Konobarica s tastature
četvrtak, 28.03.2024.
Pomoćnica
-Ne. Najprije moraš zatvoriti dokument, vidiš tu ti je otvoren. Ali prije toga moraš ići na spremi da ti se ne pobriše to što si kreirao. Znači prvo ga spremi.
-Aha. Okej.
Pauza. Promišljanje kako zatvoriti jedva kreirani dokument. Nakon što promišljanje ne donosi rezultata, pa tako ni rješenja:
-Kako da ga spremim?
-Odi tu lijevo gore na ovaj kvadratić
-Tu?
-E tu, da. Klikni.
Klik!
-Okej, sad zatvori.
I ide strelica prema križiću gore desno.
-Tu?
-Tu.
Klik!
-Super. Sad odi na ovu spajalicu.
Klik!
-Odlično! E sad u ovaj kvadrat. Super. Sad, gdje ti se nalazi taj dokument?
-Kako to misliš.
-Na kojoj površini si ga kreirao?
-Pa tu na ekranu.
-Okej na ekranu, ali gdje? Tu? U dokumentima? Na radnoj površini? Gdje?
-Pa u onim tablicama što mi je Ivan stavio za vježbu.
U sebi ona koluta očima. Nikada nije bila od nikakvih brojčanih ili informatičkih znanja. No osnovno je znala, savladala. Basic, fuckin basic. Basic koji on u četrdeset godina života nije bio sposoban savladati. Okej, u svih četrdeset nije ni mogao. Ali u posljednjih deset zasigurno jest. Ne samo mogao, već morao. Da je imalo htio. No kad u firmi funkcioniraš na temelju dobro ispričane priče, tomu dodaš poznavanje nekih vještina koje drugima nisu toliko bliske ni poznate i kad se uljuljaš u tu postelju tih sigurnosti, zanemariš druge aspekte putem kojih cijeli svijet funkcionira. Ma što će ti. Uvijek će biti onih što znaju više, a vrijede manje.
Poslati mail. SF.
Lagani udah, izdah, idemo. Find a document.
-Kako ti se zove dokument?
-Ponuda Beti. Sa dva t i ipsilonom.
-Ok.
Traži ona. Nađe.
-Evo. Tu ti je u mapi Klaudio vježba. Idemo sad...
-Pa da, reko sam ti da mi je Ivan to stavio za vježbu.
Malo joj fali da ga ne tresne nekim registratorom sa police u glavu.
-Jesi, da. Ajmo sad, našli smo ga. Idemo natrag na mejl.
-Tu?
-Da, znači odi na spajalicu. Super. Sad u ovaj kvadrat. Odlično. Sad, šta smo rekli gdje je?
-U vježbi.
-Aha. A vježba je gdje?
Opet pauza. Promišljanje.
-Ovo, Klaudio vježba.
Bingo!
-Bravo. Klikni tu. E i sad koji od ovih dokumenata?
-Aha. Evo, ponuda Beti.
-Je. Odaberi. I klikni tu dolje na otvori.
-Al ne treba ju otvarat, to je.
Ključa. Iz nje šišti.
-Samo klikni.
Klik!
-Evo sad si spojio taj dokument na mejl. Kužiš zašto treba kliknut na otvori?
Kima glavom, ali ona to ne puši pa za svaki slučaj pojašnjava.
-Znači ne da bi otovrio dokument, nego da bi ga prikačio u mejl
Da joj je ovo netko pričao prije šest mjeseci ne bi povjerovala ni u jedan zarez prethodne konverzacije. Još joj se nevjerojatnije čini da je to isto radila lijevom nogom, unatrag šest godina kad je prvi put sjela u ovu stolicu gdje sada on sjedi.
-Jel to sada to?
-Je. Provjeri još jednom tekst, tu ispravi ovo malo u veliko slovo, potpiši se i pošalji.
Iskreno, radi sve ovo da mukom stečene klijente firma ne izgubi radi krivog kadroviranja, da ne upotrijebi jednu u ovom društvu poznatiju i popularniju riječ, novih vlasnika.
Uzima cigarete i upaljač iz ladice radnog stola u kutu i kreće na zrak.
-Ej, gdje sad mogu provjerit jel to poslano?
Odzvanja iza zatovrenih vrata ureda.
Nema ni najmanju namjeru odgovoriti.
ponedjeljak, 25.03.2024.
