Devet minuta i dvadeset i devet sekundi trajao je danas telefonski razgovor između mene i djelatnice trgovine u kojoj smo kupili namještaj. U prvom pokušaju nakon nekoliko prespajanja nisam uspjela doći do nje, a kako mi je automat sugerirao da u međuvremenu pripremim broj narudžbe koji nisam imala, jer račun je sa svim podatcima kod mame, otišla sam do mame i tamo obavila razgovor.
Najprije sam dva puta birala broj koji se ne koristi, ali uredno stoji na uzglavlju računa. Na donjem desnom dijelu pronalazim neki drugi broj i dobijem direktno gospođu s kojom naredno, već spomenuto, vrijeme razgovaram.
Ukratko, za danas dostava nije predviđena. Niti za sutra. A nakon što sam joj rekla koji smo dio grada, upitala me može li možda u ponedjeljak. Jer u taj dio grada oni voze ponedjeljkom i utorkom. Dostavljači su dakako vanjski suradnici čiji broj ona ne može dati da se izravno dogovorimo. Objašnjavam joj da tim danima radim za novce kojima kupujem razne stvari, pa tako i namještaj njihove trgovine. Ne znam kojim smjerom nakon toga razgovor ide, no u jednom pointu je upitam:
-Znači, ako sam dobro shvatila za 929 eura koje smo potrošili na namještaj i dostavu mi ne možemo dogovoriti dostavu kada nama odgovara, već se moramo prilagoditi dostavljačima koji nisu vaši, već vanjska služba?
-Pa nažalost, da, tako nekako.
-Shvaćam. Gledajte, ja sam ugostitelj i kada netko kod mene potroši neki novac, ja vrlo dobro znam da mu moram pružiti neku razinu usluge. U ovom slučaju ja sam vaš kupac i mislim da bi za 929 eura trebao postojati bolji odnos prema meni kao klijentu.
Ona kaže da se slaže samnom, ali eto tako je kako je. Ponavljam da shvaćam i to te ju zamolim za neki mail putem kojeg se mogu obratiti njenim nadležnima jer sam svjesna da ona samo izvršava poslovnu politiku firme.
Razgovor ide izuzetno civilizirano, nemam zamjerke, gospođa je ljubazna i zaista se trudi.
Ona mi ponavlja priču o rasporedu dostavljača i napoiminje da oni sutra voze za Rab. Predlažem joj da nas obave ujutro odmah na početku smjene, pa smo svi mirni. Ne može kaže, jer ovisni su o trajektu. Ali... može kad se vrate s Raba. Privaćam.
Tu sad kreće priča o unosu stvari. Okej, tu uslugu nismo u startu zatražili, ali kad ju zamolim da mi da broj računa (jer vanjskim dostavljačima nemogu nikako platiti na licu mjesta), kaže da može proći i do dva dana dok se uplata proknjiži(!!), a daok se ne proknjiži nema ni dostave, a samim time niti dostave. U vremenu dva klika u kojem živimo i funkcioniramo, do knjiženja uplate može proći i do dva dana... Tu se obje složimo da to nije baš normalno, ja odustajem od unosa, nekog ćemo već naći od susjeda da to odradi (besplatno), jer dostavljači vanjske službe dođu, istovare, uberu potpis da su (d)ostavili i odu. Na kraju razgovora joj se ispričam što je cijeli razgovor toliko trajao.
-Ma ništa, sve je u redu, pa tu smo mi za vas i vi za nas.
Eto.
U 12 dana respektabilna trgovina namještaja nije bila u stanju organizirati dostavu četiri komada namještaja u jednu sasvim gradsku četvrt Rijeke.
Ponekad se stvarno pitam, koliko nam je brzine i efikasnosti donijelo ovo užurbano vrijeme dva klika u kojem živimo.
U nadi da u ponedjeljak neću ispisivati treći dio dostava sage, srdačno vas pozdravljam dragi moji blogići.
Post je objavljen 23.11.2023. u 23:19 sati.