Konobarica s tastature
četvrtak, 29.06.2023.
Trgovački putnik
On ima nestvarno plave oči, izbrijano tjeme i glavu. Debele obrve. Crne poput uglja. Priča uvjerljivo, u rokovnik zapisuje tiskanim slovima. Nosi lijepu košulju i kvalitetan trendi sat. Ide joj na nerve, jer drugi put već uspijeva prodati joj svoju robu, zastupajući sasvim drugi asortiman i firmu. Iako ju odbija njegova očita neukost, vještini kojom plete mrežu riječi iskusnog trgovca ne može ne odati priznanje. „Ušao“ je sa proizvodima firme koju zastupa i prvi i drugi put u asortiman njene trgovine. Nije da nisu dobri. Dapače. Odlični su to proizvodi i nema sumnje da će ih bez problema prodavati. Ipak, nekako ju smeta što on tako lako, kao vrućim nožem kroz putar klizi kroz njihovu priču, kroz posao, kroz sve.
Rukuju se na kraju. Stisak mu je čvrst koliko treba.
Poslat ću vam na mail cjenik sa rabatom specijalno za vas, kaže.
U istom trenutku ona zna da će se načekati dok mail stigne, ali hajde. Ponudio je čak ostaviti određenu količinu proizvoda na revers, da vide najprije kako će to ići.
Zna i gotovo.
Prošlo je šest mjeseci. Ona zove firmu, platila bi im robu, naručila novu, putnika ne može dobiti na telefon. Cjenik sa rabatima nikada nije stigao. Ne radi više za nas, ali eto poslat ćemo vam mi sve na mail. Dogovorila sam s njime rabat. Nema problema, riješit ćemo. Pita dva puta za trgovačkog putnika nestvarno plavih očiju i mediteranskog imena koje slavi jednako plavo more. Oni vješto izbjegavaju odgovor.
Nakon pola sata dolazi mail sa svim podacima.
Plaća račun, potvrđuje narudžbu, zaboravlja putnika koji joj je izuzetnom vještinom nakrcao skladište
Nakon nekog vremena, prebire po društvenoj mreži, nailazi na njegov profil. Klikne. Hrpa svjedočenja. Na javno. Priznanje. Odricanje od majke, bijeg od oca. Zlostavljanja, bjegovi, optužbe, video uratci, fotografije poruka i prepiski. Na izvolte. Nježne objave sa neodoljivo slatkom macom i umiljatim psićem. Izgleda da su mu to najbliži prijatelji.
Odjednom shvati otkud tiskana slova. Vještina iskusnog trgovca. Lakoća prodavanja. Trampe. Odobravanje rabata već pri prvom susretu.
Sve je to on usvojio još u djetinjstvu. Od najranije dobi morao je trgovati osjećajima, polomljenim udovima. Tiskana slova onako prkosna nikada nisu uzmakla pred elegancijom pisanih. Jer on je morao biti čvrst i popustljiv istovremeno.
Na jednom videu djeluje izuzetno omamljeno. Lijekovi? Opijati? Nešto treće? Video se smješta u vremenski okvir odricanja od majke i oca. Od njih će zadržati jedino genetiku kojom će, neovisno o svojim vještinama ili ne, ostavljati odličan prvi utisak. Vjerojatno bi se i nje odrekao da može.
Sa profila je vidljivo i da je pokrenuo vlastiti posao.
Bar neki tračak svjetlosti.
Odjavi se sa mreže i u sebi mu poželi svu sreću u daljnjem radu.
Zatvarajući zaslon laptopa požali što njegov novi posao nema dodira sa fahom njene trgovine.
Jer da se ponovno pojavi nudeći joj proizvode, ne bi ju nervirao.
ponedjeljak, 26.06.2023.
Kad me pogodi bijeli papir (sa ekrana)
Kad me pogodi bijeli papir
Kad se rastre onako posred ekrana
Pa kad se gledamo.
Dan bez napisanog retka propao je dan.
Znamo mi oboje.
I tako se gledamo, on mi se gotovo smiješi.
Ne smiješi se naravno, jer, prostor je to čiste bjeline,
Osim onih ikonica, brojki i slova na traci iznad.
I nešto malo ispod.
Ček, o kakvom to papiru pričaš
Ti godinama već papir ne rabiš, nalivpero ti suho.