Spremačica
Jednostavno je žurila.
Jer sve je uvijek bilo hitno. Hitno još jedan jastuk u 312, hitno veliki prozor u donjem restoranu, hitno muški wc u lobby baru, hitno uskoči na valjak za veš u praoni, hitno generalka u 415 na koju se zaboravilo, hitno u kantinu...
I ta zadnja stepenica na ulazu u kantinu i njena nova ortopedska radna papuča, iz serije sigurne ortopedske radne obuće od provjerenog dobavljača i pouzdanog proizvođača kojim ih je firma pred 3 mjeseca počastila, nisu pronašle sklad. A ona u tom prezadnjem radnom satu više nije razmišljala kako biti stabilna. Nije razmišljala da bi mogla otklizati, zapeti još dodatno u prečku koja dijeli nešto od nečeg i baš se tamo ispriječila. Mislila je kako je u kantini hitno potrebno pokupiti vodu i srediti pod nakon što je jutros vodoinstalater sanirao problem sa puknućem cijevi. I mislila je kako je još samo sat vremena dijeli do slobode od 40 sati u kojima se neće približiti ribanju kada, čišćenju kupatila, laštenju parketa, mijenjanjnu posteljine, ispiranju balkona, ni udisati reski miris vlastitog znoja koji bi pokreuo propusnost svih kožnih pora, nemilice klizio njenim tijelom i vlažio joj radnu uniformu. 40 sati u kojima će bol ispod desne lopatice mrvu popustiti, i u kojima će možda skočiti i do plaže ovaj put. Slobodan dan i još mnoge nakon njega provesti će u bolnici, potom na kućnoj njegi i na kraju na tko zna koliko sati rehabilitacije.
U tom trenutku kada je stopalo odlučilo skliznuti iz nove najpoželjnije ortopedske radne klompe ikada, u toj jednoj jedinoj skundi nije mislila ništa. Jednostavno je sletila na mokri pod kantine, stopalo se izokrenulo na stranu suprotnu onoj prirpodnog položaja, zapela je u prečku desnim ramenom i našla se u mraku.
Kad je mrak isčezao, osjetila je oštru bol, mokru kožu, kosu i odjeću. Polijevali su je vodom da se vrati.
Kasnije su joj rekli, oni što su proglasili hitnoću, da kuda je toliko jurila i zašto nije išla polakše.
I kako im je jako žao radi svega.
A još kasnije, puno puno kasnije, cijeli je kolektiv postao dodatno osiguran putem promo police respektabilne osiguravateljske kuće.
Polica je u konačnici koštala manje od odštete.
Ona će pauzirati još neko vrijeme.
I odraditi još nekoliko terapija.
A onda se
možda
vratiti na posao.
četvrtak, 21.03.2024.
bez interpunkcije
i onda se sve jedan dan uruši ko da ničeg nije bilo i često me tako dok korak po korak prošetavam nekim kamenim pločama ili oblucima plaže u zimskom periodu ponekad pokraj nekih građevina ulovi misao da njih će biti dugo još dugo kada nas ili mene više ne bude
svi prolazimo i svi prolazni smo
trebao je večeras ići post o jednom od zanimanja u skladu sa prethodna dva koja sam objavila no kako je vijest stigla između mojih redovnih dana objavljivanja taj će se prolongirati
nažalost neke tajminge ne možemo prolongirati i kao što je on pisao u svom posljednjem postu tajming je vražja stvar
drago mi da sam ušla u krug onih koje je komentirao jer iako svoj i poseban nerijetko jedini mirotovorac sa pravim argumentima bio je gotovo uvijek u pravu
nek sada nađe mir
i dao bog da se sretnemo tamo jednom negdje
hvala šuški što je u ime svih nas napravila predivnu stvar sa buketom
pokušajmo shvatiti da ako se potrudimo ovaj prostor uistinu može biti lijepo mjesto ma koliko god se ne slagali ponekad
počivaj u miru dragi čovječe
kebidž moj
ponedjeljak, 18.03.2024.
Konobarica
Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mišića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, nije ništa u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih s dvadeset dvojke da malo otvoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene, veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana jer njima je vruće.
