Ne znam kako bi ih drugačije nazvala. Nisu se vremena promijenila. Promijenili smo ih mi. A i logično je. Mnogo toga nije zapisano u kamenu, a i onom što jest ne poklanja se naročita pažnja. Postanem nekako nostalgična, pa se trudim izbjeći patetici kad pomislim na neka i ne tako davna vremena kada je sve bilo polaganije, umjerenije, romantičnije.
Negdašnjim vrhunskim sportašima nagrada za postignute uspjehe, dobivene utakmice, osvojene bodove bila je recimo, plaćena autobusna karta, sendvič i sok nakon natjecanja. Nasuprot današnjim bijesnim ugovorima, čini se poprilično asketski. Danas svakako ima i više mogućnosti da sportaši postanu vrhunski, što vrhunskiji...da se brzo oporave nakon ozljeda, da daju maksimum svaku borbu, da budu – vanzemaljci. Suhi, mokri, mentalni autogeni, visinski, nizinski i ini treninzi. Supelmenti od doručka do večere. Injekcije nadomjestaka za tjelesna tkiva...Čuda
Nekada, taj sendvič i sok, mamina maneštra, nonina palenta, radić z vrta, trešnje sa susjedova stabla, kruške i jabuke s poda djedovog voćnjaka...Treninzi po šljunku i pijesku, utakmice na asfaltu...jednostavnost. I tjelesa ništa manje isklesana, mišićava i gušt za pogledati.
Parkirališta. Kreneš autom, koji doduše nije svaka obitelj imala u vlasništvu, dođeš na odredište, parkiraš. Još biraš gdje bi parkirao, jer tu je amula, pa pada po boji, tu nema hlada, tu je šljunak...Parkiraš svog limenjaka, a tada su zaista auti bili od dobrog metala iskovani, besplatno. Idila.
Nedjeljom dok mame krčkaju tradicionalne juha-pečeno pile s krumpirom-savijača ručkove, tate peru svoje limene ljubimce auto šamponom u dvorištu kuće ili na parkiralištu zgrade, ispirući ih vodom iz crijeva. Onog istog iz kojeg zadihani nakon graničara ili nogometa mi klinci žedni, srčemo vodu.
Novinski tekstovi predani telegrafom. Internet ni u najluđim predviđanjima. Sjećam se, kada sam predavala tekstove za Val. Otkucane na pisaćoj mašini, donijeti u redakciju minimum tjedan ranije no što list ide u tisak. Nema maila, nema vibera, messengera. Ima olovka, papir, pisaća mašina, fiksni telefoni, autobus za grad...tako je išlo...
Sve je lijepo funkcioniralo. Život je išao. I mi u njem.
U ritmu i vremenu romantizma blaženo ga nesvjesni.
Post je objavljen 03.03.2022. u 23:22 sati.