Konobarica s tastature
četvrtak, 30.11.2023.
Drobljenac
Evo smo se večeras vratili domaćem filmu. Punim plućima. Nije baš za Oscara, ali onako solidan film. Konačno bez ratne tematike i patetike. Reunion jedne klape povodom smrti jednog od frendova. Okej, je malo klišej kresanje svatko svakom u lice što ga ide na račun prošlih vremena, pa kliše izmirenja, i na kraju happy end. Unatoč već viđenim šprancama, poprilično korektan film.
No kako sam osobno manje od filmova i slika, a više od riječi držat ću se domaćih ostvarenja u književnosti. Trenutno je na repertoaru Tomislav Šovagović, Ispod škala. Kronika jednog šibenskog odrastanja. Na momente prenakićenih rečenica, ali dobra.
Glede sage s namještajem, nije još montiran, jer se majstori koje smo sami angažirali, a ustvari su to majstori frendovi Zakonitog koji uvijek uskoče za neke radove, nisu osjetili sposobni uhvatiti u koštac sa nivoom komplikacija koje bi ih snašle pri montaži. Ipak, obavili su mami par sitnih intervencija koje joj mi nikako ne bi mogli obaviti. Zahvalni smo na tome i na iskrenosti inače zaista dvojice sposobnih majstora. Aktivirali smo odmah opciju montaže od strane trgovine namještaja koja nam je bila ponuđena pri kupnji. Da, da, onu istu koju sam odbila čuvši za cijenu jer sam smatrala da je bolje te novce dati nekome kog poznajem no vanjskim suradnicima trgovine. Pa sam se vratila na početno. I ovaj put uvećano za 20 € jer u ovom slučaju tih 20 € košta "dostava i izlazak na teren" kako piše na ponudi, što god to značilo. Vjerojatno da smo odmah uzeli opciju montaže montažeri ne bi izlazili na teren no bi nekako montirali na daljinu i samim time ne bi sve koštalo dodatnih novaca.
Eto, možda će vam moje iskustvo nešto pomoći u eventualnim budućim kupnjama, pa se nekako tješim da nije sve bilo uzalud :)
Elem, krećemo u raspjevani mjesec. Jučer gledam superbogati nakićeni bor u salonu moje frizerke. Ona sav taj šušur prosinca unatoč pojačanom obimu posla jednostavno obožava. Ja i ne baš, jer mi to znači dodatni posao. Dodatni posao i ne bi bio problem. Naviklo se odrađivati prosince u pojačanom ritmu i nekih se čak rado sjećam. Bilo je to vrijeme uređenog kaosa u kojem smo svi, iako su nam se rezervacije evenata, ručaka i večera u objektu izmjenjivale nevjerojatnim tempom, znali što i kako trebamo odraditi, nitko nije bježao od odgovornosti, padali bi s nogu a odrađivali u veselju. Druga su vremena, i treba ih iznijeti što bolje i bezbolnije, pa ću si sve skupa pokušati prilagoditi. Koliko se uspjelo u naumu, javim u nekim sljedećim postovima. Do zimske pauze je još točno 38 dana, kada hotel na nepuna 2 mjeseca zatvara vrata za goste.
Mislim da sam za ovaj put udrobila dosta toga.
Sutra je slobodan dan, pa je u planu relaksacija i malo odmaranja. Već se sad radujem prugama u bazenu.
Idemo pogledati Betonske spavače. Vrhunski dokumentarac.
Pusabok.
ponedjeljak, 27.11.2023.
Hello!
Samo pozdravić večeras.
Mozgam i mozgam i ne mogu ništa smozgati, pa je bolje da i ne mudrujem.
Dinamičan vikend ostavio je traga.
Pišemo se i čitamo u četvrtak.
Još samo mali update da je namještaj stigao i prekosutra je montaža, aleluja.
Pusa blogići :)
četvrtak, 23.11.2023.
Dostava II
Devet minuta i dvadeset i devet sekundi trajao je danas telefonski razgovor između mene i djelatnice trgovine u kojoj smo kupili namještaj. U prvom pokušaju nakon nekoliko prespajanja nisam uspjela doći do nje, a kako mi je automat sugerirao da u međuvremenu pripremim broj narudžbe koji nisam imala, jer račun je sa svim podatcima kod mame, otišla sam do mame i tamo obavila razgovor.
