Nešto malo predanije sljedeće se večeri posvetila Marku. Kao da nije imala vremena za čekati da prođe pristojno vrijeme, treći spoj ili slično. Dva sata u kafiću proletjela su joj. Marko je bio ona sexy vrsta. Majstor koji voli umjetnost. Volio je kazalište, knjige, svirao klavir, pomalo gitaru. Bavio se unutarnjim radovima, nije bilo što nije mogao popraviti i napraviti, imao je znanje, spretne ruke.
Spretne bome baš, pomislila je kasnije te večeri nakon što joj je upravo njima pružio užitak kakav je rijetko kad do tada doživjela. Što je bilo još čudnije, Marko nije navaljivao, već prosto uživao u situaciji u kojoj nije trebao navaljivati. Bila je ona uvijek nesputana, no to veče, kad je tako gladno navalila malo je i sebe iznenadila
-Hvala. - promrsila je kratko dok je stiješnjena između njegova tijela i postojane lipe pokušavala doći do daha i svijesti nakon nevjerojatnog orgazma s nogu. Rukom.
-Hvala tebi. - dahnuo joj je u uho kroz smeđe kovrče.
-Ženit ću te, majke mi. - rekla je još uvijek u transu, negdje na pol puta da se vrati natrag, s ovu stranu svijesti.
Tako urnebesnu navalu ugode nije osjetila ama baš nikad. A činjenica da nije tražio ništa zauzvrat iako je dobrano osjetila da je svo vrijeme bio i više nego spreman, podigla je sve na viši nivo. Još je sa svoja dva prsta bio u njoj, trećim tu negdje, druga mu je ruka spokojno počivala na njenom vratu, a tijelo je pritiskao o njeno baš onoliko koliko je trebalo.
-Nemoj me samo napumpat prije vremena.- uzvratio joj je. Bio je lucidan tip. Nasmijala se od srca i pokušala otpuhati slijepljeni pramen kose s čela.
-Potrudit ću se. – namignula mu je. Tu je ponovno malo poludio. Promeškoljio je svoj prste i, dragi bog zna gdje je to sve naučio ili je pak ona bila u nekoj ovulaciji, no čini joj se da joj je drugi put trebalo još i manje.
Prvi spoj s njenim budućim završio je s dva odlična orgazma, a da se poseksala nije.
U nešto više od dvadeset i četiri sata od persiranja do orgazma. Fantastično!
Njega je pak, kasnije joj je pričao, neizmjerno uzbuđivala njena pojava, ali ne onako sirovo. Branka je bila zgodna cura, ali mnogo zavodljivija od njena tijela bila je njena osobnost.
….
Spustila je šalicu. Otkad je izbacila popodnevnu kavu, redovito je pola sata provodila uz čaj od mente i sjećanja. Kako je danas iskopala baš ovo, nije znala. Osmjehnula se svojoj tadašnjoj ludosti. Marko ju je nerijetko kasnije zafrkavao na račun njene pohotnosti na prvom spoju. Nije da mu nije ponudila ma kakav revanš. Kavalirski je odbio. Iako je sat vremena kasnije sve doma vrlo brzo i efikasno odradio sam.
Na prvi pravi seks, nakon erotične epizode pod lipom čekala je punih mjesec dana. Također sama odrađujući napetost.
Da je znala sve ono što danas zna, unatoč svemu, zacijelo ne bi potratila tih mjesec dana.
IV
…
Marko joj se osmjehivao. Pogledala ga je prosto ne vjerujući da joj se upravo obratio. Visoki, plećati, crni, zgodni Marko. Čežnja mnogih djevojaka Sverne.
...
