Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.05.2023.
Povijest obitelji kroz...
Moramo ofarbat ogradu. Živimo u zgradi, na prizemlju, pa nas zapalo da pred prozorom imamo komadić zelenila koji nas odvaja od parkinga. Ima to cca jedno dvadesetak kvadrata prema mojoj odokativnoj procjeni. Pred tjedan dana otprilike prokrčili smo džunglu koju su producirale one silne kiše. Sad se jasno razaznaje da tu obitavaju: jedan olenader poprilično visok, japanska dunja, ruža, i juka. Juki je bilo jedno petšest. One niču iz ničeg. Ja ih svako proljeće nekoliko presiječem pa pobacam i eto njih sljedeće proljeće opet petšest u punom sjaju. Pa ih opet presiječem nekoliko, ostavim jednu i tako u krug...Elem, ovo nije post o našem komadiću zelenila koje u stvari i nije naše, ali ga održavamo jer pred nosom nam je.
Krenemo Zakomniti i ja danas kupit farbu za ogradu, farbu za jedan poličar rozi koji je ostao od Juniorkine prve dječje sobice, a već 3 godine čeka pred ulaznim vratima da ga upristojimo i ubacimo u našu spavaću, kupit nove špage za vješanje rublja, jer uz ogradu ofarbat ćemo i tiramoliće u istu boju, a usput ćemo i pogledat neke laminate jer se mama odlučila malo preuredit svoj dnevni boravak... I krenemo tako "do Pevexa". Pokupujemo u Pevexu sve te potrepštine, spustimo se do Emmezete kupit zavjese, dignemo se na Kukuljanovo i krenemo pogledavat laminate. Usput nekako završimo u Bauhausu, Pevexu br.2 jer onaj prvi nema laminata, Mimi jer hajmo malo pogledat kauče; i on nam treba u skoroj budućnosti jer ovaj je počeo dobivat obrise naših stražnjica, ej kad smo već tu nismo nikad bili u Momaxu (fali umlaut na o,znam, imam al ga blog ne konvertira), pa vidi Lesnina je odmah do...
Uglavnom, 5 sati hodanja, obilaženja, sjedanja i ustajanja isprekidanih vožnjicom.
U Momax samo ušli prvi put. I potrošili na komad namještaja ko nikad do sad.
Znate one faze kad se tek krenete kućit. Pa dođu djeca. Pa sve nešto gledaš da ti bude praktično, pa za prvu ruku, pa dobro je samo nek smo to riješili... E sve smo mi te faze prošli pa poštujući neke zakonitosti privremenih potreba naslijedili, nabavljali ili kupovali do sada ukupno četiri kauča.
Prvi smo donijeli kad smo se doselili. Kauč na kojem smo spavali dok smo u prve dvije godine živjeli kod Zakonitog. Drugi su nam uz dvije fotellje donirali frendovi, bio je restauriran, a oni su taman kupili novu garnituru. Treći trosjed smo uz dvosjed kupili nakon dvije godine i na tom smo kompletu proveli nešto malo više od desetljeća. Trosjed se razvlačio, a dvosjed je imalo prostor za pohranu. Ovaj koji trenutno koristimo imamo sedam godina i najpraktičniji je do sada. Duboka ladica za pohranu stvari, kad se razvuče dimenzije su mu bračnog kreveta i zaista je šteta što je postao neudoban.
Povijest obitelji kroz kauče...
Danas smo odlučili biti spontani. Slučajno smo jeli u jedan i odlučili u dvije minute. Još uboli i 20 % popusta. 20%. Nije malo. Jer ni cijena nije mala. Rekoh već, da nismo nikad toliko potrošili na jedan komad namještaja. A ovaj je iznos sa spomenutim popustom.
Uglavnom, nakon 23 godine u vlastitom stanu, i 25 godina zajedničkog života bezobzirno nismo vodili brigu ni o prostoru za pohranu, ni o mogućnosti razvlačenja za "ako nam netko dođe da ima gdje prespavati". Ovaj je baš pravi i samo za naš gušt.