Najprije sam dva puta birala broj koji se ne koristi, ali uredno stoji na uzglavlju računa. Na donjem desnom dijelu pronalazim neki drugi broj i dobijem direktno gospođu s kojom naredno, već spomenuto, vrijeme razgovaram.
Ukratko, za danas dostava nije predviđena. Niti za sutra. A nakon što sam joj rekla koji smo dio grada, upitala me može li možda u ponedjeljak. Jer u taj dio grada oni voze ponedjeljkom i utorkom. Dostavljači su dakako vanjski suradnici čiji broj ona ne može dati da se izravno dogovorimo. Objašnjavam joj da tim danima radim za novce kojima kupujem razne stvari, pa tako i namještaj njihove trgovine. Ne znam kojim smjerom nakon toga razgovor ide, no u jednom pointu je upitam:
-Znači, ako sam dobro shvatila za 929 eura koje smo potrošili na namještaj i dostavu mi ne možemo dogovoriti dostavu kada nama odgovara, već se moramo prilagoditi dostavljačima koji nisu vaši, već vanjska služba?
-Pa nažalost, da, tako nekako.
-Shvaćam. Gledajte, ja sam ugostitelj i kada netko kod mene potroši neki novac, ja vrlo dobro znam da mu moram pružiti neku razinu usluge. U ovom slučaju ja sam vaš kupac i mislim da bi za 929 eura trebao postojati bolji odnos prema meni kao klijentu.
Ona kaže da se slaže samnom, ali eto tako je kako je. Ponavljam da shvaćam i to te ju zamolim za neki mail putem kojeg se mogu obratiti njenim nadležnima jer sam svjesna da ona samo izvršava poslovnu politiku firme.
Razgovor ide izuzetno civilizirano, nemam zamjerke, gospođa je ljubazna i zaista se trudi.
Ona mi ponavlja priču o rasporedu dostavljača i napoiminje da oni sutra voze za Rab. Predlažem joj da nas obave ujutro odmah na početku smjene, pa smo svi mirni. Ne može kaže, jer ovisni su o trajektu. Ali... može kad se vrate s Raba. Privaćam.
Tu sad kreće priča o unosu stvari. Okej, tu uslugu nismo u startu zatražili, ali kad ju zamolim da mi da broj računa (jer vanjskim dostavljačima nemogu nikako platiti na licu mjesta), kaže da može proći i do dva dana dok se uplata proknjiži(!!), a daok se ne proknjiži nema ni dostave, a samim time niti dostave. U vremenu dva klika u kojem živimo i funkcioniramo, do knjiženja uplate može proći i do dva dana... Tu se obje složimo da to nije baš normalno, ja odustajem od unosa, nekog ćemo već naći od susjeda da to odradi (besplatno), jer dostavljači vanjske službe dođu, istovare, uberu potpis da su (d)ostavili i odu. Na kraju razgovora joj se ispričam što je cijeli razgovor toliko trajao.
-Ma ništa, sve je u redu, pa tu smo mi za vas i vi za nas.
Eto.
U 12 dana respektabilna trgovina namještaja nije bila u stanju organizirati dostavu četiri komada namještaja u jednu sasvim gradsku četvrt Rijeke.
Ponekad se stvarno pitam, koliko nam je brzine i efikasnosti donijelo ovo užurbano vrijeme dva klika u kojem živimo.
U nadi da u ponedjeljak neću ispisivati treći dio dostava sage, srdačno vas pozdravljam dragi moji blogići.
ponedjeljak, 20.11.2023.
Dostava
Kupili smo neki namještaj prije desetak dana. Koštao je 909 eura.
-Hoćete dostavu li ćete sami.
Za dostavu su četiri elementa
- Dostavu ćemo.
- U redu, koja vam je adresa?
- Ta i ta.
- U redu, dostava vam je 20 eura.
- Okej.
- Hožete namještaj unijeti sami ili?
-Ma sami ćemo, nije problem.
- Doo-bro.
Upisuje bilješke u komp.
