Konobarica s tastature
četvrtak, 09.11.2023.
Kako je prošlo
Maestralno.
Danima već tražim jednu riječ kojom bi definirala promociju knjige Burza rada. Nemoguća je to misija. Mogu sad nanizati sijaset epiteta i pridjeva i opet ne bi bilo dovoljno.
Zahvaljujući lošem vremenu i otkazanom vlaku (za koji je doznala tek kada je stigla u Trst u rano nedjeljno jutro, što nam je bilo malo dodatnoga stresa), Juniorka je prolongirala svoj odlazak u Rim sa nedjelje za srijedu, pa smo na promociju stigli kompletni.
Zakonitom sve pohvale što je u Zagreb vozio nakon odrađene šihte, a kako nas u povratku uvjeti na autocesti i vrijeme nisu baš pomazili nije ni tu imao lak zadatak.
Od naplatnih na Lučkom do zgrade Hrvatskog državnog arhiva trebalo nam je četrdeset i pet minuta. Ne znam da li je to uobičajeno prometno stanje u Zagrebu, no prema riječima tamo prisutnih Zagrepčana čini se da jest. Nije vam lako, dragi moji, priznajem.
Zgrada arhiva. Impresivna građevina. Veličanstveni prostor i za one koji su s njim upoznati. Mi smo se tamo obreli prvi put i ostavio nas je bez daha. Da se čovjek upita kako su se te monumentalne građevine slagale u ona vremena kada nije bilo današnje tehnologije i mehanizacije. Interijer u štihu koji ne može ne probuditi nostalgiju za nekim davnim, a možda i ne tako davnim, vremenima kada se živjelo mrvu staloženije i mirnije.
Petnaest minuta prije promocije u dvorani nije bilo mnogo ljudi. No kako su se minute topile dvorana se ispunila do posljednjeg mjesta.
Sedam autorica, naša referentica Julijana, uz pomoć gospođe Darije Hofgräff Marić koja je publiku ukratko upoznala sa svakom od nas prije osobnog predstavljanja te Nataša Ač ilustratorica zbirke i predivna publika koja nas je pratila i podržavala toplim aplauzom.
Bajkovito. Lijepo. Srdačno. Uspješno.
Neke od autorica poznajem kroz njihovo stvaralaštvo, no osobno ih upoznavši prvi put iskreno i bez kurtoazije mogu reći da su sve redom divne žene. Kliknule, a prvi put se susrećemo.
Nakon promocije u onoj slatkoj gužvi i neobaveznom minglanju puno smijeha, čestitki i pohvala. Toplih stisaka ruke uz lijepu riječ. Malo me iznenadilo. Nisam očekivala.
Ima jedna uzrečica koja nam tumači koliko riječi govori jedna fotografija. Ja sam od onih koja će uvijek radije pročitati, poslušati ili ispisati tu količinu riječi iz uzrečice. Pa opet, drago mi je da je mobitel pohranio i fotografije. Za neke mi je žao što ih nisam izrealizirala, no bit će, nadam se prilike.
Od meni osobno znanih tu su bili moja Mateja, Lukrecija, Sonja, Bartul i naš veliki Pavao, a konačno sam i Magdalenu upoznala :)
Zatim masa ljudi koje poznajem sa korica, redaka, ekrana...
Jedinu čašu na domjenku nakon promocije uspjela sam razbiti ja, konobarica. Kako i priliči :)
Kada te zagrli takvo zagrebačko veče i zahvalna do neba punog se srca i duše vraćaš doma, uspiješ zanemariti i misao koja je netom prije cijelog događanja na trenutak proletila glavom. Šteta što su si mediji uskratili ovu ljepotu.
Julijana nam je ovom zbirkom odškrinula vrata, dala vjetar u leđa i na najkonkretniji način uspjela pokazati kako se pruža (ženska) podrška. Teško da je to netko do sada učinio ni više ni manje no tiskanjem knjige. Eto ona jest. Žena od priče ispisala je još jednu za pamćenje, a da priča u cijelosti i nije njena.
Ostajem u zahvalnosti. Na svim tim nevjeroajtnim putevima koji su me vodili od Julijane najdraže spisateljice do Julijane izuzetne, divne osobe.
Moje referentice koja mi je podarila prvo ukoričenje.
Ne mogu sve ovo bolje završiti no riječima iz fb objave Vlatke Poljanec (jedne od autorica):
Doista, književnost i Julijana mogu sve.
P.S.
Dragi blogeraši hvala vam svima na lijepim riječima i podršci u prethodnom postu i hvala uredništvu bloga što se najava o promociji u ponedjeljak našla na naslovnici. Divni ste :)
