Konobarica s tastature
četvrtak, 28.07.2022.
Mreža
Cijeli mi dan u mislima jedna rečenica.
Dobro je imati mrežu.
Jutro mi započne linkom iz crne kronike poslanim u w'ap i upitom radi li se o nekom kog obje poznajemo.
Kliknem na link, gledam fotke, čitam tekst. Ne mogu razaznati na fotkama, vijest je agencijska, uopćena i stara dva dana. Da stvar bude bolja, ne znam ni tko mi je pošiljatelj, jer vidim samo broj. Pristojno upitam tko je to, dobijem odgovor, zahvalim se i idem dalje kontaktirati ljude koji znaju ljude i tako...Saznam naposljetku što se i kako dogodilo, a još je u vijesti pisalo da je u cijeloj havariji nastradalo samo prijevozno sredstvo. Što je odlično.
Zovem natrag osobu koja mi je poslala poruku. Prokomentiramo. Hvalabogu nek je sve to tako prošlo, svi živi i zdravi, nek je glava na ramenu ostalo će se lako zaključimo pa si još malo podivanimo.
I cijeli se dan ne mogu otresti te misli. Kako je dobro ustvari imati mrežu. Ti neki ljudi koje ne vidiš, ne čuješ dugo vremena. Nekima udaraš lajkove ispod objava, neki nisu po društvenim mrežama, pa čuješ nešto iz druge ruke. Neke sretneš na šetnici, od nekih okrećeš glavu...
Ali kad se neka nevolja dogodi bitno ti je doći do onog najvažnijeg podatka.
I tu kreneš po mreži davno zaboravljenih, u prošlom nekom životu ostavljenih, onih s kojima si na bok, bok ili na udaranju lajkova, sretnih rođendana ili čestitki ispod njihovih objava o nekim obljetnicama i sretnim događajima.
Jer na kraju dana, bitno je da je sve okej.
I da imaš mrežu...
ljudi.
ponedjeljak, 25.07.2022.
Važnoća
Sutra će otvoriti most.
To je jako važno.
Biti će izravni prijenos događaja.
Nadajmo se samo da neće pogaziti obećanje.
Nadajmo se.
Za Istru ćemo i dalje plaćati ulaz.
Izlaz također.
Plavci i terani ispijat će se,
kako god.
Živjeli !
četvrtak, 21.07.2022.
kad si na vlasti a vlasta te časti
Nebrojeno smo se puta uvjerili da na teritoriju ove lijepe naše caruje poremećeni sustav vrijednosti kojeg neprestano amenuju likovi upitnog morala i kupljenih diploma. Najsvježiji nam je primjer vrli načelnik-faker iz Dalmacije. I mogu se sad pravdati njegovi sumještani da je uručena mu titula samo zafrkancija, no put do titule popločen je (još uvijek) kunama koje su isti ti sumještani izdvojili u prireze i poreze, e da bi se na službenoj kartici našlo sredstava za službeni put. Neki od njih rade za minimalac. Neki još uvijek primaju plaću pola-pola, jer nema se. Pa sad, kad se već nema, ode se brate lijepo do Austrije, obavi što se treba, a za prosperitet ljudi i mjesta krucijalno je otići do bordela. I po nekoliko puta ako treba, jelte. Jer- titula.
U takvom okruženju, u takvom mindsetu gdje se načelnik bez mozga zabavlja zajedničkim novcima svih nas i za to biva nagrađen titulom najfakera općine, vjerojatno nije ni bitno obrazovanje. Vrijedi ona - nema školu, ali... Iza "ali" dolaze vrijednosti nekih škola neverificiranih diploma. Npr. ona ulice. Ili života. Eeee to su škole, kaki fakulteti, kaki bakarači.
Za one koji se IPAK odluče školovati i studirati spremno će se posegnuti za pravilima.
Za te iste koji su uz redovito obrazovanje pozavršavali neko osnovno glazbeno obrazovanje, izuzetno dobro svladali sav nastavni program, zabriljirali na maturi, e za njih ćemo tvrdo sprovesti pravila. A u tim istim pravilima stoji da je moguće za prolaz imati i nulu. U tim istim pravilima eseji se ocjenjuju bodovima. Od nula do četrdeset. Ako se esej ne napiše ili totalno maši ceo fudbal dobije se nula ko kuća, situaciju može izvući drugi dio ispita i ako je dobro obavljen, prolaz je tu.
S vjerodostojnosti državne mature, bodovanjima i pravilima, nek se bave stručnjaci, jer iako je to pitanje svih nas, malo što možemo učiniti.
Kratkog smo pamćenja ako se ne sjećamo što su sve prošli maturanti ove i prethodne generacije. Od štrajka učitelja preko on-line nastave i pandemijskih uvjeta nastave u učionicama do potresa. Mnogi od njih ostali su uskraćeni za maturalna putovanja i zabave, gotovo svi za izlaske i društveni život. Varamo se ako mislimo da su kroz sve prošli neokrznuti.