-To je inače isto 20 eura. - smješka se i pogledava iznad naočala
-Nema džabe... - ne dovršavam rečenicu.
Opet se smješka.
-Montaža? Oće vam trebat?
-Pa ne znamo. - pogledavamo se Zakoniti i ja
-Koliko je montaža? - upitam
Teta se ustaje, odlazi do ormarića, vadi registrator.
-Koliko smo ono rekli da je to... A-ha 909 eura, samo maaalo...
Ide prstom preko plastične košuljice u kojoj je cjenik.
-Sto eura.
Zakoniti i ja se opet pogledamo.
-Ne! - odlučna sam.
-Ne?- upita me on.
-Ne- ponavljam; - puno je to.
-A dobro. - pomirljiv je.
Teta vraća registrator na mjesto i sebe u stolicu ispred kompjutora.
-Dobrooo. da vidimo kada bi vam odgovarala dostava.
Zakoniti i ja krenemo računati i izračunamo da sam ja tek slobodna za dočekati dostavu za 12 dana. Teta (iznimno ljubazna, čisto da napomenem) Otvara kalendar na ekranu i tu mi krećemo sa još jednim usaglašavanjem koji je to datum. Datum je 23. ili 24. studeni. Kad sam slobodna i mogu dočekati dostavu četiri elementa.
Super. Sve je dogovoreno. Teta printa račun i upućuje nas na blagajnu kat niže.
Dakle dostava namještaja, koji mama ne može dočekati više, jer radi se o njenom dnevnom boravku, dogovorena je za ovaj četvrtak. Ili petak.
Danas telefon.
-Dobar dan zovem vas iz...
-Dobar dan, recite.
-Vi imate dogovorenu dostavu namještaja od nas za četvrtak, 23.
-Tako je. - potvrdim
-Pa zovem da pitam ako bi vam možda odgovaralo da vam namještaj dostavimo sutra.
-Rado, ali nema tko preuzeti namještaj do četvrtka. Svi radimo.
-Da, ali sutra baš evo imamo dostavu za taj dio grada, pa sam mislila.
Ja panj još oću izići u susret korporaciji, gdje sam ostavila nečiju skoro cijelu plaću, pa upitam:
-A jedino možda...Do kad dostavljate?
-Od osam do šesnaest.
- A ne, žao mi je, ne možemo nikako. Četvrtak ili petak nema problema, do tada...žao mi je.
Opet je meni, kupcu, klijentu, žao. I kao da je moram biti njima na usluzi, a ne suprotno.
- A dobro, ali ja vam ne znam u koji dio grada oni voze tim danima, pa ću provjeriti.
- Pa puno vam hvala - zahvaljujem.
-Javit ćemo vam sutra.
-Hvala puno, pa se čujemo. Doviđenja,
-Doviđenja.
Prepričavam taj razgovor tijekom pauze na poslu.
I na to će meni mlađahna kolegica slastičarka.
-Ej, zamisli ljudi naruče tortu za vjenčanje za 23. i ja ih zovem ako može torta 19. jer nam dostava taj dan vozi u taj dio grada...
Namijemo se svi.
Stvarno, zamislimo. Da se svadbena torta isporuči mladencima par dana ranije. Jer slastičarna nema dostavu u danu kada je vjenčanje...
A... igrom slučaja, jer zaista nismo za to znali, taj je tjedan bila akcija i cijelu smo garnituru dobili 25 % povoljnije od regularne cijene. Dakle, da je cijena bila puna, da smo odlučili korisiti svu uslugu, koja bi cijenu još uvećala za 140 € dodatnog troška sve bi to platili oko 1270 €. Ponovno napominjem, obje prodavačice su bile izuzetno ljubazne, no za taj utrošeni novac dostava bi trebala biti organizirana za sve dijelove grada. I čak i u vremenu nakon 16 sati. Jer trgovci moraju biti u službi kupaca, a ne suprotno.
četvrtak, 16.11.2023.