Moju tihu patnju, renovaciju kuhinje, morat ću malo prolongirati.
A tko zna, možda iz udobnosti kauča nasurfam kakvu dobru priliku, pa i kuhinju riješim...
Spavaća je na sreću okej.
četvrtak, 25.05.2023.
Finale za anale
Ne sjećam se kada smo zadnji put u Rijeci imali toliko preleta helikoptera. Ne stanujemo baš blizu Rujevice. Na Krnjevu smo. Ipak, kad je stadion pun i kad se navija na najjače huk se čuje do našeg kvarta.
Sinoć sam rano zaspala. Danas do negdje 11 ujutro uopće nisam znala tko je pobjednik Kupa. A onda sam uplovila na Internet. I saznala da su izgubili svi. Naravno, napučena splitska riva neće se samnom složiti. I u redu je. Pehar će na binu iznijeti momci koji su pobijedili, mnoštvo će klicati, malo će se pjevati, po tko zna koji put zaključiti da je to najsporCkiji grad na svitu i idemo dalje.
Osim što ne idemo.
Stojimo. Ustvari smo odavno počeli koračati unatrag.
Jučer dakle, helikopteri su prelijetali iznad Rijeke neprekidno. Autobusi Autotroleja nisu uspjeli održavati redovne linije, jer su morali pristigle "navijače" transportirati do stadiona. Putnici su se već nekako snašli. Valjda. Neki javni objekti oko stadiona prema preporuci policije ostali su zatvoreni. Ne znam koliko je policijskih snaga radilo na osiguranju, no utakmica je bila visokog rizika i vjerujem da je broj bio impresivan.
Kada je službeni spiker prije utakmice pridošlima poželio dobrodošlicu na stadion, sa tribina se prolomio gromki zvižduk.
Upravo sam sam pročitala i ovo:
Umjetnički mural naših hrabrih i upornih igrača s Down sindromom, koji je krasio ulaz na stadion, jučer je na finalnoj utakmici kupa prelijepljen natpisima "Neprijatelj br.1". Naš mural valjda se našao na meti nekoga kome su neprijatelji i ljudi s invaliditetom i teškoćama u razvoju, osobe s Down sindromom.
Dio navijačke kulture postalo je i paljenje plastičnih stolica na tribinama. Zašto i ne bi, pa na tim tribinama inače, kad se ne igra ovakvo finale Kupa, sjede navijači "šugavog grada", vječnog rivala, neprijatelja. Oni su nama tovari, mi smo njima srbi. Vrbe, fritule. Od navijača nije ostalo niti N. Klubovi se podržavaju nekim novim, čudnim i sramotnim metodama.
I na kraju parade, kapetan pobjedničkog kluba polupa lončiće, umjesto pehara pridigne megafon uperi ga junački prema navijačima gubitnika i počasti ih vaginalnim nazivom. Predivno.
Ima nekih stvari, pojava, sreće, ljubavi, nesebičnosti, divote i divnoće i ljudi koji to sve stvore. Rade neumorno, počesto inkognito i naprave velike, uistinu kolosalne stvari. Nažalost, o njima znamo malo. Premalo.
Jer neandertalci svojim pećinskim ponašanjem ispune stupce i ekrane.
Iza njih stane poslodavac, pa tako danas možemo iz priopćenja poslodavca spomenutog kapetana iščitati sljedeće:
Postavlja se pitanje dvostrukih kriterija, a samim time i odgovornosti prema osobi koja svoju ljudskost, veličinu i igračku vrijednost svakodnevno pokazuje prema svima onima koje uveseljava pristupom, neumornim fotografiranjem i izvedbama na terenu. Marko Livaja je igrač i osoba sa svim svojim manama i vrlinama koje krase njegov identitet.
Vaginalno, analno, uzduž i poprijeko...
Finale za anale.
ponedjeljak, 22.05.2023.
