Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.01.2026.
Ako ne znaš za nas neke...
-Kako misliš dvajst milja eura? Tvoje privatne love dvajst milja si utukao u pomoć?
-Pa da stari, ne pada gorivo s neba. A di su mi radnici, amortizacija, popravci... Sve sam ja to morao iskeširat od nekud da nisam u gubitku.
Sjedimo ko u dobra stara vremena na zidiću ispred lokalne trgovine gdje smo se slučajno i nakon sto godina sreli u jednom malom istarskom mjestašcu u kojem je nekim čudom ta lokalna trgovina opstala, a običaj, sudeći po mnogima ispred nije umro. Istra je vino, maslinovo ulje, sir, još uvijek poljoprivreda, dobre rakije i destilati, ali eto ni bira spred butige nije im strana. Ja sam došao pogledati kako dečkima napreduje ravnanje terena, a on je za taj isti teren dovukao tucanik svojim kamionom, jer šofer mu se razbolio, a tako brzo mogao je uskočiti samo on. Nakon srdačnog i iskrenog pozdrava složili smo se obojica da bi bio red „proslaviti“ naš susret nakon gotovo dvadeset godina.
Bili smo dobri, jako dobri frendovi. Škola i nogometni treninzi. Nakon toga, fakulteti, zaposlenja i odnio nas život svakoga na svoju stranu. Tek ponekad bi jedan o drugome čuli nešto od zajedničkih prijatelja.
-Jesi barem dobio kakvu zahvalnicu?
-Od koga? Ovih na vlasti? Ma šta ti je čovječe. A i nisam ja to radio ni radi njih ni radi zahvalnice. Ono kad vidiš sve te ljude, kako im kuće klize u ništa, kako se urušavaju zemljišta doslovno u ništa, ono, ostaju nekim čudom rupe poput kratera tamo gdje je bila livada…Ma muka živa. Samo osjetiš, osim žalosti nad cijelom situacijom, zahvalnost što nije tebe takvo što snašlo. I guraš, navoziš, sipaš kubike i kubike, ne pitaš nikog ništa, nit tebe tko pita. Moliš Boga da što prije sve prođe, da se ti jadni ljudi negdje smjeste. Tuga.
Uvijek smo bili takvi. Osjetljivi na tuđe nevolje, pomagali, volontirali. Ne što smo morali. Bilo bi nam lakše otići na nogomet ili pogledati kakvu utakmicu, zalomiti sa ekipom, naći se s curom. Ali nekako smo jednostavno osjećali da, ako možemo, pomognemo. Pa, iako dvadeset tisuća eura nije mali novac, drago mi je bilo čuti da smo ostali na toj liniji.
-Tuga baš, stari moj, da. Ja sam bio nakon potresa tamo. Za ne vjerovat. Ostao sam tri mjeseca. Ja i četiri moja radnika. Sreća imao sam dva aktivna gradilišta koja su mi izvukla ta tri mjeseca. Ali više nisam mogao. Poslije su me povremeno zvali, odlazio sam kad bih mogao. Ali pati posao, pati familija, sve. Iscrpiš se. Baš sam se potrošio, mentalno najviše.
-Vjerujem ti. Al opet kad gledaš malo, to sve naše trošenje…zamisli kako je nekome tko doslovno u par minuta ostane bez cijelog života. Sve što si gradio, stvarao, dođe neka voda, pomjeri se tlo i ničeg više, u par minuta nemaš. Strašno.
-Je. Istina.
Zamišljeni, povukli smo svaki iz svoje limenke gutljaj i neko vrijeme šutjeli.
-Jesi čuo za Ivana?
-Da se uspio preseliti na Novi Zeland? Jesam. Čovječe vidiš, bio je toliko uporan sa tim Novim Zelandom i na kraju fakat…
-Ko zna kako mu je tamo.
-A kako će mu bit. Dobro mu je. Na kraju, to je oduvijek htio.
-Da. A i neka, brate, on je baš jedan dobar lik.
-Je. I meni je drago.
-A gle, na kraju krajeva, i mi, nismo tako loše prošli.
-Nismo frende. I vjeruj, nije mi ni zašto žao.
-Ma ni meni. Ni sekunde.
