Imam onih perioda u životu kada samo pogledavam načete knjige koje treba pročitati. One iz kućne biblioteke skidam sa polica, pa ih neodškrinute vraćam natrag.
Onima iz knjižnice produžujem rok posudbe, pa ako to činim on line redovito zaglavim na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i još si malo popunim listu želja za čitanje. U tim fazama čitam zaostale priloge iz novina koje odlažem za kad budem imala vremena. Rješavam enigmatske stranice. Čitam postove na blogu, priče spisateljica i pisaca po fejsbuku. Tada mi se ni pisati ne da.
Dok me ne pogodi.
Životna situacija ili dobra rečenica.
I zanimljivo je što me u oba slučaja samelje ista činjenica.
Spoznaja da bez dobre pisane riječi ne bih uspjela. Živjeti. Uistinu ne bih mogla.
Dobra me štiva pokreću.
Za njima žudim, žeđam, želim ih. Osjetim da mi nasušno trebaju ne bi li premostila
ama svaku situaciju koja me snađe.
Trebaju mi. Te hrpe riječi posložene u dobre rečenice, u misli, priče. Jednostavno bez njih ne mogu. Bez njih nisam. Vjerujem da nekom može biti neshvatljivo, ali kad pročitam nešto dobro, onako uistinu dobro, drmne me senzacija, osmjeh zatitra ne samo na usnicama i vratim se sebi.
One me oživljavaju. Spasenje su.
Ja ih volim.
A...
vole i one mene.
Post je objavljen 04.07.2022. u 19:44 sati.