Konobarica s tastature
četvrtak, 19.06.2025.
Branka, platno II
II
-Kako misliš nije dimljena, prsti mi bazde po dimu.-
Osmjehnula se. Dijete drago, ne znaš što je dim dok ne onjušiš onu slavonsku slaninu dimljenu u pušnici na mješavini tko zna kakvog drva, što samo stric Bado zamiješati zna. Nije htjela Ellu gnjaviti pričama o praaavoj dimljenoj slanini. U mozgu bi uvijek zavijorilo sjećanje kada bi na prstima nakon rezanja na kockice ikakve pancete osjetila tanku ovojnicu mirisa dima. Sjećanje na široko dvorište, na male štence koje je obožavala i davala im moderna imena, iako bi im Bado već nadjenuo neka seoski uobičajena imena. Njeni bi se zvali Dick i Rex, a su ustvari bili Šarko i Mali. Sjećanje na smrad svinjca koji je sav onako lijepo uzidan smrdio, a iz njega je vječno groktalo i cviljelo. Tamo je ulazio samo đed' u visokim tamnozelenim gumenim čizmama. Ponekad i Bado što nikada nije bio dobar znak. Bado je bio mesar.
-Teeetaaaa…- Upitno je zavila Ella okrenuvši ju od prebiranja po sjećanjima.
Obožavala je to malo kovrčavo stvorenje.
-Da?
-Panceta?
-Pa jel ti dobra?
-Odlična, ali zašto kažeš da nije dimljena? Na.- pod nos su joj sletila dva Ellina prstića okupana mirisom dima. Osmjehnula se i onjušila prste.
-Okej, osjeti se dim, al nije valjda da želiš da te davim kako je nekada bilo i kako je nekada panceta, ustvari slanina mirisala. A na to sam mislila. U odnosu na onu nekadašnju, ova kao da i nije dimljena. Kužiš?
-A zašto? – upitala je žvačući kockice pancete. Mogla je živjeti na panceti. Obožavala je pancetu u svim formama, ali ovako nakockanu i sirovu, najviše. Slavonski korijeni.
-Jer nekada, a i ne tako davno, dok je tvoja teta bila mlada, panceta se dimila na selu. Skoro svaka obitelj u Slavoniji imala je takozvanu pušnicu. To je malecka kućica di se ložila vatra sa posebnim drvima koja daju poseban miris. I ta panceta je mirisala puno, puno jače i ljepše nego ove pancete sada koje se dime uglavnom industrijski, pa iako mirišu po dimu, to je jako daleko od nekadašnjeg mirisa po dimu.-
Ella ju je promatrala pogledom nevjerice ispod svojih gustih trepavica. Bila je ista njena Anka. Njeno malo klupko utjehe koje je uvijek donosilo radost. U posljednje vrijeme osobito.
-Oćeš još? – upitala ju je vidjevši da je malena u međuvremenu pomumala sve kockice koje si je narezala. Iako joj je Branka davala najtuplji nožić, da si nareže kockice nakon što bi ona od komada pancete izrezala kriškice, malena bi uvijek uspjela nasjeckati oblike koje je najrađe trpala u usta. Branka je nerijetko od svog imenjaka mesara uspijevala nabaviti domaću, drnišku pancetu. No kada nije, kupovala bi u trgovačkom centru one etiketirane kao izvorno domaće. Ni blizu domaćima. Malena je kimnula glavom.
-Okej. Još pet fetica, a onda je dosta. Može?
-Jooooj. Može. A znaš da bi mogla i deset.
-Znam ljubavi, ali nećemo riskirati da ti dođe slabo.
-Od pancete? Pa nikad mi nije slabo od pancete. Jesi smiješna. - grleno se nasmijala.
