sam ja to morao iskeširat od nekud da nisam u gubitku.
Sjedimo ko u dobra stara vremena na zidiću ispred lokalne trgovine gdje smo se slučajno i nakon sto godina sreli u jednom malom istarskom mjestašcu u kojem je nekim čudom ta lokalna trgovina opstala, a običaj, sudeći po mnogima ispred nije umro. Istra je vino, maslinovo ulje, sir, još uvijek poljoprivreda, dobre rakije i destilati, ali eto ni bira spred butige nije im strana. Ja sam došao pogledati kako dečkima napreduje ravnanje terena, a on je za taj isti teren dovukao tucanik svojim kamionom, jer šofer mu se razbolio, a tako brzo mogao je uskočiti samo on. Nakon srdačnog i iskrenog pozdrava složili smo se obojica da bi bio red „proslaviti“ naš susret nakon gotovo dvadeset godina.
Bili smo dobri, jako dobri frendovi. Škola i nogometni treninzi. Nakon toga, fakulteti, zaposlenja i odnio nas život svakoga na svoju stranu. Tek ponekad bi jedan o drugome čuli nešto od zajedničkih prijatelja.
-Jesi barem dobio kakvu zahvalnicu?
-Od koga? Ovih na vlasti? Ma šta ti je čovječe. A i nisam ja to radio ni radi njih ni radi zahvalnice. Ono kad vidiš sve te ljude, kako im kuće klize u ništa, kako se urušavaju zemljišta doslovno u ništa, ono, ostaju nekim čudom rupe poput kratera tamo gdje je bila livada…Ma muka živa. Samo osjetiš, osim žalosti nad cijelom situacijom, zahvalnost što nije tebe takvo što snašlo. I guraš, navoziš, sipaš kubike i kubike, ne pitaš nikog ništa, nit tebe tko pita. Moliš Boga da što prije sve prođe, da se ti jadni ljudi negdje smjeste. Tuga.
Uvijek smo bili takvi. Osjetljivi na tuđe nevolje, pomagali, volontirali. Ne što smo morali. Bilo bi nam lakše otići na nogomet ili pogledati kakvu utakmicu, zalomiti sa ekipom, naći se s curom. Ali nekako smo jednostavno osjećali da, ako možemo, pomognemo. Pa, iako dvadeset tisuća eura nije mali novac, drago mi je bilo čuti da smo ostali na toj liniji.
-Tuga baš, stari moj, da. Ja sam bio nakon potresa tamo. Za ne vjerovat. Ostao sam tri mjeseca. Ja i četiri moja radnika. Sreća imao sam dva aktivna gradilišta koja su mi izvukla ta tri mjeseca. Ali više nisam mogao. Poslije su me povremeno zvali, odlazio sam kad bih mogao. Ali pati posao, pati familija, sve. Iscrpiš se. Baš sam se potrošio, mentalno najviše.
-Vjerujem ti. Al opet kad gledaš malo, to sve naše trošenje…zamisli kako je nekome tko doslovno u par minuta ostane bez cijelog života. Sve što si gradio, stvarao, dođe neka voda, pomjeri se tlo i ničeg više, u par minuta nemaš. Strašno.
-Je. Istina.
Zamišljeni, povukli smo svaki iz svoje limenke gutljaj i neko vrijeme šutjeli.
-Jesi čuo za Ivana?
-Da se uspio preseliti na Novi Zeland? Jesam. Čovječe vidiš, bio je toliko uporan sa tim Novim Zelandom i na kraju fakat…
-Ko zna kako mu je tamo.
-A kako će mu bit. Dobro mu je. Na kraju, to je oduvijek htio.
-Da. A i neka, brate, on je baš jedan dobar lik.
-Je. I meni je drago.
-A gle, na kraju krajeva, i mi, nismo tako loše prošli.
-Nismo frende. I vjeruj, nije mi ni zašto žao.
-Ma ni meni. Ni sekunde.
četvrtak, 15.01.2026.