Tišina
Priču o tišini i ne bi trebalo biti teško napisati. Tim više što sam u nekom mirnom periodu u životu kada nerijetko uživam u tišini. Pa je tako jedna ideja pala dok sam sa svojim Zakonitim čekajući da stigne klopa u restoranu ispijala gutljajčiće belgijskog piva. Pivo odlično, a da bi o njemu nešto više saznali na stolu letak o istome. Na letku kao neki vodič kroz ispijanje napisano:
Najljepši zvuk na svijetu je tišina
Dok je tiho, možete slušati
Sebe i druge
Tišina je san koji hrani mudrost.
Tišina počinje s pozornošću
A ono čemu dajete pozornost raste
Tišina je bjelina između redaka.
Sve je intenzivnije u tišini
OKUSITE TIŠINU.
Lijepo i lagano sugestivno. No iako potpisujem svaku riječ, teško je u vrevi restorana okusiti tišinu spakovanu u 0.33 jantarno žućkaste izvrsno izbalansirane hmeljno-ječmenosladne tekućine.
I u glavnom, kako je ideja došla, tako je i otišla. Kušanje tišine tog subotnjeg poslijepodneva prekinuto je punim tanjurima uskoro pristiglim za naš stol.
Slijedeća ideja ničim izazvana naišla je u onim trenutcima pred spavanje. Ležiš u krevetu i čekaš. Čekaš da se dogodi onaj slatki trenutak kada se kapcima više ne da podignuti, kada misli pomalo odlaze put druge dimenzije i kada osjetiš da će te preuzeti san. I tako ja lijepo ležim. Zašuškana sa svih strana. Toplo mi je. Dišem polako i smireno. Ne čujem kako on diše, jer je eto konačno odlučio ne hrkati, pa mi društvo ne pravi vibracija sa drugog jasutka. Čujem samo tak-tak-tak-tak sa zidnog sata. I da nema toga taktakanja tišina bi bila potpuna. Onako puna i cijela. Ipak, i tada pomalo okrnjena, jer imam onaj konstantni zuj u ušima.Tako da i kada je tišina, meni nije. Kontempliram, znači lagano pred spavanje i naravno, odjednom začujem kompresor sa susjednog jastuka. Onaj koji nije bio od prošle noći uključen. Baj baj tišino moja. Podmetnem svoje tradicionalno hladne noge pod njegove i time izazovem nervnu reakciju od koje kompresor ušuti. Ponovno uspostavljena tak-tak-tak-tak tišina bila je dovoljna da nestanem u kraljevstvu snova.
Ima jedna skladba upravo tog naziva. Tišina. Izvediva je na svakom instrumentu, no svoju će punu snagu i moć izraziti najbolje kroz trubu. Pa je tako najčešća pratiteljica onih što praćeni povorkom ožalošćenih kreću na svoje posljednje ovozemaljsko fizičko putovanje, dok im se duša odozgo smješka, konačno oslobođena i sretna.
Pa ona kojoj čvorci nisu pevali dok je iznad krovova svirala. E ta mi je tišina najdraža. Ne zbog nje same već zbog vremena u kojem je nastala. Jer u to isto vrijeme stavljam svoju mladost, bezbrižnu, punu, silovitu, prelijepu. Nije bilo tuluma na kojem se nismo iz sveg grla izderavali na taj stih koji ide kroz lagani krešendo. Tišina je na kraju stiha i uzvikuje se glasno, ne bi li se dovoljno naglasila. Onda slijedi instrumental.
No to sve nije priča o tišini.
