Konobarica s tastature
ponedjeljak, 22.12.2025.
Bubi
Tata je bio gromada, preko sto kila. Za trideset godina braka njemu i mami Zakoniti i ja poklonili smo par papigica tigrica. Bila je iza Konta trgovina, čini mi se da se zvala ZOO i tada, dobrih sad već preko kvarat stoljeća unatrag, nešto slično današnjim pet centrima.
Dakle, kupili papigice, krletku i sve popratno što treba. Barba nam je objasnio što i kako s papigicama vezano uz hranjenje i čišćenje. Na dan obljetnice, pojavili smo se kod mojih, uručili im krletku sa dvije raspjevane papigice. Bili su oduševljeni. Dečko je bio zeleno žuti, curka plavkasto bijela. Mama i tata su im nadjenuli imena. Bili su to nadimci kojima su oni jedno drugo zazivali u mladosti. Đoko i Soka. Slatko.
I lijepo je na zametskoj adresi trajao suživot dva para. Dok je mama u 15-15 aranžmanima lomila kičmu po Italiji, tata se uglavnom brinuo o pernato cvrkutavim novim članovima kućanstva.
Nakon nekog vremena, ljubavi i pažnji svog partnera a i njenih ljudi unatoč, Soka je odlučila otići. Ne odletjeti, već otići fizički. Najprije je tata primijetio da ne jede (krletka je bila blizu njegova mjesta za stolom), pa da stalno "kunja" i onda ju je jedno jutro pronašao izvrnutu na dnu krletke. Bilo je malo tuge, no kupili smo Đoki novu Soku i život je išao dalje, dok i nju nije sustiglo preseljenje... Nije nam bilo jasno što se Sokama ne sviđa u tom okruženju. Predlagali smo opet novu Soku, ali tata i mama su to kategorički odbili i rekli da je i Đoko dovoljan.
Ne znam kako je Đoki pak bilo u tom aranžmanu.
Tata je nazvao jedan dan. Vidno uzrujan, neka čim prije dođem jer mi ima nešto reć, pokazat i nije htio preko telefona. Stislo mi se malo, sjela sam u auto i sa drugog kraja grada dojurila u roditeljski dom.
Tati oči pune suza, "vidi, vidi...ja se jutros digao i on tu dole., molim te ti to riješi, ja ne mogu nikako." A neš ti frke, uginula papigica, pomislila sam. Tada sam tati suze u očima vidjela treći put. Prije toga zauvijek je izgubio mamu i brata.
Danas sam se te scene, kako je njega, gromadu od preko 100 kilograma satralo uginuće papigice od doslovno možda pet dekagrama a ja se tome čudom čudila, sjetila mnogo puta.
Vremenom, te neke životinjice, životinje ili živine s kojima smo odlučili kroz život postaju nam bitan sastavni dio života, članovi obitelji. Vežemo se, volimo ih, čuvamo, njegujemo, pazimo mi njih i oni nas.
Iza našeg Bubija dvije su infuzije, danas je primio treću. Prognoze su loše, pitanje je dana. Bubrežna infekcija galopira njegovim tjelešcem koje se u zadnjih nekoliko dana doslovno upolovilo. Mislili smo da ćemo danas morati odlučiti. Na svu sreću nismo morali.
Iako pitanje je dana kada će odluka morati biti donesena.
Došao nam je prije 12 godina kao tromjesečni mačić. Juniorka je htjela mačku ili psa, za psa nije bilo uvjeta i eto nama Bubija.
Izuzetno dobrog karaktera. Prijatelj sa ljudima, društven. Nešto manje je prijateljevao s mačkama u okolici, ali jednom se zaljubio i jednu bijelu macu doslovno doveo doma.
Jutro u strepnji, Juniorka je odradila veterinara i primitak vijesti o da ili ne... Prije toga, kada ga je malo pustila van, a ona otišla časkom do dućana po povratku nije ga mogla ni pronaći, ni dozvati. Nakon nekog vremena spazila ga je prilično daleko od zgrade na livadi kako polako klipsa u daljinu.
Možda je on još jutros osjetio da se bliži odlazak i krenuo. Možda smo odluku trebali donijeti jutros. Možda ćemo ovako svi još više patiti... Ne znam.
Jedno znam.
Ni vrijeme, ni godine, ni kilogrami ili dekagrami...
Povezanost, ljubav, davanje, primanje - nema to cijene.
Pomisao na konačni rastanak baš boli.
I puni oči suzama...
četvrtak, 18.12.2025.