//Na liniji me dočekala i vijest o međunarodnom priznanju Hrvatske. Sjećam se da sam tad pomislio: „Odlično! Više nisam pripadnik paravojne formacije. Sad konačno mogu mirno poginuti na strani priznate države.“ Već tada sam dnevno iskašljavao po pola čaše krvi. U bolnici su mi rekli da je to od prehlade i iscrpljenosti. Dvadeset sati dnevno na nogama + suha hrana na -20. Hoće te kapilare u nosu naprsnuti pa kad to krene niz grlo... Rekao sam sebi: Dobro je Vanja, čim si došao pomirio si se s time da se nećeš vratiti, ali ovaj događaj ne može umanjiti ni liječnik volonter iz Burkine Faso koji zna jedva dvadeset riječi na jeziku od danas međunarodno priznate zemlje. Kad ti stara posjeti grob, pa susretne ženu koja je također došla obići svoje mrtvo dijete, kakav će to razgovor biti, zamisli samo kakvo će joj olakšanje donijeti činjenica o suverenitetu države. Moja će stara ženu u crnini upitati kad joj je sin poginuo, a ova će mlateći mokrom krpom po mramoru odgovoriti: Ma pustite me gospođo, nastradao je prije nego je Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Europom.Na to će joj moja stara sažaljivo dodati metlicu da očisti lišće s nadgrobne ploče i brže-bolje se okrenuti da joj ucviljena žena ne uhvati uzdah olakšanja. Moja će stara pogledati u nebo i zavapiti: Hvala ti Bože što je moj poginuo za priznatu državu. Ne mogu zamisliti patnju ove majke čije je dijete dalo život za nepriznatu zemlju.//
Zoran Žmirić, Pacijent iz sobe 19
Inače trenutno čitam Dnevnik, Dragojle Jarnević. Obimna je to knjiga, pisana onomadnim hrvatskim jezikom koji je autorica naučila nakon materinjeg njemačkog. Dnevnički zapisi idu od 1833. do 1874. godine. S time da je do 1841. dnevnik pisan na njemačkom, a onda je autorica taj dio pred sami kraj vođenja dnevnika prevela na hrvatski. Interesantno.
Iako sam mrvu osupnuta obujmom knjige pomislila da ću je tek malo prelistati i nešto tu i tamo pročituckati, uvukla me priča.
Mogla bi mi ovo biti godina čitanja djela sličnih autorica i autora. Iz davnina.
Vidim da bi mi taj ritam točno odgovarao.
Oh, i vezano uz ovaj tekst iz Pacijenta(velika preporuka za pročitati)... točno se sjećam gdje sam i u kakvom raspoloženju bila kad nas je Njemačka priznala...
ponedjeljak, 12.01.2026.
Telefonski razgovor
Kazala je da se konačno upitala kad je zadnji put pomislila na sebe. I na to što njoj odgovara, koje su njene potrebe. Nakon što je kroz život dvadeset godina pitala što treba njemu, sinu i kćeri.
Ej, ma znaš ja se nisam niti jednom pitala što meni treba. Uvijek je bilo Franjo, Ivano, Antea... Uvijek neko trčanje, preslagivanje, aktivnosti, vrtići, kuhanje, škola, roditeljski sastanci, informacije, kupovine. Uvijek nekome na usluzi. Ti znaš da sam se ja nakon carskog sa Anteom digla već peti dan i išla peglat posteljinu, krpice i gazice za Ivana jer je bio ono alergičan, pa sam u to vrijeme sve peglala. Nikad se žalila. Frano i on će ujutro na plažu, ja spremaj im sve od napuhanaca do lubenice i krastavaca naezanih na kriške. Led, termo torba, bočice s vodom, dvije limenke pive, grickalice, sendviči. Ja i bebica ostajemo doma jer je prevruće. Ona grintava, ja joj kuham mrkivcu i ribam jabučicu, presretna što mi je život onakav kakao sam ga zaišljala. Podstanari smo, ali nema veze, kad njegovi prodaju onu šumu imat ćemo za polog za kredit, sklepat ćemo neke samo naše kvadrate...
Curi mi u uho priča. Bujica se riječi ne zaustavlja. Ni primjetila nije da s moje strane ne čuje više ni mhm, mhm... Prestala sam pred jedno desetak minuta svakidašnje jadikovke te žene koja se u kasnim tridesetm sjetila osvijestiti sebe.
Pa otišla od svih njih i svega.
Sada je našla smisao u joga zajednici.
Dan joj počinje pozdravom suncu, meditacijom i pranayamom.
Naučila je disati. Istegla do kraja zdjelicu, kukove i vratnu kralježnicu. Oslobodila se šuma u ušima i otkrila blagodati raw food prehrane.
Nije im nimalo zahtjevno, svatko zna koja mu je zadaća i žive svi skladno. I ne može sad ni zamisliti onaj prijašnji život. Da trči na roditeljske i skuplja ih sa treninga, glazbene škole i dodatnog talijanskog misli da bi se ubila. Okej, on je sad već svoj čovjek, ali mala se još školuje. Ma pametna je ona. Uspjet će se upisati na pravo kako je uvijek htjela.
Ovo je bilo nešto najbolje što je mogla učiniti i za njih i za sebe. Uistinu.
Dok slušam o blagodatima ponovno pronađenog smisla jednog života, pogled mi odluta prema netom parkiranom crvenom autu. Iz njega izlaze njih dvoje, sretni, mladi, zaljubljeni, tek zaručeni. Divota ih vidjeti. Dok mi prilaze na pozdrav osmjehujem se široko i primam u čvrsti, topao zagrljaj svoju kći, potom njenog dragog. Dajem im znak da produže u kuću. Ne znam koliko sam ushićenih misli sadašnjeg ili koju tužbalicu bivšeg života putem zvučnika mobitela još uvijek zalijepljenog za desnu ušku propustila.
Ono radi čega sam nazvala ostaje neizrečeno.
