Konobarica s tastature
četvrtak, 07.03.2024.
Visoki nivo
Neki dan na poslu, donji šank, nas jedno sedam - osam. Došli kao na trening bariste da nam pokaže tehnike pravljenja kave. Uveli smo od ove sezone drugu kavu, dobili sexy espresso aparat plamenocrvene boje uz prateći mu mlinac. Sve top, divno i krasno.
Elem, u jednom trenutku želim nešto reći, kolegica me prekine u pol rečenice. Ne obraća se ona meni, već kolegi do mene. Čekam da završi, krenem opet, eto nje opet.
Kod treće identične situacije nastavim ja pričati, al priča i ona...I priča istu stvar kao i prva dva puta. Pričamo istovremeno, ružno nas za slušati, mogu si mislit što je gospodin barista trener mislio u tom trenu, ali ne stajemo nas dvije. Nakon nekoliko trenutaka te uzajamne vike ja se na temu nadovežem riječima: Ja ne mogu vjerovat da ovako pričamo uglas nas dvije. Prosto mi je nevjerojatno. Nitko nije skužio da sam zadnje dvije rečenice izrekla. A počele smo sa debatom tko sve treba biti prisutan na edukaciji.
Danas, backoffice.
Voditeljica kadrovske i računovodstva i šefica recepcije. Deru uglas o nekim računima. Obje istovremeno. Gledam sa strane i dobijam silan nagon da začepim uši. Ipak, mazohistički slušam i dalje jer zanima me koliko će sve to trajati. A traje.
Kad je stalo, okrenem se prema printeru na displeju kojeg se uz naziv mog dokumenta vrti zeleni krug i natpis still processing. Zapelo je negdje putem između mog računala i pisača. Mrvu me nervira situacija, jer zadnja dva lista koja sam trebala danas isprintana, uglavila su se putem negdje između dva aparata.
U jednom mi momentu sine misao.
Smeta nas i nervira komunikacija među dva stroja.
Onu između dvoje ljudi lakoćom satrali smo i sahranili.
Neviđeno visoki level postojanja dostigosmo.
