Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.10.2025.
Ništa nije birala kad je izabrala
Nije birala imena svojim kćerima. Prvorođenoj je dao ime otac. Po prvorođenoj njegovih roditelja, a kojoj nije bilo dano živjeti više od četrdesetak dana. Činilo mu se primjereno. Onda je prvorođena, sa nepunih četiri godine, po najboljoj prijateljici iz vrtića, svojoj sestri nadjenula ime. Marla i Lena ostale su u čežnji njenih misli, neispunjene želje.
Nije birala njegove hirove, bolesti i nepopravljiv tvrdi karakter vječne žrtve. Ni otiske dlana na svom obrazu. Nije to on, to je bolest u njemu. Nije to on, to je njegova ovisnost. Nije to on, to mu je još od rata...Nizalo se svakom grubom riječi, svakim udarcem, svakim treskom vrata, svakim tragom oštrice po mekim tkivima. Njenim, njegovim.
Točno se sjeća dana kada su se upoznali. I da su joj govorili da on nije za nju, neka ide dok je vrijeme. Nek se spasi. Ali kad srce bira pamet ne sluša.
Sjeća se vjenčanja. Pred jutro polomljenih čaša, crvenih tragova na njenoj haljini, kuma koji ga punog gnjeva u očima i škrguta u zubima, odvodi od stola upirući svu svoju snagu u njegova ramena, prema izlazu. I svoje mame koju je njegova mama tješila. Da je to slučajno, popio je malo, dug je bio dan.
Sjeća se rotirki ispred prozora koje su budile cijelu zgradu, a ona se drugi dan pravila da ništa nije bilo i pozdravljala susjede nehajnošću mlade domaćice, mame i supruge. I kako je jednom uzeo tromjesečnu onu kojoj je sestra nadjenula ime i poput štita ju postavio između sebe i plave uniforme. Dok ga nije popustilo. I dok opet nije rekao kako mu je žao i da neće više.
Malo je toga birala, gotovo ništa. Samo njega.
Njega posjećuju njegovi, negdje tamo na kraju države u nekoj ustanovi za takve kao on.
Njoj su ostala sjećanja i dvije krasne djevojke nebiranih imena.