Prvo se oslobađaš crnog novčanika i pohranjuješ ga u garderobni ormarić. Odvezuješ čvor na pregači i bacaš je preko naslona jedine plastične stolice u prostoru. Izvlačiš komadić kartona otrgnut s pakiranja od šest komada rajnskog rizlinga. Bacaš ga pred stopala s kojih polako i metodično stružeš radne cipele. One koje si platila suhim zlatom, jer su radne, dobro amortizirajuće, protuklizne (što god to značilo), đon ispod pete podignut je barem 2 centimetra da sačuvaš koljena, na njima stojiš, hodaš, trčiš, minimum osam sati dnevno i moraju biti kvalitetne. Oljuštene su. Trenutak olakšanja ravan postkoitalnom. Blaženstvo. Polažeš vruća, brideća stopala na komad kartona koji te štiti od eventualne upale mjehura.
Pomičeš glavu uhom prema ramenu. Desno. Krccc. Lijevo. Krrrrcccc. Javljaju se kosti vratne kralježnice. Malo je lakše. Skidaš nimalo mirisnu košulju koja je prije samo nekoliko sati bila svježa, snježnobijela. Skidaš s nje name tag i za svaki je slučaj, prije gužvanja u tekstilnu grudu, pomirišeš. Ritual nikome objašnjiv. Možda ipak toliko ne smrdi. Smrdi. I više od toliko. Znoj, dim, para, nekoliko vinskih kapljica, miris rada i vječne težnje za normalnijim sutra, u kojem će otići ovi zahtjevni, dok je surova istina da će doći još naporniji...
Pogledavaš prema tuš kabini. Imaš svu opremu za jedno dragocjeno tuširanje. Ne da ti se. U potkošulji slijepljenoj za tijelo si i lijepo ti je. Vadiš iz ormarića vješalicu s civilkom i zatakneš je za vratašca garderobnog ormarića. Stropoštaš se u jedinu plastičnu stolicu uz veliki uzdah olakšanja. U iskušenju si zategnuti stopala vršcima prstiju prema gore. Znaš da ne smiješ. Odustaješ. Otkopčavaš hlače, podižeš stražnjicu, spuštaš ih do gležnjeva. Sjediš trenutak - -dva tako u wc pozi dok se plastika ne zagrije pod toplom kožom.
Za nekoliko trenutaka oslobodit ćeš se hlača, čarapa i vlažne potkošulje. Prije no što navučeš civilku prići ćeš lavandinu i malo saprati sad već poluznojne pazuhe. Zatim ćeš u njemu, jedno po jedno, oprati vruća, brideća stopala, ignorirajući činjenicu da bi ti bilo neupitno lakše to odraditi u tuš kabini. Sušiš pazuhe pa stopala. Navlačiš čarape.
I ostatak civilke.
Ponovno uzimaš crni novčanik. Istresaš osmijehe, šale, ljubaznost, progutane neugodnosti, bol u lumbalnom dijelu, žuljeve koji peku, isflambirane palačinke, dotočene čaše vina, istrčane kilometre... Istresaš sve to formirano u papir i kovanice. Smiješiš se, ili ne. Guraš formaciju u stražnji džep. Ili ne guraš, ima i takvih dana. Vraćaš novčanik natrag u garderobni ormarić. Uzimaš prljavo rublje u naramak. Zaboravila si vrećicu, pa ga motaš u malu smrdljivu lopticu. Ostaje ti u ruci. U torbu ga ne stavljaš, da ne oskrnavi što već. Ključevi. Bravica. Škljocaj kojim zatvaraš krvavih osam-devet, u sezoni i više (jer nema poštenog kadra koji to može odraditi, pa ako možeš malo produžiti...) sati.
Do auta imaš četrdeset i sedam stepenica.
I pedeset metara uzbrdo.
četvrtak, 14.03.2024.
Peračica
Vazelin.
Reče joj kolegica da je on najbolji.
Utrljava masnu teksturu u raspucale dlanove, prste, oguljene zanoktice. Kad su se šake dovoljno zasjajile pod mutnim svjetlom noćne lampice zatvori bijelu kutiju sa crvenim natpisom na poklopcu i odloži je na noćni ormarić. Kupila je onu veću, jer što će joj malena. Da je potroši u dva - tri dana. Taman posla.