Kako su njegovi odabrali baš Svernu za svoje odredište mnogima nije bilo jasno. Slavonci. Radišni. Vratili se iz Njemačke, sletili u Svernu, kupili i obnovili kuću i imanje Matkovićevih. Markov otac otvorio je automehaničarsku radionu i mnogi su mu davali godinu dana do potpunog bankrota. Sverna je bila premala da bi automehaničar mogao opstati. Konkretno, u Sverni je tada bilo pet automobila. U Kotaru, susjednom mjestu, šest. No stari je Mata bio siguran u sebe, vješt i precizan majstor s njemačkim stažom. Zadržali su zapadnjačake navike, pa su u mnogočemu bili neshvaćeni. U Matinoj je radioni bio urednije i čišće nego u mnogim dnevnim sobama svernačkih obiteljskih kuća. Marko, mali pridošlica je, svakog mještanina na cesti ili u dućanu pristojno pozdravljao. Okućnica njihove kuće bila je uredna, smeće iz radione uvijek su vozili na otpad, nikada razbacivali po ledinama i poljima. Ana, Markova mama zimi bi odlazila u Austriju odraditi par mjeseci u hotel. Nije da im je trebalo, ali novci nikada nisu na odmet. Sada s odmakom, misli da je mami trebalo samo malo zraka. Uljudni, pristojni, radišni. Markova sestra koja s obitelji nije doselila taman napunivši 18 ostala je u Hannoveru.
Branka se ponekad pitala, nije li Anja s vremena na vrijeme također odlazila kod svoje ujne na neki sezonski posao. Prošlo ljeto, za svojeg redovnog sedmodnevnog ljetovanja u Sverni čula ju je kako štrika na njemačkom kao da joj je materinji, razgovarajući s nekim turistima. Tijekom školovanja Anja nije nikada učila njemački. A teško da ga je na fakultetu tako dobro savladala. S druge pak strane, upitno je koliko je Branka bila uopće kompetentna ocjenjivati Anjino znanje tog jezika, jer njeno poznavanje je počinjalo i završavalo sa Guten tag i Auf Wiedersehen.
Marko je s Anjom doduše u njenim ranim godinama komunicirao na njemačkom. Dok su mali upijaju kao spužvice, neće joj se izgubiti, govorio je. Vodili su razgovore na njemačkom do Anjinog polaska u školu. Onda je ona odlučila da je dosta njemačkog. I jednostavno prestala. Marko je pokušavao još neko vrijeme, no bez konkretnog feedbacka – prestao je i on.
...
Čekao je oslonjen na pult da mu izda recept za antibiotsku kremu. Osjećala je pogled njegovih tamnih, gotovo crnih očiju. Osjećala je i da joj se dlanovi znoje, a u stomaku joj poskakuje. Strašno se trudila koncentrirati na recept. No, prvi je put napisala Matko, pa recept bacila. Drugi put uspjela je napisati Barko. Tutnula je papir ispod bloka. Morat će popunjavati dodatnu evidenciju za ta dva papira. Bravo! Treći je put krenula jako dobro. Napisala je Marko, a onda začula:
-Jeste možda za neko piće? Kasnije? Sutra? Nekad?-
Jednostavno se ukipila. Mora se koncentrirati. Može on misliti što hoće, ali ona si treći zabrljani recept jednostavno ne može priuštiti. Čula je neki dan kako dr. Avram pere kolegicu joj Mirtu upravo radi tih dragocjenih listova na kojima su brljotine. A tko joj je kriv. Nek nabavi onu peglu. Svi već imaju pegle za zdravstvene iskaznice. Pegla, kopirni papir, cak – cak. Lijepo, ko u trgovini kad plaćaš karticom. Osmjehnula se i nakon dvije sekunde podigla pogled.
Stajao je i dalje oslonjen na pult, s blještavim osmjehom i upitno uzdignutim obrvama. Neodoljiv.
-Može. -
Kratko i jezgrovito. Bolje da što manje priča. Još nije popunila recept.
-A vragu Branka, oćel to danas. Jebate, dvi san ure tu.-
Njurgava teta Stoša spasila ju je.
