Konobarica s tastature

četvrtak, 31.03.2022.

Sivulja

Danas sam trebala do Pazina. Al mi se prolongiralo. Pa sam završila na bazenu. Otplivala turu i odšetala malo po kiši.
Volim kad imam slobodan dan, a vani sivulja. Tad imam osjećaj da ništa ne moram. Pa ni pisati blog.
Dakle, sivulja...

Put prema plaži Ploče ispod bazena, u daljini Učka prekrivena oblacima.



Čisto malo da se vidi da se more (još uvijek) nije spojilo s nebom...


Kaplje sa iglica...


Smoqua, samo što nije :)


Inadžija.


Obluci se kupaju.


Kad živiš u najkišnijem gradu, napraviš od kiše veselje.
Pogled ispod mog riječkog kišobrana.


Imala sam i mali video, al neke ekstanzije, brojke i slova... a ja to niš ne kontam.
Eto, malo za promjenu.
Živi bili, pišemo se, pusa.



31.03.2022. u 20:52 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.03.2022.

Oluja



I opet se slavi...
I zastave
I pjesma...
I slobodna Hrvatska...

Osjećaji kao da su otupjeli
Ni radost pobjede ne ćutim
Nit' me žalosti, nit' veseli
Tek tupost neku u sebi slutim

Hoće li ovo zadnje biti
Da li će sada sve stati
Koliko će se krvi još proliti
Dok budemo spremni ruku ruci dati?

Evo zore, evo dana
Zemljom odjekuje glasno
Veselje sa svih strana
A do zore je daleko- meni je jasno

I ma kada da dođe –
za kraj će biti kasno!!!

Fiume, 08.08.1995.

28.03.2022. u 23:34 • 19 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.03.2022.

"Male" priče sa velikim ožiljcima

Danas malo okrenuto. Obično napišem post na Blogu pa objavim na svom Fb profilu. I čita se.
Podijelila sam ovu objavu na Fb jutros i u 11 sati, koliko je izvješena, ostala je bez ijedne reakcije. I nije u tome problem.
Samo mi je interesantno.
Svi znamo što je izazvalo bombardiranje Beograda unatrag 23 godine. Kao što i svi znamo da patnje malih ljudi kada dođe do vojnih operacija...univerzalne su. Post je spisateljice Brankice Damjanović, a moja objava sljedeća:

//Dok veliki vuku konce i pritišću gumbe, naše "male" priče sa velikim ožiljcima svima su nam iste.
I najžalosnije, to će se ponavljati.
A bojim se nikad stati...
Pre 23 godine počelo je bombardovanje zemlje koja je bila naša domovina. Toliko godina danas ima moja kćer. Prvi rođendan nije proslavila kao izbeglica. Dočekali smo ga. Došao je kao što sve dođe i prođe. Slavlje nije bilo moguće u uslovima kada padaju bombe, a zvuk sirene predstavlja međaš između: sad si u opasnosti i sad si u malo manjoj opasnosti. Meni je tada bilo 28 godina. Toliko godina sada ima moj sin. Mislila sam tada, ako su moje dvadesete bile okrnjene i osujećene neka bar moja deca žive bezbrižnu mladost. Danas, međutim, njihova je mladost, kao i mladost mnogih drugih ponovo u senci beznađa, ovoga puta globalnog. Dakle, nema boljih vremena. Neće doći. Nikada nisu ni bila savršena. To nikako ne znači da treba da padnemo u očajanje. Upravo suprotno. Ako je svaki dan kao poslednji, ako je svaki trenutak kao poklonjen, onda je to prilika da ne čekamo bolje dane, da ono što jesmo, umemo i možemo pokažemo i podarimo sada. Niko nas neće spasiti, niko nam neće pomoći, moramo tu iskru vere potražiti i pronaći u sebi. Tu je, u svakom od nas. Eto, o tome razmišljam sada uoči godišnjice najtužnijeg jutra koje je svanulo, kada se sa radija čula vest da je: "Havijer Solana dao odobrenje da se otpočne sa bombardovanjem Jugoslavije." Umotala sam bebu, uzela je u naručje, još nekoliko rančeva okačila na ramena, zaključala iznajmljeni stan i krenula po snegu da se negde sklonim, dok je otac moje dece bio negde, ne znam gde, prethodnih dana već mobilisan. Kraj nas dve hodao je moj petogodišnji sin, nekoliko puta posrćući, jer je sneg bio dubok baš kao i njegov san koji su prekinuli neki ljudi koji o zlu misle i zlo čine. Slike rata uvek su tragično iste. Posledice predvidive. Ono čudesno i jedino što nam ne mogu prirediti je naša predaja. Odluka o tome hoćemo li pasti u očajanje ili verovati u dobro i dobro činiti ma kakve da su okolnosti - samo je naša. I tako će zauvek biti.
Brankica Damjanović//

24.03.2022. u 23:15 • 14 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.03.2022.