Nema tome dugo s Juniorkom čekam kod liječnika i još je jedna gospođa ispred nas. U čekaonici još nekoliko čekača i kako smo uglavnom onako, ne baš starija populacija bavimo se standardnom čekaoničkom radnjom. Razgibavanjem palčeva po pametnim, najpametnijim telefonima. I fakat je tišina. Isprekidana tu i tamo nečijim Dobar dan, Molim vas tko je zadnji ili laganim nakašljavanjem. Ustvari i ne primjećujem tišinu jer imam pametni telefon i pametnija posla. I onda ulazi gospođa S. Napravi lagani šou nizom nepotrebnih rečenica, parkira se na stolicu lijevo do mene i započne razgovor sa gospođom lijevo do nje. Gospođa je majka moje školske kolegice i negdje kroz godine načula sam da joj nervi nisu baš najstabilniji. Ne znam, no čini mi se da potvrdu dobijam kroz slijedećih deset minuta. I dalje se trudim skrolati po svom pametnom, najpametnijem, no ne uspijevam. Fatalni spoj razgovora, čije fragmente lovim i onog čudnog mirisa, mješavinu naftalina i nekih zaboravljenih parfema zauvjek nastanjen u bundama iz socijalističkih vremena, ne uspijevam ignorirati. I kako se verglanje sa moje lijeve strane ne zaustavlja, a po onoj, ako ne možeš pobijediti, pridruži se, počinjem slušati dijalog.
-Da, kako nisan... radila san ja k'o kuharica u restoranu, 35 godina, jednom me je direktor zvao na razgovor, i onda ja san mislila ča je sad, uvijek su gosti i svi bili zadovoljni, i častili nas, i onda san ja išla i on meni kaže, pomalo ćete spremat papire za penziju, jer sad je vreme...pokojni muž mi je sto puta rek'o da ne radim, kako je on im'o dobar pos'o i lijepo je zarađiv'o, al ja san rekla ne, ne, ja ću radit, jer treba penziju zaradit, a ti? a da srela san ti Jelku jedan dan rekla mi je da radiš, koliko ono djece imaš dva...
Negdje nakon dvoje djece druge gospođe, dvoje njene, a kod njenog prvog unuka sam prestala pratiti taj mono/dijalog i postala svjesna činjenice da sam toj bujici riječi htjela stati na kraj jednim glasnim, jasnim i prodornim:
-Tišinaaaaaaa!!!
četvrtak, 18.05.2023.
Bubi
Ne dolazi mi niš pametno.
Evo vam Bubija koji se jedva jadan opro večeras.
Nije stao 20 minuta.
Čitamo se u ponedjeljak.
ponedjeljak, 15.05.2023.
Diktafon vremeplov
Imam dikrafon. Olympus. Kupio mi ga Zakoniti kad sam pohađala školu novinarstva pri jednom obrazovnom centru. Nismo tad bili u najpovoljnijem financijskom momentu, no Zakoniti je zakon i te je godine za rođendan u moje ruke sletio predivni crni elegantni Olympus diktafon. Iako je onaj vodenjak u meni mrvicu požalio što boja nije prozirnoplava ili crvenkasta, jer jedino je takvih tada bilo, malo je reć da sam se u tom trenutku osjećala kao da radim u Novom Listu (a tada je to bila zaista NOVINA).
Koristila sam ga nešto sitno dok sam pohađala školu. Kasnije nekoliko puta uglavnom radi zafrkancije u društvu.
Nema tome dugo, išla sam na razgovor s jednom osobom vezano uz neki moj projekt. Uredno sam spakovala mali crni rokovnik, grafitku (jednostavno bolje bilježim s olovkom no sa kemijskom) i na pamet mi padne diktafon. Nakon svih godina nisam imala pojma da li je još u funkciji. Iskopam ga iz ladice, provjerim kazeticu, ubacim nove baterije i nema greške. Radi! Odlično. Pospremim i njega u ruksak i via! Sat vremena razgovora ugodnog bio je podešen na snimanje, usput se radilo bilješke i sve je bilo super.
Pogađate nastavak. Nešto je uspjelo zaštekat. Odgađala sam moment istine i večeras se konačno nakon gotovo dva tjedna natjeram istražiti koliko je (i da li je uopće išta) razgovora zabilježeno. Uhvatim se u koštac sa aktualnom kazeticom. Nešto ima. Početak, pa nakon par minuta naglo ubrzanje glasova i onda samo šum praznoće.Podsjećam, razgovor je trajao oko sat vremena Okej. Imam bilješke, pa ću se snaći. Al kad sam već tu i u điru, na budi meni teško pretražiti i ostale dvije kazetice koje mi stoje u ladici nadohvat ruke.