Iz plastičnih kutija vrište popunjene bilježnice
krcate mog ukrivljenog rukopisa.
Sva mi slova naginju udesno
Uvijek sam krivila teku ulijevo, a slova, riječi
Ko povučena gravitacijom nalijegala su ka crti
koja ih je trebala držati u ravnini
Njima bit će bilo dosadno, pa malo nalegli
Nije ni čudo čija ih je ruka pisala.
Čaše je dizala, tipke prebirala, mjenjač šaltala, loptu bacala, bocu naginjala…
Razigrana ruka,
Slova u lijeganju.
Krcate teke, pucaju plastike
Hej ho! Tu smo! Izvadi nas, izbavi nas, ne srami se.
Bore se izići.
Jučer, iskušenje.
Riješiti se tih utega.
Raskrčiti police.
Pomesti prašinu prošlosti.
Danas, gađanje bijelog papira posred jalovluka inspiracije
Plastične kutije poskakuju radosne
U njima se se ukrivljena slova od smijeha
Guše.
četvrtak, 22.06.2023.
Sve prođe
Red je vijugao nekih osamdeset metara. Jeza ju je uhvatila već dok se spuštala ulicom i uočila dugačku zmiju ljudskih tijela kako strpljivo čeka. Šalteri MUPa otvaraju se za trideset minuta. Došla je u napast da propusti ulaz u obližnju podzemnu garažu, produži pa iza prvog semafora skrene desno i vrati se u svoj kvart. Ili u susjedni na kavu u onaj ugodan kafić. Misao je trajala sekundu. Ne! Neće uludo potrošiti jedno jutro dužeg spavanja. Na jednotjednom je godišnjem i u ostatku sedmice ima namjeru naplatiti bezobrazno rana ustajanja tijekom radnih dana.
Garaža gotovo prazna. Parkirala je blizu izlaza. Bar nešto.
Krenula je pločnikom lijeno se vukući pokraj pospane kolone onih koji su tog jutra istim poslom stali u red. Zijevne i nevoljko stane iza mršave Adriane Vukić. Možda to i nije bila Adriana Vukić ako je u prozirnom fasciklu podvijenom ispod pazuha držala dokumente neke druge osobe. U suprotnom, to je zasigurno bila Adriana. Vukić.
S druge strane ceste, na samom ulazu u kratku slijepu ulicu smiješna imena zaustavljali su se automobili. Napravili bi malu kolonicu i disciplinirano se u njoj pomicali. Očevi su parkirali i čekali. Majke izlazile iz automobila, otvarale stražnja vrata izvlačile zbunjene i snene mališane. Kačile ih u naručje, na ramena zaticale male ruksake, nalagale mališanima da tatama mahnu i pošalju pusu. Kretale bi potom pedesetak koraka uzbrdo i nestajale u kamenom zidu lijevo. Još su ih čekala dva seta stepenica do ulaza u vrtić. Očevi su za to vrijeme čekajući zurili u mobitele i pomicali se u kolonici kako bi koji automobil odlazio. Po nekom prešutnom pravilu nitko nije trubio, vikao, bio nervozan. Pomisli kako je trinaest do sedamanest godina unatrag imala sreće. Vrtić je imao parking, a njih se dvoje u odvoženjima izmjenjivalo ovisno o smjenama.
Danas u stranoj metropoli do faksa stiže metroom, pa busom. Kako sve prođe...
Nakon desetak minuta zmija ljudskih tjelesa dobrano se pomakne. Okrene se iza sebe da vidi koliko je pristiglih u red. Oko petnaestak metara. I u toj masi nije mogla ne prepoznati jedno tjeme. Mijenjale se države, školski sustavi, vrijeme i društvena uređenja. Zalizano desetljećima. Zamrznuto u vremenu. Njen bivši profesor TIPSS-a. Havajka, skupiocjeni sat, bež hlače, mekane mokasine. I sve je poprilično usklađeno. Osim tjemena. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma preko noći je u tadašnjem školskom programu zamijenila dotadašnji marksizam. Pitala se što je profesor, i da li je išta, predavao kada je bivšu državu zamijenila postojeća, a samoupravni socijalizam ustupio mjesto kapitalizmu. I dok se prisjećala jedne bizarnosti vezane uz profesora red se počeo rapidno pomjerati naprijed. Šalter sala MUP-a započela je s radom. Bila je sve bliže ulazu i redomatu.
