Konobarica s tastature
ponedjeljak, 20.11.2023.
Dostava
Kupili smo neki namještaj prije desetak dana. Koštao je 909 eura.
-Hoćete dostavu li ćete sami.
Za dostavu su četiri elementa
- Dostavu ćemo.
- U redu, koja vam je adresa?
- Ta i ta.
- U redu, dostava vam je 20 eura.
- Okej.
- Hožete namještaj unijeti sami ili?
-Ma sami ćemo, nije problem.
- Doo-bro.
Upisuje bilješke u komp.
-To je inače isto 20 eura. - smješka se i pogledava iznad naočala
-Nema džabe... - ne dovršavam rečenicu.
Opet se smješka.
-Montaža? Oće vam trebat?
-Pa ne znamo. - pogledavamo se Zakoniti i ja
-Koliko je montaža? - upitam
Teta se ustaje, odlazi do ormarića, vadi registrator.
-Koliko smo ono rekli da je to... A-ha 909 eura, samo maaalo...
Ide prstom preko plastične košuljice u kojoj je cjenik.
-Sto eura.
Zakoniti i ja se opet pogledamo.
-Ne! - odlučna sam.
-Ne?- upita me on.
-Ne- ponavljam; - puno je to.
-A dobro. - pomirljiv je.
Teta vraća registrator na mjesto i sebe u stolicu ispred kompjutora.
-Dobrooo. da vidimo kada bi vam odgovarala dostava.
Zakoniti i ja krenemo računati i izračunamo da sam ja tek slobodna za dočekati dostavu za 12 dana. Teta (iznimno ljubazna, čisto da napomenem) Otvara kalendar na ekranu i tu mi krećemo sa još jednim usaglašavanjem koji je to datum. Datum je 23. ili 24. studeni. Kad sam slobodna i mogu dočekati dostavu četiri elementa.
Super. Sve je dogovoreno. Teta printa račun i upućuje nas na blagajnu kat niže.
Dakle dostava namještaja, koji mama ne može dočekati više, jer radi se o njenom dnevnom boravku, dogovorena je za ovaj četvrtak. Ili petak.
Danas telefon.
-Dobar dan zovem vas iz...
-Dobar dan, recite.
-Vi imate dogovorenu dostavu namještaja od nas za četvrtak, 23.
-Tako je. - potvrdim
-Pa zovem da pitam ako bi vam možda odgovaralo da vam namještaj dostavimo sutra.
-Rado, ali nema tko preuzeti namještaj do četvrtka. Svi radimo.
-Da, ali sutra baš evo imamo dostavu za taj dio grada, pa sam mislila.
Ja panj još oću izići u susret korporaciji, gdje sam ostavila nečiju skoro cijelu plaću, pa upitam:
-A jedino možda...Do kad dostavljate?
-Od osam do šesnaest.
- A ne, žao mi je, ne možemo nikako. Četvrtak ili petak nema problema, do tada...žao mi je.
Opet je meni, kupcu, klijentu, žao. I kao da je moram biti njima na usluzi, a ne suprotno.
- A dobro, ali ja vam ne znam u koji dio grada oni voze tim danima, pa ću provjeriti.
- Pa puno vam hvala - zahvaljujem.
-Javit ćemo vam sutra.
-Hvala puno, pa se čujemo. Doviđenja,
-Doviđenja.
Prepričavam taj razgovor tijekom pauze na poslu.
I na to će meni mlađahna kolegica slastičarka.
-Ej, zamisli ljudi naruče tortu za vjenčanje za 23. i ja ih zovem ako može torta 19. jer nam dostava taj dan vozi u taj dio grada...
Namijemo se svi.
Stvarno, zamislimo. Da se svadbena torta isporuči mladencima par dana ranije. Jer slastičarna nema dostavu u danu kada je vjenčanje...
A... igrom slučaja, jer zaista nismo za to znali, taj je tjedan bila akcija i cijelu smo garnituru dobili 25 % povoljnije od regularne cijene. Dakle, da je cijena bila puna, da smo odlučili korisiti svu uslugu, koja bi cijenu još uvećala za 140 € dodatnog troška sve bi to platili oko 1270 €. Ponovno napominjem, obje prodavačice su bile izuzetno ljubazne, no za taj utrošeni novac dostava bi trebala biti organizirana za sve dijelove grada. I čak i u vremenu nakon 16 sati. Jer trgovci moraju biti u službi kupaca, a ne suprotno.
