Red je vijugao nekih osamdesetak metara. Jeza ju je uhvatila već dok se automobilom spuštala ulicom i uočila zmiju ljudskih tijela kako poslušno čekaju. Šalteri MUPa otvarali su se za trideset minuta. Došla je u napast da izostavi ulaz u obližnju podzemnu garažu, produži do prvog semafora, skrene desno i vrati se u svoj kvart. Ili u susjedni pa na kavu u onaj ugodni kafić. Misao je trajala sekundu. Ne! Ako to ne odradi danas potrošila je jutro dužeg spavanja uzalud. Prvi joj je dan jednotjednog godišnjeg i ostatak sedmice ima se namjeru osvetiti besramno ranim svakodnevnim ustajanjima iz kreveta.
Garaža je bila prazna. Parkirala je blizu izlaza. Bar nešto.
Lijeno se vukla pločnikom uzbrdo uz šutljivce koji su se tu našli istom obavezom.
Stala je iza mršave djevojke, Adriane Vukić. Možda to i nije bila Adriana Vukić. Možda je djevojka, u plastičnom fasciklu koji je podavila ispod pazuha, imala dokumente neke druge djevojke. Ako nije, vrlo je vjerojatno da je to ipak bila Adriana. U svakom slučaju, zijevajući i nevoljko pozicionirala se na posljednje mjesto u redu. Ovo će potrajati. Sa druge strane ceste, na početku male slijepe ulice smiješna imena, zastajali su automobili, kratko se zadržavali, pa nastavljali dalje. Napravila bi se gužvica, no po nekom prešutnom pravilu nitko nije nikome trubio, na nikoga vikao, bio nervozan. Uglavnom očevi bi zaustavljali vozila, majke izlazile, otvarale stražnja vrata, u naručja uzimale zbunjene mališane, na ramena vješale minijaturne ruksakiće, upućivale mališane da mahnu tati, pošalju mu pusu, pa bi nakon te koreografije kretale uličicom uzbrdo. Nakon pedesetak koraka nestajale bi u zidu lijevo. Prošavši kroz vrata slijedilo im je još dva seta stepenica do ulaska u vrtić. Tate su čekajući buljili u mobitele i pristojno se pomicali u kratkoj kolonici, kada bi se prvi automobil uputio dalje. Pomisli kako je trinaest do sedamnaest godina unatrag imala sreće. Vrtić je imao parking, a njih su se dvoje izmjenjivali u odvoženju ovisno o smjenama.
Ona danas u stranoj metropoli putuje do faksa metroom pa busom. Kako sve prođe.
Nakon desetak minuta pomaknula se zmija ljudskih tjelesa, pa opet zastala. Deset je metara bliže. Okrene se iza sebe da provjeri koliko je novopristiglih. Jedno petnaestak metara. Među njima teško je bilo ne prepoznati jedno nepromijenjeno tjeme. Mijenjale se države, školski sustavi, vrijeme i društvena uređenja. No tjeme njenog profesora TIPSSa ostalo je isto. Zalizano desetljećima, Zamrznuto u vremenu. Havajka, skupi sat, bež hlače i mekane mokasinke. I osim tog tjemena sve je poprilično usklađeno. Teorija i praksa samoupravnog socijalizma koja je preko noći zamijenila marksizam u nastavnim planovima tadašnjeg obrazovnog sustava. Pita se što je profesor, i da li je išta, predavao nakon što je bivša država zamijenjena postojećom, a samoupravni socijalizam kapitalizmom. Dok se zabavljala prizivajući u sjećanja jednu bizarnost vezanu uz profesora red se počao rapidno pomjerati.
MUP je počeo sa radom. Bila je sve bliže ulazu i redomatu.
Tri sata kasnije uspješno je predala zahtjev.
Vrtić i škola, čekanje i red...
I ljudi i vrijeme...
Sve prođe.
Post je objavljen 11.07.2022. u 20:57 sati.