-Oće, oćeeeee...evo.-
Spustila je glavu i za divno čudo nažvrljala točno nakon već upisanog imena i prezime i matični broj s Markove iskaznice. Pružila mu iskaznicu i recept, nasmiješila se. Smiješeći se uzeo je i izišao iz ambulante. Ostala je zbunjena, no bez puno vremena za razmišljanje. Na redu je bila teta Stoša.
-Jeste se iskokolavali.-
-Ma teta Stoše...-
-Ma ništa teta Stoše. Niman ja niš protiv. Samo brate ženo ovo je ambulanta.-
-Da vidimo, imate dvi uputnice, recept...-
Sva se posvetila teta Stoši.
III
-Čujte Branka, vi odlučujete, ali zaista ne bi bilo loše, znate i sami, zdravstveni ste radnik, kada bi imali potporu. Nije lako to iznijeti sama. Slijede vam najvjerojatnije kemoterapije koje nisu baš zabavne. Ima tu svega. Bit ćete na granici ludila.-
Kao da nije znala. Njegovala ih je nekoliko. Dvije dobre prijateljice čak. Prala im tijela i podove nakon što je satima čučala pokraj njih u hladnim kupaonicama, držala ih za ruku i milovala po prorijeđenoj kosi. Obje su prije beštije imale čvrste, lijepe, valovite kose. Bojana smeđu, Korana crnu poput vranca. Gorde ljepotice. U svojim četrdesetima, nakrcane kemijom koja je trebala ubiti ostatke zločestih stanica pretvorile su se u grane naplavina kakvih je po plažama Sverne u zimskim mjesecima bilo mnoštvo. Sjećala se razgovora nade što je vodila sa svakom od njih. Razgovora koji su išli od depresivnih nakon kojih se i sama dugo oporavljala, do onih od kojih bi se od smijeha na podu hladne kuponice grčile.
Mamografija jednu, ultrazvuk narednu godinu i tako u krug. Uzalud. Beštija ne priznaje tehnologiju. Bešćutna, nastani se gdje joj drago i likujući čuči u tkivima dobrih i onih manje dobrih osoba podjednako. Proždere sve što joj se dometne. Ponekad i kirurškom nožu iskezi mlitave zube tumorske mase, bezobrazno mu se smije. Podmuklo. Grohotom.
Liječnica je bila odlična. Bilo bi još bolje da joj specijalnost nije onkologija. Da sjedi ispred recimo, otorinke. Začepljeni sinusi. Upala uha. Nešto slično. Ne prokleta kvržica. Ne.
-Jasno mi je doktorice. Razmislit ću. Nisam u najsretnijem periodu u životu. -
-I meni je jasno. No dopustite nekom da vam olakša sve. Klinika je super. I bit ćete tu neko vrijeme. No i ono prvo vrijeme koje ćete nakon svega provesti kod kuće važno je gotovo kao i sam zahvat i kemoterapija. Koje će po svemu sudeći biti. Sreća je u svemu koliko smo utvrdili, da metastaza nema. Nadajmo se da će tako i ostati. -
-Naravno da hoće. Jedna je beštija dosta. – osmjehnula se.
Za deset dana ležat će na stolu. Sestra će iznad njezine glave polako odbrojavati deset, devet, osam…
XXXXXXXXXXXX
II
-Kako misliš nije dimljena, prsti mi bazde po dimu.-
Osmjehnula se. Dijete drago, ne znaš što je dim dok ne onjušiš onu slavonsku slaninu dimljenu u pušnici na mješavini tko zna kakvog drva, što samo stric Bado zamiješati zna. Nije htjela Ellu gnjaviti pričama o praaavoj dimljenoj slanini. U mozgu bi uvijek zavijorilo sjećanje kada bi na prstima nakon rezanja na kockice ikakve pancete osjetila tanku ovojnicu mirisa dima. Sjećanje na široko dvorište, na male štence koje je obožavala i davala im moderna imena, iako bi im Bado već nadjenuo neka seoski uobičajena imena. Njeni bi se zvali Dick i Rex, a su ustvari bili Šarko i Mali. Sjećanje na smrad svinjca koji je sav onako lijepo uzidan smrdio, a iz njega je vječno groktalo i cviljelo. Tamo je ulazio samo đed' u visokim tamnozelenim gumenim čizmama. Ponekad i Bado što nikada nije bio dobar znak. Bado je bio mesar.