Božemili. Svega. A između ostalog, iz nekog danas meni nedokučivog razloga, snimila sam i jedan sastanak kolegija u bivšoj firmi. Nas hrpa voditelja lokala, direktorica sektora i direktor firme. Ajme! Kalkulacije, troškovi, stolice, terase, karte, jelovnici, kompjutorski programi, neiskorišteni dani godišnjeg odmora, popravak podesta za terasu, viškovi i manjkovi, vinske čaše, tende, zakupi, plaće, riba prve klase, riba plava...drobljenac. Recesija kuca na vrata (ima tome već podosta godina), promet u padu. Firma posluje na poprilično socijalističkim postulatima i teško je biti progresivan. Dok se hrpa ugostitelja privatnika snalazi na sve moguće načine, opstaje i uspješno konkurira, mi se, unatoč poprilično atraktivnim lokacijama objekata, poslujući strogo po peesu pod vodstvom soc menadžera ne pomičemo s mjesta. Frišku je ideju teško progurati. Nemoguće išta novo izrealizirati. Lagani arhaizam. Za farbanje ulaznih vrata i okvira prozora direktor me upućuje da pošaljem prvo dopis konzervatorskom odjelu, jer je zgrada pod zaštitom...
Ma svega.
Ipak...tri godine rada u tom restoranu bilježim kao jedno od tri najdraža razdoblja svog profesionalnog puta. U vrijeme kad se plaće kod prethodno spomenutih snalažljivih ugostitelja privatnika isplaćuju na famozan pola-pola način, nama sjedaju komplet na račun. Prijava i plaćeni doprinosi. Restoran zatvoren nedjeljom. Smjena mi je od 8-15 h. Po teškoj potrebi i uistinu rijetko dolazim ponekad navečer. I tim. Odličan. Garda malo starijih ugostitelja kojj radna etika nije xy, već pomalo dnk. Iako mi je radni dan totalno ispunjen najprije papirima, odlaskom na Finu, na placu,
pa potom odrađivanjem ručka uz kolegu, i još svašta nečim stvarno sam uživala raditi tamo.
Večeras me tonski zapis teleportirao u to vrijeme. Nekim sam se stvarima od srca nasmijala, neke su mi donijele potvrdu o tezi da oni koji znanja baš nemaju uglavnom galame, za količinu prodanih boca vina u mjesec dana ne mogu vjerovati da je bila tako mala. Nasmije mi i činjenica da mi pretpostavljena izbrojava da u ponudi vinskih etiketa imam (čak) devet crnih i jedanaest bijelih vina, a to čini nakom što sam natuknula da radim sa minimalnim zalihama i da je neki dan gost završio svoj posjet restoranu prije no što ga je i započeo, jer u kući nismo imali dingač. Nakon njena nabrajanja spočitnem i da sam nakon što je znameniti gospodin V iz Poglavarstva neki dan strusio dvije boce de gotha trčala u vinoteku po treću i četvrtu jer nisam imala...Ma svega.
Lijepi vremeplov. I podsjetnik kolika je širina posla na poziciji. U ma kakvoj firmi. Izazov je to.
Čestitke ambicioznima!
Meni je od svega trenutno dovoljan, iako malo trokira, predivni crni mali Olympus diktafon.
četvrtak, 11.05.2023.
Finale
Nevena C. je kraljica.
Kao i Let 3. Rekoh već, nisam njihov fan. Jučer (jučer, ej!) onako slučajno saznam da je Zakoniti s Mrletom sjedio u istom razredu 8 godina.
Inače ih Zakoniti prati svo vrijeme. Ne radi Mrleta, već što je roker, novovalovac, i odrastao na điru danas već umrlog riječkog rocka i Rijeke rokerskog grada.