Dvadeset i prvi ožujak

Prvi dan proljeća. Ustvari nekako ispada da je drugi iako smo u osnovnoj još tamo negdje učili da je to 21. ožujka. U posljednje vrijeme datumi koji označavaju početke i krajeve godišnjih doba mijenjaju se. Danas znamo striktno u minut kada je završila zima i počelo proljeće, završilo proljeće a započelo ljeto, kad kraj ljeta označi početak jeseni, koja kad okonča krene zima, pa iznova u ciklus. Kao da je bitno u koji je minut započelo proljeće. Još će se dana izmijeniti na kalendaru dok friško, tek započeto godišnje doba zamiriši karakteristično sebi. Rascvala su se već poneka stabalca, zumbuli, ljubičice, sunovrati. Vjesnici su to proljeća, naučili smo negdje u isto vrijeme kad nam je bilo učiti datume početaka i završetaka godišnjih doba. Danas, stariji znamo i na nekoliko jezika izreći i datume i vjesnike i nazive tih doba. Ne znamo ipak, gdje su nam nestale zime, zašto ljubičice cvatu već u veljači, kako to da nam odjednom ni faktor pedeset ne pomaže izdržati vrelinu kolovoškog dana, i tko je kriv da se grožđe sa trsova više ne skida u jesen.
Danas znamo sve.
I nikad manje znali nismo.
Na današnji se datum obilježava i svjetski dan poezije.
Volim poeziju. Prerijetko je čitam. A uvijek me čitanje poezije nekako spasi, digne, osvježi. Nakon dobrih se stihova osjećam sva važna i puna duha. Prije par godina gotovo u šutu sam oljuštila Ujevićevu knjigu, poklon frendova za moj sad već daleki17. Nevjerojatna maestralnost ispisanog. Rime iz pjesme u pjesmu presložene i posložene perom majstora zarobe um i misli i nakon svake uslijedi dubok udah i izdah čisto da mozak dobije onaj kisik koje tijelo zaboravi proslijediti dok upija stihove.
Strpalo mnogo toga u isti datum pa se tako danas obilježava i Dan osoba sa Down sindromom. Nema veze sa prvim danom proljeća, već sa greškom u kromosomima koju osobe što ih je obilježio Down sindrom nose na svome 21. paru kromosoma. U znak podrške osobama s Down sindromom oblačimo šarene, rasparene čarapice, jer te ih osobe ne mogu upariti i tako se barem taj jedan dan na neki način solidariziramo s njima. Svjesni smo svi da im je potrebno mnogo više od čarapica. No i najduže putovanje uvijek započinje prvim korakom, a svaka je podrška bolja od nikakve.

Par je sati još do kraja ovog dana, dvadeset i prvog ožujka.
Bio je pravi proljetni. Sa šarenim čarapicama i stihovima.
Ne bi bilo loše da navika postane uživati u danima. Proljetnim ili ne, svejedno.
Kao i pružati pomoć i potporu tamo gdje možemo.
I s vremena na vrijeme upiti pokoji pročitani stih.

...
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače
I ta svirka naše razgovore priječi,
i ti sneni zvuci jesu naše riječi.

Nužno, netko fali kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.

T. Ujević, Fisharmonika




21.03.2022. u 20:03 • 15 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.03.2022.

Ured

Imala sam ureda kroz svoj profesionalni put. Od ozbiljnih baš, preko onih na rijetko kad zauzetim stolovima restoranske sale, do malih kutaka. U vlastitom lokalu ured je bio za razinu viši od ostatka prostora, a u naravi separe koji smo suvlasnica i ja pretvorile u ured. Imao je čak i naziv. Olimp. Kad se osvrnem unatrag, čini mi se nekako da su mi ti mali kvaziuredi i onaj jedan najmanji koji se u ured transformirao iz, ni manje ni više nego, toaleta u izdvojenoj maloj sali restorana bili najdraži.
Jednostavno je. Veliki su uredi za sobom povlačili veću ozbiljnost, više posla, više odgovornosti. Ovi neobični i mali imali su - pa, dušu.
I jučer me opet bubnulo u ured. Samotako. Nisam ga htjela, i daleko je od restorana, skladišta i punktova koji su mi fizički za odraditi u prvom dijelu radnog dana. Ustvari je integriran u back office. Iza front deska. Predivno je ovako koristiti anglizme, jel? Mogu ja tu napisati i da je to stražnji ured. Iza recepcije.
Recepcija. Nekoliko kolega koji su me sreli prvi dan za stolom u novom uredu ozareno su komentirali da sam unaprijeđena.
Zanimljiva percepcija.
Jer moja prava su unapređenja išla skalom pomoćni konobar, konobar, šef rajona... te barmen 2, barmen 1...pa do nekih pozicija.
Ovo je splet okolnosti.
Kako bilo eto mene opet u uredu. Iza recepcije.
Za stolom i kompjutorom.
U odnosu na restoran i ovaj se ured nalazi razinu više. Onako katovsku razinu više.
Ni blizu Olimpu.
I podjednako ga često nazivaju i ured i Büro
Cheers.