-Teeetaaaa…- Upitno je zavila Ella okrenuvši ju od prebiranja po sjećanjima.
Obožavala je to malo kovrčavo stvorenje.
-Da?
-Panceta?
-Pa jel ti dobra?
-Odlična, ali zašto kažeš da nije dimljena? Na.- pod nos su joj sletila dva Ellina prstića okupana mirisom dima. Osmjehnula se i onjušila prste.
-Okej, osjeti se dim, al nije valjda da želiš da te davim kako je nekada bilo i kako je nekada panceta, ustvari slanina mirisala. A na to sam mislila. U odnosu na onu nekadašnju, ova kao da i nije dimljena. Kužiš?
-A zašto? – upitala je žvačući kockice pancete. Mogla je živjeti na panceti. Obožavala je pancetu u svim formama, ali ovako nakockanu i sirovu, najviše. Slavonski korijeni.
-Jer nekada, a i ne tako davno, dok je tvoja teta bila mlada, panceta se dimila na selu. Skoro svaka obitelj u Slavoniji imala je takozvanu pušnicu. To je malecka kućica di se ložila vatra sa posebnim drvima koja daju poseban miris. I ta panceta je mirisala puno, puno jače i ljepše nego ove pancete sada koje se dime uglavnom industrijski, pa iako mirišu po dimu, to je jako daleko od nekadašnjeg mirisa po dimu.-
Ella ju je promatrala pogledom nevjerice ispod svojih gustih trepavica. Bila je ista njena Anka. Njeno malo klupko utjehe koje je uvijek donosilo radost. U posljednje vrijeme osobito.
-Oćeš još? – upitala ju je vidjevši da je malena u međuvremenu pomumala sve kockice koje si je narezala. Iako joj je Branka davala najtuplji nožić, da si nareže kockice nakon što bi ona od komada pancete izrezala kriškice, malena bi uvijek uspjela nasjeckati oblike koje je najrađe trpala u usta. Branka je nerijetko od svog imenjaka mesara uspijevala nabaviti domaću, drnišku pancetu. No kada nije, kupovala bi u trgovačkom centru one etiketirane kao izvorno domaće. Ni blizu domaćima. Malena je kimnula glavom.
-Okej. Još pet fetica, a onda je dosta. Može?
-Jooooj. Može. A znaš da bi mogla i deset.
-Znam ljubavi, ali nećemo riskirati da ti dođe slabo.
-Od pancete? Pa nikad mi nije slabo od pancete. Jesi smiješna. - grleno se nasmijala.
