Evo smo se večeras vratili domaćem filmu. Punim plućima. Nije baš za Oscara, ali onako solidan film. Konačno bez ratne tematike i patetike. Reunion jedne klape povodom smrti jednog od frendova. Okej, je malo klišej kresanje svatko svakom u lice što ga ide na račun prošlih vremena, pa kliše izmirenja, i na kraju happy end. Unatoč već viđenim šprancama, poprilično korektan film.
No kako sam osobno manje od filmova i slika, a više od riječi držat ću se domaćih ostvarenja u književnosti. Trenutno je na repertoaru Tomislav Šovagović, Ispod škala. Kronika jednog šibenskog odrastanja. Na momente prenakićenih rečenica, ali dobra.
Glede sage s namještajem, nije još montiran, jer se majstori koje smo sami angažirali, a ustvari su to majstori frendovi Zakonitog koji uvijek uskoče za neke radove, nisu osjetili sposobni uhvatiti u koštac sa nivoom komplikacija koje bi ih snašle pri montaži. Ipak, obavili su mami par sitnih intervencija koje joj mi nikako ne bi mogli obaviti. Zahvalni smo na tome i na iskrenosti inače zaista dvojice sposobnih majstora. Aktivirali smo odmah opciju montaže od strane trgovine namještaja koja nam je bila ponuđena pri kupnji. Da, da, onu istu koju sam odbila čuvši za cijenu jer sam smatrala da je bolje te novce dati nekome kog poznajem no vanjskim suradnicima trgovine. Pa sam se vratila na početno. I ovaj put uvećano za 20 € jer u ovom slučaju tih 20 € košta "dostava i izlazak na teren" kako piše na ponudi, što god to značilo. Vjerojatno da smo odmah uzeli opciju montaže montažeri ne bi izlazili na teren no bi nekako montirali na daljinu i samim time ne bi sve koštalo dodatnih novaca.
Eto, možda će vam moje iskustvo nešto pomoći u eventualnim budućim kupnjama, pa se nekako tješim da nije sve bilo uzalud :)
Elem, krećemo u raspjevani mjesec. Jučer gledam superbogati nakićeni bor u salonu moje frizerke. Ona sav taj šušur prosinca unatoč pojačanom obimu posla jednostavno obožava. Ja i ne baš, jer mi to znači dodatni posao. Dodatni posao i ne bi bio problem. Naviklo se odrađivati prosince u pojačanom ritmu i nekih se čak rado sjećam. Bilo je to vrijeme uređenog kaosa u kojem smo svi, iako su nam se rezervacije evenata, ručaka i večera u objektu izmjenjivale nevjerojatnim tempom, znali što i kako trebamo odraditi, nitko nije bježao od odgovornosti, padali bi s nogu a odrađivali u veselju. Druga su vremena, i treba ih iznijeti što bolje i bezbolnije, pa ću si sve skupa pokušati prilagoditi. Koliko se uspjelo u naumu, javim u nekim sljedećim postovima. Do zimske pauze je još točno 38 dana, kada hotel na nepuna 2 mjeseca zatvara vrata za goste.
Mislim da sam za ovaj put udrobila dosta toga.
Sutra je slobodan dan, pa je u planu relaksacija i malo odmaranja. Već se sad radujem prugama u bazenu.
Idemo pogledati Betonske spavače. Vrhunski dokumentarac.
Pusabok.
Post je objavljen 30.11.2023. u 22:55 sati.