Konobarica s tastature
ponedjeljak, 22.05.2023.
Tišina
Priču o tišini i ne bi trebalo biti teško napisati. Tim više što sam u nekom mirnom periodu u životu kada nerijetko uživam u tišini. Pa je tako jedna ideja pala dok sam sa svojim Zakonitim čekajući da stigne klopa u restoranu ispijala gutljajčiće belgijskog piva. Pivo odlično, a da bi o njemu nešto više saznali na stolu letak o istome. Na letku kao neki vodič kroz ispijanje napisano:
Najljepši zvuk na svijetu je tišina
Dok je tiho, možete slušati
Sebe i druge
Tišina je san koji hrani mudrost.
Tišina počinje s pozornošću
A ono čemu dajete pozornost raste
Tišina je bjelina između redaka.
Sve je intenzivnije u tišini
OKUSITE TIŠINU.
Lijepo i lagano sugestivno. No iako potpisujem svaku riječ, teško je u vrevi restorana okusiti tišinu spakovanu u 0.33 jantarno žućkaste izvrsno izbalansirane hmeljno-ječmenosladne tekućine.
I u glavnom, kako je ideja došla, tako je i otišla. Kušanje tišine tog subotnjeg poslijepodneva prekinuto je punim tanjurima uskoro pristiglim za naš stol.
Slijedeća ideja ničim izazvana naišla je u onim trenutcima pred spavanje. Ležiš u krevetu i čekaš. Čekaš da se dogodi onaj slatki trenutak kada se kapcima više ne da podignuti, kada misli pomalo odlaze put druge dimenzije i kada osjetiš da će te preuzeti san. I tako ja lijepo ležim. Zašuškana sa svih strana. Toplo mi je. Dišem polako i smireno. Ne čujem kako on diše, jer je eto konačno odlučio ne hrkati, pa mi društvo ne pravi vibracija sa drugog jasutka. Čujem samo tak-tak-tak-tak sa zidnog sata. I da nema toga taktakanja tišina bi bila potpuna. Onako puna i cijela. Ipak, i tada pomalo okrnjena, jer imam onaj konstantni zuj u ušima.Tako da i kada je tišina, meni nije. Kontempliram, znači lagano pred spavanje i naravno, odjednom začujem kompresor sa susjednog jastuka. Onaj koji nije bio od prošle noći uključen. Baj baj tišino moja. Podmetnem svoje tradicionalno hladne noge pod njegove i time izazovem nervnu reakciju od koje kompresor ušuti. Ponovno uspostavljena tak-tak-tak-tak tišina bila je dovoljna da nestanem u kraljevstvu snova.
Ima jedna skladba upravo tog naziva. Tišina. Izvediva je na svakom instrumentu, no svoju će punu snagu i moć izraziti najbolje kroz trubu. Pa je tako najčešća pratiteljica onih što praćeni povorkom ožalošćenih kreću na svoje posljednje ovozemaljsko fizičko putovanje, dok im se duša odozgo smješka, konačno oslobođena i sretna.
Pa ona kojoj čvorci nisu pevali dok je iznad krovova svirala. E ta mi je tišina najdraža. Ne zbog nje same već zbog vremena u kojem je nastala. Jer u to isto vrijeme stavljam svoju mladost, bezbrižnu, punu, silovitu, prelijepu. Nije bilo tuluma na kojem se nismo iz sveg grla izderavali na taj stih koji ide kroz lagani krešendo. Tišina je na kraju stiha i uzvikuje se glasno, ne bi li se dovoljno naglasila. Onda slijedi instrumental.
No to sve nije priča o tišini.
Nema tome dugo s Juniorkom čekam kod liječnika i još je jedna gospođa ispred nas. U čekaonici još nekoliko čekača i kako smo uglavnom onako, ne baš starija populacija bavimo se standardnom čekaoničkom radnjom. Razgibavanjem palčeva po pametnim, najpametnijim telefonima. I fakat je tišina. Isprekidana tu i tamo nečijim Dobar dan, Molim vas tko je zadnji ili laganim nakašljavanjem. Ustvari i ne primjećujem tišinu jer imam pametni telefon i pametnija posla. I onda ulazi gospođa S. Napravi lagani šou nizom nepotrebnih rečenica, parkira se na stolicu lijevo do mene i započne razgovor sa gospođom lijevo do nje. Gospođa je majka moje školske kolegice i negdje kroz godine načula sam da joj nervi nisu baš najstabilniji. Ne znam, no čini mi se da potvrdu dobijam kroz slijedećih deset minuta. I dalje se trudim skrolati po svom pametnom, najpametnijem, no ne uspijevam. Fatalni spoj razgovora, čije fragmente lovim i onog čudnog mirisa, mješavinu naftalina i nekih zaboravljenih parfema zauvjek nastanjen u bundama iz socijalističkih vremena, ne uspijevam ignorirati. I kako se verglanje sa moje lijeve strane ne zaustavlja, a po onoj, ako ne možeš pobijediti, pridruži se, počinjem slušati dijalog.
-Da, kako nisan... radila san ja k'o kuharica u restoranu, 35 godina, jednom me je direktor zvao na razgovor, i onda ja san mislila ča je sad, uvijek su gosti i svi bili zadovoljni, i častili nas, i onda san ja išla i on meni kaže, pomalo ćete spremat papire za penziju, jer sad je vreme...pokojni muž mi je sto puta rek'o da ne radim, kako je on im'o dobar pos'o i lijepo je zarađiv'o, al ja san rekla ne, ne, ja ću radit, jer treba penziju zaradit, a ti? a da srela san ti Jelku jedan dan rekla mi je da radiš, koliko ono djece imaš dva...
Negdje nakon dvoje djece druge gospođe, dvoje njene, a kod njenog prvog unuka sam prestala pratiti taj mono/dijalog i postala svjesna činjenice da sam toj bujici riječi htjela stati na kraj jednim glasnim, jasnim i prodornim:
-Tišinaaaaaaa!!!