Branka je rezala kriške pancete odlučna ne dopustiti da se te male bijele ploškice prošarane tamnocrvenim crticama pretvore joj u osobni Madleine kolačić. Mnoge je sate života provela putujući sjećanjima. Nekad je uistinu bilo lijepo. Najčešće nije. Jer svako sjećanje na svom repu nosilo bi spoznaju da je bila mlada i zdrava. Pred njom je bio cijeli svijet i samo ga je trebala osvojiti. Potrajalo je i nije uspjela. Negdje je zapelo. Kako se godine pomiču, mnogi odlaze put neba, mnoge vidi iskrivljenih kukova ili gležnjeva kako polako koračaju iz trgovine ili ljekarne s kesicama u onoj ruci koja nije uposlena štakom ili štapom. Tužno joj to bude i uglavnom okreće glavu. Sve rjeđe pozdravlja roditelje svojih vršnjaka i poznanika, nerijetko od njih i okreće glavu u dućanu ili na cesti. Postalo joj je bolno pričati sa bilo kime tko ima neki zdravstveni problem ili s nekim tko je nedavno osjetio bol gubitka drage osobe. Previše joj je svega toga i nepotreban teret. Na poslu mora, ali privatno baš i ne. Pa se trudi izbjegavati. Naučila je biti sama, obožavala vrijeme s Ellom, a čak joj je i Anka i ostatak njene obitelji bio višak. Podnosila ih je, no nije im se pretjerano radovala. Ella je bila malo devetogodišnje čudo koje će ju za koju godinu također otpiliti. Krenuti će pubertet, doći će novi interesi, past će panceta i teta u drugi, treći, dvanaesti plan. Nema veze. Nek malena bude zdrava, sretna i pametna. Teta će biti uvijek tu. Za kriške pancete, dodatni džeparac, uho za slušanje. Za što god bude trebalo. Ako bude trebalo. Jer eto, njenoj Anji ne treba ništa od navedenog, a od nje bi mogla podnijeti puno, puno više.
Htjela joj je uvijek napisati kilometarsko pismo. I uvijek bi ostala na htijenju. O svojoj kćeri gotovo da nije znala ništa. Od trenutka kada je maturirala u hotelijerskoj školi te nedugo nakon objavila da je primljena i da kreće na faks četiristo kilometara dalje od Sverne u Opatiju. Kada je Branka krenula slagati formule za financiranje, Anja je hladno konstatirala da joj nikakvi novci ne trebaju i da će se snaći i da uostalom se to nje ne tiče, jer ona je sad punoljetna. Promijenila je broj mobitela, mail adresu i odlučila nestati iz majčina života. Branka joj je isplatila štednju koju su godinama uplaćivali na njen dječji račun. Podebljala još s nekoliko tisuća vlastite ušteđevine. Anja se stvarno nije trebala brinuti.
-A tetaaaa? – trgnula ju je Ella iz misli
-Reci ljubavi.
-A kad se dimi panceta, kako se ona ne ispeče, mislim kako ostane ovakva. Jer ako ima vatre, mora se speć?
-To se napravi posebna vatra koja samo dimi, mišu. A komadi pancete se objese visoko na strop. Tako da ne dolazi plamen, prava vatra, do mesa, nego samo dim. Kužiš?
Procesuirala je informaciju. Kad je zamislila sliku u glavi, a kockice se posložile uskliknula je.
-A haaaaaa. Znači tu ima samo malo vatre, a onda se ona pretvori u dim.
-Da. Pametnice moja.
Pet iskockanih kriški pancete već je nestalo s tanjura.
-Oćemo monopoli?
Branka je zakolutala očima. Monopoli u dvoje mogao je trajati danima.
-A oćemo potapanje brodova?
-Daaaaaa.
Što god da bi igrale, Branki nije bilo potrebno puštati joj. Malena je bila bistra, a i sretne ruke kod društvenih igara. Nerijetko je bilo i pomalo frustrirajuće stalno gubiti od devetogodišnjakinje. A opet, kad bi se nju pitalo, potpisala bi gubiti od nje zauvijek. Samo da zadrži te zajedničke ljekovite trenutke.
XXXXXXXXXXXXXX
I
Kako li je samo došla do ovoga?
Kada se dogodilo da je od perspektivne djevojke pune snova i mladenačkih planova došla do pedesetogodišnjakinje srušenog svijeta? Imala je sve. Nema ništa.
Zaboljelo je u prsima na tu pomisao.
Na plaži ogoljenoj od sunca i ljudi, u hladnoći februara prebire po sjećanjima. Sjećanja su samo neuspjeli pokušaji. Jalovi bijeg od surove stvarnosti u kojoj joj beštija jede tijelo, duša prazna pluta svakodnevicom i malaksalost priječi da bude ona prava.
