Žuljevi peku. Kičma otkida u lumbalnom dijelu. Nedajbog zategnuti stopala vrhovima prstiju prema gore. Grč mišića profesionalnih nogometaša u 23. minuti produžetka utakmice, nakon regularnih 90, nije ništa u usporedbi s onim koji bi uslijedio nakon prethodno opisane radnje. Palac lijeve ruke trne, kosti u dlanu pucketaju na najmanji dodir, biceps je dodatno ojačao. Uho zavija bolom uzrokovanim inzistiranjem onih s dvadeset dvojke da malo otvoriš prozor dok im dekantiraš vino, jer je njima vruće. Što su i ventilacija i klima uključene, veze s njima nema. U lijevo ti se uho narednih pet minuta uvlači sol iz prekrasnog pogleda i pripadajuća tramontana jer njima je vruće.
Prvo se oslobađaš crnog novčanika i pohranjuješ ga u garderobni ormarić. Odvezuješ čvor na pregači i bacaš je preko naslona jedine plastične stolice u prostoru. Izvlačiš komadić kartona otrgnut s pakiranja od šest komada rajnskog rizlinga. Bacaš ga pred stopala s kojih polako i metodično stružeš radne cipele. One koje si platila suhim zlatom, jer su radne, dobro amortizirajuće, protuklizne (što god to značilo), đon ispod pete podignut je barem 2 centimetra da sačuvaš koljena, na njima stojiš, hodaš, trčiš, minimum osam sati dnevno i moraju biti kvalitetne. Oljuštene su. Trenutak olakšanja ravan postkoitalnom. Blaženstvo. Polažeš vruća, brideća stopala na komad kartona koji te štiti od eventualne upale mjehura.
Pomičeš glavu uhom prema ramenu. Desno. Krccc. Lijevo. Krrrrcccc. Javljaju se kosti vratne kralježnice. Malo je lakše. Skidaš nimalo mirisnu košulju koja je prije samo nekoliko sati bila svježa, snježnobijela. Skidaš s nje name tag i za svaki je slučaj, prije gužvanja u tekstilnu grudu, pomirišeš. Ritual nikome objašnjiv. Možda ipak toliko ne smrdi. Smrdi. I više od toliko. Znoj, dim, para, nekoliko vinskih kapljica, miris rada i vječne težnje za normalnijim sutra, u kojem će otići ovi zahtjevni, dok je surova istina da će doći još naporniji...
Pogledavaš prema tuš kabini. Imaš svu opremu za jedno dragocjeno tuširanje. Ne da ti se. U potkošulji slijepljenoj za tijelo si i lijepo ti je. Vadiš iz ormarića vješalicu s civilkom i zatakneš je za vratašca garderobnog ormarića. Stropoštaš se u jedinu plastičnu stolicu uz veliki uzdah olakšanja. U iskušenju si zategnuti stopala vršcima prstiju prema gore. Znaš da ne smiješ. Odustaješ. Otkopčavaš hlače, podižeš stražnjicu, spuštaš ih do gležnjeva. Sjediš trenutak - -dva tako u wc pozi dok se plastika ne zagrije pod toplom kožom.
Za nekoliko trenutaka oslobodit ćeš se hlača, čarapa i vlažne potkošulje. Prije no što navučeš civilku prići ćeš lavandinu i malo saprati sad već poluznojne pazuhe. Zatim ćeš u njemu, jedno po jedno, oprati vruća, brideća stopala, ignorirajući činjenicu da bi ti bilo neupitno lakše to odraditi u tuš kabini. Sušiš pazuhe pa stopala. Navlačiš čarape.
I ostatak civilke.
Ponovno uzimaš crni novčanik. Istresaš osmijehe, šale, ljubaznost, progutane neugodnosti, bol u lumbalnom dijelu, žuljeve koji peku, isflambirane palačinke, dotočene čaše vina, istrčane kilometre... Istresaš sve to formirano u papir i kovanice. Smiješiš se, ili ne. Guraš formaciju u stražnji džep. Ili ne guraš, ima i takvih dana. Vraćaš novčanik natrag u garderobni ormarić. Uzimaš prljavo rublje u naramak. Zaboravila si vrećicu, pa ga motaš u malu smrdljivu lopticu. Ostaje ti u ruci. U torbu ga ne stavljaš, da ne oskrnavi što već. Ključevi. Bravica. Škljocaj kojim zatvaraš krvavih osam-devet, u sezoni i više (jer nema poštenog kadra koji to može odraditi, pa ako možeš malo produžiti...) sati.
Do auta imaš četrdeset i sedam stepenica.
I pedeset metara uzbrdo.
Post je objavljen 18.03.2024. u 22:04 sati.