Prvi dan proljeća. Ustvari nekako ispada da je drugi iako smo u osnovnoj još tamo negdje učili da je to 21. ožujka. U posljednje vrijeme datumi koji označavaju početke i krajeve godišnjih doba mijenjaju se. Danas znamo striktno u minut kada je završila zima i počelo proljeće, završilo proljeće a započelo ljeto, kad kraj ljeta označi početak jeseni, koja kad okonča krene zima, pa iznova u ciklus. Kao da je bitno u koji je minut započelo proljeće. Još će se dana izmijeniti na kalendaru dok friško, tek započeto godišnje doba zamiriši karakteristično sebi. Rascvala su se već poneka stabalca, zumbuli, ljubičice, sunovrati. Vjesnici su to proljeća, naučili smo negdje u isto vrijeme kad nam je bilo učiti datume početaka i završetaka godišnjih doba. Danas, stariji znamo i na nekoliko jezika izreći i datume i vjesnike i nazive tih doba. Ne znamo ipak, gdje su nam nestale zime, zašto ljubičice cvatu već u veljači, kako to da nam odjednom ni faktor pedeset ne pomaže izdržati vrelinu kolovoškog dana, i tko je kriv da se grožđe sa trsova više ne skida u jesen.
Danas znamo sve.
I nikad manje znali nismo.
Na današnji se datum obilježava i svjetski dan poezije.
Volim poeziju. Prerijetko je čitam. A uvijek me čitanje poezije nekako spasi, digne, osvježi. Nakon dobrih se stihova osjećam sva važna i puna duha. Prije par godina gotovo u šutu sam oljuštila Ujevićevu knjigu, poklon frendova za moj sad već daleki17. Nevjerojatna maestralnost ispisanog. Rime iz pjesme u pjesmu presložene i posložene perom majstora zarobe um i misli i nakon svake uslijedi dubok udah i izdah čisto da mozak dobije onaj kisik koje tijelo zaboravi proslijediti dok upija stihove.
Strpalo mnogo toga u isti datum pa se tako danas obilježava i Dan osoba sa Down sindromom. Nema veze sa prvim danom proljeća, već sa greškom u kromosomima koju osobe što ih je obilježio Down sindrom nose na svome 21. paru kromosoma. U znak podrške osobama s Down sindromom oblačimo šarene, rasparene čarapice, jer te ih osobe ne mogu upariti i tako se barem taj jedan dan na neki način solidariziramo s njima. Svjesni smo svi da im je potrebno mnogo više od čarapica. No i najduže putovanje uvijek započinje prvim korakom, a svaka je podrška bolja od nikakve.
Par je sati još do kraja ovog dana, dvadeset i prvog ožujka.
Bio je pravi proljetni. Sa šarenim čarapicama i stihovima.
Ne bi bilo loše da navika postane uživati u danima. Proljetnim ili ne, svejedno.
Kao i pružati pomoć i potporu tamo gdje možemo.
I s vremena na vrijeme upiti pokoji pročitani stih.
...
A kad mlaz svjetlosti pane povrh pjesme,
probudit će lugom pozaspale česme
i presahla vrela i umorne rijeke
kojim vjetar nosi sve jeke daleke.
Eto zbori zemlja; eto šuma plače:
kad krčma na drumu dočeka svirače
I ta svirka naše razgovore priječi,
i ti sneni zvuci jesu naše riječi.
Nužno, netko fali kad nas pjesma smami.
Gledamo se blijedi. Falimo mi sami.
T. Ujević, Fisharmonika
Post je objavljen 21.03.2022. u 20:03 sati.