Vazelin.
Reče joj kolegica da je on najbolji.
Utrljava masnu teksturu u raspucale dlanove, prste, oguljene zanoktice. Kad su se šake dovoljno zasjajile pod mutnim svjetlom noćne lampice zatvori bijelu kutiju sa crvenim natpisom na poklopcu i odloži je na noćni ormarić. Kupila je onu veću, jer što će joj malena. Da je potroši u dva - tri dana. Taman posla.
Udahne, izdahne, ugasi lampicu i zavuče se među plahte koje su je dočekale spremne, hladne taman dovoljno da gostoljubivo zagrle njeno toplo tijelo. Odmah se zarolala na lijevi bok, privukla koljena ka prsima i udahnula poznati miris sa druge strane kreveta. Uvijek je nosio sa sobom taj miris drveta. Ustvari više bi to bile daske no drvo. Tako je mirisao na početku, tako miriše i sad. Slavlje za njene nosnice koje su punih osam sati upijale teške, trome, trule, tuste mirise ostataka hrane ukrštene sa onima prigodnih deterdženata pomiješanih s toplom vodom, ne bi li bolje rastalili tanku ili debelu masnoću.
Bijelo suđe, crno suđe, lupine krumpira i luka, strugotine sa mrkava, celera, jabuka, Domestos; pa u krug. Ponekad joj se činilo da se mikro dlačice iz njena nosa rasipaju pod jačinom mirisa i smradova koje udiše tijekom tih osam sati. Prekratke pauze nudile su mali odmak, a miris dima cigarete koji bi snažno povlačila duboko u pluća i iz njih ga vraćala isključivo kroz nosnice, bio je pravi blagoslov.
Primakne koljena još malo prsima. Tako. Mrvu je lakše. Ubija je taj bol u donjem dijelu leđa. Kaže joj doktorica da nek vježba. Pomalo, koliko može, ali svaki dan. Kao da ima kad. U vrijeme kad bi možda i mogla mora s njim u šetnju. Sam neće, boji se nakon druge operacije. A mora. Kad ju kači popodnevna smjena izlaze nakon doručka i kave. Ujutro kad radi, nizašto nije popodne. A opet - izlaze.
Polako se spuštaju sa trećeg kata, lifta nema, i treba im nekoliko minuta da siđu. Naprave nekad veći, nekad manji krug po kvartu. Ponekad svrate do trgovine, kupe par stvari, pa lagano natrag. Uspinju se dugo i polako.
Kada bi barem uspjela dobiti onaj gradski stan. Na prvom je katu. Bilo bi im oboma lakše. Jeftinije.
A možda i bude.
Nikad se ne zna. Bilo bi dobro da to riješi u ovih par godina pred mirovinu.
On spokojno diše.
Kroz škrto svjetlo koje prodire između rupica roletne gleda u prekrivač koji se lagano podiže i spušta. Udahne još jednom miris dasaka. Izdahne, zatvori oči. Ruke su već upile bezmirisnu masnoću vazelina. Spoji dlanove.
Preko usnica, bez glasa, tiho šapčući krene Oče naš, iže jesi.. I puno prije Amin otme ju san.
Post je objavljen 14.03.2024. u 20:37 sati.