Konobarica s tastature
četvrtak, 23.10.2025.
Nije do kiše - do mafije je
Opet nas potopilo.
Gledam video koji je netko snimio kroz vjetrobransko staklo gradskog autobusa. Potok teče Krešimirovom, autobus se jedva kreće, automobili stoje.
Nekada, dok su zime bile zime, kad bi napadalo i malo snijega Rijeka bi bila blokirana. Obzirom na konfiguraciju terena i nije neko čudo. U nemogućnosti normalnog prometa, a veće radne etike no danas, pješačili bi do posla ili škole ukoliko bi bilo nastave.
Danas, blokira nas kiša. Malo je to manje do spomenute konfiguracije. Više do neplanske gradnje, čupanja drveća, nestajanja zemlje iz tla e da bi se nalilo čim više betona za neke gradnje. Mafija za koji novčić više u džepu omogućava drugoj mafiji da nesmiljeno gradi. I tako imamo to što imamo. Čuđenja nakon svake kiše. Koja ne mora biti ni pretjerano velikoga intenziteta. Dovoljno joj da pada dva dana pa da svi doslovno potečemo njenim tokovima.
Na pješačenje uslijed blokada i ne pomišljamo. Kiša je.
Neka druga mafija, kojoj je nogomet industrija, a ne igra, evo odlučila je da se evropska utakmica na Rujevici mora nastaviti. Naime, utakmica zakazana za 18.45. počela je u to vrijeme, da bi nakon samo trinaest minuta radi jake kiše bila zaustavljena. Od kišnih se zavjesa nije vidjelo s jedne ne drugu tribinu, na svaki dodir noge igrača sa travnjakom u vis prštala je voda, a lopta se ukopavala u teren. Teren bazen. No obzirom na kupljene ulaznice, tv prava, prekrcane termine tih modernih, nogometnih gladijatora utakmica je u 21 sat nastavljena. Uvjeti još gori no kad je prekinuta. Ne bi li sačuvaj bože bila odgođena, a sva ta klika izgubila pokoji novčić. O zdravlju gladijatora nitko ne vodi računa. Kakve posljedice mogu biti prilikom ozljeda u takvim uvjetima - nije bitno.
Iznad Rijeke trenutno grmi i sijeva.
Možda na Rujevici nekim čudom udari munje ne izazivaju nikakve posljedice, pa se bezbrižno može plivati kroz evropski nogomet.
Kruha, igara i mafije.
Evala!
ponedjeljak, 20.10.2025.
Ništa nije birala kad je izabrala
Nije birala imena svojim kćerima. Prvorođenoj je dao ime otac. Po prvorođenoj njegovih roditelja, a kojoj nije bilo dano živjeti više od četrdesetak dana. Činilo mu se primjereno. Onda je prvorođena, sa nepunih četiri godine, po najboljoj prijateljici iz vrtića, svojoj sestri nadjenula ime. Marla i Lena ostale su u čežnji njenih misli, neispunjene želje.
Nije birala njegove hirove, bolesti i nepopravljiv tvrdi karakter vječne žrtve. Ni otiske dlana na svom obrazu. Nije to on, to je bolest u njemu. Nije to on, to je njegova ovisnost. Nije to on, to mu je još od rata...Nizalo se svakom grubom riječi, svakim udarcem, svakim treskom vrata, svakim tragom oštrice po mekim tkivima. Njenim, njegovim.
Točno se sjeća dana kada su se upoznali. I da su joj govorili da on nije za nju, neka ide dok je vrijeme. Nek se spasi. Ali kad srce bira pamet ne sluša.
Sjeća se vjenčanja. Pred jutro polomljenih čaša, crvenih tragova na njenoj haljini, kuma koji ga punog gnjeva u očima i škrguta u zubima, odvodi od stola upirući svu svoju snagu u njegova ramena, prema izlazu. I svoje mame koju je njegova mama tješila. Da je to slučajno, popio je malo, dug je bio dan.
Sjeća se rotirki ispred prozora koje su budile cijelu zgradu, a ona se drugi dan pravila da ništa nije bilo i pozdravljala susjede nehajnošću mlade domaćice, mame i supruge. I kako je jednom uzeo tromjesečnu onu kojoj je sestra nadjenula ime i poput štita ju postavio između sebe i plave uniforme. Dok ga nije popustilo. I dok opet nije rekao kako mu je žao i da neće više.
Malo je toga birala, gotovo ništa. Samo njega.
Njega posjećuju njegovi, negdje tamo na kraju države u nekoj ustanovi za takve kao on.
Njoj su ostala sjećanja i dvije krasne djevojke nebiranih imena.
ponedjeljak, 13.10.2025.
Ženska književnost, nogomet, odbojka...
Do unatrag dvjestotinjak godina postojala je književnost. Mislim, hvalabogu postoji ona i dan danas, no što se promijenilo.
Mnogi skaču na sintagmu ženska književnost.
Ali, do unatrag dvjestotinjak godina postojala je ta književnost koju su ispisivali muškarci. I nije se zvala muška književnost. Već književnost.
Identično je sa sportom. Ako je nogomet onda se podrazumijeva da je muški nogomet. Rukomet, odbojka, košarka. Svaka, aktivnost nazovimo, u svom izvornom obliku je muška i ne treba to posebno isticati. Jer logično je. A kada dobije pridjev ženski onda ide pitanje zašto isticati da je to nešto - žensko.
Pa eto, vjerojatno zato što je tisućljećima sve to bilo jedino i samo muško.