Laura ima 18 godina i jedna je od njih. Pala je državnu maturu. Jer se greškom potpisala ispod eseja, a nije smjela. Ja vjerujem da je to učinila iz navike, jer iako tek punoljetna navikla je stajati iza svojih uradaka i češće koristi potpis na papiru, no ukucavanje pina na POSu. Da ironija bude veća, da umjesto napisanog eseja nije napisala niti jedno jedino slovo maturu bi prošla.
Vjerujem i da bi, kad bi se nju pitalo, odabrala djelo nekog drugog Nijemca za razradu.
Ne autora patnje, već partirure.
Čiji bi esej potpisala dodirom prstiju po klavirskim dirkama.
Iskreno se nadam da će za to dobiti priliku kakvu zaslužuje, jer demonstracija vlasti u ova dva slučaja najmračniji je odraz svega što smo dozvolili da u društvu egzistira.
I nismo ni zavrijedili bolje no da obraz pokušavamo spašavati jalovo tipkajući komentare na sveprisutne objave o dodjelama stupidnih titula pohotnim načelnicima koji su na vlasti dok ih ona obilato časti.
Objave o školovanim virtuoznim pijanistima i općepriznatim umjetnicima ionako se mjere u promilima.
Sretno Laura !
ponedjeljak, 18.07.2022.
Vesela je šokadija
Počelo je sa željom za malo tamburice.
Kliknem na Jubito.
Sati biju ajziban se kreće...
Aj ca vinca ca...
Bit će pite svake vrst
Za kojom se ližu prst...
Jedan brezobrazan privrnio kazan...
Tvoje sive crne oči dobro vide i u mraku...
Hej bećari i bekrije...
Vesela je šokadija...
Šorom šajke...
Digni Kajo kraj od šlingeraja...
Šta si rekla đuvegiji da ću za njeg poći...
Stala kuma na potegu, pa sve veli neću...
Štoj bećara oko Daruvara...
Di se žito kosi, tu sam zadnji ja...
Ajd svekrvo napolje i ugasi svijeću...
Sto puta preslušano, i opet mi dosta nije.
Kićo je bio toliko svestran interpretator, a u meni uvijek najviše žive njegove op žica, žica izvedbe.
Imali smo doma, u onom bivšem životu, njegovu ploču Hej bećari. Krunoslav Slabinac Kićo i Slavonski bećari. Preskakao je na na vodi Karašici. Čudila sam se stihovima o sivim crnim očima, jer kako mogu oči bit sive i crne i zašto bolje vide u mraku ako su crne, i što se lik žesti pa lupa po policama dok zvekeću kašike, a sve samo što ga njegovi nisu oženili, fascinirao me podatak da je pijetao ustvari onaj brezobrazan što prevrće kazan dok čiča peče rakiju, al mi nije nikako bilo jasno zašto se udica baca na curicu, a uvjerena sam bila da šorom ide krava, jer je spominjao Jagodu (uz Biserku najzastupljenije slavonsko ime koje su onomad nadjevali kravama) ... Pregršt još djetinjih pitanja i čuđenja išlo je kroz preslušavanje, učio se slavonski idiom, lupkalo ritam i prebiralo po harmonici te hitove ne bi li se publiku sastavljenu od ponosnog oca, majke i prvih susjeda zadivilo na prvom druženju gdje mi je bilo rastegnuti mijeh. Neka druga, možda i bolja, vremena.
Voljela sam Kiću pjevača. Mislim, volim ga i dalje.
Najviše u ovakvim trenutcima kad me pjesme djetinjstva, nebrojeno puta preslušane sa vinila koji se okretao na Traviata gramofonu nepogrešivo vrate u vrijeme koje smo mjerili sa 33 i 45 okretaja.
...tuga ušla tamburi kroz žicu,
i ko da su pjesme sada tiše...
četvrtak, 14.07.2022.
Kantrida, ja
Dok režem plavetnilo ritmično poput zadanog takta partiture podamnom se otvara nijemi svijet. Čim skrenem s putanje, razjapi se duboko modrozeleno ništa. Čujem svoje udahe i potom izdahe uobličene u melodiju mjehurića zraka koje ispuštam plitko ispod površine. Sve je mokro i slano. Sve je moje. Ne postoji sutra, jučer, niti minuta koja se dogodila ranije. Postojimo samo more i ja. Postoje nijeme ribe koje promiču ispod moga tijela.