Handschuhe
Dah je ostavljao kratke tragove kroz eter. Daljina ispunjena bjelinom, hladno, stopala mrznu. Ona stoji i gleda nepreglednu bijelu ravnicu koju iz monotonije pokušava razbuditi poneko štrkljavo, brižno stablo što tamno strši kroz snježnu prostirku. Kratko poslijepodne prelama pogledom u ništa. Tamo dolje negdje sivilo dana spaja se s nepreglednom bjelinom. Tiho je. Još koji minut i tračnice pritisnute željezom kotača zašumit će i ritmično zaklokotati njenim slušnim kanalima.
Prst po prst. Izvlači ih iz desne pa lijeve rukavice. Rukavice. Najgluplja riječ jezika njezine druge domovine. Ustvari ne zna gluplja li je riječ tog odriješitog, zapovjednog jezika kojom rukavice nazivaju ili sintagma druga domovina. Ipak kada bi morala birati, primat bi svakako odnijele Handschuhe. Ručne cipele.
Saginje se malo teže. Presjedila je devet sati što vlaka, što autobusa. I umjesto da produži, da prohoda ta još dva zavoja do male crvene kućice sa u žuto uokvirenim prozorima, saginje se i tople prste zariva u suhi snijeg. Uskoro, prsti će zacrvenjeti, studen će oviti njihove košćice, zglobiće i tetive, a nju će negdje u dubokoj nutrini tijela zapeći oštro, rezom vještog kuhara koji je upravo jednim potezom otkoštio pileći dobatak.
Pokušava ostati pribrana. Pokušava ne prasnuti od smijeha dok joj široki osmijeh kreće iz ranjene nutrine.
Oduvijek ga je voljela. Iščekivala prve pahulje čim bi se sjenik do vrha ispunio suhom travom i njenim vrtoglavo opojnim mirisom. Još malo, još malo pjevušila bi sama sebi svakoga dana iznova. Iako je bio rujan tek, nije ju smetalo da vjeruje da je sreća bjeline tu iza ugla. Za koji dan.
Dah se ubrzava i njegovi kratki tragovi nestaju zrakom dok joj prsti trnu obavijeni hladnoćom sličnoj onoj što ju je, prije ni ne broji koliko godina, otputila iz prve domovine osam stotina kilometara dalje od ovog sela koje njenoj majci nikada nije oprostilo nju.
Ne da joj se izvući promrzle prste, krenuti, odraditi dva zavoja do crvene kuće.
Gdje će ju dočekati oni što će hiniti sućut za zauvijek usnulom staricom koja je njih dvije jednog istog ovakvog sivog, olovnog dana u suzama ispratila sa željezničke stanice.
U drugu domovinu gdje nikada nije dobila poriv skinuti Handschuhe i zariti gole šake u
hladnoću voljene bjeline.
ponedjeljak, 13.11.2023.
Otkuda ti pravo
Polje misli ispuniš,
ni ne trepneš
plovim našim danima
lovim kapi sjećanja
kroz maglu
jezdim polako,
bešumno.
Ako išta čujem jasno
poput grmljavine u oluji
zvuk je zatvaranja vrata
koja si te večeri
zatvorio
sasvim nježno.
i onda tako dođeš, nepozvan.
Polje misli ispuniš
ni ne trepneš.
Ja više ne tražim ništa.
Ne tražim te ulicama,
ni u rijekama ljudi
ne trzam na ugodne baritone
ne nadam se
ali daj mi molim te reci
otkuda ti pravo
da tako nehajno i lakoćom
šećeš mojim poljima
Nepozvan.
I...
gotovo nebitan.
četvrtak, 09.11.2023.
Kako je prošlo
Maestralno.
Danima već tražim jednu riječ kojom bi definirala promociju knjige Burza rada. Nemoguća je to misija. Mogu sad nanizati sijaset epiteta i pridjeva i opet ne bi bilo dovoljno.
Zahvaljujući lošem vremenu i otkazanom vlaku (za koji je doznala tek kada je stigla u Trst u rano nedjeljno jutro, što nam je bilo malo dodatnoga stresa), Juniorka je prolongirala svoj odlazak u Rim sa nedjelje za srijedu, pa smo na promociju stigli kompletni.
Zakonitom sve pohvale što je u Zagreb vozio nakon odrađene šihte, a kako nas u povratku uvjeti na autocesti i vrijeme nisu baš pomazili nije ni tu imao lak zadatak.