Još ako dodamo malu onu općepoznatu zgodu kada su onomad poznatom nogometašu na promociji knjige njegove supruge, talentirane spisateljice postavili pitanje A tko vam čuva djecu dok vaša supruga piše...
Da, potrebno je istaknuti da to nešto sada rade i žene. Barem sljedećih nekoliko stoljeća.
I još se ne bi uspjeli izjednačiti.
U to ime, odoh pogledati Meryl Streep. Dok glumi željeznu lady.
Nekako, volim žene koje prave razliku u ovom svijetu koji se ubrzano prazni od kvalitetnih ljudi, žena...
ponedjeljak, 06.10.2025.
Čitajte. Čitajmo.
Mislim, u ovim se vremenima najbolje okrenuti čitanju. Literaturi koja nam odgovara. Meni jako, recimo, odgovara Andrić. Ponajprije Sveske, Znakovi pored puta i Ex Ponto, a zatim sve ono njegovo pripovijedanje, preplitanje, onaj krvotok glavne misli koja krene žilom pa se račva u stotine žilica i kapilara da bi se smisleno i pravovremeno, na samom rubu da joj izgubimo nit, vratila u tok iz kojeg je krenula.
Treba utonuti u vodoravne linije slova. Radi fokusa. Čitanje je jedna od rijetkih radnji kojoj se u trenutku treba u potpunosti posvetiti. Knjiga se drži najčešće objema rukama, pogled je uperen u retke, gibanje tijela ne postoji – tijelo je sasvim umireno, misli su koncentrirane na čitanje… Jedino što ide uz čitanje jest strujanje neke glazbe u pozadini (koje kod mog Zakonitog, ako nema nikoga doma nikako nije strujanje već ide do visokih decibela; on tako obožava), za koju nisam sigurna da dopire do mozga već je tu samo kao primjetno neprimjetna kulisa.
Nahraniti se dobrim mislima iz knjige je neprocjenjivo.
U posljednje vrijeme vidim da je trend na mrežama ponosno isticati broj pročitanih knjiga kroz protekli mjesec. Nekoga, pasioniranog čitatelja, book blogera, ili onoga tko rado objavljuje po mreži to vjerojatno veseli. I to je sasvim u redu. Ja pak s druge strane mislim da je broj pročitanih knjiga u ovom ili onom periodu sasvim nebitan. U mjesec dana mogu pročitati jednu, niti jednu ili osam knjiga. I u svakom sam slučaju na dobitku. Jer bitno mi je koliko mi je koje djelo dalo. Ako je riječ o kvalitetnom štivu bivam presretna. Ako mogu podijeliti s nekim mišljenje o pročitanom, ako me obogati, sreća ide level više. Nerijetko se javim autoru ili autorici sa pohvalom, jer u današnje vrijeme to zaista nije problem, a dobre stvari treba dijeliti i ljudima koji ti pruže radost – a čitanje meni jest radost – treba to dati do znanja.
Ponekad osjetim da ljudi, pritom mislim i na čitatelje i na autore, bivaju nezadovoljni ako im kažeš da ti knjiga nije sjela. A ne bi trebali. Nisu sve knjige za svakoga od nas. Ja imam sistem 33 – 60. Ako mi knjiga nikako ne ide na 33. stranici je zaklapam i vraćam u knjižnicu ili na policu, a kad mislim da bi se nešto ipak moglo poboljšati dam šansu do 60. stranice. Nekad se ispostavi da sam dobro napravila, a nekad radnju sa 33. ipak napravim na toj 60. I to nikako ne znači da je knjiga, koja je meni završila na jednom od ta dva broja stranica, loša. Već da nije meni dobra. A to je velika razlika.
Ono što je svakako dobro jest da me svaka knjiga nečemu poduči. Pa i ta od koje odustanem jer mi da znak što nadalje trebam izbjegavati.
Zašto sve ovo?
Danas sam na netu naišla na jednu misao maestra s početka priče, a ona ide ovako:
Čitajući dobre pisce, dešavaju se pred nama čuda. Često na početku neke rečenice, kad vidimo kako se pomalja jedna misao, mi zastanemo zadivljeni i uplašeni. I sa nevericom pitamo: "Je li moguće? Hoće li se to što naslućujem zaista desiti? Je li ovo zaista ona ista misao koju smo i mi, ne jednom, naslutili pri dodiru naše svesti sa svetom oko nas, skrivani deo naše unutarnje stvarnosti? Zar ima još neko da je ovo ovako video i osetio?"
A kad, pročitavši do kraja, vidimo da je zaista tako, mi ostajemo nad tom rečenicom zamišljeni, zahvalni i srećni, jer nam je pao u deo najveći dar koji čitanje može da nam pruži: osetili smo da nismo sami nikad, ni u najtežim ni u najlepšim trenucima, ni u svojim najogorčenijim nedoumicama, ni u najsmelijim zaključcima, nego da smo povezani sa drugim ljudima mnogostrukim i trajnim vezama koje i ne slutimo, a koje nam "naš" pisac otkriva.
To je spasonosno.
A meni to uistinu jest spasonosno.
I neopisiva radost.
A u vremenu dobivanja svakakvih informacija i raspucavanja toksičnim komentarima fokus na kvalitetno štivo može svima biti spasonosno.
I radost.
Eto.
Čitajte.
Čitajmo.
četvrtak, 02.10.2025.
Fiume o morte!
Nadam se da ćete večeras više uživati u briljantnom dokumentarcu o komadiću povijesti Rijeke no što ste (tko je gledao) u utakmici njenog kluba.
Preporuka pogledati, sjajan je!
I javite dojmove, svakako.
Ja ga odoh pogledati po 3x.
Adminu hvala na naslovnici!