Tri sata kasnije uspješno je predala zahtjev.
Vrtić i škola, čekanje i redovi…
I ljudi i vrijeme…
Sve prođe.
ponedjeljak, 19.06.2023.
Kako su beznačajni
// Danas naletim na reportažu o djevojci koja je "preuzela" otkaz. Umjesto da njena kolegica, samohrana majka ostane bez posla, ona se dobrovoljno javila. Ostala bez posla. U Vinkovcima.
Bilo je to unatrag 6 godina.
Cura je kalkulirala ovako: ja sam mlada, nemam obitelj, tu su roditelji. Meni je lakše.
Ostala je svjesno bez posla.
Žena koja je ostala na poslu, imala je nakon pogibije supruga kakvu takvu šansu živjeti donekle normalno. Plaćati kredite koji nisu prestali dolaziti na naplatu...Boriti se za sebe i svoje dvoje djece.
Šest godina kasnije, djevojka je u Njemačkoj, njena kolegica udala se, rodila djevojčicu. Malena nosi ime svoje kume. Te djevojke s dušom koja i nakon svih godina, pa i nakon činjenice da posao nije našla u domovini, već u dalekom Frankfurtu poručuje da bi opet učinila isto. Misli da bi to učinile mnoge na njenom mjestu. I da nakon ove virus krize trebamo biti dobri, još bolji ljudi, jer je to jedino što vrijedi.
Biti dobar.
Žena koja je potezom djevojke dobila novu šansu, dajući izjavu, jednom rukom u krilu pridržava malenu imenjakinju svoje heroine, drugom stalno otire suze. I dok priča o dobroti te djevojke, malena odejdnom klikne:
"I ja ću biti dobla!!"
Zaplačem. I prođe mi glavom, kako su svi Raspudići, Škore, Kolinde, Milanovići, sva estrada koja se trpa u politiku, sve nesuvisle izjave, svi koji djeci ne bi na osnovu pogrešnih kvalifikacija davali da budu sretna, svi grabežljivci za sigurno mjesto na državnim jaslama, svi ti kojima kad izbiješ adut ideologije iz izbornog programa naiđeš na beznadnu ništavnost tabule rasa, kako li su, da ih na kamaru staviš beznačajni u odnosu na toplinu priče o dvije Dubravke i jednoj Đurđici. //
Ovaj sam tekst napisala 2020. i objavila na fb. Danas mi iskoči u uspomenama.
I raznježi me. Ovakvih nam priča nasušno treba u ovom bezglavom dobu.
četvrtak, 15.06.2023.
Kratko
Sutra nam stiže kauč!
#jedvačekanje
Mislim trebat će još riješit stari, smislit kamo pohranit ove deke i poplune iz njegove kutije za pohranu, jer novi nema tako nešto. Onda ga rastavit, pa novi sastavit...
Al nek on nama pristigne, pa ćemo ovo nekako.
Inače, opet me sastavila neka gužvica.
I za ne falit, radi svih ovih koji su imali sreće glede osobnih dokumenata u pandemiji i lijenosti kada je završena a dokumenti istekli, još mi osobna ističe. Ne gine mi par sati čekanja sljedeći tjedan.
Pa ako preskočim objavu u ponedjeljak, ne brinite. Na MUPu sam. Čekam.
Odo leć.
Fala i do slušanja.
Peace!
ponedjeljak, 12.06.2023.
Četiri minute
Gledaš crtež na zidu. Četiri ljubičasta cvijeta poput četiri koplja koje je nedvojbeno narisala dječja ruka dominiraju papirom. Na donji je rub zalijepljena od nekud izrezana sličica četiri identična brkata muškarca. Strop je visok. Sigurno četiri metra. Prostorija je malena, umirujuće zelene boje zidova, ugodna ustvari. Ležiš. Čekaš.
Trakaste zeleno bijele zavjese navučene preko prozora lijevo.
Aparat sa tvoje desne strane jedva čujno zuji.
Razmišljaš kako postoji mogućnost da ti se za narednih par minuta život preokrene. Mirna si, jer realno, na ništa ti tu ne možeš utjecati.
Ona ulazi.
-Dobar dan.
-Dobar dan.
-Stavite ruke iza glave.
Staviš.
-I povucite se malo niže dolje.
Povučeš se, poslušno.