Danas je ostala samo legenda.
Kako god, Zakoniti Letovce i sluša i razumije. Ja se jednostavno nisam potrudila shvatiti.
Al do neba mi je drago da su prošli u finale. Upravo radi tih stvari koje ja nisam uspjela shvatiti. Jedini su od naših predstavnika koji u međuvremenu između Dore i Eurosonga nisu kukumavkali o silnim obavezama prema natjecanju i publici. Oni su to sve jednostavno lijepo odradili. Na svoj način. A nisu baš u cvijetu mladosti.
Da cijela dvorana tijekom izvedbe jezik lomi dok uzvikuje ta sva zvučna teška slavenska slova (ili jedno rusko, kako god), to ipak ima neki značaj. I nije za vraga.
Nadalje, Nevena C.
Jedna od onih koja je isto tako, na svoj način, objasnila peglanje kartica.
I vlasništvo istih.
I, da budemo iskreni...ne samo to.
Tužno što se to uopče mora objašnjavati.
Ni pomisliti da ta žena ima (overrated) muda! Već ooooovoooolike jajnike.
I btw, iako ih ne razumijem, jasno mi je da se Letovci svojih jajnika - ne boje.
ponedjeljak, 08.05.2023.
Overload
Prepuno.
Sve češće me obuzme osjećaj da mi je svega previše.
Ne znam dođe li to s godinama ili je došlo s ovim vremenom. Ili je vrijeme u kojem se nađeš kad su napadale neke godine u život, uvijek takvo. Čini mi se da je i jedno i drugo.
Sjećam se da su naši roditelji, dok smo bili mali, pa mladi, stalno izgovarali tu rečenicu punu čuđenja.
-Kakvo je ovo vrijeme došlo? -
Nakon rečenice uslijedilo bi nizanje primjera kako je nekad bilo. I uglavnom je bilo bolje, to nekad. Mladi su bili pristojniji, starije se poštivalo, svi su bili vrijedni, radili po cijele dane (i noći), brakovi se nisu raspadali... trava je bila zelenija, more plavije, a sunce više sijalo. Otprilike.
Pa stvarno. Kakvo je to vrijeme došlo?
Puno mi je i previše svega.
Pogubili smo se onako generalno u svemu. Nema više pravih autoriteta. Nema morala. Nema odgovornosti na niti jednom nivou.
Novine i portali redom su poukidali rubrike crne kronike. I dok je onomad u tim crnim kronikama vijest o istom nedjelu, ukoliko ono nije bilo ekstremno stravično, išla uglavnom dva puta, prvi put kao izvještaj o događaju, i drugi put kada bi se krivci procesuirali, danas u poplavi kanala informiranja koji su nam na raspolaganju, svi ti kanali u stanju su nas jednom beznačajnom rečenicom u kojoj niti jednog fakta, tek pusta naklapanja, maltretirati daaaanima.
A mi, žedni još nekog bizarnog detalja, klikamo. Listamo. Tražimo. Probijamo se kroz prozorčiće oglasa o čudotvornim kremama i tinkturama koje liječe čukljeve, gljivice, proširene vene i upaljene hemeroide, ne bi li doznali još neki detalj o posljejdnjoj pljački, prometnoj nesreći ili ubojstvu, koji nismo pročitali.
Previše mi je.
Tmušte kolektivne prošlosti iz koje nam se ne da isplivati iako svi redom tvrdimo kako nam je dosta više stalnih priča o onome što je bilo, i hajdemo malo naprijed. Nećemo.
Osobnih glibova u koje smo upali ni sami ne znamo kad i zašto, kao i onih za koje jako dobro znamo kada i radi čega. I jasno nam je da bi nam bilo bolje otpustiti barem dio tog tereta kojeg i nije teško otpustiti, no lakše nam je kad njegove negve okačimo za dušu pa vučemo godinama, desetljećima. Uvijek.