Ona Branka, gorda plavuša, koja je lomila muškarce, od čijeg je smijeha odzvanjala cijela ulica, skroz tamo do Katine kuće na zavoju. Branka koja je oduvijek znala da će biti medicinska sestra. Branka koja je bila državna juniorska prvakinja u bacanju kladiva. I to u onoj bivšoj, pokojnoj državi. Branka koja je uvijek bezuvjetno voljela, davala, nikad tražila zauzvrat. Gdje ne uopće nestala? Kada? Onda kada ga je našla skvrčenog ne podu kupaonice? Kada je Anja otišla maltene bez pozdrava? Ili je to bilo prije?
Bože kako ga je voljela.
Planirali su brdo djece, kuću na brdu i putovanja karavanom svakog ljeta u drugu destinaciju. Nešto su od toga i ostvarili. Ustvari sve osim onog prvog brda. Nakon Anje nije više smjela rađati. Htjela je da usvoje dijete, pobogu ima drugo brdo. Ono djece bez roditelja koja čekaju na malo sreće.
-Ne mogu, Branka. Ja bih uvijek znao da to nije moje dijete. Misli o meni što hoćeš, ali barem sam iskren. Ne mogu.
I tako, za razliku od nje, koja je uvijek mislila da kojim god putem dijete stigne u obitelj, put je kojim je to dijete trebalo doći, njen je Marko bio dijametralno suprotan u svojim razmišljanjima na tu temu.
Trebalo joj je nekoliko godina pregovora i muke da shvati da će Anja zaista ostati njihovo jedino dijete. A to njihovo zauvijek i zaista jedino dijete tada je već gazilo drugu godinu vrtića. Imala je četiri i bila predivna mala plemenita tvrdoglavka. Nije se puno promijenila. Srce joj je i dalje veliko, tvrdoglava je, lijepa je.
Daleko je.
Nije joj rekla za beštiju. Zaključila je kako je to njena borba koja se ne tiče nikoga. Kad joj je već dano da mora sama, onda će bome naprijed sama. Neovisno o beštiji. Ima snage. Još.
Kada ne bude više mogla, pomoći će sustav kojem je godinama nesebično davala. Sedam godina birana je za naj sestru Doma zdravlja u Gradu. Kad je sestra Branka išta rješavala, kao da problema nije ni bilo. Klinci koji su redovito radili drame kod doktora, na vađenje krvi kod tete Branke išli su veselo. Uplašeni starci, pritisnuti godinama i dijagnozama, nakon par riječi sestre Branke bili bi izliječeni utjehom.
Voljela je svoj posao. Nije ispunila očeva očekivanja. Za liječničko zanimanje jednostavno nije imala dovoljno ambicije, no za svoj je posao uvijek, pa i danas nakon pustih godina kada se već trebala zasititi ga, mislila i misli da je najljepši na svijetu. Kada je zapucalo tamo iza tunela imala je dvadeset i koju. Tek se učila zanatu. No nije ni sekunde razmišljala. Prijavila se dobrovoljno. Onako kako samo mladi mozak razmišlja. Bez kalkulacija, srčano. Prošla tri ratišta, vidjela svega, isplakala dušu, kad je sve stalo nastavila sa životom. Nije ni pomislila da je napravila nešto posebno. Bile su takve okolnosti, napravila je što je mislila da je ispravno. Išla je da pomogne ljudima. I onima s druge strane. Ljudima. Ponekad i danas u snove navrate bljeskovi i oluje tih dana. Ne boji ih se. Najviše se boji sebe. Pedeset joj je. Tek prije deset godina imala je drugačije planove za sebe pedesetogodišnjakinju. Obećala je sebi da će biti sretna.
Bolesna je, sama je.
To nikako nije bio dio plana.
Izašla je treća, meni četvrta.
Treća knjiga Julijaninog projekta Žena ženama izašla je prije nepunih tjedan dana, a samo dva dana po izlasku iz tiska imala je svoju pomalo neobičnu promociju.