Mrvu se streseš kad osjetiš hladni dodir. Onda ona krene sa svojom rutinom i dobro joj poznatim potezima preko tvoje naježene kože. Centimetar - dva pa kratki zastoj. Lijevo, desno, prema centru, pa opet desno, u polukrug, zastoj, klik, nastavak, gore, desno, lijevo. Ponavlja s druge strane. Ne pratiš više pokrete, sekunde teku, strpljiva si.
Nakon četiri minute odmiče nastavak aparata, smješka ti se i izgovara:
-Evo! Ovo je sve u redu.
Čuješ kako sto kila težak kamen neizvjesnosti bubne na pod ispod ležaja, a osmijeh ti se protegne licem.
-Super! Hvala vam.
I tek sad, vidiš i njeno nasmješeno lice. Shvatiš. Ma koji da si joj broj tog dana, kao i one prije i poslije tebe, i njoj je drago kada može izreći sve je u redu rečenicu.
Još uvijek nasmiješena, pruža ti papirnate ubruse.
-Evo izvolite.
Zahvaljuješ se po drugi put u niti petnaest sekundi.
-Doviđenja.
-Doviđenja.
Ustaješ i trljaš sa prsa ljepljive ostatke gustoće, dozivajući u sjećanje slične radnje iz mladosti. Dok bacaš vlažne ubruse u koš, ne možeš se ne nasmijati vlastitoj šaljivosti.
Zadovoljno sa vješalice najprije skidaš, a onda redom navlačiš grudnjak, potkošulju, košulju. Sa stolice uzimaš sunčane naočale, knjigu i ruksak.
Paradiraš do čekaone.
Jer, sve je u redu.
četvrtak, 08.06.2023.
Lula
Mare je uzela lulu. Nije zapravo znala što bi s njom. Prazna od duhana, oglodana davnim zagrizima, ne miriši baš. Možda bi je mogla napuniti, zapaliti, povući iz nje. U čemu je kvaka sa lulom?
Kompliciranija je od cigarete, to svakako. Mah!
Švikne lulu na plohu starog stola. Začuje se tupi zvuk.
Čija li je?
Pokojni deda motao je duhan. Pušio je do svoje devedeset i četvrte. Do kraja. Par cigareta dnevno. Pričao je kako su kao djeca motali kukuruzno lišće I vjerojatno još nešto, samo se ne sjeća. Ne sjeća se svih dedinih priča. Sjeća se i njega i bake. I grbave pratetke i strica. Poredani, sa šanačkog mostića, mašu im dok auto nakon pola kilometra ravne seoske ceste na zamakne za prvu okuku. Najprije svo četvoro. Onda redom, najprije bez bake, pa bez grbave pratetke. Treći je otpao stric, a deda se nikada nije umorio.
Kako su se rijedili oni što mašu, tako su i ovi što odmahuju sve rjeđe dolazili.
Nego...
Otkud lula?
Pegla na žar, električni mlin za kuruz, golemo bure, glineni ćupovi za sirenje, poznata hladnoća podruma, kosa okačena o gredu koja nikad nije tu visila, i kao neka strankinja u svemu tome misteriozna lula.
Posegne opet za njom.
Strina? Nemoguće. Iako, kad malo s odmakom razmisli, što uopće zna o toj ženi? Zvala ju je strinom. Strinstvo se uglavnom svodilo na svakonoćne boravke u stričevom krevetu.Zvali su je skraćenicom njena imena i jedino ju je Mare zvala strinom. Pa kad malo još bolje razmisli, nije nemoguće da je ta žena, o kojoj uistinu ništa nije znala, osim da ima dvije kćeri koje žive daleko od sela, i mamu, dragu staricu s kojom ona živi, zaista pušila (da ne bude prosta) lulu.
Lijepa je.
Dvije vrste drveta, toliko iščitava iz boja koje su odijeljene (ili pak spojene) sjajnom srebrnom alkom.
Uzet će ju.
Baš joj se sviđa.
Još jednom zaokruži pogledom po paučinama starog podruma.
Klikne vrškom kemijske olovke, pogleda na sat. Za deset minuta stavit će dugo odgađani potpis na ugovor.
I preseliti kuću, podrum, dvorište, štalu, bašču, oranice, voćnjak, šljivik i vinograd u zauvijek i samo sjećanje.
Vrijeme je.
ponedjeljak, 05.06.2023.