Branka je rezala kriške pancete odlučna ne dopustiti da se te male bijele ploškice prošarane tamnocrvenim crticama pretvore joj u osobni Madleine kolačić. Mnoge je sate života provela putujući sjećanjima. Nekad je uistinu bilo lijepo. Najčešće nije. Jer svako sjećanje na svom repu nosilo bi spoznaju da je bila mlada i zdrava. Pred njom je bio cijeli svijet i samo ga je trebala osvojiti. Potrajalo je i nije uspjela. Negdje je zapelo. Kako se godine pomiču, mnogi odlaze put neba, mnoge vidi iskrivljenih kukova ili gležnjeva kako polako koračaju iz trgovine ili ljekarne s kesicama u onoj ruci koja nije uposlena štakom ili štapom. Tužno joj to bude i uglavnom okreće glavu. Sve rjeđe pozdravlja roditelje svojih vršnjaka i poznanika, nerijetko od njih i okreće glavu u dućanu ili na cesti. Postalo joj je bolno pričati sa bilo kime tko ima neki zdravstveni problem ili s nekim tko je nedavno osjetio bol gubitka drage osobe. Previše joj je svega toga i nepotreban teret. Na poslu mora, ali privatno baš i ne. Pa se trudi izbjegavati. Naučila je biti sama, obožavala vrijeme s Ellom, a čak joj je i Anka i ostatak njene obitelji bio višak. Podnosila ih je, no nije im se pretjerano radovala. Ella je bila malo devetogodišnje čudo koje će ju za koju godinu također otpiliti. Krenuti će pubertet, doći će novi interesi, past će panceta i teta u drugi, treći, dvanaesti plan. Nema veze. Nek malena bude zdrava, sretna i pametna. Teta će biti uvijek tu. Za kriške pancete, dodatni džeparac, uho za slušanje. Za što god bude trebalo. Ako bude trebalo. Jer eto, njenoj Anji ne treba ništa od navedenog, a od nje bi mogla podnijeti puno, puno više.
Htjela joj je uvijek napisati kilometarsko pismo. I uvijek bi ostala na htijenju. O svojoj kćeri gotovo da nije znala ništa. Od trenutka kada je maturirala u hotelijerskoj školi te nedugo nakon objavila da je primljena i da kreće na faks četiristo kilometara dalje od Sverne u Opatiju. Kada je Branka krenula slagati formule za financiranje, Anja je hladno konstatirala da joj nikakvi novci ne trebaju i da će se snaći i da uostalom se to nje ne tiče, jer ona je sad punoljetna. Promijenila je broj mobitela, mail adresu i odlučila nestati iz majčina života. Branka joj je isplatila štednju koju su godinama uplaćivali na njen dječji račun. Podebljala još s nekoliko tisuća vlastite ušteđevine. Anja se stvarno nije trebala brinuti.
-A tetaaaa? – trgnula ju je Ella iz misli
-Reci ljubavi.
-A kad se dimi panceta, kako se ona ne ispeče, mislim kako ostane ovakva. Jer ako ima vatre, mora se speć?
-To se napravi posebna vatra koja samo dimi, mišu. A komadi pancete se objese visoko na strop. Tako da ne dolazi plamen, prava vatra, do mesa, nego samo dim. Kužiš?
Procesuirala je informaciju. Kad je zamislila sliku u glavi, a kockice se posložile uskliknula je.
-A haaaaaa. Znači tu ima samo malo vatre, a onda se ona pretvori u dim.
-Da. Pametnice moja.
Pet iskockanih kriški pancete već je nestalo s tanjura.
-Oćemo monopoli?
Branka je zakolutala očima. Monopoli u dvoje mogao je trajati danima.
-A oćemo potapanje brodova?
-Daaaaaa.
Što god da bi igrale, Branki nije bilo potrebno puštati joj. Malena je bila bistra, a i sretne ruke kod društvenih igara. Nerijetko je bilo i pomalo frustrirajuće stalno gubiti od devetogodišnjakinje. A opet, kad bi se nju pitalo, potpisala bi gubiti od nje zauvijek. Samo da zadrži te zajedničke ljekovite trenutke.
XXXXXXXXXXXXXX