Da je i njen sin, odnedavno nečiji zaručnik, pronašao novi put i svrhu svog života njoj, zamotanoj u bajku ponovno pronađenog smisla života, uistinu nije bitno.
Shvatim. Osmjehnem se.
Ej čuj, moram ići. Super da smo se čule. Budi mi dobro, čujemo se. Pozdrav.
Umjesto vijesti, sipam riječi u slušalicu i prekidam vezu.
Ulazim u kuću.
četvrtak, 08.01.2026.
Rollercoster
Pozdrav narode!
Ne bijah nešto redovito u zadnje vrijeme ovdje.
Samljeo me prosinac, ne sjećam se kada tako. Ne poradi blagdana i sveopće poznatog ludila koje tad tradicionalno zavlada, a koje jest svakako dalo svoj doprinos kaosu.
Posao, malo klimavo mamino zdravstveno stanje, Bubi, umor, mlin svakodnevice, kratki dani... U 6 ujutro odem, u 6 - 7 navečer sam ponovno doma...
Ukratko - ne ponovilo se.
Glede posla, pomalo se smiruje iako ima još administrativnih radosti koje treba pozavršavati u naredna dva tjedna. Mama je, hvalabogu nadošla, iako ju svako vanredno stanje i boljetica poprilično dezorijentiraju i bace van ravnoteže. Za 2 tjedna ući će u devedesetu. I vrlo sam svjesna svega. Svaki zajednički dan veliki nam je poklon i zahvalna sam na sve i jednom. Ipak, da konfuznih dana nemoći i bolesti bude sve manje, po mogućnosti da ih uopće ne bude, usrdno se molim. Jest, namuči se onaj koji ima zadaću biti njegovatelj i podrška, ali nitko, a osobito kad se zagazi u tako duboke godine, nije zaslužio muke i patnju. Jer dovoljno se kroz taj dugi život napatio.
Bubi više nije s nama. Nakon gotovo mjesec dana strepnje, pokušaja, želje da nam čim duže bude tu - morali smo se od njega oprostiti. Uz infuzije, što kod veterinara, što doma navukli smo još jedan zajednički Božić. Doslovno navukli. Možda malo i sebično. Ali tako smo htjeli da bude što duže s nama. Neću opisivati išta. Bubi je dobio bubrežnu infekciju koja je jako baš eskalirala. U ponedjeljak, dvadeset i devetog prosinca otpratili smo ga na neko mjesto gdje za njega više nema patnje i boli. Odveli ga zadnji put tamo gdje se tako nije volio voziti pa bi uvijek u autu obavio ritualno kakaknje, ali kad bi stigao bio je najbolji pacijent ikada. Ovaj put nije bilo nikakvog protesta. Bili smo s njim do samog kraja. Isplakali dušu. Tko god je prošao nešto slično, zna o čemu pričam.
Do njega imali smo dva mačka koji su nam došli. Njega smo baš htjeli. U međuvremenu nam je spletom okolnosti stigao i Rocky, ali mačka sa takvim karakterom niti jesmo niti ćemo ikada imati.
Kroz kojih tjedan dana trebala bi nam stići urna. Dali smo ga kremirati i bar će na neki način biti uvijek s nama.
I kako to život uvijek poravna, nakon kiše sunce i to, na prvi dan Nove godine stigla nam je predivna vijest. Točno na četvrtu godišnjicu veze Juniorka i njen dragi su se zaručili. Priznajem, nije nas mnogo iznenadilo jer stabilni su i toliko zreli svih ovih godina, on je super dečko i sve je nekako bio logičan slijed. Svu im sreću ovog svijeta i život kakav si požele od srca Zakoniti i ja želimo. Pir još nije u planu, no kako Bog da i kako si oni poslože - bit će.
I tako...Rollercoster.
Iscijedile su me sve te emocije. Iscrpile podobrano.
Naposljetku, blagdan Tri kralja, Badnjak, neradni dan u kojem je prvi snijeg lijepo zabijelo dolove i brijeg, pa tako i ovaj naš brežuljkasti grad spustio je u mene neki mir. Nakon dugo, dugo vremena bio je to dan u kojem sam istinski uživala.
Ne radila ništa osim ručka, izašla na parking na grudanje i slaganje mini snjegovića i onako pravo baš i bezobrazno uživala u miru i ljepoti tog dana.
Eto dragi moji uz nadu na češće druženje ovdje, uz jednu jedinu želju u ovoj friško načetoj godini - zdravlje i isto tako samo jednu novogodišnju odluku - više misliti na sebe, srdačno vas sve pozdravljam ovim prvim, od nadam se mnogih, postova koji će usljiediti.
četvrtak, 01.01.2026.
Sretna vam Nova
Dragi blogeri i oni koj to nisu, a vole zaviriti put bloga, jednu zdravu, radosnu, ljubavlju ispunjenu i sretnu novu vam godinu od srca želim.
Hvala svima na svakom komentaru.
Hvala na čitanju.
Hvala što smo si tu.