Izgubljeno - nenađeno
Nedavno sam okačila ushićeni post o novom kauču.
Ono što sam izostavila napisati je da sam u bespućima Lesnine, spuštajući i dižući stražnjicu sa mnogih modela uspjela posijati naočale. Džaba smo, kad sam u Momaxu trebala ispuiti obrazac za Momax karticu i shvatila da obrazac moram položiti na otprilike 2 metra daljine da bi uopće shvatila šta popunjavam a pomagala nema, nakon obavljena posla vratili se u Lesninu i pročešljali kauče i ispod i oko njih dva puta. Ne-ma.
Prošlo je tjedan dana. Ja se još uvijek nadam da će ih pronaći negdje i da će mi (evo samo što nisu) javljanje na nepoznati broj donijeti radost pronalaska. Iako negdje u sebi znam da mi je odlazak do Ghetaldusa mnogo realniji.
Za to vrijeme mučim se sa prvim svojim socijalkama iz 2012. Nisu tako ni loše, ali u kasnim satima oči ih, umorne od dnevnih kompjuter- papir iščitavanja, slabo slušaju.
Tako da eto, sad kad imate uvid u moje naočalno-očno stanje, privest ću ovo piskaranje kraju, jer uistinu već vidim i duplo i sitno i mutno.
Zdravi bili i oćale ne gubili!
Peace!
četvrtak, 01.06.2023.
Znamo, ali ipak...
U periodima života kad smo mislile da je to jedino ispravno, kad je imperativ bio vezati se uz odabranika, prošeteti pored uzvanika, zavjetovati se pa nastaviti slijedom zadanog, jer što je normalnije od toga, bile smo pune ideala. Stan, auto, dijete jedno, drugo, posao, kredit jedan, drugi, vrtići, škole mjerenje uspjeha i dobroćutno kimanje glavom na hvalu ponosne mame kako je njeno dijete napravilo nešto izuzetno, dok obje mislite suprotno od onog što izgovarate, ukradeni trenutci za kave na kojima se opet priča o djetetu jednom, drugom, kreditu, poslu, tko u obitelji voli punjene paprike komplet, a tko jede samo punjenje dok žlundravu ovojnicu sortira na rub tanjura i kako ti ono složiš onu pitu od jabuka, ribaš ih ili samo izrežeš, sve to vrtilo nam je svemir dobrih godina. Provuklo se tu skoro dva desetljeća. Ideali obiteljskog života lagano su se ljuštili. Djeca su odrasla, krediti se otplatili, pojelo nas vrijeme. Neke smo izborile bolje pozicije na poslu, neke se zadovoljile mediokritetskim ozračjem, neke spoznale da ipak nakon par desetljeća s partnerima nismo kompatibiln pa ih se riješile.
U ranim pedesetima znamo puno više no na početku priče vezivanja i ispunjenja osobnih i konvencionalnih standarda. Naučile smo reći ne, naučile ne skakati na svaku morsku ideju djeteta, naučile da možemo same možda i bolje nego u lošem uparivanju. Neke smo imale sreće pa nam je grah uparivanja dobro pao.
Naučile mi da smo važne.
Da smo si važne.
I danas kao znamo.
Znamo sve, a nikad manje.
Jer i dalje, i opet iznova, i kao da ništa naučile nismo, ne znamo izboriti se.
Od onih najnižih pa do nekih akademskih razina svjesno i svojevoljno mi samodostatne, samosvjesne, samostalne iz dana u dan nevjerojatnom lakoćom dozvoljavamo latentnu mizoginiju.
Nje nikad više, mi nikad tiše.
Prebrojavaju nam jajne stanice, dok oni imaju par mitski opjevanih međunožnih klatilica, uvjerljivo najosjetljivijh organa koji su postali legenda otpora i izdržljivosti; štite pravo na život dok im se mrzi navući kondom pa kad nenavlačenje rezultira tim novim životom od obaveza koje prema njemu imaju bježe glavom bez obzira; kada peglaju, peru suđe, usisavaju, vješaju rublje oni to ne čine obitelji već pomažu ženi.
Ponekad se čini da smo se u startu zajebale.
Umjesto ravnopravnosti spolova trebale smo tražiti ravnopravnost slobodnog vremena. I plaćeni status domaćice.
Imatelji klatilica bili bi i dalje najvažniji, mi manje potrošene.
I mnogo, mnogo više ostvarene.