Udahne, izdahne, ugasi lampicu i zavuče se među plahte koje su je dočekale spremne, hladne taman dovoljno da gostoljubivo zagrle njeno toplo tijelo. Odmah se zarolala na lijevi bok, privukla koljena ka prsima i udahnula poznati miris sa druge strane kreveta. Uvijek je nosio sa sobom taj miris drveta. Ustvari više bi to bile daske no drvo. Tako je mirisao na početku, tako miriše i sad. Slavlje za njene nosnice koje su punih osam sati upijale teške, trome, trule, tuste mirise ostataka hrane ukrštene sa onima prigodnih deterdženata pomiješanih s toplom vodom, ne bi li bolje rastalili tanku ili debelu masnoću.
Bijelo suđe, crno suđe, lupine krumpira i luka, strugotine sa mrkava, celera, jabuka, Domestos; pa u krug. Ponekad joj se činilo da se mikro dlačice iz njena nosa rasipaju pod jačinom mirisa i smradova koje udiše tijekom tih osam sati. Prekratke pauze nudile su mali odmak, a miris dima cigarete koji bi snažno povlačila duboko u pluća i iz njih ga vraćala isključivo kroz nosnice, bio je pravi blagoslov.
Primakne koljena još malo prsima. Tako. Mrvu je lakše. Ubija je taj bol u donjem dijelu leđa. Kaže joj doktorica da nek vježba. Pomalo, koliko može, ali svaki dan. Kao da ima kad. U vrijeme kad bi možda i mogla mora s njim u šetnju. Sam neće, boji se nakon druge operacije. A mora. Kad ju kači popodnevna smjena izlaze nakon doručka i kave. Ujutro kad radi, nizašto nije popodne. A opet - izlaze.
Polako se spuštaju sa trećeg kata, lifta nema, i treba im nekoliko minuta da siđu. Naprave nekad veći, nekad manji krug po kvartu. Ponekad svrate do trgovine, kupe par stvari, pa lagano natrag. Uspinju se dugo i polako.
Kada bi barem uspjela dobiti onaj gradski stan. Na prvom je katu. Bilo bi im oboma lakše. Jeftinije.
A možda i bude.
Nikad se ne zna. Bilo bi dobro da to riješi u ovih par godina pred mirovinu.
On spokojno diše.
Kroz škrto svjetlo koje prodire između rupica roletne gleda u prekrivač koji se lagano podiže i spušta. Udahne još jednom miris dasaka. Izdahne, zatvori oči. Ruke su već upile bezmirisnu masnoću vazelina. Spoji dlanove.
Preko usnica, bez glasa, tiho šapčući krene Oče naš, iže jesi.. I puno prije Amin otme ju san.
ponedjeljak, 11.03.2024.
Danas
Odužio se dan.
Počeo ujutro sastankom cijelog osoblja hotela sa direktorom. Lijepo je sve prošlo. Ostatak sezone upitan nam je (kod nas sezona traje 10 mjeseci, siječanj i veljača su winter break), obzirom da su gosti Austrijanci, a Austrija, kako znamo u lockdownu je. Direktor i njegova zamjenica pohvalili su trud cijelog tima za proteklu izuzetno izazovnu sezonu, objasnili nekoliko varijanti za nastavak rada i nakon ugodnih dvadesetak minuta sve je bilo gotovo.
Naš dio tima nastavio je sa malim druženjem na (odličnim) čevapima u lokalnoj boćariji i još ponekim pićem.
Od sutra nam teče godišnji do 15.12. sigurno a za dalje... ovisi o situaciji.
Uglavnom, malo sam se smrzla danas. U boćariji smo sjedili na ne baš najspretnije zatvorenoj terarsi i sve je bilo dobro dok je kroz ceradu udaralo sunce. Nastavak je slijedio u kafiću u kojem radi pušača stalno radi ventilacija. Sve je to s pušenjem u redu. No... u prvom lokalu ništa toplije nije bilo niti u unutarnjem prostoru, a kafić je bio leden. Doma sam došla smrznuta. Toćala noge u vrućoj vodi da dođem sebi. A cijelo sam vrijeme imala futirane gležnjače u kojima mi i po snijegu bude toplo. Izgleda da gležnjače ne priznaju primorske hladnoće. Po prirodi sam zimogrozna osoba i smeta mi kad u zimskim mjesecima lokali ne griju unutarnje prostore, već računaju na isijavanje topline iz tijela gostiju, valjda, ne znam. Ne podnosim to nikako.
Uglavnom, dobro je. Nadošla sam nakon toćanja nogu u lavoru.