17.03.2022. u 23:30 • 13 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 14.03.2022.

Dok prigotavlja gulaš


Zamišljeno miješa krčkavi gulaš. Prinese kuhaču usnama, puhne dva puta u nju, poliže, pritisne coktajući jezikom nepce. Treba, ipak treba još malo papra. Možda da izmrvi malo peperončina. Bi rado, ali ne koristi ih često, pa nikad s njima nije na čisto. Zadnji put su svi srkali i puhali kada je umak od ćufti razljutila tim malim sušenim čudima. Nije pomogao ni putrom i mlijekom krcati pire od krumpira. Dala im je kanticu sa vrhnjem i žlice da pregorena nepca barem malo dovedu u red. Nekima je i pomoglo. Ipak, njenim ćuftama je malo tko mogao odoliti. Kao ni ćufticama u umaku za paštu. Njih pak nije nikada uspjela unerediti viškom čilija ili sličnog. Najjače što je taj umak primio bila je dimljena mljevena paprika. Špageti se rijetko uz ćuftice pripijaju otkada je otkrila orechhiette u toj kombinaciji. Svi će orechhiette bubnuti uz brokulu i neki sir. I okej, stvarno su ukusne. Al uz ćuftice u umaku, e to je bomba baš.
Uzima malecku teglicu u kojoj se kotrlja sedam minijaturnih isušenih papričica. Gotovo da su smiješne koliko su se smežurale. I prosto nevjerojatno kako se u takvim malim suharcima može pospremiti golema ljutina. Ljutina… Ljuto. Jedna od rijetkih riječi koja može okarakterizirati okus i raspoloženje. Ljut ko pas, ljuta ko papričica, ljuta sam, ljuti umak, šta si ljut, jel se ljutiš na mene, baš sam bio ljut, ljuto je, razljutilo me…i naravno, kao i sa svakom riječi, kad ju ponoviš dovoljno puta, postaje nekako čudna. Lju-to. Ljuto. Ljut, ljut.
Mrvi lagano malu, uvelu papričicu koja će po zadnji puta opravdati svoje postojanje. I bi joj žao. Šta ti je životni vijek. Najprije se pržiš na suncu, boriš za malo vode iz zemlje i oblaka, kad si u punoj snazi, ičšupaju te, onda se opet pržiš na suncu i sušiš bolno i lagano da bi te neki maljavi čiča il neka krezuba baba natakarili na uzicu od konca sa stotinama sličnih, pa hajd još malo se osuši…Nikad kraja. Da bi na kraju skončala iskasapljena i prekuhana.
Valjda će bit okej. Pa stavila je jednu tek na cijeli lonac.
Prošeta kuhaču nekoliko puta kroz gustoću krčkavog gulaša.
Smanji ploču na dvojku.
Još pola sata.
Propne se na prste i pogledom potraži vrećicu širokih tagliatella.

14.03.2022. u 21:07 • 8 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.03.2022.

