Dok režem plavetnilo ritmično poput zadanog takta partiture podamnom se otvara nijemi svijet. Čim skrenem s putanje, razjapi se duboko modrozeleno ništa. Čujem svoje udahe i potom izdahe uobličene u melodiju mjehurića zraka koje ispuštam plitko ispod površine. Sve je mokro i slano. Sve je moje. Ne postoji sutra, jučer, niti minuta koja se dogodila ranije. Postojimo samo more i ja. Postoje nijeme ribe koje promiču ispod moga tijela.
Zrak uzimam s lijeve strane. Probam desno, uho se napuni vodom, izgubim ritam. Stanem. Krenem ponovno ustaljenom rutinom, udišem nalijevo. Nakon stotinjak metara prevrnem se na leđa, ruke naizmjenično zabacujem iza glave, grabim sada drugim ritmom. Iznad mene opet plavetnilo prošarano pločastim oblačićima. Sunce miluje lice i suši kapljice prosute po oknima naočala. Čujem kloparanje vode oko sebe i razgovor dviju nonica. Njen Siniša jako voli tunu, ona nikako pa je ona tikvice jučer. Kako ne voliš tunu, meni je baš super, al onako kad je u komadu. Ma ne volim, teška mi je, dobijem žgaravicu, a on je obožava…
Izdužim obje ruke iznad glave, ukrstim pa spojim dlanove. Radim samo na nožni pogon. Peraje ističu osjećaj u aduktorima Bedra se pumpaju. Baš divno. Osmjehujem se, dišem, okrećem glavu ulijevo. Jezdim paralelno s pomoćnim. Sjećam se olovnih nogu dok sam ga u nekim prošlim vremenima istrčavala. Ipak, lakše ga je tri puta pretrčati nego jednom isplivati. Kako god, dobar je orijentir za mjerenje dužine dionice. Sto metara. Kad ga odradim leđno, vrtim se natrag na trbuh. Još mi je odbojkaško odraditi i natrag sam. Kolika je dužina odbojkaškog pješčanog igrališta uistinu ne znam.
Znam samo da se moja vodena meditacija polako završava.
U plićaku zabacim naočale s glave i zataknem ih (onako pravo frajerski) za gaćice. Ostružem peraje s nogu i šviknem ih, jednu po jednu, na obalu.
Lagano se istegnem, legnem i pustim da me sunce, toplo more i gostoljubivi oblutci dovrše.
Post je objavljen 14.07.2022. u 23:09 sati.