-Ne. Najprije moraš zatvoriti dokument, vidiš tu ti je otvoren. Ali prije toga moraš ići na spremi da ti se ne pobriše to što si kreirao. Znači prvo ga spremi.
-Aha. Okej.
Pauza. Promišljanje kako zatvoriti jedva kreirani dokument. Nakon što promišljanje ne donosi rezultata, pa tako ni rješenja:
-Kako da ga spremim?
-Odi tu lijevo gore na ovaj kvadratić
-Tu?
-E tu, da. Klikni.
Klik!
-Okej, sad zatvori.
I ide strelica prema križiću gore desno.
-Tu?
-Tu.
Klik!
-Super. Sad odi na ovu spajalicu.
Klik!
-Odlično! E sad u ovaj kvadrat. Super. Sad, gdje ti se nalazi taj dokument?
-Kako to misliš.
-Na kojoj površini si ga kreirao?
-Pa tu na ekranu.
-Okej na ekranu, ali gdje? Tu? U dokumentima? Na radnoj površini? Gdje?
-Pa u onim tablicama što mi je Ivan stavio za vježbu.
U sebi ona koluta očima. Nikada nije bila od nikakvih brojčanih ili informatičkih znanja. No osnovno je znala, savladala. Basic, fuckin basic. Basic koji on u četrdeset godina života nije bio sposoban savladati. Okej, u svih četrdeset nije ni mogao. Ali u posljednjih deset zasigurno jest. Ne samo mogao, već morao. Da je imalo htio. No kad u firmi funkcioniraš na temelju dobro ispričane priče, tomu dodaš poznavanje nekih vještina koje drugima nisu toliko bliske ni poznate i kad se uljuljaš u tu postelju tih sigurnosti, zanemariš druge aspekte putem kojih cijeli svijet funkcionira. Ma što će ti. Uvijek će biti onih što znaju više, a vrijede manje.
Poslati mail. SF.
Lagani udah, izdah, idemo. Find a document.
-Kako ti se zove dokument?
-Ponuda Beti. Sa dva t i ipsilonom.
-Ok.
Traži ona. Nađe.
-Evo. Tu ti je u mapi Klaudio vježba. Idemo sad...
-Pa da, reko sam ti da mi je Ivan to stavio za vježbu.
Malo joj fali da ga ne tresne nekim registratorom sa police u glavu.
-Jesi, da. Ajmo sad, našli smo ga. Idemo natrag na mejl.
-Tu?
-Da, znači odi na spajalicu. Super. Sad u ovaj kvadrat. Odlično. Sad, šta smo rekli gdje je?
-U vježbi.
-Aha. A vježba je gdje?
Opet pauza. Promišljanje.
-Ovo, Klaudio vježba.
Bingo!
-Bravo. Klikni tu. E i sad koji od ovih dokumenata?
-Aha. Evo, ponuda Beti.
-Je. Odaberi. I klikni tu dolje na otvori.
-Al ne treba ju otvarat, to je.
Ključa. Iz nje šišti.
-Samo klikni.
Klik!
-Evo sad si spojio taj dokument na mejl. Kužiš zašto treba kliknut na otvori?
Kima glavom, ali ona to ne puši pa za svaki slučaj pojašnjava.
-Znači ne da bi otovrio dokument, nego da bi ga prikačio u mejl
Da joj je ovo netko pričao prije šest mjeseci ne bi povjerovala ni u jedan zarez prethodne konverzacije. Još joj se nevjerojatnije čini da je to isto radila lijevom nogom, unatrag šest godina kad je prvi put sjela u ovu stolicu gdje sada on sjedi.
-Jel to sada to?
-Je. Provjeri još jednom tekst, tu ispravi ovo malo u veliko slovo, potpiši se i pošalji.
Iskreno, radi sve ovo da mukom stečene klijente firma ne izgubi radi krivog kadroviranja, da ne upotrijebi jednu u ovom društvu poznatiju i popularniju riječ, novih vlasnika.
Uzima cigarete i upaljač iz ladice radnog stola u kutu i kreće na zrak.
-Ej, gdje sad mogu provjerit jel to poslano?
Odzvanja iza zatovrenih vrata ureda.
Nema ni najmanju namjeru odgovoriti.
Post je objavljen 28.03.2024. u 22:09 sati.