U akvariju, uz izložbu crteža - presjek dvadesetogodišnjeg rada modnog kreatora Igora Dobranića.
Cijeli se događaj održao u kongresnoj dvorani slatkovodnog akvarija Aquatika u rodnom gradu kreatora, Karlovcu.
Nije to bila klasična promocija knjige, no nije ni knjiga neka klasična, pa je razumljivo. Ovaj puta tema zbornika bila je moda i odijevanje. Autorica se skupilo ukupno devetnaest,a pridružio im se ovaj put jedan autor koji je ilustracijama oplemenio stranice knjige. Obećala sam sebi da ću ovaj zbornik čitati polako. Jer u svaki sam se bacila na glavu i potom uranjala u priče dok mi ne bi ponestalo daha, otežali se kapci sklapali nad nizovima rečenica, a glava se spuštala na prsa. Učas bi riješila štivo, a onda bi mi bilo žao što je već gotovo. Jer, ne znam imali li ste prilike pročitati ijedan zbornik, no u svakom se dalo užviati u ispisanom, bogatstvu različitih stilova u prozi ili poeziji i u tim virovima koji bi me uvlačili u sebe, nisam znala polako. E ovaj put hoću. Pročitala sam do sada tek 4 od 18 uradaka. Po-la-ko! Fino je to tkanje s kojim treba nježno pod rukama i bez centrifuge kod čitanja.
Za ovaj zbornik krojile su, hetfale i štepale:
DARIJA ŽILIĆ
koja započinje zbirku sa tekstom Ormari s ljetnom robom i zatvara ju poezijom Haljine za svaki dan
SANJA PILIĆ
kaže da Sve je moda, ali moda nije sve
ANKICA TOMIĆ
spaja nobjašnjive stajlinge u Blondie: priča o pop kulturi i jednom ponosnom čovjeku
BRANKA PRIMORAC
se vraća vatrenoj boji kroz Back to red/povratak u crveno/crveni balonac
LANA DERKAČ
o njoj prepoznatljivoj, pa joj je i kratak naslov Haljina
MIRNA BROĐANAC
svoj je inspirativni tekst Žena napisala uz nježnu posvetu
KARMELA ŠPOLJARIĆ
čije je rečenice ovila Vjenčanica....ili možda nije
IVA MIRČIĆ
krenula je tragom svojih korijena, a o tome svjedoči njena Katarinka
NADA ĐEREK
intrigantni naslov Boja užegle krvi , a tema uvijek aktualna
ENA KATARINA HALER
zalepršala je riječima kroz zapis Svilena, Svilana
KORANA SVILAR
čije stranice priče bocka jedna važna Igla
NIVES MADUNIĆ BARIŠIĆ
provela nas je malo kroz Tjedan mode
DANIJELA CRLJEN
pobrinula se da nas nadvije Duga
GOGA HAJTIĆ
malo skakuće sjećanjima kroz odlomke Štepanje - fragmenti
SUZANA MATIĆ
iskrojila je pa zašila sve ono Priheftano bijelim koncem
JULIJANA MATANOVIĆ, ovaj puta naša casting agentica
za ovaj zbornik našao joj se Kaputić na optuženičkoj klupi
SNJEŽANA BABIĆ VIŠNJIĆ
zna koliko je potreban Netko da nam čuva leđa
SILVIJA ŠESTO
kojoj kutu, samterice, neobične traperice, pletene veste i još ponešto veže Točka spajanja
Uz našu dakle, casting agenticu tekstovima o vječnoj temi za cure i dečke - modi oglasilo se 17 autorica.
Naslovnicu je odradila i uobličila Mare Milin.
Ilustracije unutar korica djelo su slavljenika Igora Dobranića.
Potka - moda
Učešće - 20 kreativnih.
Zbornik projekta - treći.
Šta se čeka?
Uživajte!
| < | lipanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!