Zrak uzimam s lijeve strane. Probam desno, uho se napuni vodom, izgubim ritam. Stanem. Krenem ponovno ustaljenom rutinom, udišem nalijevo. Nakon stotinjak metara prevrnem se na leđa, ruke naizmjenično zabacujem iza glave, grabim sada drugim ritmom. Iznad mene opet plavetnilo prošarano pločastim oblačićima. Sunce miluje lice i suši kapljice prosute po oknima naočala. Čujem kloparanje vode oko sebe i razgovor dviju nonica. Njen Siniša jako voli tunu, ona nikako pa je ona tikvice jučer. Kako ne voliš tunu, meni je baš super, al onako kad je u komadu. Ma ne volim, teška mi je, dobijem žgaravicu, a on je obožava…
Izdužim obje ruke iznad glave, ukrstim pa spojim dlanove. Radim samo na nožni pogon. Peraje ističu osjećaj u aduktorima Bedra se pumpaju. Baš divno. Osmjehujem se, dišem, okrećem glavu ulijevo. Jezdim paralelno s pomoćnim. Sjećam se olovnih nogu dok sam ga u nekim prošlim vremenima istrčavala. Ipak, lakše ga je tri puta pretrčati nego jednom isplivati. Kako god, dobar je orijentir za mjerenje dužine dionice. Sto metara. Kad ga odradim leđno, vrtim se natrag na trbuh. Još mi je odbojkaško odraditi i natrag sam. Kolika je dužina odbojkaškog pješčanog igrališta uistinu ne znam.
Znam samo da se moja vodena meditacija polako završava.
U plićaku zabacim naočale s glave i zataknem ih (onako pravo frajerski) za gaćice. Ostružem peraje s nogu i šviknem ih, jednu po jednu, na obalu.
Lagano se istegnem, legnem i pustim da me sunce, toplo more i gostoljubivi oblutci dovrše.
ponedjeljak, 11.07.2022.
Sve prođe
Red je vijugao nekih osamdesetak metara. Jeza ju je uhvatila već dok se automobilom spuštala ulicom i uočila zmiju ljudskih tijela kako poslušno čekaju. Šalteri MUPa otvarali su se za trideset minuta. Došla je u napast da izostavi ulaz u obližnju podzemnu garažu, produži do prvog semafora, skrene desno i vrati se u svoj kvart. Ili u susjedni pa na kavu u onaj ugodni kafić. Misao je trajala sekundu. Ne! Ako to ne odradi danas potrošila je jutro dužeg spavanja uzalud. Prvi joj je dan jednotjednog godišnjeg i ostatak sedmice ima se namjeru osvetiti besramno ranim svakodnevnim ustajanjima iz kreveta.
Garaža je bila prazna. Parkirala je blizu izlaza. Bar nešto.
Lijeno se vukla pločnikom uzbrdo uz šutljivce koji su se tu našli istom obavezom.
Stala je iza mršave djevojke, Adriane Vukić. Možda to i nije bila Adriana Vukić. Možda je djevojka, u plastičnom fasciklu koji je podavila ispod pazuha, imala dokumente neke druge djevojke. Ako nije, vrlo je vjerojatno da je to ipak bila Adriana. U svakom slučaju, zijevajući i nevoljko pozicionirala se na posljednje mjesto u redu. Ovo će potrajati. Sa druge strane ceste, na početku male slijepe ulice smiješna imena, zastajali su automobili, kratko se zadržavali, pa nastavljali dalje. Napravila bi se gužvica, no po nekom prešutnom pravilu nitko nije nikome trubio, na nikoga vikao, bio nervozan. Uglavnom očevi bi zaustavljali vozila, majke izlazile, otvarale stražnja vrata, u naručja uzimale zbunjene mališane, na ramena vješale minijaturne ruksakiće, upućivale mališane da mahnu tati, pošalju mu pusu, pa bi nakon te koreografije kretale uličicom uzbrdo. Nakon pedesetak koraka nestajale bi u zidu lijevo. Prošavši kroz vrata slijedilo im je još dva seta stepenica do ulaska u vrtić. Tate su čekajući buljili u mobitele i pristojno se pomicali u kratkoj kolonici, kada bi se prvi automobil uputio dalje. Pomisli kako je trinaest do sedamnaest godina unatrag imala sreće. Vrtić je imao parking, a njih su se dvoje izmjenjivali u odvoženju ovisno o smjenama.
Ona danas u stranoj metropoli putuje do faksa metroom pa busom. Kako sve prođe.