Cheers

Na poslu trenutno više kompjutora no inače. Pola radnog dana mi je fizikalija, druga polovica kompjutor. Balans. Iako, na neku čudnu foru odgovara mi.
Jednom sam pregorila. Velika firma, mnogo sezonskog osoblja i meni novi ustroj. Radno vrijeme u prosjeku 12 sati dnevno. Tri mjeseca, bez slobodnog dana. Novci vanzemaljski. Izvještaji, izračuni, kontrole, statistika svakodnevno.
31.07. došla sam na posao u 5 ujutro, jer je trebalo nadzirati pranje terase površine pol nogometnog igrališta. Uključivalo je demontažu fotelja i stolova, kao i kasniju montažu istih. Sve je moralo biti gotovo do 8 ujutro, kad je dio terase trebalo dovesti u red za posluživanje doručka... Radni se dan nastavio jutrom u uobičajenom ritmu, da bih kasnije pospremala nečije propuste do ponoći. Do ponoći je naime, trebalo iskorigirati normative u kasi. Sutradan je bio prvi u mjesecu i utjecalo je to na daljnje poslovanje. Radilo se o objektu koji je u špici dnevno radio i do sto pedeset tisuća kuna prometa, pa je jasno do kakve su situacije i štete mogli dovesti nepravilno uneseni normativi pića. Računovodstveno i fizički. Tog sam dana oborila rekord. Devetnaest radnih sati. Okej, bilo je tu malih pauzi, no...
Od te je moje pustolovine prošlo devet godina. Devet godina kako sam se pozdravila sa voditeljskim poslom i ponovno postala konobarica. Požalila ni sekunde. Uživala u skoro svakoj.
I sad me eto. Zaključih da moram misliti na sebe, a mlađa ne idem. Koljena. Ustvari sad je i sa tim mojim koljenima okej. Kada u svakodnevnom radnom šprintu ne moraju odrađivati i do desetak kilometara.
Nabava, kontrola. Inventure, izračuni. Pića, vina. Dva skladišta. Tri punkta. Excell tabs all the way,
I na neku čudnu foru - odgovara mi.
Za sada.
Osim što, kod kuće imam manje volje i želje paliti kompjutor. A nije ni to loše.
Cheers!


10.03.2022. u 23:14 • 10 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.03.2022.

continuous

Klizim, polako se spuštam niz padinu sreće.
Čekaš me i
osmijeh ti vedri lice.

Na kraju dana
bura raznosi sunce.
Rasipa ga nebom plamenim bojama.
I ono se zadovoljno sakriva iza planine.

Gledam u bore na koži tvog lica.
Neke su i moje, priznam ti.

Nije sve bila romantika.
Slatki med što kaplje sa drvenog štapića,
Ili
jagoda posuta bijelim prahom od šećera.

Ipak,
tu smo.

I jesmo.

07.03.2022. u 22:53 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.03.2022.

Vremena romantizma

Ne znam kako bi ih drugačije nazvala. Nisu se vremena promijenila. Promijenili smo ih mi. A i logično je. Mnogo toga nije zapisano u kamenu, a i onom što jest ne poklanja se naročita pažnja. Postanem nekako nostalgična, pa se trudim izbjeći patetici kad pomislim na neka i ne tako davna vremena kada je sve bilo polaganije, umjerenije, romantičnije.
Negdašnjim vrhunskim sportašima nagrada za postignute uspjehe, dobivene utakmice, osvojene bodove bila je recimo, plaćena autobusna karta, sendvič i sok nakon natjecanja. Nasuprot današnjim bijesnim ugovorima, čini se poprilično asketski. Danas svakako ima i više mogućnosti da sportaši postanu vrhunski, što vrhunskiji...da se brzo oporave nakon ozljeda, da daju maksimum svaku borbu, da budu – vanzemaljci. Suhi, mokri, mentalni autogeni, visinski, nizinski i ini treninzi. Supelmenti od doručka do večere. Injekcije nadomjestaka za tjelesna tkiva...Čuda
Nekada, taj sendvič i sok, mamina maneštra, nonina palenta, radić z vrta, trešnje sa susjedova stabla, kruške i jabuke s poda djedovog voćnjaka...Treninzi po šljunku i pijesku, utakmice na asfaltu...jednostavnost. I tjelesa ništa manje isklesana, mišićava i gušt za pogledati.
Parkirališta. Kreneš autom, koji doduše nije svaka obitelj imala u vlasništvu, dođeš na odredište, parkiraš. Još biraš gdje bi parkirao, jer tu je amula, pa pada po boji, tu nema hlada, tu je šljunak...Parkiraš svog limenjaka, a tada su zaista auti bili od dobrog metala iskovani, besplatno. Idila.
Nedjeljom dok mame krčkaju tradicionalne juha-pečeno pile s krumpirom-savijača ručkove, tate peru svoje limene ljubimce auto šamponom u dvorištu kuće ili na parkiralištu zgrade, ispirući ih vodom iz crijeva. Onog istog iz kojeg zadihani nakon graničara ili nogometa mi klinci žedni, srčemo vodu.
Novinski tekstovi predani telegrafom. Internet ni u najluđim predviđanjima. Sjećam se, kada sam predavala tekstove za Val. Otkucane na pisaćoj mašini, donijeti u redakciju minimum tjedan ranije no što list ide u tisak. Nema maila, nema vibera, messengera. Ima olovka, papir, pisaća mašina, fiksni telefoni, autobus za grad...tako je išlo...
Sve je lijepo funkcioniralo. Život je išao. I mi u njem.
U ritmu i vremenu romantizma blaženo ga nesvjesni.



03.03.2022. u 23:22 • 21 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< ožujak, 2022 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Lipanj 2022 (9)
Svibanj 2022 (4)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva