Ne sjećam se kada smo zadnji put u Rijeci imali toliko preleta helikoptera. Ne stanujemo baš blizu Rujevice. Na Krnjevu smo. Ipak, kad je stadion pun i kad se navija na najjače huk se čuje do našeg kvarta.
Sinoć sam rano zaspala. Danas do negdje 11 ujutro uopće nisam znala tko je pobjednik Kupa. A onda sam uplovila na Internet. I saznala da su izgubili svi. Naravno, napučena splitska riva neće se samnom složiti. I u redu je. Pehar će na binu iznijeti momci koji su pobijedili, mnoštvo će klicati, malo će se pjevati, po tko zna koji put zaključiti da je to najsporCkiji grad na svitu i idemo dalje.
Osim što ne idemo.
Stojimo. Ustvari smo odavno počeli koračati unatrag.
Jučer dakle, helikopteri su prelijetali iznad Rijeke neprekidno. Autobusi Autotroleja nisu uspjeli održavati redovne linije, jer su morali pristigle "navijače" transportirati do stadiona. Putnici su se već nekako snašli. Valjda. Neki javni objekti oko stadiona prema preporuci policije ostali su zatvoreni. Ne znam koliko je policijskih snaga radilo na osiguranju, no utakmica je bila visokog rizika i vjerujem da je broj bio impresivan.
Kada je službeni spiker prije utakmice pridošlima poželio dobrodošlicu na stadion, sa tribina se prolomio gromki zvižduk.
Upravo sam sam pročitala i ovo:
Umjetnički mural naših hrabrih i upornih igrača s Down sindromom, koji je krasio ulaz na stadion, jučer je na finalnoj utakmici kupa prelijepljen natpisima "Neprijatelj br.1". Naš mural valjda se našao na meti nekoga kome su neprijatelji i ljudi s invaliditetom i teškoćama u razvoju, osobe s Down sindromom.
Dio navijačke kulture postalo je i paljenje plastičnih stolica na tribinama. Zašto i ne bi, pa na tim tribinama inače, kad se ne igra ovakvo finale Kupa, sjede navijači "šugavog grada", vječnog rivala, neprijatelja. Oni su nama tovari, mi smo njima srbi. Vrbe, fritule. Od navijača nije ostalo niti N. Klubovi se podržavaju nekim novim, čudnim i sramotnim metodama.
I na kraju parade, kapetan pobjedničkog kluba polupa lončiće, umjesto pehara pridigne megafon uperi ga junački prema navijačima gubitnika i počasti ih vaginalnim nazivom. Predivno.
Ima nekih stvari, pojava, sreće, ljubavi, nesebičnosti, divote i divnoće i ljudi koji to sve stvore. Rade neumorno, počesto inkognito i naprave velike, uistinu kolosalne stvari. Nažalost, o njima znamo malo. Premalo.
Jer neandertalci svojim pećinskim ponašanjem ispune stupce i ekrane.
Iza njih stane poslodavac, pa tako danas možemo iz priopćenja poslodavca spomenutog kapetana iščitati sljedeće:
Postavlja se pitanje dvostrukih kriterija, a samim time i odgovornosti prema osobi koja svoju ljudskost, veličinu i igračku vrijednost svakodnevno pokazuje prema svima onima koje uveseljava pristupom, neumornim fotografiranjem i izvedbama na terenu. Marko Livaja je igrač i osoba sa svim svojim manama i vrlinama koje krase njegov identitet.
Vaginalno, analno, uzduž i poprijeko...
Finale za anale.
Post je objavljen 25.05.2023. u 22:50 sati.