Mate
//Ako u Gradu Rijeci postoji glas razuma onda je to glas riječkog nadbiskupa metropolita Mate Uzinića. Monsinjor Mate Uzinić nije konfliktan, ali nije niti plah čovjek. Govori mirno, kad treba kaže ono što misli bez obzira koliko to bilo nepopularno, ne mora vikati da bi ga se daleko čulo, da bi njegov glas odjeknuo u javnosti. Ono što mu donosi jednu posebnu dimenziju je duboka empatija, u središtu njegovih nastupa uvijek je čovjek – ranjen, izgubljen, marginaliziran. U tome je dosljedan, jer on ne teoretizira o ljudima, on govori za njih. A kada govori, ne čini to hermetično, Mate Uzinić vjeru prevodi u jezik svakodnevice. Kao čovjek koji se ne boji ranjivosti, koji je spreman priznati ograničenja Crkve, propuste institucija, pa čak i svoje dvojbe, nekako se čini itekako pozvanim progovoriti o svim malformacijama s kojima se društvo u posljednje vrijeme susreće, o porastu nasilja, atmosferi straha, o sve izraženijim podjelama. Jer riječki nadbiskup je mostograditelj koji svjesno pokušava smiriti polarizaciju, spajati svjetove – konzervativce i progresivce, vjernike i ateiste, Crkvu i društvo. U tome je ponekad usamljen, ali ustrajan. I dokazao je to više puta, posljednji put nakon što je skupina maskiranih huligana pokušala na Zametu napasti mlade karatiste i karatistice iz Srbije zato što su – iz Srbije.//
//Imam dojam da su u našem društvu problem i stranačka pogodovanja. I pritom ne mislim samo na vladajuću stranku. Svi između sebe imaju nekakve dealove, ako želite dobiti nekakvu poziciju možete je dobiti samo ako pripadate nekoj stranačkoj opciji, koja onda tako dijeli snagu, interese i utjecaj. Sjećam se da je bilo ljudi koji su bili kandidati za namještenja u banalnim institucijama, a mogli su postići samo to da budu v.d. ravnatelji, stvarni ravnatelji nikada nisu mogli postati jer nisu imali stranačku iskaznicu. To je jako problematično, to sve skupa pogoduje problemima našeg društva, a sve to pokazuje da je naše društvo bolesno. Dakako, posljedice su i ove stvari koje se događaju, opća apatija u društvu, a onda i širenje nasilja. Od onog obiteljskog, preko vršnjačkog, navijačkog do nasilja prema manjinama i strancima.//
Izvrstan intervju Kristiana Siroticha za portal Artkvart sa riječkim nadbiskupom msgr. Matom Uzinićem možete pročitati na poveznici:
https://artkvart.hr/mate-uzinic-moramo-se-vratiti-razumu-vjera-nikad-nije-bila-protiv-ljudi-ona-je-uvijek-za-covjeka/
U ovim suludim vremenima pravi melem.
Živili!
ponedjeljak, 08.12.2025.
Razmisli
Dižemo dane žalosti i spuštamo zastave.
Crni su dani u mjesecu Kristova rođenja.
Polažemo crvene ruže simbolike.
U treptaju nade da bit će bolje nestaju životi.
Muževni budite.
I kada kažeš, on samo pjeva, on se samo moli, on je tako fin, on ne misli ništa loše, balavčad diže desnicu al nemaju oni pojma... razmisli.
Razmisli dva puta.
Razmisli.
Kako odgajaš,
kako (ne) djeluješ,
koliko je mali korak.
I pročitaj, oh obavezno pročitaj Sigurnu kuću.
Osamnaest mrtvih žena u samo godinu dana poraz je svih nas tri i pol milijuna koliko nas je još ostalo u ovoj rastočenoj državi.
Reagiraj na pijanstvo, opijate, agresivu.
Počesto se ne bi šteli mešati. Dok ne upadnemo u situaciju gdje bi voljeli da se netko umiješao.
Niti jedan Bog, niti jedna vjera ne uči mržnji, potlačenosti, netrpeljivosti.
I ničiji život ne vrijedi manje.
I zato kako ćeš
dobro
razmisli.
ponedjeljak, 01.12.2025.
Zašto (ni)sam išla na marš
Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države. Da se ne ponavljam puno, pisala sam o tome već i većina meni dragih i onih koj me poznaju ljudi zna kakav mi je stav oko glazbe. Slušam ono što mi se sviđa. Sviram ono što želim. Pjevam ono što volim. Ostalo zaobiđem, okrenem stanicu ili kanal, isključim...
I stvarno mi nije bitno što pjevač pjeva. Fora nam je bila ta sad sporna pjesma jer u doba kad je snimljena i izašla, davala je na hopsalicu narodnog melosa koji smo do tada slušali, a odjednom ga nije bilo nigdje. Svidjela nam se i poruka iz stihova, jer iskreno svi smo željeli da rat stane i da dočekamo tu novu, normalnu i pravednu državu. Bilo nam je normalno da treba baciti bombu i goniti bandu preko izvora. Tu ništa nije sporno bilo.
Sada, trideset i kusur godina kasnije sporno mi je mnogo toga.
Spornije no tada tih olovnih devedesetih. Ne, nije mi nitko iz obitelji stradao u smislu da je ubijen, ranjen, ozlijeđen ili pogođen kasnijim PTSP sindromom. Ono što nam se tih godina kao obitelji događalo, a bilo je toga, uvjetovano jedino vić završetkom prezimena smataram totalno benignim u odnosu na prava stradanja, patnje i gubitke drugih.
Sporno mi je da se do kraja nepodojeni dječaci skupljaju kako se kome sprdne, navuku kapuljače, podignu desnicu u zrak, zazivaju kvazi tvorevinu koja je onomad prodala pola njihove današnje domovine u čije ime to sve rade, idu po trgovačkim centrima i manifestacijama i ispituju svoje vršnjake koji se tamo zateknu izletom ili posjetom od kuda su, pa kad dobiju lokaciju prave im sačekuše ispred tih centara i mašu noževima pred nosom a to sve prođe bez sankcija.
Sporno mi je da me netko, iako živim, radim i odgajam po pravilima pravi budalom i mjeri mi domoljublje pomaknutim parametrima.
Sporno i tužno mi je što kad se nađem u ulici bez automobila i ljudi u kišnoj riječkoj večeri produžim korak i zadihana uletim u salon u koji sam se uputila deset minuta prije termina, jer su se dvojica od četvorice mladića pod kapuljačama odvojila i nešto se došaptavaju.
Sporno mi je što nikad veći gospodarski rast, a nikad siromašniji.
Sporno mi je što me premijer pravi budalom svakom svojom novom izjavom u kojoj je on i samo on zaslužan za nikad bolje (blago)stanje nacije dok mu je u njegovim mandatima više od pola ministara završilo po zatvoru radi krađa i manupilacija za koje nikad nije odogovarao ni on ni ministri, dok se ovrhe kače i naplaćuju na leđa najosjetljivijih.
Sporno mi je što država, grad ili tko već nema rješenje za nekoga tko provali u stan, tamo živi bez struje i vode, prolijeva fekalije po zajedničkim kanalima i naposljetku, jer ta ista država, grad ili tko već nije imala rješenje, to završi paležom stana od strane neadekvatno zbrinute osobe i smrću dvije osobe.
Sporan mi je svaki ZDS, svako dizanje desnice. Svaki ustašluk, četnikovanje i fašizacija kao i referiranje na komunizam.
Sporno i jadno mi je vrijeme i državno uređenje u kojem jedan pjevač prijeti radikalnim potezima spram legalno izabrane gradske vlasti, ma tko on bio i ma koja ona bila.
Zato sam išla na antifašistički marš.
Jer fašizam nije samo ono kad čekamo da se opet pojavi neki Adolf, Gabriele, Benito ili Ante, mobilizira narod i krene kako se već tada kretalo. Klice fašizma siju se polako ali sigurno svuda oko nas uz blagoslov nedjelovanja institucija koje neka rade svoj posao.
Nisam stigla jučer na sam početak marša, pa nisam prisustvovala igrokazu nepodojenih dječaka kojima mame nisu dale pare za gostujuću tekmu, a vrijeme se moralo nekako ubiti pa su se sjetili eto malo spustiti na Jadranski trg i tamo urlati. I neka. Urlati na neistomišljenike, koliko god to meni apsurdno bilo, u ovoj demokraciji njihovo je pravo i okej. No dizati desnicu u zrak, urlati zabranjeni poklič za kojeg više nitko i ne haje da je protuustavan i potom bacati petarde na ljude, a sve to preko glava policije koja stoji ispred njih i ne mrda, to mi nije niti će mi ikada biti jasno ni prihvatljivo. Ponavljam, nisam bila tamo, no iz 5minutnog videa koje je objavio riječki portal Fiuman, sve se vidi kristalno jasno. I desnice i hukanje i petarde.
Ono radi čega nikako nisam išla na marš su zastave. Od meni totalno nejasnih crveno crnih, preko one jedne koja je nemilo asocirala na bivšu državu i bila skroz nepotrebna do izostanka ijedne hrvatske zastave. Taj me segment jako zasmetao.
Da zaključim.
Ovaj se marš nije referriao na fašizam koji je krenuo prije 100 godina i poharao sve.
Ovaj marš nije imao veze sa komunizmom.
Ovaj marš nije zazivao bivšu državu.
Da je u ovoj teško izborenoj i krvlju plaćenoj državi razuma, vjere i domoljublja u pravom smislu - ovaj se marš nikada ne bi dogodio.
Smrt fažizmu - sloboda narodu!