Od naplatnih na Lučkom do zgrade Hrvatskog državnog arhiva trebalo nam je četrdeset i pet minuta. Ne znam da li je to uobičajeno prometno stanje u Zagrebu, no prema riječima tamo prisutnih Zagrepčana čini se da jest. Nije vam lako, dragi moji, priznajem.
Zgrada arhiva. Impresivna građevina. Veličanstveni prostor i za one koji su s njim upoznati. Mi smo se tamo obreli prvi put i ostavio nas je bez daha. Da se čovjek upita kako su se te monumentalne građevine slagale u ona vremena kada nije bilo današnje tehnologije i mehanizacije. Interijer u štihu koji ne može ne probuditi nostalgiju za nekim davnim, a možda i ne tako davnim, vremenima kada se živjelo mrvu staloženije i mirnije.
Petnaest minuta prije promocije u dvorani nije bilo mnogo ljudi. No kako su se minute topile dvorana se ispunila do posljednjeg mjesta.
Sedam autorica, naša referentica Julijana, uz pomoć gospođe Darije Hofgräff Marić koja je publiku ukratko upoznala sa svakom od nas prije osobnog predstavljanja te Nataša Ač ilustratorica zbirke i predivna publika koja nas je pratila i podržavala toplim aplauzom.
Bajkovito. Lijepo. Srdačno. Uspješno.
Neke od autorica poznajem kroz njihovo stvaralaštvo, no osobno ih upoznavši prvi put iskreno i bez kurtoazije mogu reći da su sve redom divne žene. Kliknule, a prvi put se susrećemo.
Nakon promocije u onoj slatkoj gužvi i neobaveznom minglanju puno smijeha, čestitki i pohvala. Toplih stisaka ruke uz lijepu riječ. Malo me iznenadilo. Nisam očekivala.
Ima jedna uzrečica koja nam tumači koliko riječi govori jedna fotografija. Ja sam od onih koja će uvijek radije pročitati, poslušati ili ispisati tu količinu riječi iz uzrečice. Pa opet, drago mi je da je mobitel pohranio i fotografije. Za neke mi je žao što ih nisam izrealizirala, no bit će, nadam se prilike.
Od meni osobno znanih tu su bili moja Mateja, Lukrecija, Sonja, Bartul i naš veliki Pavao, a konačno sam i Magdalenu upoznala :)
Zatim masa ljudi koje poznajem sa korica, redaka, ekrana...
Jedinu čašu na domjenku nakon promocije uspjela sam razbiti ja, konobarica. Kako i priliči :)
Kada te zagrli takvo zagrebačko veče i zahvalna do neba punog se srca i duše vraćaš doma, uspiješ zanemariti i misao koja je netom prije cijelog događanja na trenutak proletila glavom. Šteta što su si mediji uskratili ovu ljepotu.
Julijana nam je ovom zbirkom odškrinula vrata, dala vjetar u leđa i na najkonkretniji način uspjela pokazati kako se pruža (ženska) podrška. Teško da je to netko do sada učinio ni više ni manje no tiskanjem knjige. Eto ona jest. Žena od priče ispisala je još jednu za pamćenje, a da priča u cijelosti i nije njena.
Ostajem u zahvalnosti. Na svim tim nevjeroajtnim putevima koji su me vodili od Julijane najdraže spisateljice do Julijane izuzetne, divne osobe.
Moje referentice koja mi je podarila prvo ukoričenje.
Ne mogu sve ovo bolje završiti no riječima iz fb objave Vlatke Poljanec (jedne od autorica):
Doista, književnost i Julijana mogu sve.
P.S.
Dragi blogeraši hvala vam svima na lijepim riječima i podršci u prethodnom postu i hvala uredništvu bloga što se najava o promociji u ponedjeljak našla na naslovnici. Divni ste :)
ponedjeljak, 06.11.2023.
Promocija, večeras
Hola blogeraši!
Večeras,
Hrvatski državni arhiv Zagreb, 18 sati.
Tko može i zanima ga, promocija je knjige-projekta Burza rada, nas 12 pripovjedačica i naše referentice Julijane Matanović, čija je umjetnička organicacija Lađa od vode izdavač knjige.