Malo sam se večeras raspametila na Čilića i onu krakatu talijansku hobornicu s druge strane koja hvata sve i jedan nemogući šut. Hobotnica je nažalost pobijedila
Sad trenutno gubim nerve na Pavića i Mektića čija bi nam pobjeda u parovima donijela prolaz u polufinale Davis kupa. Realno je nadati se da će tako i biti, jer ipak su momci svjetski prvaci i olimpijski pobjednici, no... Sa druge strane polovicu talijanskog para opet čini krakata hobotnica koja brani šuteve kao da mu je mentor Gigi Buffon.
Kako god, kad neki od vas budu čitali ovaj blog, znat ćemo kako je prošlo.
Idem staviti rublje na štender. Pa odgledati meč do kraja.
Nadam se da mi neće mnogo živaca potrošit.
Živi bili.
Godišnji može započeti.
Peace.
Slijedom realnosti u kojoj nam je dano biti, danas reobjavljujem post od 29.11. 2021. Ujedno se iskreno ispričavam vjernim pratiteljicama i pratiteljima što su uskraćeni za nešto aktualnije i meni svojstvenije. Hvala!
četvrtak, 07.03.2024.
Visoki nivo
Neki dan na poslu, donji šank, nas jedno sedam - osam. Došli kao na trening bariste da nam pokaže tehnike pravljenja kave. Uveli smo od ove sezone drugu kavu, dobili sexy espresso aparat plamenocrvene boje uz prateći mu mlinac. Sve top, divno i krasno.
Elem, u jednom trenutku želim nešto reći, kolegica me prekine u pol rečenice. Ne obraća se ona meni, već kolegi do mene. Čekam da završi, krenem opet, eto nje opet.
Kod treće identične situacije nastavim ja pričati, al priča i ona...I priča istu stvar kao i prva dva puta. Pričamo istovremeno, ružno nas za slušati, mogu si mislit što je gospodin barista trener mislio u tom trenu, ali ne stajemo nas dvije. Nakon nekoliko trenutaka te uzajamne vike ja se na temu nadovežem riječima: Ja ne mogu vjerovat da ovako pričamo uglas nas dvije. Prosto mi je nevjerojatno. Nitko nije skužio da sam zadnje dvije rečenice izrekla. A počele smo sa debatom tko sve treba biti prisutan na edukaciji.
Danas, backoffice.
Voditeljica kadrovske i računovodstva i šefica recepcije. Deru uglas o nekim računima. Obje istovremeno. Gledam sa strane i dobijam silan nagon da začepim uši. Ipak, mazohistički slušam i dalje jer zanima me koliko će sve to trajati. A traje.
Kad je stalo, okrenem se prema printeru na displeju kojeg se uz naziv mog dokumenta vrti zeleni krug i natpis still processing. Zapelo je negdje putem između mog računala i pisača. Mrvu me nervira situacija, jer zadnja dva lista koja sam trebala danas isprintana, uglavila su se putem negdje između dva aparata.
U jednom mi momentu sine misao.
Smeta nas i nervira komunikacija među dva stroja.
Onu između dvoje ljudi lakoćom satrali smo i sahranili.
Neviđeno visoki level postojanja dostigosmo.
ponedjeljak, 04.03.2024.
Misao uz TV
Zaslonom TV-a šeću goli ljudi
zamućenih genitalija,
neki se drugi
zavjetuju onako,
na prvu
olako
treće zatvorilo u zajedničku kuću
na mjesec, dva
da se svađaju, vole, preživljavaju, seksaju,
pun ih ekran.
...
Kad smo bili mali
reklo nam u školi da ne gledamo večeras TV
jer je neki Zafranović u dvadeset i šest slika
posložio nešto
što nije za naše oči
i umove.
(Dok,
za dvadeset i šest zauvijek zaleđenih
pisali smo pjesmice i slali na natječaje.
26 majki rodilo junake,
rame uz rame u brigadu su stali
tako je počinjala jedna moja,
nenagrađena )
I nismo gledali.
Danas,
goli nam ljudi pradiraju ekranom
a,
djeci više nitko ne govori što nije za njihove oči
i umove.
Partizani zaleđeni radi ideala
i dvadeset i šest nepogledanih slika
ostaje u crno bijeloj prošlosti.
Sažvakala ih politička koretnost,
progutala i
pospremila u višebojni želudac
današnjice.
