Konobarica s tastature
četvrtak, 16.11.2023.
Handschuhe
Dah je ostavljao kratke tragove kroz eter. Daljina ispunjena bjelinom, hladno, stopala mrznu. Ona stoji i gleda nepreglednu bijelu ravnicu koju iz monotonije pokušava razbuditi poneko štrkljavo, brižno stablo što tamno strši kroz snježnu prostirku. Kratko poslijepodne prelama pogledom u ništa. Tamo dolje negdje sivilo dana spaja se s nepreglednom bjelinom. Tiho je. Još koji minut i tračnice pritisnute željezom kotača zašumit će i ritmično zaklokotati njenim slušnim kanalima.
Prst po prst. Izvlači ih iz desne pa lijeve rukavice. Rukavice. Najgluplja riječ jezika njezine druge domovine. Ustvari ne zna gluplja li je riječ tog odriješitog, zapovjednog jezika kojom rukavice nazivaju ili sintagma druga domovina. Ipak kada bi morala birati, primat bi svakako odnijele Handschuhe. Ručne cipele.
Saginje se malo teže. Presjedila je devet sati što vlaka, što autobusa. I umjesto da produži, da prohoda ta još dva zavoja do male crvene kućice sa u žuto uokvirenim prozorima, saginje se i tople prste zariva u suhi snijeg. Uskoro, prsti će zacrvenjeti, studen će oviti njihove košćice, zglobiće i tetive, a nju će negdje u dubokoj nutrini tijela zapeći oštro, rezom vještog kuhara koji je upravo jednim potezom otkoštio pileći dobatak.
Pokušava ostati pribrana. Pokušava ne prasnuti od smijeha dok joj široki osmijeh kreće iz ranjene nutrine.
Oduvijek ga je voljela. Iščekivala prve pahulje čim bi se sjenik do vrha ispunio suhom travom i njenim vrtoglavo opojnim mirisom. Još malo, još malo pjevušila bi sama sebi svakoga dana iznova. Iako je bio rujan tek, nije ju smetalo da vjeruje da je sreća bjeline tu iza ugla. Za koji dan.
Dah se ubrzava i njegovi kratki tragovi nestaju zrakom dok joj prsti trnu obavijeni hladnoćom sličnoj onoj što ju je, prije ni ne broji koliko godina, otputila iz prve domovine osam stotina kilometara dalje od ovog sela koje njenoj majci nikada nije oprostilo nju.
Ne da joj se izvući promrzle prste, krenuti, odraditi dva zavoja do crvene kuće.
Gdje će ju dočekati oni što će hiniti sućut za zauvijek usnulom staricom koja je njih dvije jednog istog ovakvog sivog, olovnog dana u suzama ispratila sa željezničke stanice.
U drugu domovinu gdje nikada nije dobila poriv skinuti Handschuhe i zariti gole šake u
hladnoću voljene bjeline.