Pa eto, tko želi, može i ima vremena, nek svrati.
Neke su autorice spriječene, no bit će nas dobar broj od ovih ukupno 13.
Vidimo se :)
Grlim vas.
A ja odo do vulkanizera, da stignem na vrijeme. :)
četvrtak, 02.11.2023.
Iz pozicije kupca
Kako je u vas sa kasama, centirma i sličnim?
Evo čitam kako u nekoj pokrajini u Njemačkoj, a koja je ononmad bila Zapadna Njemačka ima neko mjestašce, regija dapače, gje je sve puno malih obrtnika i obrta, i svi lijepo žive. S druge strane, postoji slično mjesto, regija dapače, u toj istoj Njemačkoj, a koja onomad bila Istočna Njemačka, gdje su dva velika trgovačka centra, nema baš posla i mjesto, regija i nije nešto naseljena, jer posla nema.
Subota, Kaufland u kojem smo se igrom slučaja obreli dva puta, pa zatim odmah iza te subote nedjelja i opet Kaufland dva puta (bili u tim rođendaskim prirpemama...) I prvi i drugi dan, vitrine suhomesnatog i salama prazne, za pultom nitko.
Na pitanje što se dogodilo i zašto nema salama, teta na pultu do daje odgovor da nema tko raditi. Ujutro se nareže određena količina i kada se to proda ostane otužna vitrina s praznim plastičnim plitkim kadicama. Taj je Kaufland otovren prije ravnih dvadeset godina. Blizu nam je i navikli smo tu obavljati kupovine. Prošle godine je u drugom kvartu otvoren još jedan. U isto vrijeme nedaleko ovog prvog, našeg Kauflanda otvoren je Interspar.
U prvom Kauflandu godinama već radi supruga jednog kolege. Štoviše iz Slavonije su doselili upravo radi Kauflanda i njena zaposlenja. Posložili život u Rijeci i sve je okej. Uglavnom, kada mi je kolega u jednom razgovoru rekao koliko žena u tom istom Kauflandu zarađuje, pala sam na dupe. Plaća je bila nešto više od polovice naše konobarske plaće.
Ovo ljeto Kaufland nije zapošljavao studente kao dodatnu radnu snagu. Ustvari jest, no minimalno tek nekoliko njih.
Nema tko raditi, pa ne prodaju salame i suhomesnato. Vikendom. Na niti sto metara je novootvoreni Interspar, a nedavno je otvoren drugi Kaufland. Pitam za kolike nas ovce drži menadžment tog trgovačkog lanca. Za kolike ovce drže i svoje zaposlenike.
Znači iz pozicije kupca ja razmišljam ovako:
-ne cijeniš me ni milimetra, kada mi dva dana za redom, u dane vikenda ne omogućavaš da kupim salame
-tjeraš me da idem direkt kod konkurencije
-nisi u stanju omogućiti normalan radni proces
-daješ brižnu plaću djelatnicima, a onda kažeš da ti nema tko raditi
-alternativu radne snage ne koristiš
-otvaraš drugi centar, a nisi u stanju servisirati ni onaj prvi
Ne znam jeste li primjetili, no po centrima rade uglavnom studenti i umirovljenici.
Koji na svaki treći upit sliježu ramenima i okreću očima. Ovim prvima se ne da, ali moraju kad su već tu. Ovi drugi su izraubani od rada i života, da im se još manje, a moraju još više, jer u regularnom stažu nisu dovoljno. Valjda. Sve je više selfservis kasa. Ne bi li se uštedilo na radnoj snazi. Što pokraj tih kasa koje automatiziranim glasom upozoravaju što i kad treba napraviti, uvijek mora netko dežurati, ne računa se, pa tako imamo selfservis kase koje zamijenjuju ljude, a bez istih tih ljudi na funkcioniraju.
Centri niču nemilice, nema radne snage, salame se ne režu.
Kupci koji u troše svoj novac su megamenadžmentima velikih korporacija i trgovačkih lanaca zadnja rupa na svirali i ovce za šišanje
Sve će nas skupa i to vrlo brzo pomesti dominacija jednih i teška submisivnost drugih.
A bez kupaca, bez tih nas submisivnih, nema trgovine.
