Konobarica s tastature
ponedjeljak, 22.12.2025.
Bubi
Tata je bio gromada, preko sto kila. Za trideset godina braka njemu i mami Zakoniti i ja poklonili smo par papigica tigrica. Bila je iza Konta trgovina, čini mi se da se zvala ZOO i tada, dobrih sad već preko kvarat stoljeća unatrag, nešto slično današnjim pet centrima.
Dakle, kupili papigice, krletku i sve popratno što treba. Barba nam je objasnio što i kako s papigicama vezano uz hranjenje i čišćenje. Na dan obljetnice, pojavili smo se kod mojih, uručili im krletku sa dvije raspjevane papigice. Dečko je bio zeleno žuti, curka plavkasto bijela. Mama i tata su im nadjenuli imena. Bili su to nadimci kojima su oni jedno drugo zazivali u mladosti. Đoko i Soka. Slatko.
I lijepo je na zametskoj adresi trajao suživot dva para. Dok je mama u 15-15 aranžmanima lomila kičmu po Italiji, tata se uglavnom brinuo o pernato cvrkutavim novim članovima kućanstva.
Nakon nekog vremena, ljubavi i pažnji svog partnera a i njenih ljudi unatoč, Soka je odlučila otići. Ne odletjeti, već otići fizički. Najprije je tata primijetio da ne jede (krletka je bila blizu njegova mjesta za stolom), pa da stalno "kunja" i onda ju je jedno jutro pronašao izvrnutu na dnu krletke. Bilo je malo tuge, no kupili smo Đoki novu Soku i život je išao dalje, dok i nju nije sustiglo preseljenje... Nije nam bilo jasno što se Sokama ne sviđa u tom okruženju. Predlagali smo opet novu Soku, ali tata i mama su to kategorički odbili i rekli da je i Đoko dovoljan.
Ne znam kako je Đoki pak bilo u tom aranžmanu.
Tata je nazvao jedan dan. Vidno uzrujan, neka čim prije dođem jer mi ima nešto reć, pokazat i nije htio preko telefona. Stislo mi se malo, sjela sam u auto i sa drugog kraja grada dojurila u roditeljski dom.
Tati oči pune suza, "vidi, vidi...ja se jutros digao i on tu dole., molim te ti to riješi, ja ne mogu nikako." A neš ti frke, uginula papigica, pomislila sam. Tada sam tati suze u očima vidjela treći put. Prije toga zauvijek je izgubio mamu i brata.
Danas sam se te scene, kako je njega, gromadu od preko 100 kilograma satralo uginuće papigice od doslovno možda pet dekagrama a ja se tome čudom čudila, sjetila mnogo puta.
Vremenom, te neke životinjice, životinje ili živine s kojima smo odlučili kroz život postaju nam biten, sastavni dio života, članovi obitelji. Vežemo se, volimo ih, čuvamo, njegujemo, pazimo.
Iza našeg Bubija dvije su infuzije, danas je primio treću. Prognoze su loše, pitanje je dana bubrežna infekcija galopira njegovim tjelešcem koje se u zadnjih nekoliko dana doslovno upolovilo. Vjerovali smo da ćemo danas morati odlučiti. Na svu sreću nismo morali.
Iako pitanje je dana kada će odluka morati biti donesena.
Došao nam je prije 12 godina kao tromjesečni mačić. Juniorka je htjela mačku ili psa, za psa nije bilo uvjeta i eto nama Bubija.
Izuzetno dobrog karaktera. Prijatelj sa ljudima, društven. Nešto manje je prijateljevao s mačkama u okolici, ali jednom se zaljubio i jednu doslovno doveo doma.
Jutro u strepnji, Juniorka je odradila veterinara i primitak vijesti o da ili ne... Prije toga, kada ga je malo pustila van, a ona otišla časkom do dućana po povratku nije ga mogla ni pronaći, ni dozvati. Nakon nekog vremena spazila ga je prilično daleko od zgrade na livadi kako polako klipsa u daljinu.
Možda je on još jutros osjetio da se bliži odlazak i krenuo. Možda smo odluku trebali donijeti jutros. Možda ćemo ovako svi još više patiti... Ne znam.
Jedno znam.
Ni vrijeme, ni godine, ni kilogrami ili dekagrami.
Povezanost, ljubav, davanje, primanje - nema to cijene.
Pomisao na konačni rastanak baš boli.
I puni oči suzama...
