Konobarica s tastature
ponedjeljak, 29.05.2023.
Povijest obitelji kroz...
Moramo ofarbat ogradu. Živimo u zgradi, na prizemlju, pa nas zapalo da pred prozorom imamo komadić zelenila koji nas odvaja od parkinga. Ima to cca jedno dvadesetak kvadrata prema mojoj odokativnoj procjeni. Pred tjedan dana otprilike prokrčili smo džunglu koju su producirale one silne kiše. Sad se jasno razaznaje da tu obitavaju: jedan olenader poprilično visok, japanska dunja, ruža, i juka. Juki je bilo jedno petšest. One niču iz ničeg. Ja ih svako proljeće nekoliko presiječem pa pobacam i eto njih sljedeće proljeće opet petšest u punom sjaju. Pa ih opet presiječem nekoliko, ostavim jednu i tako u krug...Elem, ovo nije post o našem komadiću zelenila koje u stvari i nije naše, ali ga održavamo jer pred nosom nam je.
Krenemo Zakomniti i ja danas kupit farbu za ogradu, farbu za jedan poličar rozi koji je ostao od Juniorkine prve dječje sobice, a već 3 godine čeka pred ulaznim vratima da ga upristojimo i ubacimo u našu spavaću, kupit nove špage za vješanje rublja, jer uz ogradu ofarbat ćemo i tiramoliće u istu boju, a usput ćemo i pogledat neke laminate jer se mama odlučila malo preuredit svoj dnevni boravak... I krenemo tako "do Pevexa". Pokupujemo u Pevexu sve te potrepštine, spustimo se do Emmezete kupit zavjese, dignemo se na Kukuljanovo i krenemo pogledavat laminate. Usput nekako završimo u Bauhausu, Pevexu br.2 jer onaj prvi nema laminata, Mimi jer hajmo malo pogledat kauče; i on nam treba u skoroj budućnosti jer ovaj je počeo dobivat obrise naših stražnjica, ej kad smo već tu nismo nikad bili u Momaxu (fali umlaut na o,znam, imam al ga blog ne konvertira), pa vidi Lesnina je odmah do...
Uglavnom, 5 sati hodanja, obilaženja, sjedanja i ustajanja isprekidanih vožnjicom.
U Momax samo ušli prvi put. I potrošili na komad namještaja ko nikad do sad.
Znate one faze kad se tek krenete kućit. Pa dođu djeca. Pa sve nešto gledaš da ti bude praktično, pa za prvu ruku, pa dobro je samo nek smo to riješili... E sve smo mi te faze prošli pa poštujući neke zakonitosti privremenih potreba naslijedili, nabavljali ili kupovali do sada ukupno četiri kauča.
Prvi smo donijeli kad smo se doselili. Kauč na kojem smo spavali dok smo u prve dvije godine živjeli kod Zakonitog. Drugi su nam uz dvije fotellje donirali frendovi, bio je restauriran, a oni su taman kupili novu garnituru. Treći trosjed smo uz dvosjed kupili nakon dvije godine i na tom smo kompletu proveli nešto malo više od desetljeća. Trosjed se razvlačio, a dvosjed je imalo prostor za pohranu. Ovaj koji trenutno koristimo imamo sedam godina i najpraktičniji je do sada. Duboka ladica za pohranu stvari, kad se razvuče dimenzije su mu bračnog kreveta i zaista je šteta što je postao neudoban.
Povijest obitelji kroz kauče...
Danas smo odlučili biti spontani. Slučajno smo jeli u jedan i odlučili u dvije minute. Još uboli i 20 % popusta. 20%. Nije malo. Jer ni cijena nije mala. Rekoh već, da nismo nikad toliko potrošili na jedan komad namještaja. A ovaj je iznos sa spomenutim popustom.
Uglavnom, nakon 23 godine u vlastitom stanu, i 25 godina zajedničkog života bezobzirno nismo vodili brigu ni o prostoru za pohranu, ni o mogućnosti razvlačenja za "ako nam netko dođe da ima gdje prespavati". Ovaj je baš pravi i samo za naš gušt.
Moju tihu patnju, renovaciju kuhinje, morat ću malo prolongirati.
A tko zna, možda iz udobnosti kauča nasurfam kakvu dobru priliku, pa i kuhinju riješim...
Spavaća je na sreću okej.