Nakon desetak minuta pomaknula se zmija ljudskih tjelesa, pa opet zastala. Deset je metara bliže. Okrene se iza sebe da provjeri koliko je novopristiglih. Jedno petnaestak metara. Među njima teško je bilo ne prepoznati jedno nepromijenjeno tjeme. Mijenjale se države, školski sustavi, vrijeme i društvena uređenja. No tjeme njenog profesora TIPSSa ostalo je isto. Zalizano desetljećima, Zamrznuto u vremenu. Havajka, skupi sat, bež hlače i mekane mokasinke. I osim tog tjemena sve je poprilično usklađeno. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma koja je preko noći zamijenila marksizam u nastavnim planovima tadašnjeg obrazovnog sustava. Pita se što je profesor, i da li je išta, predavao nakon što je bivša država zamijenjena postojećom, a samoupravni socijalizam kapitalizmom. Dok se zabavljala prizivajući u sjećanja jednu bizarnost vezanu uz profesora red se počao rapidno pomjerati.
MUP je počeo sa radom. Bila je sve bliže ulazu i redomatu.
Tri sata kasnije uspješno je predala zahtjev.
Vrtić i škola, čekanje i red...
I ljudi i vrijeme...
Sve prođe.
...i sve je za pet
Ma sve je super.
I sve će ostati super.
Samo pozitiva.
Nema druge.
A ni treće :)))
#jebemise
Zdravi bili moji vi. :*
četvrtak, 07.07.2022.
Dinosauri u gerili
"Znaš kako me nerviraju ti ljudi koji rade, a ne da im se raditi." Upravo je Juniorka sa ovom rečenicom ušetala u stan. Naime, žena koja joj je prodala kartu za koncert, istu je isparala mimo perforacije. Pri cijelom procesu prodavačica nije ni pogledala kome prodaje kartu, nekmoli pozdravila ili odzdravila.
Danas odem po neke pikalice za dekoraciju koktela u skladište distributera ugostiteljske opreme i dok jedna teta traži pikalice sa drugom malo pričam. Upravo o tome. Dođemo teta i ja do zaključka da će sve više biti takvih "koji rade, a ne da im se raditi".
Elem, generacije koje su odgajane na pristojnost, radnu i opću etiku te moral, pomalo izlaze iz radnih godina. Bliže im se mirovine. Dolaze nove. Koje ne mare mnogo za krilaticu u duhu koje smo mnogi od nas dinosaura odgojeni; red rad i disciplina.
Bitno je odguliti tih osam ili koliko već radnih sati. Kako god. Nikom na pamet ne pada koliko nepoštivanja pokazuje sa svakim nepodignutim papirićem s poda, neobrisanom radnom površinom, nepospremljenim papirom, nedovršenim dokumentom. Sa svakom tom naoko nebitnom sitnicom koju ne odradi.
Jer vrijeme i energija te osobe koja nije odradila te male "nebitne" sitnice vrjedniji su od vremena i energije onoga koji će to sve umjesto njega morati odraditi. Za sagnuti se i podići papirić s poda ne treba više od 3 sekunde. Ali te su tri sekunde vrjednije u onoga tko to nije učinio.
Papirić je najbanalniji primjer. Da ne govorimo o nekom recimo dopisu kojeg se netko namjerno nije htio uhvatiti, jer "to će netko drugi". Pa ako za dopis sastaviti treba pola sata, to je pola sata vremena koji više vrijede u onoga tko ga nije sastavio.
Isto tako, otvoreno je to iskazivanje nepoštivanja. Svog kolege.
Dolaze nažalost vremena u kojima se sve obavlja na galamu i gerilu.
Jer dinosauri sele u prošlost.
ponedjeljak, 04.07.2022.
Bez njih nisam
Imam onih perioda u životu kada samo pogledavam načete knjige koje treba pročitati. One iz kućne biblioteke skidam sa polica, pa ih neodškrinute vraćam natrag.
Onima iz knjižnice produžujem rok posudbe, pa ako to činim on line redovito zaglavim na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i još si malo popunim listu želja za čitanje. U tim fazama čitam zaostale priloge iz novina koje odlažem za kad budem imala vremena. Rješavam enigmatske stranice. Čitam postove na blogu, priče spisateljica i pisaca po fejsbuku. Tada mi se ni pisati ne da.
Dok me ne pogodi.
Životna situacija ili dobra rečenica.
I zanimljivo je što me u oba slučaja samelje ista činjenica.
Spoznaja da bez dobre pisane riječi ne bih uspjela. Živjeti. Uistinu ne bih mogla.
Dobra me štiva pokreću.
Za njima žudim, žeđam, želim ih. Osjetim da mi nasušno trebaju ne bi li premostila
ama svaku situaciju koja me snađe.
Trebaju mi. Te hrpe riječi posložene u dobre rečenice, u misli, priče. Jednostavno bez njih ne mogu. Bez njih nisam. Vjerujem da nekom može biti neshvatljivo, ali kad pročitam nešto dobro, onako uistinu dobro, drmne me senzacija, osmjeh zatitra ne samo na usnicama i vratim se sebi.
One me oživljavaju. Spasenje su.
Ja ih volim.
A...
vole i one mene.