Zaklinjanja u zelene tranzicije, očuvanje prirode, flore, faune, marikulture, smanjenje CO2 emisije (što god to značilo), busanje posađenim stabllima velikih korporacija dok njihovi možnici kupuju poljoprivredna zemljištapa pa prenamjenjuju uz pomoć kuma, frenda i kolege iz gradskog poglavarstva u građevinska da bi ih iskrčili i uzidali apartmane... Hipokrizija.
Brige za sve i svakog.
Nepotrebnih informacija.
Previše je neshvaćenih šala i zajebancija koje treba objašnjavati, za neke se ispričavati, jer korektnost, prava, vrijeđanje...
Previše.
Previše mi je što mi dani prolaze u turnusima 7-15, 5-2, a da ništa pametno tijekom turnusa ne riješim, već zapinjem na pogubnoj rutini diktiranoj po l'etat c'est moi
sustavu kojem kriterij nije kompetencija već simpatija i sam će se od sebe urušiti, pitanje je dana.
Previše mi je hinjenosti.
Izvila sam se u luk, pospajala obale,
raspoloživa.
Ispod mene rijeka je ponekad tromo vijugala,
češće divljala.
I nikad se ona
svekolika
ispraviti neće.
Overload.
četvrtak, 04.05.2023.
...
Ovaj put, ništa za dodati.
I točno ovim redom.
ponedjeljak, 01.05.2023.
Sretan nam
Grah odlazi u povijest.
Ne znam uopće koja je poveznica graha i Praznika rada, ali slušam danas da kako je graha i uranaka sve manje. Osvješćuje nas kapitalizam, bit će. Nekad imali samo za grah o Prvom maju. Sada imamo otovrene sve dućane, pa odi si kupi šta ti se jede...
Reče jednom Žmirić da je u zemlji sa ne znam stotina tisuća nezaposlenih prvi maj veći vic od prvog aprila.
Malo se okrenulo. Malo je drugačije. Nezaposlenih je manje. Zaposlili se negdje van granica naše lijepe. Imaginarnih dakako granica, jer uklonili smo ih, pa je nikad lakše u nekoj njihovoj lijepoj dobiti pristojan posao, za dostojansvene uvjete i primjerenu plaću koja ti ne služi samo za hranu i račune, već se tu nađe i za ostale životne potrebe i gušte.
Kad sam se prije deset godina zaposlila u hotelu u koji mahom dolaze Austrijanci mislila sam, bokte ovi su svi redom dobrostojeći, otkud tim ljudima tolike pare...Polako vremenom, shvatih da većina njih radi neke obične poslove. Pituri, službenice, konobari poput nas, električari... I bez problema se zalete i par puta godišnje do nas na odmor.
Nama je takav život totalni SF. Mi na odmor odlazimo rijetko, na rate i uz pomno kemijanje last minute, crno jaje i vansezonskih ponuda. Onda se potrpamo u neke toplice kapaciteta 600 gostiju, na dva polupansiona i umiremo od ljepote. Jer u povratku ćemo još do znamenitog muzeja ili vinara i di ćeš bolje.
I nekako, što vrijeme dalje odmiče, kao da ni te toplice visokog kapaciteta, kemijanje uvjeta, nedostatak prvomajskog graha, vječni manjak po platnoj listi, nekako kao da sve to i nije najveći problem.
Problem je opet to vraško poštivanje. Rijetko koji poslodavac poštuje radnika. Rijetko koji mu omogući dostojanstvo. Kroz ugovor, kroz radno okruženje, kroz poštivanje postulata posla, kroz primjerenu organizaciju rada u kojoj se radi normalno i po pravilima branše...
Olako smo svi zajedno to bacili u vjetar. Ni ne pomislivši da će nam pijavica pada onih nabitnijih vrijednosti zamesti sve dobro, pravo i ljudsko bez čega teško da si imamo pravo i pomisliti čestitati išta vezano uz današnji datum.
U duhu svega toga dragi blogeri, sretan vam Prvi maj, Međunarodni praznik rada.
