Imam dikrafon. Olympus. Kupio mi ga Zakoniti kad sam pohađala školu novinarstva pri jednom obrazovnom centru. Nismo tad bili u najpovoljnijem financijskom momentu, no Zakoniti je zakon i te je godine za rođendan u moje ruke sletio predivni crni elegantni Olympus diktafon. Iako je onaj vodenjak u meni mrvicu požalio što boja nije prozirnoplava ili crvenkasta, jer jedino je takvih tada bilo, malo je reć da sam se u tom trenutku osjećala kao da radim u Novom Listu (a tada je to bila zaista NOVINA).
Koristila sam ga nešto sitno dok sam pohađala školu. Kasnije nekoliko puta uglavnom radi zafrkancije u društvu.
Nema tome dugo, išla sam na razgovor s jednom osobom vezano uz neki moj projekt. Uredno sam spakovala mali crni rokovnik, grafitku (jednostavno bolje bilježim s olovkom no sa kemijskom) i na pamet mi padne diktafon. Nakon svih godina nisam imala pojma da li je još u funkciji. Iskopam ga iz ladice, provjerim kazeticu, ubacim nove baterije i nema greške. Radi! Odlično. Pospremim i njega u ruksak i via! Sat vremena razgovora ugodnog bio je podešen na snimanje, usput se radilo bilješke i sve je bilo super.
Pogađate nastavak. Nešto je uspjelo zaštekat. Odgađala sam moment istine i večeras se konačno nakon gotovo dva tjedna natjeram istražiti koliko je (i da li je uopće išta) razgovora zabilježeno. Uhvatim se u koštac sa aktualnom kazeticom. Nešto ima. Početak, pa nakon par minuta naglo ubrzanje glasova i onda samo šum praznoće.Podsjećam, razgovor je trajao oko sat vremena Okej. Imam bilješke, pa ću se snaći. Al kad sam već tu i u điru, na budi meni teško pretražiti i ostale dvije kazetice koje mi stoje u ladici nadohvat ruke.
Božemili. Svega. A između ostalog, iz nekog danas meni nedokučivog razloga, snimila sam i jedan sastanak kolegija u bivšoj firmi. Nas hrpa voditelja lokala, direktorica sektora i direktor firme. Ajme! Kalkulacije, troškovi, stolice, terase, karte, jelovnici, kompjutorski programi, neiskorišteni dani godišnjeg odmora, popravak podesta za terasu, viškovi i manjkovi, vinske čaše, tende, zakupi, plaće, riba prve klase, riba plava...drobljenac. Recesija kuca na vrata (ima tome već podosta godina), promet u padu. Firma posluje na poprilično socijalističkim postulatima i teško je biti progresivan. Dok se hrpa ugostitelja privatnika snalazi na sve moguće načine, opstaje i uspješno konkurira, mi se, unatoč poprilično atraktivnim lokacijama objekata, poslujući strogo po peesu pod vodstvom soc menadžera ne pomičemo s mjesta. Frišku je ideju teško progurati. Nemoguće išta novo izrealizirati. Lagani arhaizam. Za farbanje ulaznih vrata i okvira prozora direktor me upućuje da pošaljem prvo dopis konzervatorskom odjelu, jer je zgrada pod zaštitom...
Ma svega.
Ipak...tri godine rada u tom restoranu bilježim kao jedno od tri najdraža razdoblja svog profesionalnog puta. U vrijeme kad se plaće kod prethodno spomenutih snalažljivih ugostitelja privatnika isplaćuju na famozan pola-pola način, nama sjedaju komplet na račun. Prijava i plaćeni doprinosi. Restoran zatvoren nedjeljom. Smjena mi je od 8-15 h. Po teškoj potrebi i uistinu rijetko dolazim ponekad navečer. I tim. Odličan. Garda malo starijih ugostitelja kojj radna etika nije xy, već pomalo dnk. Iako mi je radni dan totalno ispunjen najprije papirima, odlaskom na Finu, na placu,
pa potom odrađivanjem ručka uz kolegu, i još svašta nečim stvarno sam uživala raditi tamo.
Večeras me tonski zapis teleportirao u to vrijeme. Nekim sam se stvarima od srca nasmijala, neke su mi donijele potvrdu o tezi da oni koji znanja baš nemaju uglavnom galame, za količinu prodanih boca vina u mjesec dana ne mogu vjerovati da je bila tako mala. Nasmije mi i činjenica da mi pretpostavljena izbrojava da u ponudi vinskih etiketa imam (čak) devet crnih i jedanaest bijelih vina, a to čini nakom što sam natuknula da radim sa minimalnim zalihama i da je neki dan gost završio svoj posjet restoranu prije no što ga je i započeo, jer u kući nismo imali dingač. Nakon njena nabrajanja spočitnem i da sam nakon što je znameniti gospodin V iz Poglavarstva neki dan strusio dvije boce de gotha trčala u vinoteku po treću i četvrtu jer nisam imala...Ma svega.
Lijepi vremeplov. I podsjetnik kolika je širina posla na poziciji. U ma kakvoj firmi. Izazov je to.
Čestitke ambicioznima!
Meni je od svega trenutno dovoljan, iako malo trokira, predivni crni mali Olympus diktafon.
Post je objavljen 15.05.2023. u 22:01 sati.